David Albahari rođen je 1948. godine u Peći, u sefardskoj porodici. Do kraja 20. vijeka etablirao se kao jedan od najcjenjenijih pisaca iz Srbije. Vrata međunarodne slave otvorena su mu 1998. godine objavljivanjem knjige “Götz i Mejer”, postmodernističkog romana o nasilju, opsesiji i Holokaustu koji je list The Guardian okarakterisao “besprijekornim i upečatljivo potresnim”.

Početkom devedesetih godina u svojstvu predsjedavajućeg Saveza jevrejskih opština Jugoslavije pomogao je evakuaciju Jevreja_ki iz opkoljenog Sarajeva. Iz zemlje tada pod čizmom Slobodana Miloševića 1994. godine odlazi u Kanadu, gdje je živio sve do 2012. Umro je u Beogradu 30. jula 2023. godine.

Ellen Elias-Bursać prevela je na engleski jezik “Götza i Mejera” kao i brojna druga Albaharijeva djela. U ovom tekstu osvrće se na 25-godišnje književno drugovanje sa njim.

Kad smo krajem jula ostali bez Davida Albaharija, navrle su mi uspomene na naše susrete, kojih smo u 25 godina koliko već prevodim njegove romane i priče na engleski udesili pet-šest. Prvo što me je oduševilo kod Davida kao autora bila je naklonjenost postmodernizmu. Inače, jugoslavenskom književnošću sedamdesetih i osamdesetih godina preovladavala su obojena prozna djela unutar kojih su iz ogorčenja razotkrivane dugo skrivane tajne ondašnje, Titove Jugoslavije. Naglasak se stavljao na tematiku kao što su iskustva sa Golog otoka te partizanski zločini počinjeni na izmaku Drugog svjetskog rata.

Davida je proza više zanimala kao umjetnost, kao sredstvo opipavanja krajnjih granica jezika. U intervjuu koji je dao za časopis Words Without Borders istakao je: “Mnogi mi kažu da je postmodernizam umro, na šta im ja odvratim pitanjem: Kako to kad sam živ? Ja sebe zaista smatram mrtvim piscem postmodernizma.”

Prvi put smo se sastali u Beogradu 1988. godine, nakon što sam nabasala na njegovu kratku priču “Moja žena ima svetle oči”. U to vrijeme živjela sam i radila u Zagrebu, honorarno prevodeći. Kod Davida su me s pika raspametili opisi prepirki bračnog para koji je na ivici razvoda. Protkao ih je kontemplacijom o prirodi književnosti, a sve to na razboju od humora, onako razigrano, što i jeste svojstveno postmodernističkom senzibilitetu koji je posjedovao.

Davidova priča mi je donijela pravo osvježenje, stoga sam mu se javila i pitala da li mogu prevesti njegova djela na engleski jezik. Najsrdačnije mi je odgovorio te smo se ubrzo sastali u beogradskom Jevrejskom kulturnom centru u čiji je rad je tad bio aktivno uključen. Nedugo nakon prvog sastanka i jedno i drugo smo sa porodicama napustili Jugoslaviju — ja sam se vratila u Boston, gdje sam odrasla, dok je David otišao u u Kalgari — pa smo u kontaktu ostali preko elektronske i neelektronske pošte. Uživo smo se rijetko viđali.

Godine 1994, pošto je doputovao u Kanadu, David je dobio poziv za učešće na rezidenciji koja se održava u Umjetničkoj koloniji u Banfu, gradiću u veličanstvenom nacionalnom parku ugniježđenom u kanadskom dijelu Stjenovitih planina. Faksom mi je poslao tekst koji je želio da prevedem, a kako bi ga tamo pročitao — bavio se teretom rata koji je sa sobom ponio u Kanadu. Evo odlomka iz prevoda:

…Na prvom i jednom dijelu drugog sprata bila je lokalna knjižara. Naletjevši na nju drugog dana boravka u Banffu, pomno sam proučio police sa prozom i poezijom te po navici izvukao knjige koje sam htio da imam, a onda počeo da ih jednu po jednu vraćam na njihova mjesta. Susjedne knjige su se već širile i tako malo-pomalo zauzimale nakratko upražnjene knjižne međuprostore, ali se nisam pokolebao. Ponovio sam ritual koji sam razradio u posljednje dvije-tri godine, a koji se svodi na to da se suzdržavam od kupovine knjiga na putovanjima.

Tek mi je rat u glavu utuvio koliko je sva imovina bezvrijedna. Iako sam namjeravao da “slobodan kao ptica na grani” letim svijetom, gomilao sam stvarčine, zgrtao ih, grtao, i grcao u njima, pripijao se uz njih kao što se gusjenica pripija uz list, no kad sam se pozdravljao sa jevrejskim izbjeglicama iz Sarajeva, svako od tih ljudi je govorio o “svojim” knjigama, padajući u očaj pri pomisli da ih “tuđa noga” šuta, a “tuđa ruka” baca u plamen.

David je tokom 18 godina provedenih u Kanadi napisao niz romana, a radnja jednog od njih, “Svjetskog putnika”, smještena je upravo u Banfu. Dvije hiljade jedanaeste i ja sam otišla u Banf, na rezidenciju u istoj Umjetničkoj koloniji, a David je pozvan da mi se pridruži na pet dana. Naime, imala sam zadatak da prevedem “Svjetskog putnika”, pa smo on i ja tih pet dana iskoristili da istražimo mjesto gdje se odvija radnja romana. David je u međuvremenu napisao esej koji sam odmah prevela pa smo ga pročitali — on na srpskom, ja na engleskom — okupljenim prevodiocima i prevoditeljicama, stvaraocima i stvarateljicama:

Prevodioci iz Banfa

Kad su preveli sve što je trebalo u Banfu, tamošnji prevodioci, poznatiji pod imenom Grupa 25, zaputili su se ka istoku. Usput su prevodili sve što su vidjeli: kanadske jelene su prevodili u bizone, grupu japanskih turista u starosjedioca iz plemena Crno stopalo, gradonačelnika Kalgarija u Bika Koji Sjedi. Vjeverice su na svim jezicima ostale iste, baš kao i riječi kikiriki, kavez, ljubav i komunizam.

Uto su prevodioci već stigli na istočnu obalu Sjeverne Amerike i tamo se prvi put ozbiljno uhvatili ukoštac sa svojom ulogom u svijetu i životu. Lako je bilo biti prevodiocima u Banfu. No, kako prevesti ribe u galebove, so u jod, njemačke podmornice u optičke kablove te rumena lica tek stasalih djevojaka u prve snove od kojih će im lica biti još rumenija?

Nikakve fajde više nije bilo od anglosaskog, sanskrta i keltskih jezika. Ljubav se ne može prevesti, osim ako se ne nadomjesti čistom energijom poput, recimo, talasa što se prevodiocima iz Banfa razbijaju o nožne prste. Prevodioci su bosi jer su u međuvremenu uvidjeli da dobar prevod iziskuje iskustvo iz prve ruke, odnosno noge; prvo im stopala moraju osjetiti zemlju raskvašenu u blato da bi kasnije pogled ukotvili u zvijezde što svjetlucaju; postoji red i redoslijed koji prkosi prevodu, a neprevodivi su uzdah, otkucaj srca, pa i onaj slabašni zvuk koji se začuje kad zub udari o zub na zaključku prvog poljupca.

Dok sam radila na prevodu romana “Pijavice”, naoružana Davidovim smjernicama posjetila sam Zemun, dio Beograda u kojem je odrastao. Još uvijek je bio napolju, ali me je lijepo uputio kako da se snađem i nađem avlije i ulice koje opisuje u knjizi. Naredni put kad sam posjetila Zemun — bilo je to nakon što se vratio — odveo me na Zemunski kej, gdje smo šetali uz obalu Dunava. Pričali smo o tome kako napreduje njegov rad na rukopisu pod naslovom “Danas je sreda”. Jedan je to od nekoliko romana koje je objavio po povratku u Srbiju iz Kanade.

Ovo djelo napisano u prvom licu prati mladića koji se brine o svome ocu koji ima Parkinsonovu bolest. David se dugi niz godina borio sa istim oboljenjem, pa se kod njega u stan u Zemunu uselio njegov sin Nathan, koji ga je pazio. Saosjećanje kojim je obilovao Davidov novi književni poduhvat naročito me je dirnulo — dirnulo me je to što se stavio u poziciju sina koji vodi računa o starom, bolesnom i nadasve čangrizavom ocu. Dok smo tako šetali uz obalu Dunava, otkrio mi je da je jedna od njegovih omiljenih zanimacija po povratku u Srbiju bila da nenajavljen obilazi književne večeri pisaca i spisateljica u usponu, a kako bi ih svojim prisustvom osokolio.

Posljednji put smo se vidjeli 2017. godine, kada smo David, Nathan i ja večerali u njihovom stanu u Zemunu. David mi je rekao da u njemu priređuje filmska druženja. Riječju, neko bi iskopao neki dobar film, pa bi ga cijela ekipa prijatelja uz klopu i dobro raspoloženje pogledala kod Davida. Kako mu je već bivalo teže da izlazi, tako je riješio da u svojem domu okuplja svoje ljude.

U Davidovih pet romana i dvije zbirke kratkih priča koje sam prevela od 1988. godine do danas (iz njegove dugačke bibliografije sačinjene od ukupno 16 prvonavedenih i 19 drugonavedenih te od dramskih komada, priča za djecu, eseja i prevoda) svidjeli su mi se mnogi elementi, ali mi je jedan od najdražih to kako su dočarane razmirice između likova, a kao što su muž i žena iz prve njegove pripovijetke koju sam prevela. Dubravka Ugrešić je rekla da je i nju zaintrigirao tok diskusija koje se vode u Davidovim djelima. Prilično sam sigurna da je u drugom poglavlju svog romana “Lisica” (“Umjetnost ravnoteže”) i sama iskoristila isto sredstvo, nadahnuta Davidovim majstorijama.

David Albahari je iza sebe ostavio raskošno stvaralaštvo obilježeno britkim humorom, toplinom i posvećenošću umijeću pisanja, na čemu je ustrajavao i istrajao uprkos svim poteškoćama koje mu je donijela Parkinsonova bolest. Nakon svih ovih godina koje sam provela prevodeći njegovu prozu, utjehu i olakšanje mi pruža to što mi u glavi još uvijek odzvanja njegov glas. Možete ga čuti i vi. Naime, priča “Đubre je bolje” prije nekoliko godina je objavljena u časopisu Asymptote koji poziva autore i autorke da se snime kako čitaju svoj tekst, što je David i učinio. Sad kad više nije među nama, posebno je dragocjeno to što se njegov glas i dalje može čuti.

Naslovna fotografija: Das blaue Sofa / Club Bertelsmann via CC.