Iz vremena kada sam kao četveromjesečna beba postala izbjeglica u toku rata ničega se ne sjećam osim priča moje majke uz koje sam odrastala. No, posljedice rata su me progonile kroz cijelo djetinjstvo, kao što su progonile i brojne moje vršnjake/inje. Umjesto da tonemo u san slušajući priče za laku noć, mi bismo prisluškivali odrasle u porodici dok su razgovarali o surovosti života s kojom smo svakodnevno bili suočeni.
U selu gdje sam odrasla — u podnožju Mokre Gore, čiji su obronci ličili na zaštitnike — to što je ujutro sunčano nije nikakav garant da u podne neće biti kiše, čak ni ljeti. Što se zime tiče, ne mogu se ne prisjetiti posljednjih dana u mjesecu decembru, one studeni koju smo osjećali na povratku iz škole, studeni koja nam je stezala malene šake svaki put kada bismo skinuli rukavice da izvadimo hranu iz torbe, i to prolazeći dvorištem nove džamije na izlazu iz sela.
Majka mi je isplela rukavice iste boje poput džema koji sam mazala na hljeb. Svaki dan bih namazala po jednu krišku i ponijela je u školu za užinu, baš kao i moji prijatelji/ce. Oni rijetki od nas koji su imali rodbinu u inozemstvu hljeb su svaki dan jeli s mesom, ne s džemom.
***
Rat je završen deset godina ranije, a mi smo i dalje živjeli kao šira porodica. U sobi koju sam dijelila s roditeljima, u starom drvenom ormaru, iza hrpe odjeće u ćošku, sakrila sam sve svoje blago. Bijelu torbu za lijekove punu jeftinih bombona. Bajramskih bombona.
Kao neki karavan, svakog praznika smo marširali do okolnih sela zajedno s djecom iz komšiluka. Kilometre i kilometre puta smo prevaljivali pješice samo da bismo došli do slatkiša. Idući od vrata do vrata, vikali smo “Bajram mubarek olsun!” još i prije nego bismo kročili u avliju, a onda smo se trkali da vidimo ko će prvi doći do ulaza.
Nije mi bilo veće radosti od one koja me je obuzela kada je jedan moj rođak izašao iz kuće i dao mi više bombona nego drugoj djeci. Osjećala sam se nadmoćno u odnosu na njih, što sam mahom iskazivala osmijehom razvučenim od uha do uha i rumenilom u obrazima. Rumenila sam se ne zato što sam se zbog nečega trebala stidjeti, već zato što je do tog trenutka jedina razlika između mene i ostalih bila odjeća: nismo svi imali novu prazničnu odjeću.
Povremeno bi neko izašao i ponudio nam vodu i slatkiše. Mi bismo otišli do iduće kuće, onda do još jedne, i tako sve do mraka. Potom bismo se vratili da bismo u sljedećih nekoliko dana činili isto i u drugim selima.
Praznik uskoro prođe, mi se vratimo u školu, i svaki dan kada se oglasi dugo zvono, a učenici/e stanu u red ispred obližnje prodavnice, sjednem na prozor i izvadim užinu iz torbe: dva bajramska bombona.
Budući da smo bili u podnožju planine, pogled s prozora nam nije mogao biti bolji, ali za svoje jelo ne bih mogla reći isto. Stomak bi mi često počeo krčati jer prethodne večeri nisam dovoljno jela, pa bih jedan bombon morala pojesti prije odmora, a drugi ostaviti za kasnije.
I tako svakog dana. Kako su dani odmicali, gomilica u mojoj bijeloj torbi za lijekove bila je sve manja, stoga sam smanjila broj bombona koji sam nosila u školu: s dva na jedan.
***
Danas, 21 godinu nakon rata, beba izbjeglica odrasla u crno-bijelom stvara vlastitu dugu. Raznobojni svijet ne zaslužuje da ima djecu koja, umjesto da se zadube u knjige, sakupljaju metalni otpad ili peru prozore na autima u nepreglednim saobraćajnim zastojima. Nažalost, čini se da se te priče ne žele prorijediti u skorije vrijeme.
