Jedan na jedan | Dijalog

Budućnost dijaloga (II)

Piše - 29.09.2021

Pogled iz medija.

Dijalog. Za ljude na Kosovu, a možda i stanovnike Srbije, ova reč ima posebno značenje. Već se celu deceniju odvija beskrajni dijalog – onaj Dijalog. Pritom se, bez ikakve sumnje, misli na Briselski dijalog između Kosova i Srbije ili, kako ga zvanično zovu, dijalog između Beograda i Prištine pod posredstvom Evropske unije.

Pre nastavka razgovora na visokom nivou, K2.0 vam predstavlja intervjue sa upućenima koji imaju jedinstvene i raznolike pristupe dijalogu. Intervjui su rađeni sredinom septembra, pre izbijanja najnovijih tenzija na severu Kosova.

Ovo je drugi razgovor u trodelnom serijalu. U prvom razgovoru čitali smo o stavovima iz Brisela, čiji su predstavnici bili izvestioci EU za Kosovo i Srbiju, Viola fon Kramon (Viola von Cramon) i Vladimir Bilčik. Sada ćemo se upoznati sa dvoje lokalnih dopisnika koji rade na pravovremenom informisanju javnosti o najnovijim dešavanjima u dijalogu.

Đeraćina (Gjeraqina) Tuhina je kosovska novinarka koja pokriva teme Evropske unije i dijaloga između Kosova i Srbije. Sa trenutnim prebivalištem u Briselu, ona radi kao dopisnica RTK-a, kosovskog javnog servisa.

Dario Hajrić je novinar iz Srbije koji piše analize i tekstove za publikacije poput Dojče velea (Deutsche Welle), Remarkera i Kosova 2.0. Čest je gost u svojstvu analitičara na kablovskoj televiziji N1.

K2.0: Šta mislite, koji je trenutni status dijaloga između Kosova i Srbije? Smatrate li da je dosadašnji proces bio uspešan?

Đeraćina Tuhina: Trenutno je sasvim neizvesno kako izgledaju proces i njegova budućnost, posebno sada, pošto Brisel ima drugačije sagovornike iz Prištine. To je oduvek bio proces bez jasnog cilja i strane su imale različite poglede na to kako treba da izgleda završetak razgovora.

Ako uzmemo u obzir koliko je Srbija, zahvaljujući dijalogu, napredovala u pretpristupnom procesu sa EU, onda se on zaista može okarakterisati kao uspeh. Srbiju smatraju favoritom u pretpristupnim pregovorima, premda uzastopni izveštaji Evropske komisije ukazuju na slabu vladavinu prava u zemlji, izostanak nezavisnosti medija i loše rezultate u oblasti procesuiranja ratnih zločina.

Međutim, u slučaju Kosova, dijalog nije urodio velikim plodom. Isprva, on je iscrpeo ionako slabe državne administrativne kapacitete. Dijalog je sprečio i dobijanje budućih priznanja nezavisnosti.

Srbija je iskoristila ovaj proces da ubedi zemlje koje oklevaju da priznaju Kosovo da se dijalog vodi zbog statusa Kosova, pa tako pojedina nova priznanja zavise od završetka procesa. Pisma u kojima se očito povlače priznanja nekih zemalja takođe upućuju na to da te zemlje, usled toga, suspenduju priznanje, jer prvo treba da se utvrdi status Kosova. Umesto da posluži za pružanje podrške Kosovu, dijalog je iskorišćen za negiranje, pa čak i za povlačenje priznanja.

Dario Hajrić: Dijalog je počeo da se razvlači čim su SAD prošle godine prestale da vrše pritisak na kosovsku i srpsku vladu. Sam proces je poprilično dvosmislen i neodređen. U jednu ruku, očigledno je da je u proteklim godinama ostvaren izvestan napredak u institucionalnom smislu. U drugu ruku, poznata je zjapeća rupa po pitanju pomirenja, koje treba da bude polazna tačka za postizanje trajnog mira.

Najveća greška EU bila je ta što je pregovore svela na dijalog između političkih lidera, tako im dozvolivši da koriste dvostruku retoriku. S jedne strane, u Briselu se ponašaju kao mirotvorci, a pred svojom publikom kao ogorčeni protivnici. Proces je tako zatrovan i sada je izuzetno teško uliti makar malo iskrenosti u njega.

Izveštaji sugerišu da građani obeju zemalja smatraju da nisu imali koristi od dijaloga. Čak se veći broj građana žali da nisu dovoljno upoznati sa procesima. Dijalog je definisan kao proces koji se odvija odozgo nadole a vode ga elite. Da li ste saglasni sa tom percepcijom? Ima li u ovom procesu mesta za građane i civilno društvo?

Hajrić: Proces je potpuno netransparentan, dok se prema građanima ophode kao prema deci privezanoj na zadnjem sedištu automobila — niko njih ne pita šta žele ili kako da se to ispuni, pa tako ona tamo samo sede, dure se i besne. Normalno je da to rade, jer ne osećaju nikakvu odgovornost; sasvim su odsečeni od procesa donošenja odluka i hrane ih bajkama o tome da će se Kosovo vratiti pod upravu Srbije.

Tip koji upravlja kormilom u Srbiji je autoritarac, neprijateljski raspoložen prema svakom obliku javne kritike, pa tako kanali za vršenje uticaja na proces nikada nisu ustanovljeni. Čak iako nazovete stvari njihovim pravim imenom — granica, država, nezavisnost, i tako dalje — tabloidi pod kontrolom vlasti i desničarske ekstremističke grupe staviće vas na spisak nepodobnih.

Ovo nije demokratski proces u kom možete da analizirate šta bi moglo drugačije da se uradi. S vladine tačke gledišta, ljudi imaju sledeći izbor pred sobom: ili ste “s nama”, “protiv nas” ili začepite gubicu.

Tuhina: Građani, posebno oni s Kosova, imaju pravo da tvrde kako ne vide nikakvu korist. Sem delimične “slobode kretanja” u odnosu na Srbiju — iako uz brojne prateće birokratske prepreke — vidljivi rezultati dijaloga obuhvataju fusnotu na raznim zvaničnim evropskim i regionalnim dokumentima, međunarodni telefonski kod za Kosovo, ali se na drugoj strani nalazi Srpska lista.

Zahvaljujući Srpskoj listi — jedinom političkom predstavniku kosovskih Srba, ali suštinski pod upravom Beograda — Srbija sada ostvaruje neposredan uticaj na donošenje političkih odluka na Kosovu.

Povrh toga, dijalog je na određeni način izdao Srbe na Kosovu koji su počeli da se integrišu. To pogotovu zabrinjava Srbe koji žive južno od reke Ibar. Kada je dijalog nadograđen, prešavši iz tehničkog u politički proces, kosovski Srbi koji su učestvovali u svim sferama života prepušteni su sami sebi. Trenutno, makar južno od Ibra, jedva da ima kosovskih Srba sa realnom šansom da učestvuju u političkom životu.

Štaviše, reč je o jednom od najnetransparentnijih procesa o kojima su novinari izveštavali u Briselu. Suštinski, novinari su žrtve dijametralno suprotstavljenih izjava koje daju zainteresovane strane, kao i bezvrednih zvaničnih saopštenja EU. Tako se stiče utisak da EU nema pojma šta želi da se dijalogom postigne.

Veću krivicu snosi EU, jer se u celokupnom procesu nalazi na vrlo komplikovanom stanovištu. To je ishod neposedovanja jedinstvenog stava naspram Kosovu. Prema tome, EU, koja suvereno vlada terminologijom koja obiluje nejasnim definicijama za određene situacije, smislila je poziciju “facilitatora”.

EU nije posrednik u procesu, jer bi to podrazumevalo da dve zemlje učestvuju u razgovorima kao jednaki partneri, a to nisu. Što se tiče EU, Kosovo nije država, ali Srbija jeste. Dakle, kada je reč o statusu Kosova, EU je, praktično govoreći, sa “neutralnog statusa” prešla u “negativni”.

EU koristi termin takozvane “konstruktivne dvosmislenosti” kao način da dozvoli stranama da različito tumače iste stvari, dok se EU suzdržava od pojašnjenja o tome ko je u pravu, a ko u krivu. EU uopšte ne “facilitira” radom novinara koji izveštavaju o dijalogu, pa su tako građani uskraćeni prava na potpuno informisanje.

Na kraju krajeva, EU je partner političara, a ne građana i medija. Zato je transparentnost zadnje do čega je Evropskoj uniji stalo u ovom dijalogu.

Iako često čujemo da su velike šanse da Srbija postane država-članica, evropski lideri retko kada spominju “evropsku perspektivu” Kosova. Šta treba iz toga da zaključimo? Ima li Kosovo budućnost u Evropskoj uniji?

Tuhina: Posle potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) 2014. godine, Brisel nema ništa da ponudi Kosovu. Čak je i ovaj sporazum drugačiji od ostalih sporazuma koje su druge zapadnobalkanske države potpisale sa EU.

Ostale zemlje regiona potpisale su svoje sporazume zajedno sa predstavnicima svih država-članica, na nivou ministara spoljnih poslova. Kosovo je sporazum potpisalo tek sa predstavnicima institucija EU, a u skladu sa pravnim mišljenjem da EU može da potpiše trgovinske sporazume sa entitetima koji nisu suverene države, poput Makaoa i Hong Konga.

Ključni element po kom se SSP Kosova razlikuje od sporazuma ostalih zemalja jeste preambula. U kosovskom primerku, tamo se ne spominje mogućnost članstva u EU. Prema terminologiji EU, Kosovo ima “evropsku perspektivu”, ali ne i perspektivu evropskih integracija.

Zbog nepriznavača, to jest država koje ne priznaju kosovsku nezavisnost, čak je i terminologija koja se koristi u saobraćanju sa drugim državama postala uopštenija i neodređenija; EU je ponovo pronašla prihvatljivu formulaciju nazvanu konstruktivna dvosmislenost. Pošto Španija ne priznaje Kosovo, sve države koje nisu u EU, a nalaze se na Balkanu, sada se tretiraju kao “partneri”, a ne zemlje ili države.

Verovatno prvi put od početka Briselskog dijaloga, u obema zemljama imamo stabilne skupštinske većine. Da li mislite da je takvo stanje stvari prilika ili prepreka? Kako EU može da iskoristi to kako bi insistirala na napretku u procesu?

Hajrić: Na primeru Srbije, izostanak demokratije može da ubrza procese ukoliko vladajuća klika ima lične interese da potpiše sporazum. Međutim, da li sporazum treba da potpišu države ili vladari?

Potpisivanje ugovora je jedno, ali teranje ljudi da ga prihvate nešto sasvim drugo. Postojeća srpska politička kriza toliko je duboko ukorenjena da dve trećine građana trenutno nema svog predstavnika u vladajućim strukturama. Takva pozicija je, na duže staze, neodrživa.

Šta će se ubuduće desiti sa bilo kakvim sporazumom kada Vučića svrgnu sa vlasti, bilo za godinu dana, pet ili 10 godina? Da li će naslednici da ospore potpisano? Mogli bi da tvrde da je vlast bila u toj meri nelegitimna da se sve njene odluke smatraju ništavnim i da se nacija nikada, u stvari, nije saglasila sa bilo čime, jer se proces u potpunosti odvijao iza zatvorenih vrata.

Tuhina: U proteklih nekoliko godina, a zbog načina na koji je dijalogom hendlovano u režiji triju strana (Kosova, Srbije i EU), Kosovo je umnogome postalo svojevrstan “predmet” dijaloga i razgovarano je samo o unutrašnjim stvarima kosovske države.

Sva je prilika da premijer Kurti planira da ovaj proces preokrene i da Kosovo predstavi kao ravnopravnog člana, a ne kao subjekta.

Međutim, ranije zastupljen dominantan narativ u Briselu glasi da Srbija treba da dobije nešto da bi priznala Kosovo. Čini se da je ovakav stav novim akterima u Prištini neprihvatljiv, ali i većini građana.

Na Kosovu neki tvrde da EU “nije ispunila obećanje” o viznoj liberalizaciji i da stoga nema osnove za prioritetizaciju dijaloga koji se ponajviše smatra evropskim prioritetom. Smatrate li da je ovo pitanje zaista uticalo na položaj EU kao facilitatora? Treba li EU da bude zabrinuta i da se angažuje kako bi povratila izgubljeno poverenje?

Tuhina: Vizna liberalizacija nema nikakve veze sa procesom integracija u EU. Mnoge zemlje koje politički i geografski ne pripadaju Evropskoj uniji ipak uživaju u bezviznom kretanju kroz EU. Međutim, s obzirom da Evropskoj uniji manjkaju vrednosti, vizna liberalizacija je jedina prava briselska šargarepa.

Dakle, vizna liberalizacija za Kosovo mogla bi da se veže za konstruktivni pristup dijalogu, ali to ne bi bilo ni pravedno ni pošteno.

Kada je reč o proceduri, pitanje viza ne može da bude predmet uslovljavanja od strane nepriznavača. Odluku o tome donosi kvalifikovana većina u Savetu EU. Vizno pitanje je trenutno na čekanju usled unutrašnje političke situacije na relaciji između pojedinih država-članica. Ironično je to da su u pitanju države koje su Kosovo priznale odmah po proglašenju nezavisnosti 2008.

U pogledu odnosa između Albanaca i Srba na Kosovu, realnost na terenu je stabilizovana 2011. Iako se povremeno rasplamsa politička kriza, tenzije su, generalno govoreći, smanjene i brojne srpske strukture na Kosovu integrisane su u državni okvir Kosova. Smatrate li da trenutni pristup ovoj tematici odražava situaciju na terenu? Da li je on u saglasju sa ciljevima dijaloga?

Hajrić: Ne bih rekao da su tenzije opale. Animozitet je poprilično živahan, ali se, prosto rečeno, nalazi na kraćem povocu. Srpski mediji i dalje redovno upotrebljavaju pogrdne nazive za stanovnike Kosova. Što se situacije na Kosovu tiče, izbeglici Dragici Gašić upućuju se pretnje smrću zato što pokušava da se nastani u svojoj kući u Đakovici, gde je živela pre rata.

To nije puki nesrećan slučaj ili izuzetak. Beograd i Priština nisu uradili mnogo po pitanju deeskalacije sukoba. Oni mogu da igraju višedecenijsku birokratsku partiju šaha, da osvoje sitne “poene”, ali su njihovi građani i dalje u glavama na ivici još jednog otvorenog sukoba.

Izgleda da se političke elite osećaju sasvim udobno u takvom stanju stvari. Ovakav dijalog ne može da se pohvali preteranim poštenjem i sva je prilika da se to neće uskoro promeniti.

Kosovo i Srbija su septembra 2020. potpisali “Ekonomski dogovor” u Beloj kući. Kakvu bi ulogu, prema vašem mišljenju, trebalo da imaju SAD u ovim pregovorima?

Tuhina: Dok je Trampova administracija bila na vlasti, EU i SAD su učestvovale u otvorenom takmičenju. EU je praktično izopštena i odnosi su polarizovani. Brisel se preko medija informisao o prvom sporazumu postignutom između Kosova i Srbije pod posredstvom SAD.

Štaviše, uprkos obaveštenosti o dešavanjima, EU nije imala dovoljno informacija o sadržini sporazuma. Da ilustrujem, jedan od elemenata sporazuma, tačnije, otvaranje ambasada u Jerusalimu, naišlo je na osudu EU, jer je u suprotnosti sa njenim jedinstvenim stavom.

Sada, pošto je u Vašingtonu na vlast došla nova administracija, odnosi su popravljeni i EU je dobila podršku za svoje napore da postigne sveobuhvatan sporazum između Kosova i Srbije.

Hajrić: Takozvani Ekonomski dogovor bio je neobična mešavina međusobno nesrodnih tema, od kojih mnoge nisu imale nikakve veze sa ekonomijom, a druge su isključivo služile za dobijanje predizbornih poena u korist Trampove administracije.

Iako je dogovor reklamiran kao istorijski važan, obe zemlje su, suštinski, iskorišćene za jednokratnu dobit bivšeg američkog predsednika. Bajdenova administracija se trenutno bavi drugim temama, pa je teško proceniti hoće li ona i kada odlučiti da povuče još jedan potez po ovom pitanju.

Ispostavilo se da su SAD odlučniji akter od EU i sva je prilika, makar se tako čini, da će one pritisnuti Beograd i Prištinu da se okrenu u pravcu nekakve međusobne formalizacije kosovskog statusa.

Ranije smo bili svedoci izvesne protivurečnosti između poteza [srpske] vlade i njenih saopštenja za unutrašnje potrebe. Često vidimo visoke zvaničnike koji diskutuju o kompromisu sa svojim evropskim kolegama, a zatim, kod kuće, dijalog predstavljaju kao nultu sumu, gde glavni cilj postaje “pobeda nauštrb Kosova”. Smatrate li da će ova pojava uticati na izvodljivost bilo kakvog potencijalnog novog sporazuma?

Hajrić: Tako je. Svedoci smo uznemirujućeg raskoraka između onoga što Vlada Srbije radi i onoga kako mediji izveštavaju o procesu. Iako predsednik de fakto pregovara o uslovima i formi kosovske nezavisnosti, mediji pod njegovom kontrolom bljuju šovinističku propagandu, predstavljajući ga kao narodnog heroja koji odnosi pobedu protiv lukavih varvara iz komšiluka.

To je moguće zahvaljujući gotovo apsolutnoj vladinoj kontroli nad srpskim medijima, čime mu se omogućuje da uguši svaki pokušaj vršenja pritiska na njega da pojasni otkud pomenuti raskorak. To ne mora nužno da ostavi posledice po potencijalni novi sporazum.

Ipak, svaki oblik formalnog čina naposletku je samoporažavajuć ako pritom izostanu pomirenje, reparacije i suočavanje sa prošlošću. Iz rata se 1.639 osoba i dalje vodi kao nestalo, ratni zločini se uveliko osporavaju ili, još gore, slave. Formalni činovi jesu važni, ali oni ne mogu postojati u realnosti odvojenoj od ljudi koji žive u svojoj svakodnevici.

Na Kosovu vlada očekivanje da se dijalog može okončati jedino priznanjem od Srbije, ali razgovori sami po sebi ne obrađuju tu temu. Može li ova protivrečnost ubuduće da utiče na legitimitet konačnog sporazuma ili da legitimitet ograniči u očima naroda?

Tuhina: Ne vidim kako bi moglo da se desi da konačni sporazum sadrži u sebi priznanje Kosova od strane Srbije. Kao šampion u oblasti semantike, EU će pronaći termin koji će sadržati nekakvu formulaciju da u glavama građana Kosova implicira priznanje, ali će Srbima dozvoliti da tvrde kako nisu priznali kosovsku državu.

Ono što bi konačni sporazum mogao da ostvari jeste otvaranje kapije Kosovu da se pridruži raznim međunarodnim organizacijama, počev od UN-a i da napreduje u procesima Evropske unije. Iako to nije ni na vidiku i vrlo su male šanse da će se postići u bliskoj budućnosti, konačan sporazum bi mogao da kreira stanje prema kome Srbija ne bi mogla Kosovo da izopšti iz ovih tokova.

Tekst je uređivan radi optimalne dužine i jasnoće. Razgovori su vođeni na engleskom.

Naslovna: K2.0

Dijalog. Za ljude na Kosovu, a možda i stanovnike Srbije, ova reč ima posebno značenje. Već se celu deceniju odvija beskrajni dijalog – onaj Dijalog. Pritom se, bez ikakve sumnje, misli na Briselski dijalog između Kosova i Srbije ili, kako ga zvanično zovu, dijalog između Beograda i Prištine pod posredstvom Evropske unije.

Pre nastavka razgovora na visokom nivou, K2.0 vam predstavlja intervjue sa upućenima koji imaju jedinstvene i raznolike pristupe dijalogu. Intervjui su rađeni sredinom septembra, pre izbijanja najnovijih tenzija na severu Kosova.

Ovo je drugi razgovor u trodelnom serijalu. U prvom razgovoru čitali smo o stavovima iz Brisela, čiji su predstavnici bili izvestioci EU za Kosovo i Srbiju, Viola fon Kramon (Viola von Cramon) i Vladimir Bilčik. Sada ćemo se upoznati sa dvoje lokalnih dopisnika koji rade na pravovremenom informisanju javnosti o najnovijim dešavanjima u dijalogu.

Đeraćina (Gjeraqina) Tuhina je kosovska novinarka koja pokriva teme Evropske unije i dijaloga između Kosova i Srbije. Sa trenutnim prebivalištem u Briselu, ona radi kao dopisnica RTK-a, kosovskog javnog servisa.

Dario Hajrić je novinar iz Srbije koji piše analize i tekstove za publikacije poput Dojče velea (Deutsche Welle), Remarkera i Kosova 2.0. Čest je gost u svojstvu analitičara na kablovskoj televiziji N1.

K2.0: Šta mislite, koji je trenutni status dijaloga između Kosova i Srbije? Smatrate li da je dosadašnji proces bio uspešan?

Đeraćina Tuhina: Trenutno je sasvim neizvesno kako izgledaju proces i njegova budućnost, posebno sada, pošto Brisel ima drugačije sagovornike iz Prištine. To je oduvek bio proces bez jasnog cilja i strane su imale različite poglede na to kako treba da izgleda završetak razgovora.

Ako uzmemo u obzir koliko je Srbija, zahvaljujući dijalogu, napredovala u pretpristupnom procesu sa EU, onda se on zaista može okarakterisati kao uspeh. Srbiju smatraju favoritom u pretpristupnim pregovorima, premda uzastopni izveštaji Evropske komisije ukazuju na slabu vladavinu prava u zemlji, izostanak nezavisnosti medija i loše rezultate u oblasti procesuiranja ratnih zločina.

Međutim, u slučaju Kosova, dijalog nije urodio velikim plodom. Isprva, on je iscrpeo ionako slabe državne administrativne kapacitete. Dijalog je sprečio i dobijanje budućih priznanja nezavisnosti.

Srbija je iskoristila ovaj proces da ubedi zemlje koje oklevaju da priznaju Kosovo da se dijalog vodi zbog statusa Kosova, pa tako pojedina nova priznanja zavise od završetka procesa. Pisma u kojima se očito povlače priznanja nekih zemalja takođe upućuju na to da te zemlje, usled toga, suspenduju priznanje, jer prvo treba da se utvrdi status Kosova. Umesto da posluži za pružanje podrške Kosovu, dijalog je iskorišćen za negiranje, pa čak i za povlačenje priznanja.

Dario Hajrić: Dijalog je počeo da se razvlači čim su SAD prošle godine prestale da vrše pritisak na kosovsku i srpsku vladu. Sam proces je poprilično dvosmislen i neodređen. U jednu ruku, očigledno je da je u proteklim godinama ostvaren izvestan napredak u institucionalnom smislu. U drugu ruku, poznata je zjapeća rupa po pitanju pomirenja, koje treba da bude polazna tačka za postizanje trajnog mira.

Najveća greška EU bila je ta što je pregovore svela na dijalog između političkih lidera, tako im dozvolivši da koriste dvostruku retoriku. S jedne strane, u Briselu se ponašaju kao mirotvorci, a pred svojom publikom kao ogorčeni protivnici. Proces je tako zatrovan i sada je izuzetno teško uliti makar malo iskrenosti u njega.

Izveštaji sugerišu da građani obeju zemalja smatraju da nisu imali koristi od dijaloga. Čak se veći broj građana žali da nisu dovoljno upoznati sa procesima. Dijalog je definisan kao proces koji se odvija odozgo nadole a vode ga elite. Da li ste saglasni sa tom percepcijom? Ima li u ovom procesu mesta za građane i civilno društvo?

Hajrić: Proces je potpuno netransparentan, dok se prema građanima ophode kao prema deci privezanoj na zadnjem sedištu automobila — niko njih ne pita šta žele ili kako da se to ispuni, pa tako ona tamo samo sede, dure se i besne. Normalno je da to rade, jer ne osećaju nikakvu odgovornost; sasvim su odsečeni od procesa donošenja odluka i hrane ih bajkama o tome da će se Kosovo vratiti pod upravu Srbije.

Tip koji upravlja kormilom u Srbiji je autoritarac, neprijateljski raspoložen prema svakom obliku javne kritike, pa tako kanali za vršenje uticaja na proces nikada nisu ustanovljeni. Čak iako nazovete stvari njihovim pravim imenom — granica, država, nezavisnost, i tako dalje — tabloidi pod kontrolom vlasti i desničarske ekstremističke grupe staviće vas na spisak nepodobnih.

Ovo nije demokratski proces u kom možete da analizirate šta bi moglo drugačije da se uradi. S vladine tačke gledišta, ljudi imaju sledeći izbor pred sobom: ili ste “s nama”, “protiv nas” ili začepite gubicu.

Tuhina: Građani, posebno oni s Kosova, imaju pravo da tvrde kako ne vide nikakvu korist. Sem delimične “slobode kretanja” u odnosu na Srbiju — iako uz brojne prateće birokratske prepreke — vidljivi rezultati dijaloga obuhvataju fusnotu na raznim zvaničnim evropskim i regionalnim dokumentima, međunarodni telefonski kod za Kosovo, ali se na drugoj strani nalazi Srpska lista.

Zahvaljujući Srpskoj listi — jedinom političkom predstavniku kosovskih Srba, ali suštinski pod upravom Beograda — Srbija sada ostvaruje neposredan uticaj na donošenje političkih odluka na Kosovu.

Povrh toga, dijalog je na određeni način izdao Srbe na Kosovu koji su počeli da se integrišu. To pogotovu zabrinjava Srbe koji žive južno od reke Ibar. Kada je dijalog nadograđen, prešavši iz tehničkog u politički proces, kosovski Srbi koji su učestvovali u svim sferama života prepušteni su sami sebi. Trenutno, makar južno od Ibra, jedva da ima kosovskih Srba sa realnom šansom da učestvuju u političkom životu.

Štaviše, reč je o jednom od najnetransparentnijih procesa o kojima su novinari izveštavali u Briselu. Suštinski, novinari su žrtve dijametralno suprotstavljenih izjava koje daju zainteresovane strane, kao i bezvrednih zvaničnih saopštenja EU. Tako se stiče utisak da EU nema pojma šta želi da se dijalogom postigne.

Veću krivicu snosi EU, jer se u celokupnom procesu nalazi na vrlo komplikovanom stanovištu. To je ishod neposedovanja jedinstvenog stava naspram Kosovu. Prema tome, EU, koja suvereno vlada terminologijom koja obiluje nejasnim definicijama za određene situacije, smislila je poziciju “facilitatora”.

EU nije posrednik u procesu, jer bi to podrazumevalo da dve zemlje učestvuju u razgovorima kao jednaki partneri, a to nisu. Što se tiče EU, Kosovo nije država, ali Srbija jeste. Dakle, kada je reč o statusu Kosova, EU je, praktično govoreći, sa “neutralnog statusa” prešla u “negativni”.

EU koristi termin takozvane “konstruktivne dvosmislenosti” kao način da dozvoli stranama da različito tumače iste stvari, dok se EU suzdržava od pojašnjenja o tome ko je u pravu, a ko u krivu. EU uopšte ne “facilitira” radom novinara koji izveštavaju o dijalogu, pa su tako građani uskraćeni prava na potpuno informisanje.

Na kraju krajeva, EU je partner političara, a ne građana i medija. Zato je transparentnost zadnje do čega je Evropskoj uniji stalo u ovom dijalogu.

Iako često čujemo da su velike šanse da Srbija postane država-članica, evropski lideri retko kada spominju “evropsku perspektivu” Kosova. Šta treba iz toga da zaključimo? Ima li Kosovo budućnost u Evropskoj uniji?

Tuhina: Posle potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) 2014. godine, Brisel nema ništa da ponudi Kosovu. Čak je i ovaj sporazum drugačiji od ostalih sporazuma koje su druge zapadnobalkanske države potpisale sa EU.

Ostale zemlje regiona potpisale su svoje sporazume zajedno sa predstavnicima svih država-članica, na nivou ministara spoljnih poslova. Kosovo je sporazum potpisalo tek sa predstavnicima institucija EU, a u skladu sa pravnim mišljenjem da EU može da potpiše trgovinske sporazume sa entitetima koji nisu suverene države, poput Makaoa i Hong Konga.

Ključni element po kom se SSP Kosova razlikuje od sporazuma ostalih zemalja jeste preambula. U kosovskom primerku, tamo se ne spominje mogućnost članstva u EU. Prema terminologiji EU, Kosovo ima “evropsku perspektivu”, ali ne i perspektivu evropskih integracija.

Zbog nepriznavača, to jest država koje ne priznaju kosovsku nezavisnost, čak je i terminologija koja se koristi u saobraćanju sa drugim državama postala uopštenija i neodređenija; EU je ponovo pronašla prihvatljivu formulaciju nazvanu konstruktivna dvosmislenost. Pošto Španija ne priznaje Kosovo, sve države koje nisu u EU, a nalaze se na Balkanu, sada se tretiraju kao “partneri”, a ne zemlje ili države.

Verovatno prvi put od početka Briselskog dijaloga, u obema zemljama imamo stabilne skupštinske većine. Da li mislite da je takvo stanje stvari prilika ili prepreka? Kako EU može da iskoristi to kako bi insistirala na napretku u procesu?

Hajrić: Na primeru Srbije, izostanak demokratije može da ubrza procese ukoliko vladajuća klika ima lične interese da potpiše sporazum. Međutim, da li sporazum treba da potpišu države ili vladari?

Potpisivanje ugovora je jedno, ali teranje ljudi da ga prihvate nešto sasvim drugo. Postojeća srpska politička kriza toliko je duboko ukorenjena da dve trećine građana trenutno nema svog predstavnika u vladajućim strukturama. Takva pozicija je, na duže staze, neodrživa.

Šta će se ubuduće desiti sa bilo kakvim sporazumom kada Vučića svrgnu sa vlasti, bilo za godinu dana, pet ili 10 godina? Da li će naslednici da ospore potpisano? Mogli bi da tvrde da je vlast bila u toj meri nelegitimna da se sve njene odluke smatraju ništavnim i da se nacija nikada, u stvari, nije saglasila sa bilo čime, jer se proces u potpunosti odvijao iza zatvorenih vrata.

Tuhina: U proteklih nekoliko godina, a zbog načina na koji je dijalogom hendlovano u režiji triju strana (Kosova, Srbije i EU), Kosovo je umnogome postalo svojevrstan “predmet” dijaloga i razgovarano je samo o unutrašnjim stvarima kosovske države.

Sva je prilika da premijer Kurti planira da ovaj proces preokrene i da Kosovo predstavi kao ravnopravnog člana, a ne kao subjekta.

Međutim, ranije zastupljen dominantan narativ u Briselu glasi da Srbija treba da dobije nešto da bi priznala Kosovo. Čini se da je ovakav stav novim akterima u Prištini neprihvatljiv, ali i većini građana.

Na Kosovu neki tvrde da EU “nije ispunila obećanje” o viznoj liberalizaciji i da stoga nema osnove za prioritetizaciju dijaloga koji se ponajviše smatra evropskim prioritetom. Smatrate li da je ovo pitanje zaista uticalo na položaj EU kao facilitatora? Treba li EU da bude zabrinuta i da se angažuje kako bi povratila izgubljeno poverenje?

Tuhina: Vizna liberalizacija nema nikakve veze sa procesom integracija u EU. Mnoge zemlje koje politički i geografski ne pripadaju Evropskoj uniji ipak uživaju u bezviznom kretanju kroz EU. Međutim, s obzirom da Evropskoj uniji manjkaju vrednosti, vizna liberalizacija je jedina prava briselska šargarepa.

Dakle, vizna liberalizacija za Kosovo mogla bi da se veže za konstruktivni pristup dijalogu, ali to ne bi bilo ni pravedno ni pošteno.

Kada je reč o proceduri, pitanje viza ne može da bude predmet uslovljavanja od strane nepriznavača. Odluku o tome donosi kvalifikovana većina u Savetu EU. Vizno pitanje je trenutno na čekanju usled unutrašnje političke situacije na relaciji između pojedinih država-članica. Ironično je to da su u pitanju države koje su Kosovo priznale odmah po proglašenju nezavisnosti 2008.

U pogledu odnosa između Albanaca i Srba na Kosovu, realnost na terenu je stabilizovana 2011. Iako se povremeno rasplamsa politička kriza, tenzije su, generalno govoreći, smanjene i brojne srpske strukture na Kosovu integrisane su u državni okvir Kosova. Smatrate li da trenutni pristup ovoj tematici odražava situaciju na terenu? Da li je on u saglasju sa ciljevima dijaloga?

Hajrić: Ne bih rekao da su tenzije opale. Animozitet je poprilično živahan, ali se, prosto rečeno, nalazi na kraćem povocu. Srpski mediji i dalje redovno upotrebljavaju pogrdne nazive za stanovnike Kosova. Što se situacije na Kosovu tiče, izbeglici Dragici Gašić upućuju se pretnje smrću zato što pokušava da se nastani u svojoj kući u Đakovici, gde je živela pre rata.

To nije puki nesrećan slučaj ili izuzetak. Beograd i Priština nisu uradili mnogo po pitanju deeskalacije sukoba. Oni mogu da igraju višedecenijsku birokratsku partiju šaha, da osvoje sitne “poene”, ali su njihovi građani i dalje u glavama na ivici još jednog otvorenog sukoba.

Izgleda da se političke elite osećaju sasvim udobno u takvom stanju stvari. Ovakav dijalog ne može da se pohvali preteranim poštenjem i sva je prilika da se to neće uskoro promeniti.

Kosovo i Srbija su septembra 2020. potpisali “Ekonomski dogovor” u Beloj kući. Kakvu bi ulogu, prema vašem mišljenju, trebalo da imaju SAD u ovim pregovorima?

Tuhina: Dok je Trampova administracija bila na vlasti, EU i SAD su učestvovale u otvorenom takmičenju. EU je praktično izopštena i odnosi su polarizovani. Brisel se preko medija informisao o prvom sporazumu postignutom između Kosova i Srbije pod posredstvom SAD.

Štaviše, uprkos obaveštenosti o dešavanjima, EU nije imala dovoljno informacija o sadržini sporazuma. Da ilustrujem, jedan od elemenata sporazuma, tačnije, otvaranje ambasada u Jerusalimu, naišlo je na osudu EU, jer je u suprotnosti sa njenim jedinstvenim stavom.

Sada, pošto je u Vašingtonu na vlast došla nova administracija, odnosi su popravljeni i EU je dobila podršku za svoje napore da postigne sveobuhvatan sporazum između Kosova i Srbije.

Hajrić: Takozvani Ekonomski dogovor bio je neobična mešavina međusobno nesrodnih tema, od kojih mnoge nisu imale nikakve veze sa ekonomijom, a druge su isključivo služile za dobijanje predizbornih poena u korist Trampove administracije.

Iako je dogovor reklamiran kao istorijski važan, obe zemlje su, suštinski, iskorišćene za jednokratnu dobit bivšeg američkog predsednika. Bajdenova administracija se trenutno bavi drugim temama, pa je teško proceniti hoće li ona i kada odlučiti da povuče još jedan potez po ovom pitanju.

Ispostavilo se da su SAD odlučniji akter od EU i sva je prilika, makar se tako čini, da će one pritisnuti Beograd i Prištinu da se okrenu u pravcu nekakve međusobne formalizacije kosovskog statusa.

Ranije smo bili svedoci izvesne protivurečnosti između poteza [srpske] vlade i njenih saopštenja za unutrašnje potrebe. Često vidimo visoke zvaničnike koji diskutuju o kompromisu sa svojim evropskim kolegama, a zatim, kod kuće, dijalog predstavljaju kao nultu sumu, gde glavni cilj postaje “pobeda nauštrb Kosova”. Smatrate li da će ova pojava uticati na izvodljivost bilo kakvog potencijalnog novog sporazuma?

Hajrić: Tako je. Svedoci smo uznemirujućeg raskoraka između onoga što Vlada Srbije radi i onoga kako mediji izveštavaju o procesu. Iako predsednik de fakto pregovara o uslovima i formi kosovske nezavisnosti, mediji pod njegovom kontrolom bljuju šovinističku propagandu, predstavljajući ga kao narodnog heroja koji odnosi pobedu protiv lukavih varvara iz komšiluka.

To je moguće zahvaljujući gotovo apsolutnoj vladinoj kontroli nad srpskim medijima, čime mu se omogućuje da uguši svaki pokušaj vršenja pritiska na njega da pojasni otkud pomenuti raskorak. To ne mora nužno da ostavi posledice po potencijalni novi sporazum.

Ipak, svaki oblik formalnog čina naposletku je samoporažavajuć ako pritom izostanu pomirenje, reparacije i suočavanje sa prošlošću. Iz rata se 1.639 osoba i dalje vodi kao nestalo, ratni zločini se uveliko osporavaju ili, još gore, slave. Formalni činovi jesu važni, ali oni ne mogu postojati u realnosti odvojenoj od ljudi koji žive u svojoj svakodnevici.

Na Kosovu vlada očekivanje da se dijalog može okončati jedino priznanjem od Srbije, ali razgovori sami po sebi ne obrađuju tu temu. Može li ova protivrečnost ubuduće da utiče na legitimitet konačnog sporazuma ili da legitimitet ograniči u očima naroda?

Tuhina: Ne vidim kako bi moglo da se desi da konačni sporazum sadrži u sebi priznanje Kosova od strane Srbije. Kao šampion u oblasti semantike, EU će pronaći termin koji će sadržati nekakvu formulaciju da u glavama građana Kosova implicira priznanje, ali će Srbima dozvoliti da tvrde kako nisu priznali kosovsku državu.

Ono što bi konačni sporazum mogao da ostvari jeste otvaranje kapije Kosovu da se pridruži raznim međunarodnim organizacijama, počev od UN-a i da napreduje u procesima Evropske unije. Iako to nije ni na vidiku i vrlo su male šanse da će se postići u bliskoj budućnosti, konačan sporazum bi mogao da kreira stanje prema kome Srbija ne bi mogla Kosovo da izopšti iz ovih tokova.

Tekst je uređivan radi optimalne dužine i jasnoće. Razgovori su vođeni na engleskom.

Naslovna: K2.0.