Kada je 2006. godine engleska glumica Charlotte Rampling na svečanoj dodjeli nagrada Berlinala, pokušala izgovoriti naslov pobjedničkog filma Grbavica Jasmile Žbanić, ovaj Festival je širom otvorio svoja vrata postjugoslovenske kinematografijame i svim bolnim ranama kojima su umjetnički „šavovi“ jedino preostali.
Charlotte je uspjela izustiti “Grabavička” i tako barem na trenutak osjetila težinu te riječi koja sa sobom povlači priče o više od 22.000 žena koje su silovane tokom rata u Bosni i Hercegovini, o čemu je ovaj film.
„Ratni zločinci još uvijek slobodno žive u Evropi. Nisu uhapšeni za organiziranje silovanja 22.000 žena u BiH… Nadam se da će se to promijeniti i da se Zlatni medvjed neće razočarati kada stigne u BiH“, rekla je Jasmila Žbanić, režiserka iz BiH, tokom preuzimanja nagrade.
Trinaest godina poslije, na 69. izdanju Berlinskog festivala, u gotovo svim programima, uključujući i takmičarski, će biti prikazano barem jedno ostvarenje nastalo u koprodukcijama zemalja koje su nekada činile Jugoslaviju.
Teona Mitevska, režiserka filma „Bog postoji, ime mu je Petrunija“. Fotografija: Beata Siewicz.
Pored ostalih, na platnima kino dvorana u kojima se odvija Berlinale publika će gledati film makedonske režiserke Teone Strugar Mitevske Bog postoji, zove se Petrunija koji će te takmičiti za glavnu nagradu Festivala, Zlatnog medvjeda, film Šavovi Miroslava Terzića iz Srbije koji će svoju premijeru imati u programu Panorama, te kratkometražni naslov Između Samira Karahode, autora sa Kosova.
Ostvarenje snova
Film Između (Ne Mes) režisera Samira Karahode će prvi put predstaviti kosovsku filmsku produkciju u Berlinu. Pored toga da je uspio ući u zvanični program Berlinala, Karahode smatra da je ogroman uspjeh da je film nastao zahvaljujući domaćim fondovima i da je na njemu radio tim iz Kosova.
“Film pokazuje da naša zemlja ima kreativne kapacitete za stvaranje istinskih kinematografskih djela, a Berlinale je najbolje mjesto za promociju”, kaže Karahode za K2.0.
Plakat za film Između.
Sam film govori o porodici i suživotu, o ljubavi i poštovanju u porodici, ali je i svojevrsna drama posvećenoj svim roditeljima koji žive u nadi da će se njihovi sinovi jednog dana vratiti u svoju domovinu te se na taj način dotiče i sveprisutne teme migracije.
U konačnici, naslov “Između” odražava današnji Balkan, čija sela, zbog neadekvatne korupcije i politike, iz dana u dan postaju utočišta duhova. Film čine impresivne, poetske slike ruralnih područja Kosova, uz ispričane porodične portrete, te narativni glas koji uokviruje mir i prazninu koja dominira u napuštenim mjestima.
Samir Karadoha, režiser prvog filma sa Kosova koji će biti prikazan na Berlinalu. Foto: Elmedina Arapi.
Karahoda, koji je inače dio tima Dokufesta, ističe kako je baš ta filmska smotra jedna od institucija zahvaljujući kojoj je napravljen značajan pomak u saradnji kinematografija iz regiona, ali dodaje kako pojedinačna saradnja ostalih zemalja sa Kosovom po pravilu izostaje.
„Kosovo je do sada sarađivalo samo sa Makedonijom, a potpisan je i sporazum sa Crnom Gorom”, pojašnjava Karahoda us tvrdnju da je glavni razlog za ovo trenutna politička situacija u regiji. “Dokle god budemo imali problema sa slobodnom kretanja, dok slušamo govore mržnje od strane političara, posebno onih iz Srbije, teško da ćemo imati dobre mogućnosti za saradnju”, zaključuje.
Elma Tataragić, scenaristica iz Sarajeva koja potpisuje dva filma na 69. Berlinalu. Foto Eugen Berger.
Da je dobra saradnja između autora regiona moguća, i da može donijeti značajne rezultate, potvrda su dva filma, jedan iz Makedonije drugi iz Srbije, a za koja scenario potpisuje Elma Tataragić iz Sarajeva.
Drama Bog postoji, zove se Petrunija, nastala u koprodukciji Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije, prikazuje komični apsurd svijeta današnjice, fokusirajući se na nezaposlenu tridesetjednogodišnjakinju Petruniju koja se odluči suprostaviti muškarcima i narušiti sklad dominanto njihovog svijeta.
Tataragić je napisala scenario i za film Šavovi, djelomično zasnovan na istinitoj priči, a bavi se temom krađe novorođenčadi u porodilištima dok prati priču žene koja je ubijeđena da je njen sin, za kojeg su joj doktori rekli da je preminuo poslije rođenja prije 17 godina, zapravo živ.
„Ovo je zaista velika sreća i na neki način, ostvarenje mojih snova“,” kaže Elma Tataragić u razgovoru za K2.0. No, kao neko ko radi širom regije, ukazuje i na to da je biti scenarista/kinja na ovim prostorima znači biti u konstantnoj neizvjesnosti da li će se film snimiti. “Brojni su projekti koji se započnu i rade godinama, a na kraju uopšte ne budu snimljeni. Na Šavovima smo radili punih sedam godina, na Petruniji tri i pol.”
Imati dva filma na jednom izdanju festivala kakav je Berlinale za bilo kojeg autora predstavlja skoro pa malo čudo.
Postjugoslovenski film u Berlinu
Siguran i prohodan put postjugoslovenskog filma ka Berlinalu je ranije pripremljen s filmom (A)Torzija (2003), srbijanskoj režisera Stefana Arsenijevića. Film je nastao prema scenariju sarajevskog pisca Abdulaha Sidrana, sa bh. glumačkom postavom, u slovenačkoj produkciji.
Ovaj naslov, s radnjom smještenom u opkoljeno Sarajevo tokom ratne 1994. godine, također je osvojio Zlatnog medvjeda, za kratki film. Iste godine je u okviru Glavnog programa prikazano i slovenačko ostvarenje Rezervni dijelovi Damjana Kozole.
Prvi postratni film sa prostora bivše Jugoslavije koji je uvršten u Glavni takmičarski program Berlinala bio je Nebeska udica (2000) srbijanskog glumca i režisera Ljubiše Samardžića, a zatim su uslijedili naslovi Svjedoci (2004) autora iz hrvatske Vinka Brešana, Na putu (2010) još jedan film Jasmile Žbanić, te filmovi Epizoda u životu berača željeza (2013) i Smrt u Sarajevu (2016) Danisa Tanovića, koji su i nagrađeni sa tri Srebrena medvjeda.
Teona Strugar Mitevska, režiserka filma Bog postoji, zove se Petrunija, kaže kako je veliki izazov za svakog autor doći do Berlinala. “Ja sam u filmskoj industriji već 15 godina, a ovo je moj peti film, i, eto, konačno smo u konkurenciji”, kaže Strugar Mitevska u razgovoru za K2.0.
“Bio je to dug put, ponekad radosna vožnja, ponekad nepredvidivo putovanje puno uspona i padova, ali sve dok ste sigurni u ono što vi kao umetnik pokušavate da postignete i kažete, onda je sve moguće.”
Za Strugar Mitevsku Berlinale je kao “čudo koje svi priželjkujemo“. Ipak, kaže da je i pored činjenice da se filmovi iz regije nalaze u programima velikih festivala i dalje teško staviti etiketu balkanski film.
Plakat Bog postoji, zove se Petrunija.
“To je na neki način povezano sa našim odsustvom sa velikih festivala. Ali to se polako menja, komuniciranjem i saradnjom lakše možemo formirati balkanski brend, koji bi omogućio da filmovi iz regiona budu na velikim festivalima, a samim tim i bolje distribuirani“, zaključuje.
No, dobar film ipak nađe put do svakog festivala.
„Morate da napravite dobar film, a on će naći svoju publiku i svoje mesto na festivalima”, tvrdi režiser filma Šavovi Miroslav Terzić. “Naravno, u tom procesu potrebno je i malo sreće, da je upravo tema festivala bliska temi vašeg filma, da nema filmova sa sličnom tematikom, puno nekih uslova koji moraju da se poklope.”
“Tema je svakako nešto što je okvir, ona određuje film. Žanr i forma su značajni, ali ne i presudni“, otkriva put do uspjeha ovaj režiser u razgovoru za K2.0, te dodaje da su teme filmova iz regiona veoma bolne “i svakako posledica prostora na kome živimo”.
Stvaranje novih, čvrstih šavova
Na koncu, cjelokupni trud u prevazilaženju svih prepreka u stvaranju filma svakako vrijedi, jer, kako za K2.0 objašnjava jedna od producentica filma Šavovi, Amra Bakšić Čamo, “eventualno učešće na velikom festivalu donosi jednoj maloj kinematografiji vidljivost koju drugačije ne bi imala, a potencijalno mali, nevidljivi filmovi dobijaju pažnju internacionalne kritike, publike.”
“Berlin sa svojom posebnom osjetljivošću za socijalne teme i političlkom angažovanošću prirodan je dom autorima naše regije”, smatra Bakšić Čamo. “Kada je u pitanju naša kinematografija, to je tačno onako kako jeste – nju čine izuetni pojedinci, i dok ima njih, biće i kinematografije. Bar će biti iluzije da je ima.”
Premijera i nagrade na festivalima poput Berlinalea, promocije autora i kinematografija, su ono najvrijednije. Ali, autori iz regije naglašavaju da im je bitna i saradnja između autora iz regije. Štaviše, da saradnja postaje neophodna ne samo u smislu koprodukcija, već i u samom kreativnom procesu, najbolje dokazuju naslovi Bog postoji, zove se Petrunija i Šavovi.
“Saradnja je esencijalna, kulturološki smo veoma povezani, delimo istu istoriju, iste priče iz detinjstva, imamo iste reference i naravno normalno i nužno je sarađivati. Naša balkanska ekipa raste iz filma u film, a i filmovi su očigledno bolji i uspješniji“, ističe Strugar Mitevska.
Terzić pak smatra da su regionalne koprodukcije nešto što je potrebno svakom filmu, no na ovim prostorima se sve svede na dnevnopolitičko pitanje.
„Kako se nikada ne zapitamo kada se desi neka francusko-nemačka koprodukcija”, konstatuje Terzić. “Ja sam se rodio u Jugoslaviji i meni je sasvim normalno i prirodno da prvo tražim saradnike u regionu. To je i put ka ozdravljenju i zaceljenju ovih naših rana. Stvaranje nekih novih, čvrstih šavova.”
Pored Terzićevog ostvarenja, Srbija će na ovogodišnjem Berlinalu učestvovati i kao koproducent njemačkog filma I Was at Home, režiserke Angele Schanelec, na kojem je direktor fotografije Ivan Marković koji će također, u sklopu selekcije Forum, a zajedno s autorom iz Kine, Wu Linfengom, predstaviti naslov From tomorrow on, I will.
U istom programu će svoju premijeru imati i film Kameni govornici Igora Drljače, nastao u kanadsko-bosanskohecregovačkoj koprodukciji, dok će u posebnom programu posvećenom filmovima iz BiH i procesu suočavanja sa prošlošću biti prikazani i francuski film Omarska u režiji Varun Sasindran, čiju montažu potpisuje Sajra Subašić, studentica Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, te film Kako ih ne vidiš? – Repeat, njemačke režiserke Clarisse Thieme.
„Uz pomoć ovih ostvarenja publika će imati priliku stvoriti uvid u način percipiranja bolnih tema iz naše prošlosti“, govori za K2.0 Nihad Kreševljaković, uz čiju pomoć je i nastao naslov Kako ih ne vidiš? – Repeat koji će biti prikazan i u zvaničnoj selekciji programa Berlinale Shorts.”K
