U nedostatku provjerljivih podataka, mnoge stvari postaju predmeti žestokih rasprava zasnovanih pretežno na mišljenjima i uvjerenjima. Čak i kada naučnici/e objave neke od tih podataka, možemo vidjeti da ih pojedine osobe i dalje negiraju te prezentiraju vlasite stavove kao činjenice. Ako želimo biti pristojni, te ćemo pojedince/ke nazvati skeptičnima. Ako pak želimo biti nepristojni, reći ćemo da su neuki.

Takva je se polemika vodi i o klimatskoj krizi. Brojni ljudi širom svijeta još uvijek su mišljenja da je to nešto u što možete vjerovati ili ne, a ne fakt koji bi se trebao razmotriti i kojem bi se s ozbiljnošću trebalo pristupiti. Neupućenost u činjenične podatke vezane za ovu temu izazva  bijes prvenstveno kod mlađih generacija direktno pogođenih i ugroženih visokim nivoom zagađenosti koje mi “odrasli” nastavljamo podstrekivati.

Šesnaestogodišnja ekološka aktivistica Greta Tunberj (Thunberg) postala je ikona tog revolta. Greta predvodi milione mladih širom svijeta koji pod sloganima kao što su “Školski štrajk za klimu” ili “Petkom za budućnost” od državnih vlada zahtijevaju da daju svoj doprinos i smanje zagađenje. Protestima se pridružila i omladina s Kosova, pozvavši vlasti da reduciraju zagađenost i zaštite prirodnu okolinu.

Šta je klimatska kriza? Da li taj pojam možemo objasniti tako da je razumljiv svima?

Pokušajmo.

Prosječna temperatura na Zemlji počela je rasti s početkom industrijalizacije, tj. kada je čovječanstvo počelo proizvoditi energiju sagorijevanjem fosilnih goriva poput uglja i nafte. Ta goriva se uglavnom sastoje od ugljika, a njihovim izgaranjem nastaje plin ugljen-dioksid (CO2) koji se dugo zadržava u atmosferi i na taj način dovodi do efekta staklenika.

Globalno zagrijavanje podrazumijeva prisustvo veće količine energije u zraku, što uzrokuje sve učestalije i razornije ekstremne vremenske pojave. Međuvladin panel za klimatske promjene UN-a (IPCC) objavio je naučni izvještaj u kojem sa sigurnošću tvrdi da je globalna temperatura porasla za 1,5 Celzijusovih stepeni u odnosu na predindustrijski period (1850–1900. godina).

Prema procjenama iz septembra ove godine, ukoliko emisija CO2 prekorači 360 gigatona, posljedice će biti nepovratne. Ako dođemo do te tačke, to će značiti da je atmosfera toliko zagađena da bilo kakvim mjerama koje poduzmemo kao ljudska vrsta nećemo moći spriječiti rast temperature, pa samim time ni zaliječiti planetu.

U atmosferu je tokom 2018. godine ispušteno 37 gigatona CO2, a procjenjuje se da je emisija tog plina u 2019. godini bila još i veća. Jedna gigatona iznosi trilion kilograma. Ukoliko nastavimo ovim tempom — odnosno ukoliko svake godine u atmosferu nastavimo ispuštati 37 gigatona CO2 — tačku s koje nema povratka dostići ćemo do 2029. godine.

Iz IPCC-a smatraju da zahvaljujući trenutnoj stopi zagađenja imamo 67% šanse da ograničimo porast globalne temperature na 1,5ºC. Prostije rečeno, preostalo nam je manje od deset godina da značajnije smanjimo emisiju stakleničkih plinova kako bismo suzbili rast temperature veći od 1,5ºC.

U tekstovima o klimatskoj krizi s kojom se naša planeta suočava, britanski list Gardijan (The Guardian) umjesto sintagme “klimatske promjene” počeo upotrebljavati termin “stanje klimatske uzbune”.

Šta će se dogoditi ako se planeta zagrije za više od 1,5ºC?

Izvještaj IPCC-a pokazuje da će ekstremne vremenske prilike biti sve učestalije. Čak i uz aktualne temperature zraka, posljedice klimatskih promjena već su vidljive u nekim područjima — vjetrovi su jači, poplave ozbiljnije, temperature veće i vremenski uslovi su općenito ekstremniji. Međutim, ukoliko temperatura nastavi rasti, klima će se u kratkom roku drastično narušiti, pri čemu će se led otopiti, a nivo mora povećati.

Bit će više obilnih kiša, uragana, poplava, ekstremnih temperatura s oba kraja spektra, kao i bolesti te epidemija. Ekosistemi će se promijeniti, što će utjecati na dostupnost hrane i dovesti do većeg siromaštva, pa tako i nejednakosti.

Pored toga, većina živih vrsta će izumrijeti budući da neće moći preživjeti toliko nagle promjene klime; danas s lica Zemlje svakodnevno nestane 200 vrsta.

Kako uzrokujemo globalno zagrijavanje i klimatsku krizu?

Staklenički plinovi se u prirodi emitiraju prilikom vulkanskih erupcija i požara, ispuštaju ih i životinje, a proizvode se i u procesu raspadanja uginulih organizama, između ostalog i onih kojii žive pod vodom. Kada se tim faktorima pridoda i ljudski, nivoi emisije stakleničkih plinova postaju izuzetno visoki.

Među vodećim uzrocima zagađenosti izazvanog ljudskim faktorom nalaze se proizvodnja energije iz uglja te sagorijevanje nafte i tečnog naftnog plina. Svi navedeni resursi potpadaju pod fosilna goriva, koja su inače neobnovljivi izvori energije.

Još jedan izvor stakleničkih plinova je stoka. Naime, krave proizvode plin metan koji je 28 puta štetniji od CO2, iako se kraće zadržava u atmosferi. Uprkos tome, problem leži u činjenici da se industrija životinja naglo razvija jer svijet konzumira sve veće količine mesa, čime se povećava i proizvodnja stakleničkih plinova. Jedna krava u zrak godišnje ispusti 70 do 120 kilograma metana, a prema procjenama Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO), u svijetu se uzgaja 1,4 milijardi grla stoke. U Gardijanovom videoprikazu navodi se da je za 14,5% emisije stakleničkih plinova odgovorna upravo stočna industrija.

I motorna vozila — mali i veliki automobili, avioni i brodovi —  uzrokuju zagađenje zato što izbacuju CO2. Iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) tvrde da 91% svjetske populacije živi na mjestima gdje je kvalitet zraka ispod preporučene granice SZO-a. Povrth toga, njihovi čelnici/e upozoravaju da u toku jedne godine sedam miliona osoba premine zbog izloženosti zagađenom zraku, kao i da je zagađenost jedan od glavnih uzroka prijevremene smrti. S druge strane, 20% emisije stakleničkih plinova čine šumski požari, koji se pojačavaju frekventnošću i intenzitetom uslijed rasta globalne temperature. U takvim požarima u zrak se ispuštaju enormne količine CO2 .

Klimatska kriza uopće nije predmet javne rasprave na Kosovu.

Otprilike 18% osoba na Kosovu živi ispod granice siromaštva. Njih 60% je neaktivno na tržištu rada, 30% je nezaposleno, a naš BDP je najniži u regiji. Navedeni statistički podaci koje je objavila Agencija za statistiku Kosova pokazuju koji problemi građanima/kama predstavljaju prioritet, stoga je donekle i razumljiva činjenica da klimatska kriza nije jedna od glavnih tema u zemlji. Ipak, to ne znači da klimatska kriza ne bi trebala biti jedno od ključnih pitanja kada je riječ o izradi javne politike, posebno regulativa koje se tiču upotrebe uglja za proizvodnju energije.

U Prištini su u tom pogledu ekstremne mjere prvi put poduzete u januaru 2018. godine, kada je saobraćaj motornim vozilima u gradu zabranjen na tri dana radi smanjenja iznimno visokih nivoa zagađenja zraka. Imajući u vidu to da je zima ponovo pred nama, očekuje se da će glavni grad Kosova još jedanput biti prekriven smogom koji u atmosferi zadržava zagađujuće čestice iz motornih vozila i peći na ugalj.

Iz izvještaja glavnog revizora može se zaključiti da prisustvo čestica opasnih za ljudsko zdravlje, kao što su čestice prašine PM10 i PM2,5, mjesecima nije zabilježeno u periodu od 2016. do 2017. godine, a naročito ne u zimskim mjesecima, kada ti parametri obično dostižu maksimalne vrijednosti. Onda kada jesu bili registrirani, nivo čestica PM10 bio je alarmantan — za 400% viši od granične vrijednosti koju je odredio SZO.

S obzirom na broj stanovnika i njegovu površinu, Kosovo je veliki zagađivač. Procjenjuje se da proizvodimo 10-12 metričkih tonaCO2, što znači da po glavi stanovnika emitiramo dvostruko više zagađujućih tvari u odnosu na zemlje članice EU-a. Samo termoelektrane su odgovorne za 88% tog iznosa.

Šta možemo i šta moramo učiniti.

Energija je neophodna u našim životima i ekonomiji, koliko god bila skupa. S tim u vezi, zemlje koje imaju na raspolaganju prirodne izvore energije — bilo fosilna goriva, sunčevu svjetlost ili vodu — koriste te izvore kako bi očuvale vlastitu energetsku nezavisnost, tj. kako bi što manje zavisile od drugih država. Ti državni izvori su sigurniji i jeftiniji, mada štete prirodi.

Postoje mnoge alternative za fosilna goriva, a to su solarna energija, geotermalna energija, energija vjetra, hidroenergija i atomska energija. Čak 65% energije crpi se iz fosilnih goriva, 10% iz nuklearnih izvora, dok se ostatak dobija iz hidroelektrana i obnovljivih izvora.

Hidroelektrane — koje u većini slučajeva vrlo štetno djeluju na organizme koje žive u vodi kao i na vodene ekosisteme uopće — u mnogim zemljama nisu u funkciji jer je za to potreban neometan protok vode. Obnovljivi oblici energije poput sunčeve i energije vjetra zavise od klimatskih uslova, stoga i dalje nisu održivi.

Da stvari budu kompliciranije, potražnja za energijom na globalnom nivou raste. Budući da se [tehnologija za proizvodnju] obnovljive energije razvija sporo, a planeta velikom brzinom zagrijava, osnivač Majkrosofta i milijarder Bil Gejts (Bill Gates) ponudio je održivu alternativu uloživši milijarde dolara u redizajn nuklearnih reaktora.

Nuklearni izvori energije su jedina solucija koja je obnovljiva i koja proizvodi dovoljnu količinu održive energije uz minimalno zagađenje, konstatira Gejts u Netfliksovom dokumentarcu “Bilov mozak iznutra”.

Do sada je problem koji se vezao za ovaj oblik energije bila kontaminacija okoliša pri njenoj proizvodnji, imajući u vidu činjenicu da se u tom procesu proizvodi i radioaktivni otpad. Kada se dogode nesreće, posljedice kontaminacije mogu biti kobne (kao što je to bio slučaj u Černobilju, Ukrajina, ili u Fukušimi, Japan). Problematična praksa u nuklearnim elektranama je i obogaćivanje uranija, koji se može upotrebljavati za nuklearno oružje. Međutim, Gejts je stava da u redizajniranim centralama nema rizika od kontaminacije ako dođe do nesreće, a usto se u takvim postrojenjima uranij ne obogaćuje, već osiromašuje.

Gejtsova zamisao o vraćanju nuklearnih reaktora možda još uvijek nije zaživjela, ali mogla bi imati potencijala kao brzo rješenje za smanjivanje nivoa CO2. Ukoliko se redizajnirani reaktori pokažu uspješnima, zemlje svijeta bi mogle investirati u njih kao u alternativne izvore energije.

Sve dok svijet ne pronađe alternativno rješenje u sferi proizvodnji energije, postoji nekoliko stvari koje mi kao građani/ke možemo uraditi da spasimo planetu.

Greta Tunberj je u svom promotivnom videu objasnila šta svako od nas može učiniti da bismo spasili svijet. “Postoji čarobna sprava koja isisava ugljen-dioksid iz zraka, ne košta mnogo i pravi se sama, a zove se drvo”, kaže ona. Drveće se smatra učinkovitim alatom za popravku planete, no ono što nam je još jedan imperativ jest suzbijanje korištenja fosilnih goriva.

Jedan čovjek u prosjeku potroši 300 do 700 kilograma kisika godišnje, dok jedno drvo — u zavisnosti od njegove veličine — godišnje proizvede 100 kilograma kisika. U studiji koju je u SAD-u objavio Međunarodni šumarski institut, potrošnja kisika u urbanim područjima kreće se od 17 do 30 stabala po osobi, što zavisi od nivoa zagađenosti.

Osim sadnje drveća, ono što kao građani/ke možemo učiniti jeste smanjiti konzumaciju hrane mesnog porijekla ili u potpunosti izbaciti meso i mesne prerađevine iz prehrane. Ako drastično smanjimo konzumaciju takve hrane, moći ćemo i spriječiti nagli razvoj industrije životinja, čime ćemo usloviti i smanjenje emisije metana.

Također možemo preoblikovati gradske ceste tako što ćemo graditi infrastrukturu koja otežava saobraćaj motornim vozilima, ali olakšava kretanje električnih autobusa, bicikala i pješaka/inja. Motorna vozila proizvode ogromne količine zagađujućih tvari, a posebno na Kosovu, s obzirom na to da je tehnički pregled vozila slab i da su automobili većinom stari.

Crpljenje energije iz uglja, razvoj industrije životinja te proizvodnja i upotreba motornih vozila koja troše fosilna goriva neki su od oblika zagađenja uzrokovanih ljudskim faktorom. S tim u vezi, morali bismo podići nivo svijesti o ovom problemu i poduzeti konkretne mjere kako bismo riješili krizu koju smo sami izazvali.

Moramo zahtijevati od kreatora/ki politike iznalaženje ekološki najprihvatljivijih rješenja u pogledu energije; moramo tražiti od općinskih načelnika/ca da ulažu novčana sredstva u infrastrukturu pogodniju za odvijanje javnog prijevoza, vožnju biciklom i kretanje pješice; moramo unaprijediti zaštitu šuma; moramo smanjiti konzumaciju mesa; moramo reciklirati otpad; i, na kraju, moramo brinuti za našu okolinu, zbog toga što drugu planetu nemamo.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.