Priština je grad u kojem se jugoslavenski brutalizam isprepliće s osmanskom ostavštinom i kapitalističkim kičem, kolaž arhitektonske improvizacije, osobenjaka i principa “uradi sam”. U posljednjim godinama, turisti/ce iz svih krajeva svijeta sve više se interesuju za divlji mizanscen zgrada i ulica koji ukazuje na smjenu ideoloških strujanja od prijašnje kolonizacije do neoliberalizma. Koliko god da se Priština romantizovala kao jedinstven grad, njeni građani/ke su viđenja da ima mnogo prostora za poboljšanja koja bi na duže staze unaprijedila kvalitet života.

Za prijestolnicu najmlađe države u Europi ne zanimaju se samo turisti/ce, već i stručnjaci/kinje iz oblasti urbanističkog planiranja i arhitekture. U kontekstu datosti transformativne sile, Priština je zanimljiva studija slučaja za one koji su iščitavali, razvijali i usavršavali svoje metodologije i alate za bilježenje odnosa između građana/ki i prostora, stav je Bekima Ramkua, direktora Kosovskog festivala arhitekture. Ramku je jedan od osnivača Kosovske fondacije za arhitekturu (KAF), glavni utemeljitelj Državnog odjeljenja DoCoMoMo-a na Kosovu te suosnivač Platforme Future Architecture.

Pod njegovom palicom, od 15. septembra do 15. Oktobra, online se odvija osmo izdanje Kosovskog festivala arhitekture.

Na festivalu gostuju predavači/ce i stručnjaci/kinje iz zemlje i svijeta koji su pozvani da razmijene svoja znanja i uključe se u proces transformacije urbanog krajolika Kosova. Ramku opisuje Prištinu kao mješavinu “azijskog dijela Istanbula i grada u Istočnom bloku”, a kao arhitekt je naprosto oduševljen eklektičnim i raznovrsnim urbanim krajolikom grada. Međutim, frustriraju ga mnoge stvari koje su se dogodile u gradu ‘90-ih godina i nakon rata, kada je urbanizam imao veliki potencijal, ali ga je osujetila politika.

Kosovski festival arhitekture ušao je u osmu godinu postojanja i još uvijek stremi da potakne promjenu u Prištini i na Kosovu.

Publicness (“Javnost”), tema ovogodišnjeg festivala, zalazi u srž razvoja neposrednog iskustva Prištevaca/ki, koji su svjedočili ideološkom prijelazu od socijalizma preko okupacije do tek nastajuće neoliberalne demokratije.

Uz raščlanjenje samog koncepta javnosti kao svojstva, festival je posvećen preispitivanju sve labavijih i nejasnijih granica između javnog i privatnog.

Odstupajući od ideje da bi arhitektura trebala služiti općem dobru, javnost zadire u suštinu aktualnih događanja kritički propitujući ko ima sredstva da pristupi različitim prostorima i iskoristi ih za vlastito dobro.

Nadahnut bitkom koju lokalne inicijative godinama biju protiv vladinih zvaničnika/ca i agencija za privatizaciju, Ramku i njegova ekipa hvataju se ukoštac sa spornim slučajevima koji se tiču socijalističkih zgrada u centru grada. 

“Od mnoštva problema koje smo mogli pretvoriti u krovnu temu, odlučili smo se fokusirati na ‘Javnost’ nadahnutu ‘Arhipelagom grada’, koji obuhvata socijalističke zgrade u centru grada, i to Hotel Grand, Boru i Ramiza, Armatu, Rilindju i Grmiju. Te objekte razmatramo kao historijsko javno “ostrvo” i raspravljamo o njima u svjetlu njihove misaproprijacije, a potom i reaproprijacije izvojevane zahvaljujući javnim i kulturnim inicijativama”, kaže Ramku, te se referiše na istraživanje o ovom pitanju pripremljeno za ovogodišnji Venecijanski bijenale arhitekture, koji je odgođen za narednu godinu.

“Kako su ti objekti svojevremeno izgrađeni da služe javnosti, poslije rata se dogodila najgora moguća stvar: njihova agresivna privatizacija, što je bila radikalna zloupotreba vršena prenamjenom ovih prostora u privatne posjede koji služe individualnim ostvarivačima profita”, izdvaja Ramku, za koga su istrajni napori lokalnih kulturnih inicijativa “pozitivan razvoj ovih prostora uprkos zloupotrebi.”

Festival se ove godine u cijelosti održava na internetu zbog mjera zaštite od COVID-19 i na njemu učestvuje 36 predavača/ica, od kojih se osam našlo u društvu odabranih kreativaca platforme Future Architecture za 2020. godinu. U četiri sedmice, koliko festival traje, po jedno predavanje bit će strimano svakog dana od utroka do petka u terminu od 18:30 do 19:30 sati. Program je stalno dostupan na Facebook-stranici Festivala arhitekture.

Tako je 25. septembra italijanski arhitekt Alessio Rosati obradio redefiniciju koncepta javnog prostora koja se bazira na radikalnom zaokretu od kupovine javnog prostora do njegovog prisvajanja za svrhe raznih susreta, razmjena i demokratije.

Dr Boštjan Bugarič, arhitekt, istraživač i urednik, 24. septembra je održao predavanje o povijesnom gradu Kopru punom raznovrsnih historijskih krajolika koji je izložen komercijalizaciji, a štiti ga društveni pokret koji uvodi sadržaje u javni prostor kao zajedničku bazu za susrete.

Počeci

Ramku je odlučio pokrenuti festival zbog raskoraka u obimu znanja između Univerziteta u Prištini, na čijem je Arhitektonsko-građevinskom fakultetu uspkešno okončao dodiplomski studij, i Arhitektonske asocijacije u Londonu, gdje je završio diplomski studij stanovanja i urbanizma.

Zabrinut za svoju rodnu Prištinu, Ramku je zdušno želio primijeniti svoje znanje i ideje zasnovane na praksi u javnoj domeni na Kosovu, ali je, kako navodi, njegov entuzijazam splasnuo kada su napori naišli na nepovjerenje i indiferentnost zvaničnika/ca Vlade i ministarskih delegacija.

Festival je pokrenut 2012. godine i prisustvovalo mu je na stotine gostiju/šći iz Prištine i šire regije kao što je Skoplje, koji su odali priznanje Ramkuovom poduhvatu. Zbog velike potražnje, broj predavača/ica je iz godine u godinu rastao, tako da u novom izdanju učestvuje 36 predavača/ica iz svih krajeva svijeta koji se bave različitim disciplinama, od tehničkih djelatnosti preko inžinjerstva do umjetnosti i antropologije.

Podrška javnim dobrima

Festival je nešto više od pukog niza predavanja. Naime, njegov cilj je da ujedno bude aktivistički prostor i podcrta probleme već dugo prisutne u arhitektonskim studijima na Kosovu. Umjesto da umjetnost bude samo izvor inspiracije ili izričaj, na festival ona je alatom aktivizma, dok se naglasak stavlja na aktualne probleme na Kosovu, a naročito u Prištini.

Borba javnih i privatnih prostora ustvari je borba između naroda i onih koji su na vlasti. Na Kosovu je veza građana/ki, grada i javnog prostora prošla kroz više transformacija i izazova. Nakon rata, javna imovina je ili komodifikovana ili pala u zaborav, napuštena i u stanju raspada.

Pozitivan razvoj na koji se osvrće Ramku svodi se na trajni otpor organizacija civilnog društva usmjeren protiv privatizacije ovih zgrada. Kolektivi i građani/ke se organizuju kako bi dokinuli apatiju i indolentnost kroz borbu za stalne prostore u kojima društveno-kulturne aktivnosti obnavljaju društvo. Ipak, na uspješno djelovanje treba gledati kao na borbu koja se vodi od slučaja do slučaja, s obzirom na to da su javni prostori ranjivi pred političkim promjenama.

Studija slučaja: NVO Hapësira

Kada govorimo o javnosti, neizbježno moramo promisliti o tome ko je javnost na Kosovu. Najmlađa populacija Europe suočena je s ogromnom stopom nezaposlenosti i ograničenom slobodom putovanja, ali kao javnost ima podršku nevladine organizacije Hapësire, koja građanima/kama ulijeva nadu pripremom alternativnih prostora i događaja od zajedničkog interesa. Načela pristupačnosti i solidarnosti s onima slabijeg materijalnog stanja temelj su njihovih aktivnosti, stoga je cijena učešća niska, dok gro ostvarenih prihoda izdvajaju za porodice koje su u stanju potrebe putem vlastitog “Fonda za društvenu odgovornost”.

Hapësira se već duže od četiri godine bori za korištenje Rilindjinog skladišta, svojevremeno štamparske hale koja je bila u vlasništvu slavnog albanskog slobodarskog lista. U tom periodu je “uzdrmala tehno-scenu” održavajući večeri elektronske muzike, zaradivši tako pohvale i na Kosovu i u inozemstvu. Gledano sa strane, izgleda da se tu radi o borbi klupske zabave i države oko industrijskog prostora.

Albanska riječ “Hapësira” ima dva značenja: “sloboda” i “prostor”, što se podudara s nastojanjem da se obnovi renesansni duh na istom mjestu gdje se zametnuo i doživio uzlet. 

U NVO-u su svoj cilj saželi u jednu rečenicu: “Dok je svrha većine događanja koja se posljednjih godina održavaju na Kosovu maksimalno uvećati materijalne dobit, Hapësira teži maksimalno uvećati ljudski kapital.”

Ljudski kapital je ovdje ključni termin za jednog od osnivača organizacije, Arbnora Dragaja, koji Hapësiru opisuje kao tim pojedinaca/ki iz raznih disciplina. Dijele uvjerenje da umjetnost, kultura, muzika i obrazovanje mogu proizvesti pozitivne promjene unutar savremenog kosovskog društva, pomak ka uspostavljanju zajedničkih kulturnih vrijednosti zasnovanih na saradnji, razgovoru i kolektivizmu realizovanim putem kulturnih praksi.

Hapësira stvara prostor za alternativni stil života tamo gdje bi mladi inače bili sputani prostornim i društveno-ekonomskim granicama. Pored klupskih večeri, Dragaj i njegova ekipa, u Rilindjinom prostoru nude i radionice te muzičku edukaciju, ali kako im nije dozvoljeno da ga unajmljuju za stalno, program ne mogu razraditi dokraja. “Recimo da smo mogli realizovati samo 20 do 30 posto naših ideja, i borili smo se, a i dalje se borimo da dobijemo prostor barem na jedan cijeli dan.”

I tako se nastavlja borba koju Hapësira s Vladom mora voditi da bi zadržala Rilindjino skladište. Prostor ostaje pod upravom Kosovske agencije za privatizaciju (AKP), kako tvrdi Dragaj, koji uoči svakog događaja mora tražiti dozvolu za korištenje. Iz AKP pak nisu željeli komentarisati ovaj članak.

Apatija i ideološki sukobi

“Narativi o Sebi stvaraju se unutar prostora kulturne baštine… no naša baština je zakopana, pa zato moramo tragati za vizijama van sadašnjih okvira”, konstatuje Dragaj. Prema njegovom viđenju, očuvanje zgrade Rilindje u njenom izvornom obliku kao i renesansnog duha u istim tim zidovima predstavlja korak ka samokonsolidaciji i oporavku društva koje tek treba da se preporodi. To  će se postići mijenjanjem i radom na ruševinama na kojima počiva brisanje povijesti od arhitekture do arheologije.

“Narod koji ne poznaje svoju prošlost ne može stvarati vlastite vizije budućnosti”, kaže Dragaj.

Hapësira nije shvaćena ozbiljno, ocjenjuje Ramku. Dodaje da je “Priština vlasništvo njenih građana/ki, ali kada govorimo o vrhunskim prostorima u centru grada koji bi mogli biti iskorišteni za veće društveno dobro (dobro društva), ti prostori su rezervisani za korumpirane elite.”

Komodifikacija javnih zgrada sagrađenim u vremenu socijalizma tokom godina je izazvala brojne polemike.

Historičarka umjetnosti Vesa Sahatçiu upozorava: “Ako je stara Priština skoro pa nestala, izuzetno je važno da se očuva novija, a ne da se pokušava mijenjati i mutirati do neprepoznatljivosti”. S druge strane, Ramku smatra kako su diskusije o urbanističkom razvoju vezane za ideologiju koja razmišlja isključivo u okvirima zapadne tradicije.

Sahatçiu naglašava i da su elite osvojile grad između ostalog prigrabivši zgrade i prostor uopće.

“Sve više mislim da animozitet koji ove elite osjećaju prema modernističkoj arhitekturi nije ideološke niti estetičke prirode, nego više pitanje poduzetništva, odnosno koliko je određeni lokalitet, ili zgrada, finansijski isplativ i u kojoj mjeri bi mogao biti unosan”, objašnjava.

Danas su mnogi aktivisti/ce izgubili volju za borbom protiv ovih interesa. Budući da im je čvrsto suprotstavljena volja institucija, nastojanje da se modernističke građevine spase postaje očajnički romantični čin koji ničemu ne vodi.

Radioničarenje u Prištini

Koliko god dramatična i ozbiljna bila događanja u Prištini, javni prostori u gradovima privatizuju se širom svijeta. Metropole kao što su London, Pariz ili Njujork ograničile su pristup javnom prostoru, pa su čak i parkovi i otvorene površine otišle u privatne ruke i zatvorene za javnost. Mnogi predavači/ce koji učestvuju na festivalu imaju istraživačko iskustvo s terena, ali su i radili u sličnim sredinama.

Jedan od glavnih učesnika ovogodišnjeg festivala je urbanist i izvršni direktor Komisije za javni dizajn Njujorka, Justin Garrett Moore. Njegov pristup urbanističkom planiranju i dizajnu tijesno je povezan s umjetničkim inicijativama i planiranjem na nivou lokalne zajednice te bi mogao biti istinski transformativan u predočavanju načina na koji javna sfera može pogodovati kvalitetu života prilikom unapređenja pristupačnosti, raznovrsnosti i inkluzije kroz umjetnost i kulturu.

Drugi predavač, Raza Ali Dada, obnaša dužnost upravljačkog partnera u poduzeću Nayyar Ali Dada & Associates, vodećoj arhitektonskoj firmi u Pakistanu. Dobitnik je i brojnih nagrada, između ostalih Aga Khanove nagrade za arhitekturu i Zlatne medalje Arcasije.

Ali Dada u svom predavanju razlaže strategije kontrainvazije usmjerene ka uspostavi i identifikaciji mreža koje bi činili vladini službenici/e, aktivisti/ice i stručnjaci/kinje okupljeni radi stvaranja ili prisvajanja prostora za javnost. U filozofskom smislu bi to bilo potkrijepljeno dodatnim intelektualnim programiranjem prožetim umjetnošću, čiji bi zadatak bio stimulisati učešće javnost/i u prostoru koji je njihov vlastiti i koji trebaju povratiti.

Iako teorije i metodologije zasigurno jesu alatke za pristup svijetu, festival se ističe po tome što na njemu gostuju predavače/ice koji imaju nešto da ponude, bilo u kontekstu sličnom onom na Kosovu ili u kontekstu istraživanja lokalnih partikularnosti. “Na svaki festival smo pozivali renomirane i svjetski poznate arhitekte/ice koje je naprosto inspirativno slušati zbog njihovih izvrsnih izuma i analiza. Međutim, itekako vodimo računa o tome da odabiremo one čije polje studijskog iskustva rezonuje s ovim ili onim aspektima kosovskog nasljeđa i trenutnom situacijom”, napominje Ramku.

Na konkurs se svake godine javi 600 aplikanata/ica koji žele učestvovati u festivalskoj radionici kao aktivni istraživači/ce, a od njih se onda načini po deset grupa. Konkursno pitanje odnosi se na kontekstualizovani problem koji definiše KAF, pri čemu učesnici/e trebaju upotrijebiti vlastite metodologije i stručna znanja da mapiraju status kvo i ponude praktična rješenja.

Jednu od ovogodišnjih radionica koju održava kolektiv “Urban Architettura” uklapa se u ideološku klimu već prisutnu u politički nabijenom urbanizmu na terenu. Kolektiv dublje istražuje prostore osmišljene za uređivanje javnosti kroz komodifikaciju, ograničavanje ili domestikaciju, ostavljene u “stanju kontrolisanog propadanja” koje opisuje ožiljke propale države blagostanja i lokalizuje te rupe u svom geografskom utjelovljenju.

U periodu od 3. do 13. oktobra, grupa će se pozabaviti ovom tematskom cjelinom kako bi napravila pozitivan doprinos pomoću resursa za ponovno iznalaženje obrazaca za suživot. Baveći se Javnim arhipelagom Prištine, podrobna analiza Hotela Grand i njegove paradigme javnosti bit će obavljena u saradnji s osam učesnika/ca, koji će iz vlastitih domova zajednički raditi na načinima deprivatizacije matrice soba u Hotelu.

U festivalskim manifestacijama svake godine učestvuju i lokalno poznati arhitekti/ce, urbanisti/ce, kustosi/ce i učesnici/e kulturnog života. Tako su u ovogodišnjem panelu na temu Javnog arhipelaga Prištine diskutovali Arber Sadiki, koji proučava Palatu omladine i sporta “Boro i Ramiz”; mlada arhitektica Donika Luzhnica, čije je istraživanje usmjereno na korištenje zgrade Grmije kao lokacije prikladne za umjetnost i razgovore; još jedna arhitektica, Eliza Hoxha, koja se fokusirala na Hotel Grand; Nol Binakaj, koji je govorio o brutalističkom “trouglu”; te gradonačelnik Shpend Ahmetij, koji je pak govorio o tome kako on vidi grad Prištinu. Panel-diskusiju možete pogledati ovdje.

Kako biti ključ promjene

Iz zaključaka festivalskih diskusija iznjedrene su neke ideje za manje i veće projekte kojima bi se promijenio status kvo u urbanoj politici, ali uprkos sitnijim preuređenjima i lakim, niskobudžetnim intervencijama, projekata šireg obima nije bilo.

Na proteklim festivalima se polovina radionica i predavanja ticala javnog prostora i njegovog poboljšanja, kaže Ramku. Jedne prilike je, primjerice, pozvao Sektor za urbanističko planiranje Njujorka da provede mapiranje prištinskih ulica u pogledu njihove pristupačnosti za osobe s invaliditetom, nakon čega su Garibaldijeva i Ulica Deshmoret e Kombit preuređene tako da budu pristupačne. Mada su iz festivala proizašli neki jeftiniji projekti, zvaničnici/e do sada nisu bili otvoreni za ulaganja u održivo planiranje. 

Javnost na Kosovu je težak poduhvat i jedine grupe na koje se može računati da će promijeniti nešto na polju blagostanja NVO-i, kulturne inicijative i umjetnici/e, koji mogu povratiti grad i napraviti društvo zasnovano na zajedničkim vrijednostima. Javnost i drugdje podrazumijeva redemokratizaciju demokratije u trenutku kolektivne krize, pri čemu su kulturne inicijative koje zastupaju pravo javnosti na korištenje prostora za kolektivne svrhe dio itekako potrebnog društvenog pokreta usmjerenog odozdo prema gore.

Koliko god on radikalno djelovao onima na vlasti, ovo nije radikalan čin, već čin orijentisan u pravcu aktivnog građanstva i demokratskog učešća, pristupa javnom prostoru, povoljnog stanovanja, pravde i održivosti. Ipak, Ramku se nada da će organizovanjem najvećeg arhitektonskog festivala u regiji i pozivanjem međunarodnih istraživača/ica sva navedena pitanja staviti u prvi plan, a usto i ohrabriti mlade kosovske arhitekte/ice da ne odustanu od svog sna i predanosti pospješivanju javnog života.

Čak i da rezultati ne budu trenutačni, zastupanje prava, pokretanje rasprava i razmjena znanja otvaraju put za popravak narušenog odnosa između građana/ki i grada Prištine. Prema riječima osnivača Hapësire, Arbnora Dragaja, “mi smo navikli na to da zovemo naš grad ‘Priština’, što doslovno znači ‘uništavaš’. Umjesto toga, trebali bismo ga početi zvati ‘Pristine’, što znači ‘neiskvaren, iskonski, čist’.”

Iako su mnogi neuspješno pokušali promijeniti Prištinu i zatim odustali, neki poput Hapësire i Kosovskog arhitektonskog festivala i dalje istrajavaju.K

Naslovna fotografija: Kosovski festival arhitekture.