Kakva je bila tvoja majka? Za mene je to najmučnije moguće pitanje s kojim se susrećem svakodnevno još od kada su je ubili.

Mnoštvo je razloga zbog kojih mi je teško odgovoriti na to pitanje. Između ostalog, osjećam se kao da me ljudi mole da izmjerim nešto što je nemoguće izmjeriti. Bojim se da riječi nikada neće biti dovoljne da je opišem na pravi način.

Zato pribjegavam činjenicama. Moja majka je bila prva žena na Malti koja je napisala političku kolumnu, te je ujedno prva osoba koja se odlučila da svoje tekstove ne objavljuje anonimno. Novinarkom je postala 1988. godine, sa svoje 24 godine, i od tada je za svaku udarnu vijest o kojoj je brujala javnost bila zaslužna upravo ona. Četiri godine kasnije sa kolegama je pokrenula jedan od vodećih dnevnih listova na Malti i počela se baviti istraživačkim novinarstvom. U njenim reportažama je bilo riječi o neonacistima, o trgovcima drogom i krijumčarima oružja, o predsjednicima država i vlada, i o sudijama.

Međutim, same činjenice nisu dovoljne za njenu priču..

Jedan dan mi je ostao duboko u sjećanju. Otac se vratio kući s posla i zatekao svoju suprugu za tastaturom, spravom kojom je naučila baratati još kao učenica birotehničke škole (kakvu su joj samo budućnost tamo predviđali). Već se spremao obrušiti se na njenu kolumnu koja izlazi četvrtkom, no ona ga je zamolila da je ne uznemirava jer krajnji rok za predaju teksta samo što nije istekao. Njena molba je bila u potpunosti zanemarena.

„Dobro, Daph. O čemu ćemo čitati sutra?“

Rekla mu je da piše o sudiji, i to o sudiji za koga se ispostavilo da će ga moj otac, inače pravnik, sresti u sudnici već sutradan.

„Madona, zašto baš o njemu? Zar mora biti u tekstu koji izlazi sutra?“

Odgovorila mu je da mora.

Zbog stvari o kojima je pisala, majka je prolazila kroz sito i rešeto. Podmetali su nam požare, slali joj prijetnje smrću, trovali naše pse ljubimce, bušili gume na automobilima, a na meti smo bili i mi sami, članovi njene porodice. Sa svim tim na umu mogao bi se steći dojam da smo odrasli u ratnoj zoni.

To zaista jeste bilo tako. Malta na neki način i jest jedno veliko ratište.

U noći s 15. na 16. oktobar 2017. godine, ispod vozačevog sjedišta u autu moje majke, postavljena je bomba koja je eksplodirala sljedećeg poslijepodneva. To je bio posljednji pokušaj njenog ubistva. Prvi je preživjela deset godina ranije.

Bio sam maturant. Jedne večeri sam ostao u gradu s prijateljima do pola tri ujutro i pri povratku kući ugledao sam ogroman plamen kako se izdiže iz pravca našeg stražnjeg dvorišta. Ne bih rekao da je neko zapalio krijes, pomislio sam spazivši crn dim kako kulja u nebo. Prišao sam bliže. Mogao sam čuti kako prozorska stakla polako pucaju od vrućine.

Kuća je bila zapaljena. Roditelji i moj najstariji brat su spavali, pa sam brzinom munje utrčao unutra da ih probudim. Dok smo gasili vatru, primijetio sam da požar srećom nije uspio zahvatiti automobilske gume i plastične boce s benzinom. Sve te stvari su se nalazile pokraj vrata koja su povezivala dnevnu sobu s vrtom.

U to vrijeme, majka je izvještavala o neonacističkoj skupini čiji su članovi za glavni cilj imali otvarati vatru na izbjeglice iz Afrike koje zatraže azil prije iskrcavanja na Maltu. U njihovim ubilačkim namjerama podržavao ih je značajan dio domaćeg glasačkog tijela.

Pohađao sam završni razred isusovačke škole. Sjećam se da su mi narednog ponedjeljka na nastavi svi govorili da je bilo veoma neodgovorno to što mi je dopustila da ostanem vani do kasno u noć. Sjećam se i da sam prešutio ovu misao: „Problem nije u mojoj majci, već u ovoj državi.“

Do tada smo moj brat i ja već navikli da nas zovu „Daphneinim sinovima“. Godinu dana prije nego što je ubijena, napisala je sljedeće:

„Toliko dugo se bavim ovim poslom da moji sinovi, sad već u svojim tridesetim godinama života, ne znaju ni za šta drugo. Jedan od njih je još uvijek bio u pelenama kada sam počela pisati novinske kolumne, a druga dva sina bili su u vrtiću.

„Odrastali su u uvjerenju da je sasvim normalno nailaziti na majčino ime u svim novinama i čuti kako ga izgovaraju razni političari. Navikli su gledati vlastiti dom u plamenu, gledati policiju na vratima koja je tu ili da je čuva ili da je uhapsi, gledati majku kako provjerava da li je neko postavio bombu ispod auta prije odlaska u školu. Njima je još kao dječacima s navršenih osam godina života bilo uobičajeno javiti se na kućni telefon i slušati psovke nekog luđaka, ili provjeriti poštu i pronaći paket s ljudskim izmetom, ili vidjeti kako majku ponižavaju na kanalu Laburističke stranke i predstavljaju je kao vješticu u njihovom listu. Uobičajeno im je bilo da do njih stignu glasine koje o majci neprestano šire i osobe koje i sami znaju i njihovi roditelji, na Facebooku, i to na najgnusniji mogući način.“

Ono što ljudi nisu mogli, ili nisu željeli, vidjeti je da je biti jedan od „Daphneinih sinova“ predivan osjećaj. Činilo mi se kao da je u svakom trenutku imala vremena za nas i da ga je imala napretek — ni sada ne shvatam kako, ali to joj je itekako polazilo za rukom. Poslije nastave bismo s njom išli na plažu. Kada se upisala na fakultet, išli smo i na arheološka nalazišta. Često bismo išli i na piknik. Naučila nas je da gutamo knjige, da razmišljamo svojom glavom i da nam je stalo, da brinemo jedni o drugima, o prijateljima, o porodici, o našim psima, zamorčićima i hrčcima. Često sam se pitao zašto je moja majka bila toliko drugačija od majki mojih prijatelja.

Daphne sa svojim sinovima, Andrewom i Matthewom, rođeni 1987. i 1986. Fotografija pripada porodici Caruana-Galizia.

Iako je zauzimala čvrst stav u vezi s crkvom, majka isprva nije željela da pohađam nastavu na dan pričesti, no isto tako nije željela ni da se osjećam zapostavljenim. Ja sam bio za to da ostanem kod kuće i s braćom igram video-igre na PlayStationu. Imajući u vidu da to nije dolazilo u obzir, morala je napraviti neku vrstu kompromisa, stoga me je u školu poslala u majici kratkih rukava, šorcu i japankama. Moji vršnjaci i vršnjakinje bili su odjeveni u čipkaste bijele haljine i odijela.

„Zašto ti je mama rekla da dođeš u papučama?“, upitao me je drug iz razreda.

„Ne znam. Zašto je tebe tvoja mama obukla u bijeli smoking?“

Bilo je suđeno da moja majka postane novinarka. Uvjeren sam u to. Jedan svećenik joj je govorio o vlastitoj usamljenosti i o tome da ga je njegov otac napustio kada je bio mali. Slušala je nekog bankarskog inspektora koga su molili da zataška slučaj pranja novca. Državni službenici su joj razotkrivali korupciju.

Ljudi su u nju imali povjerenja koje nikada nije prokockala, čak ni onda kada je njen život visio o koncu. Nije vodila nikakve bilješke niti je arhivirala osjetljive e-mail i SMS poruke, već ih je odmah brisala, u što osobe uključene u istragu njenog ubistva nisu vjerovale sve dok nisu pretresli našu kuću dan nakon što je ubijena.

Zbog toga što nikoga nije željela niti mogla iznevjeriti, i zbog toga što se uvijek zgražavala nad nepravdom, moja majka je postala moralni kompas Malte.

Nisam siguran šta ju je tačno nagnalo da se počne baviti novinarstvom, ali ukoliko je postojala neka prekretnica, mislim da ju je doživjela kada je prvi put uhapšena. Kao devetnaestogodišnja djevojka, protestirala je protiv odluke Vlade da se pojedine škole silom zatvore.

Policijski inspektor ju je zgrabio i ubacio u kombi, zatim je prevezena je u stanicu gdje su je smjestili u „ćeliju čiji su zidovi bili prekriveni fecesom“. U prostoriji „se nije vidio ni prst pred okom“, a „umjesto zahoda se na podu nalazila samo jedna metalna kanta“. U pritvoru je provela 27 sati. Nikome se nije imala pravo obratiti.

Inspektor ju je natjerao da potpiše lažnu izjavu koju je sastavio sam te u kojoj je naveo da ga je moja majka napala. Kada je završila na sudu pod optužnicom da je, između ostalog, izvršila napad na policijskog službenika, sudija je smjesta odbacio slučaj zbog nedostatka dokaza.

„Sjećam se tog procesa koji se odvijao 1984. godine. Sudija Scicluna bio je vidno potresen kada sam mu ispričala na koji je način inspektor Farrugia postupao prema meni“, napisala je mnogo godina kasnije. „Ja sam, s druge strane, bila do neba zahvalna na činjenici da sam se izvukla živa i zdrava. Znam da drugi nisu imali tu sreću.“

Nedugo potom, majka se udala za jednog od pravnika koji su prisustvovali njenom suđenju. Mada se moji roditelji nisu upoznali u sudnici, ipak vjerujem da se to suđenje pokazalo odlučujućim, ne toliko u njenom koliko u životu mojeg oca, Petera.

Jednom sam ga uhvatio kako je u sudnici zadivljeno gleda i smiješi se. Njegova supruga je govorila u svojstvu svjedoka u jednom od sedamdesetak procesa koji su vođeni protiv nje (od kojih je 34 sud prenio na njenu porodicu kao na njene pravne nasljednike). Nadmudrivala je i ministra u Vladi, koji ju je tužio, i članove njegovog pravnog tima naprosto ih rasturajući jednog za drugim. Kada smo napustili prostorije suda, otac mi se okrenuo i rekao: „Jesi li vidio šta im tvoja majka radi?“

Njih dvoje su se upoznali u jednom baru u mjestu St. Julian’s, nedaleko od mog rodnog grada Slieme. Majka se dosađivala za šankom, upadljivo zijevajući. Otac je iskoristio priliku da joj priđe.

„Znam, kakav manijak!”, bio je njen komentar na taj događaj.

Njegovo viđenje istog dešavanja nije se baš podudaralo s njenim: “Vidi, tvoja majka… Ona je uvijek bila malo drugačija”.

Bili smo sretni. Kada sam bio dijete, svi smo bili toliko bliski. Jedanput smo se braća i ja svađali oko toga ko je uzeo čije farmerke, pa nam je majka rekla da smo jedna „qaqoċċa”, artičoka. Ta je biljka u našoj zemlji obično manja nego drugdje, listova čvrsto omotanih oko svog srca. Srca mojih roditelja bila su slična srcu artičoke — uvijek su se nalazila pod stalnim naporom, jer su se svim snagama trudili da zaštite i nas i same sebe.

Često su razgovarali jedno s drugim, mnogo, i o svemu. Nas trojica mališana bismo sjedili i slušali ih, pokušavajući pohvatati ono o čemu su govorili, i kako smo odrastali, tako smo se i sami uključivali u te razgovore. Navečer bi otac majci napravio džin-tonik, a sebi bi natočio čašu vina. Oboje su voljeli vrtlarstvo. Ona je bila ljubitelj kaktusa, on drveća. Koju god biljku bi dotakli, znali su sve o njoj.

Nikada nisam vidio majku kako drži javni govor. Oca sam, pak, vidio kako to čini samo jednom. Na ceremoniji održanoj u Europskom parlamentu povodom odluke da prostorija za konferencije u toj instituciji počne nositi ime po mojoj majci, moj otac je izjavio:

„Moja supruga Daphne bila je nevjerovatna žena, ali vi to vjerovatno već znate budući da niko ne ulaže napore kako bi se ušutkala jedna nebitna žena. Ona je ubijena zato što je bila važna. Ubijena je zato što su je se moćnici bojali i zato što je kriminalce činila bijesnima. Kada su iscrpljena sva pravna sredstva koja su se mogla upotrijebiti protiv nje, i kada se pokazalo da prijetnje nisu učinkovite, preostalo je samo jedno rješenje. Mojoj supruzi život je oduzet naglo, nemilosrdno i zvjerski, samo nekoliko metara dalje od kuće u kojoj je othranila svoju porodicu.“

Na Malti je svako čitao Daphne. Prezime je bilo suvišno. U zemljici s 475.000 stanovnika, na njenoj web-lokaciji dnevno se bilježilo po 400.000 jedinstvenih posjeta, dok je tokom predizbornih kampanja ta cifra rasla na milion posjetitelja. Njenih čitatelja na mreži bilo je više od ukupnog broja čitatelja svih malteških dnevnih listova. U svakom slučaju, izbjegavala je medijske nastupe i smetalo joj je kada bi javnost bila više zainteresirana za njen život nego za rad. Često je govorila kako je stanje na Malti toliko depresivno, toliko predvidivo u svoj svojoj trulosti, da se tamo mogla smatrati slavnom ličnošću.

Ipak, protiv nje su političari zajedno sa svojim kumovima i nasilnicima krenuli u hajku. Pomoćnik trenutnog premijera za odnose s javnošću, ujedno i zastupnik u parlamentu, Glenn Bedingfield, pokrenuo je blog isključivo kako bi je maltretirao. Čitateljstvo se molilo da šalje fotografije iz njenog privatnog života, kao i moje i moje braće, te fotografije našeg oca.

Nekoliko godina su je toliko uznemiravali da više nije smjela izlaziti iz kuće. Zbog toga je, umjesto vlastiti, nedugo prije svoje smrti unajmila upravo onaj automobil čija je šasija stajala raznesena u sušnom polju. Ta je slika svima duboko urezana u pamćenje.

Spomenuti pomoćnik predsjednika Vlade pokrenuo je blog nekoliko dana pošto je moja majka u svom članku otkrila da su Konrad Mizzi, jedan od viših ministara u Vladi, i Keith Schembri, načelnik Štaba premijera, 2013. godine osnovali fiktivna poduzeća registrirana u Panami, i to samo nekoliko dana nakon što su izabrani na navedene funkcije. Počevši od tada, grupa novinara pod okriljem Projekta Daphne došla je do podataka da su na račun tih poduzeća u narednih 18 godina trebala stizati sredstva u iznosu od 150.000 dolara mjesečno. Toliko je vrijedio sporazum o opskrbi energijom koji je ministar Mizzi, u skladu sa svojim „diskrecijskim ovlastima“, potpisao s državom Azerbejdžan.

Od trenutka kada je ovu aferu otkrila pa sve do trenutka kada je izgubila život, moja majka nije predstavljala pokretačku snagu unutar medijskog ciklusa. Medijski ciklus, to je bila ona, i na Malti, pa i širom Europske unije zbog Panamskih dokumenata.

Politico ju je proglasio jednom od 28 osoba za koje je bilo izgledno da će promijeniti lice Europe u 2017. godini. Koliko su samo bili upravu. Opisana je kao „žena WikiLeaks u pohodu protiv netransparentnosti i korupcije na Malti, ostrvskoj zemlji čuvenoj i po jednom i po drugom problemu.“

Portal „Running Commentary“ [„prateći komentar“] pokrenula je 2008. godine i na njemu je objavljivala svoje najvažnije tekstove, uključujući i one vezane za Panamske dokumente. Na toj platformi je imala dovoljno prostora i da se prema vlastitom nahođenju bavi satirom, u čemu je briljirala, iako do tada satira na Malti gotovo da i nije postojala.

U maju 2017. godine, samo nekoliko mjeseci prije njenog ubistva, o predsjedniku Vlade Josephu Muscatu napisala je sljedeće: „Samo je pitanje vremena kada će nam taj korumpirani gad ponoviti poznatu molitvu Franje Asiškog koju je izgovorio uoči proteklih općih izbora („Gospode, učini me oruđem svoga mira“). Da se ne bi bezveze patio sam, tu sam molitvu aktualizirala umjesto njega.“

Kompanija „Henley & Partners“ osigurala je monopol nad prodajom pasoša države Malte pod sumnjivim okolnostima, što je moja majka iznijela u javnost 2013. godine, odnosno na samom početku Muscatovog premijerskog mandata. Aludirajući na ovo poduzeće, njena verzija molitve glasila je ovako:

„Henley, učini me oruđem preprodaje pasoša…“

I sada se svaki put nasmijem kada to pročitam, no samo na trenutak. Već u sljedećem mi se srce počne nanovo slamati.

Način na koji je izvještavala o ekonomskim tokovima bio je revolucionaran. Mada se zemlja u posljednjih nekoliko godina preobrazila u finansijsko središte, nijedan nezavisni novinar suštinski nije razumijevao kako novac funkcionira, kako se pere, kreće i skriva.

Odlučno se zalagala za to da Malta postane članica Europske unije, dajući nemjerljiv doprinos kampanji za članstvo vođenoj 2003. godine koja se kasnije pokazala i više nego uspješnom.

Moja majka je odrastala na autoritarnijoj i, barem u materijalnom smislu, siromašnijoj Malti. Zemlja je u potpunosti zavisila od rigidnih kvota uvoza. U prodavnicama se tako mogla naći jedino čokolada koju je proizvodila jedna tvornica u državnom vlasništvu. Majka mi je govorila da je ta čokolada imala okus voska.

Bijela tehnika i televizori u boji bili su izrazito skupi, ali su uhljebi te uređaje dobijali besplatno. Malta njenog djetinjstva, prema tome, bila je polukomunistička država čiji je vrh više volio njegovati odnose s Gadafijevom Libijom, sa Sjevernom Korejom i sa Sovjetskim savezom nego sa zapadnom Europom.

„Moja djeca se neće gušiti u takvom blatu. Samo preko mene mrtve!“, izjavila je za Politico, izražavajući podršku članstvu Malte u Europskoj uniji. Iskreno se nadala da će ulaskom u Uniju otpočeti proces demokratizacije zemlje.

Ono što ju je ljutilo i što ju je tjeralo da piše bila je nepravda — nasilje prema tražiteljima azila i djeci, ministri u vladi koji su se služili svime samo da izbjegnu gužvu u saobraćaju, uništavanje i ono malo netaknute prirode na Malti, zloupotreba položaja radi vlastite koristi, mizoginija. Trideset godina, koliko se bavila novinarstvom, nazivali su je „vješticom“, „kurvom“ i „rospijom u klimaksu“.

Daphne sa sinom Paulom rođenim 1988. godine . Fotogafija pripada porodici Caruana-Galizia.

Nekoliko mjeseci prije ubistva zapisala je: „Jutros na sudu: Mizoginiju se mora čuti da bi se u nju povjerovalo.“

Tim riječima je moja majka opisala zloglasnu scenu koja se odigrala u sudnici nakon što su ministar privrede, Chris Cordon, i njegov glavni pomoćnik, Joe Gerada, protiv nje podnijeli još jednu u nizu optužnica za klevetu. Razlog je bio tekst u kojem je napisala da su njih dvojica platili prostitutku u javnoj kući tokom zvanične posjete jednoj od zemalja Europske unije.

S obzirom na ponašanje njihovog advokata, koji je istovremeno vršio dužnost savjetnika u Laburističkoj stranci i u Vladi, navela je da je njegov glas bio „pun divljačke mržnje i prezira, a najviše od svega ga je iritirala činjenica da jedna žena ne samo da je otvorila usta ne podilazeći nečijem egu (ili nečemu drugom), već da nije željela začepiti.

„Da li bi njihovi ton i držanje bili drugačiji i da li bi govorili ono što su govorili da sam kojim slučajem muškarac?“

U tom predmetu, ministar je uvjerio sud da zamrzne imovinu moje majke izricanjem „mjere opreza“, koja se obično koristi u sudskim sporovima između povjeritelja i dužnika. Time je prvi put u povijesti malteškog pravosuđa takva mjera izrečena u presudi vezanoj za klevetu, što je pravni presedan koji je Vijeće Europe oštro osudilo.

U zvaničnom pismu koje su predstavnici Vlade Malte uputili Vijeću Europe, moju majku su okarakterizirali kao „blogerku mržnje“. Za samo jedan dan, čitatelji njenog bloga za troškove njene odbrane uspjeli su prikupiti 70.000 eura i tako joj omogućili da nastavi sa životom i radom. Ona se tim povodom oglasila javnosti rekavši:

„Nakon što reguliram sudske troškove i ostale pravne zavrzlame, kojih ima bezbroj, višak sredstava donirat ću sigurnoj kući ‘Dar Merhba Bik’. Mislim da je to prikladan potez ukoliko imamo u vidu da moj rod predstavlja jednu od osnova za nasilje koje svakodnevno trpim jer kritiziram muškarce na političkoj sceni južnog Mediterana. I pored svega toga, lično sam vezana za borbu žena.“

Cordon, koga u okviru istrage ubistva očekuje ispitivanje u policiji, kao i njegov pomoćnik odustali su od optužnice pošto se nisu pojavili ni na jednom saslušanju još od kada je moja majka ubijena. Do svoje smrti nije imala pristup novcu, a ministar je i dalje u svojoj fotelji. S druge strane, moja porodica i ja, kao njeni pravni nasljednici, moramo se nastaviti boriti na sudu kako bismo odmrznuli njena sredstva.

Majka je posljednji put izašla iz kuće kada se željela sastati s upravnikom banke i razgovarati s njim o rješenju za blokirani novac. Sjela je u auto i nije se ni uključila na glavnu cestu kada je odjeknula bomba postavljena ispod njenog sjedišta. Peugeot je završio u obližnjem polju, da bi nekoliko sekundi kasnije eksplodirao i zapalio se.

Na istom tom mjestu dvadeset godina ranije moj drugi najstariji brat Andrew ispao je iz vozila za karting. Od roditelja je krio ogromnu ogrebotinu na cjevanici koju je tada zadobio, ali ju je majka jednoga dana vidjela. „Jesi li poludio? Vozio si se niz onoliku strminu! Jesi li vidio onu okuku? Dečki, znate li koliko je to opasno?“

Na istom tom mjestu, u ponedjeljak, 16. oktobra 2017. godine, u 15 sati, najpoznatija novinarka na Malti i moja majka ubijena je u svojoj 53. godini života.

Ja sam bio u Londonu, Andrew i otac na poslu u Valletti, dok je Matthew bio kod kuće s majkom prije negoli je izašla. Eksplozija je bila toliko jaka da su se prozori i vrata snažno zatresli.

„Smjesta sam znao da se radilo o auto-bombi“, izjavio je za novinare Matthew, koji je iz kuće istrčao bos. „Plamen je bio ogroman. Ličilo je na pakao. Bilo je naprosto… Bilo je naprosto jezivo. Zvuk sirene je bio grozan. Dijelovi tijela su bili razbacani posvuda.“

Matthew i ja ne razgovaramo o tom poslijepodnevu. On je o tome dovoljno govorio, i s novinarima, i s pravnicima, i s policajcima, i sam sa sobom. U svakom slučaju, ne mogu to više podnijeti. To je jedna od dvije scene zbog kojih mi um prestane funkcionirati i krv mi se sledi u žilama.

No, sjećam se da me Matthew bezbroj puta zvao s meni nepoznatog broja koji sam u poruci poslao majci. Pitao sam je da li ga prepoznaje. Odgovora nije bilo. Ubrzo sam primio poziv tetke Core, najstarije od tri sestre moje majke. Rekla mi je da smjesta nazovem Matthewa.

„Neko joj je podmetnuo bombu u auto“, kazao mi je. Kada sam to čuo, kao da je između svake naredne riječi stajala cijela jedna vječnost. „Ne vjerujem da se izvukla. Paul, moraš se vratiti kući.“

Sljedeće tri sedmice svi zajedno smo proveli kod kuće. Izašli smo samo tri puta. Prvo smo morali otići u mrtvačnicu gdje smo dali uzorke DNK radi identifikacije posmrtnih ostataka. Mrtvozornik nam je rekao da je do tada proces identifikacije tekao vrlo teško budući da je eksplozija bila snažna.

Da bi mu olakšao posao, otac mu je sugerirao da je na lijevoj ruci i gležnju desne noge prethodno dolazilo do lomova. „Ija, ħi, imma hemm ħafna fractures” (“Dobro, stari, ali lomova ima puno”), odgovorio mu je mrtvozornik.

Nakon toga smo prisustvovali plenarnoj sjednici održanoj u Europskom parlamentu povodom njenog ubistva. Treći put smo, pak, izašli iz kuće 3. novembra, na dan kada je sahranjena.

Malteški nadbiskup je u svojoj propovijedi poručio novinarima da „nikada ne posustanu u svojim nastojanjima da narodu budu oči, uši i glas“, a mojoj braći i meni sljedeće:

„Kao što znate, vaša majka je imala tu naviku da za svakog od vas upali po jednu svijeću u crkvi kada god je bila na putu van zemlje. Tako se jedna majka molila za svoju djecu bez riječi… Vašu najvoljeniju majku mučki je ubio neko ko je tamu cijenio više od svjetla. Njegovo je djelo zlo. Vi znajte da ćete zauvijek biti djeca svjetla.“

Zamolili smo premijera, njegove pomoćnike i zastupnike u Vladi, lidera opozicije, predsjednika države, i sve osobe o kojima je naša majka izvještavala da se drže što dalje od nas. Poslušali su nas. Jedini koji to nije učinio bio je Anġlu Farrugia, policijski inspektor koji ju je uhapsio kada je imala devetnaest godina i koji trenutno obnaša funkciju predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta. Uz ceduljicu na kojoj je bilo napisano njegovo ime poslao je cvijeće koje je Matthew smjesta rastrgao. Šutnuo ga je samo da bude što dalje od sanduka naše majke.

Upalili smo tri svijeće. Matthew je pročitao odlomak iz trećeg poglavlja Propovjednika za koje je majka jednom napisala da joj je „duboko urezano u srce“. Umjesto pravde vlada nepravda. Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja, vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Ne znam kada će pravo vrijeme doći. Ne znam da li ćemo uvijek moći biti djeca svjetla tamo gdje se ponekad čini da vlada mrkli mrak.

Maltu sam napustio samo nekoliko sati nakon što je majka ukopana. Od tada se više nisam vraćao. Iz Londona mi je lakše i sigurnije voditi borbu protiv Laburističke stranke, koja je još uvijek na vlasti, i države Malte, koja ni dalje ne dozvoljava da se provede javna istraga o ubistvu naše majke, uprkos tome što posjeduje pravnu obavezu da takvu istragu omogući.

Naposlijetku, čemu sve ovo služi? Služi svemu. Njen novinarski rad bio je naša nit vodilja. Ona nas je činila boljim ljudima, a našu državu boljim mjestom za život. Sada kada je oduzela život svojoj Kasandri, Malta će se morati suočiti s onim što joj je ona govorila sve vrijeme.

Tada je bila dvadesetšestogodišnjakinja. Njena tri sinčića su se motala oko nje, povlačeći je za rukave, dok joj je nad glavom visio muž prigovarajući joj za sve i svašta. Sjedila je za radnim stolom koji je bio okrenut ka vrtu i završavala nedjeljnu kolumnu. Tog subotnjeg majskog poslijepodneva sijalo je sunce. U tom vremenu sijala je i Malta. Iz pera naše Daphne proistekle su ove riječi:

„Strah je, nažalost, najveći neprijatelj slobode izražavanja — i slobode dijaloga. Strah dovodi do opasnih okolnosti u kojima se pojedincu stavlja povez na usta i zastrašuje ga se, ili ga se na neki drugi način diskreditira, samo kako bi povukao svoju riječ… Pojedinci nikada ne bi smjeli biti razapinjani zato što se koriste svojim legitimnim pravom na iznošenje vlastitog mišljenja. Možemo početi sebe nazivati demokratskim narodom, a ne samo demokratskim sistemom, onda kada veći broj nas počne činiti isto, kada se prestanemo bojati posljedica.“

Naslovna fotografija: Daphne sa suprugom i sinovima. Za fotografiju zahvaljujemo porodici Caruana-Galizia.

Ovaj članak je prvobitno objavljen na portalu Tortoise media te ga prenosimo uz njihovu dozvolu.