Hvala ti, vještice!
Književnice iz zemalja regiona otkrivaju na čemu su zahvalne Dubravki Ugrešić.
Bio je petak, 17. mart, bilo je popodne i sve je na trenutak stalo. Umrla je Dubravka Ugrešić.
Vijest je počela da se širi, a portale i društvene mreže preplavile su najrazličitije uspomene, komentari, prisjećanja na neke lične susrete, razgovore, kao i na bezbroj trenutaka u kojima je pisanje ove autorke direktno uticalo na čitateljke i čitaoce širom regiona. Bez sumnje i šire.
Dubravka Ugrešić (Kutina, 1949) autorka je brojnih djela u kojima se uspješno poigravala sa različitim žanrovima i njihovim ograničenjima, a dobitnica je i brojnih regionalnih i svjetskih priznanja. Za “Forsiranje romana-reke” (1988) dobila je NIN-ovu nagradu. Iako je ovo priznanje ustanovljeno 1954. godine, Ugrešić je postala tek prva žena kojoj je ono dodijeljeno.
Među njenim najpoznatijim knjigama su “Štefica Cvek u raljama života”, “Kultura laži”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Lisica”, “Ministarstvo boli”, kao i mnoge druge, prevedene sa hrvatskog na mnoge jezike.
Početkom devedesetih godina, glasno govoreći protiv rastućeg nacionalizma, zbog čega se našla na meti brojnih napada, biva primorana da napusti Hrvatsku. Poslednjih dvadesetak godina živjela je u Holandiji, odakle nam je i stigla vijest o njenoj smrti.
K2.0 pozvalo je nekoliko autorki regiona da podijele svoje uspomene na Dubravku Ugrešić, preporuče omiljene naslove i otkriju na čemu su joj zahvalne.
Rumena Bužarovska, književnica i prevoditeljka
Upoznala sam Dubravku u novembru 2022. godine. Pozvala me je da je posetim u njenom domu u Amsterdamu. Uradila sam onlajn intervju sa njom u avgustu, za potrebe festivala Druga Prikazna u Skoplju, kada se je i pitala da li bismo mogle da se upoznamo kada budem u Amsterdamu.
I tako me je i pozvala. Mislim da nije ni mogla da zamisli šta je to značilo za mene i trudila sam se da se ne ponašam kao obožavateljka kada sam stigla kod nje.
"Nisam sigurna da li je znala da je kao arhi-veštica ostavila za sobom sve te male veštice koje će se svojski truditi da nastave njenu zaostavštinu."
"Nisam sigurna da li je znala da je kao arhi-veštica ostavila za sobom sve te male veštice koje će se svojski truditi da nastave njenu zaostavštinu."
Rumena Bužarovska
Foto: Ads09 / Wikimedia Commons
Dubravka Ugrešić je bila naša kraljica, a razgovor sa njom o knjigama i hrani bio je jedan od vrhunaca mog književnog života.
Bilo je to kao da sam sedelea sa legendom koja je inspirisala sve nas autorke u Jugosferi da budemo neposlušno hrabre, da se držimo otvorenog uma i govorimo podjednako otvoreno, ali nam je takođe poslužila kao primer vrhunskog, odvažnog i inovativnog pisanja koje je na svetskom nivou.
Nisam sigurna da li je znala da je kao arhi-veštica ostavila za sobom sve te male veštice koje će se svojski truditi da nastave njenu zaostavštinu.
Olja Savičević Ivančević, književnica
Ovih sam dana, jer mi se to čini kao najbolji oproštaj od autorice, ponovo čitala posljednji roman Dubravke Ugrešić “Lisica” i ta knjiga je na neki način bila njen pozdrav s ovim našim svijetom. Posljednje pismo jedne mudre, iskusne lije gramzivim i nepametnim gavranima, ali i drugim “lisičicama” autoricama, pogotovo onim djevojkama koje tek dolaze.
Zadnjih dana, od njene smrti, kada se govori o Dubravki Ugrešić uglavnom se ponovo priča o nacionalistima koji su je potjerali iz Hrvatske. To je važna priča, koju nikako ne smijemo zaboraviti, da ne bismo zaboravili kako je takvo što uvijek lako moguće, ali ne volim što se izniman život i postignuća izuzetne žene, svode na žrtvu idiota, jer ona njihova žrtva nikad nije bila – nije im to dozvolila.
"Voljela bih zamisliti kako na nekom drugom svijetu slaže patchwork od izjava i naslova koji su izašli nakon njene smrti i pritom se silno zabavlja."
"Voljela bih zamisliti kako na nekom drugom svijetu slaže patchwork od izjava i naslova koji su izašli nakon njene smrti i pritom se silno zabavlja."
Olja Savičević Ivančević
Foto: H. Grgić
Iako se činilo da je među poraženima, Dubravka je pobijedila na svim poljima: na ljudskom i na književnom, jer je i kao književnica i kao uspravan čovjek bila prvakinja. Upravo zbog toga imponira mnogim autoricama koje su u njoj pronašle uzor i svoju najdražu književnu pretkinju.
U zemlji u kojoj su hrabre autorice tek ogorčene vještice, a književne junakinje patnice, skrojila je nezaboravne heroine: britke, duhovite, luckaste, mudre, zabavne, svoje i, naravno, sasvim naše. Dubravka nam je prokrčila put, pokazala da se može i živjeti i pisati bez kompromisa, a na nama je da pokušamo proći tim brisanim prostorom i krčimo dalje. Nakon nje, to bi ipak trebalo biti lakše.
Ivica Buljan je rekao da bi dan Dubravkine smrti trebalo proglasiti državnim danom žalosti, kao kad je umro Krleža, ali njoj se događa ono što joj se događalo i dok je bila živa, reakcija javnosti, pogotovo službena, nije dostojna njenog stvarnog značaja. Međutim uz sve to silno ignoriranje, ona je ostavila veliko potomstvo: Dubravkine knjige i njen ogromni utjecaj na spisateljice, nadživjet će ovo vrijeme, kao što je odavno nadišlo ove prostore.
Voljela bih zamisliti kako na nekom drugom svijetu slaže patchwork od izjava i naslova koji su izašli nakon njene smrti i pritom se silno zabavlja.
Lana Bastašić, književnica
Nema više niko.
To sam joj i rekla prije nekoliko godina dok sam sjedila kod nje u kuhinji. Pripremala mi je čaj od nane jer me je strašno bolio stomak. Jedni su mi govorili da je gruba, drugi da je naporna, ali Dubravka nije bila takva. Ona naprosto nije podnosila trice i kučine, a živjela je u podneblju u kojem se od žena očekuje da sve trice i kučine gutaju ćuteći i trpeći. I tako je ta vještica, izdajnica, teška žena brinula o meni tananim rukama i brižljivim, pažljivim pogledom,
“Nema više niko”, rekla sam joj. “Mislim, nema drugih uzora. Prije nego što sam Vas upoznala, nisam ni znala da žene mogu da se bave pisanjem. I ne govorim ovo samo zato što mi kuhate čaj.”
Nasmiješila se. Nije joj bilo stalo do obožavalaca_teljica kao ni do kultova sujete koji se obično stvaraju oko njenih manje nadarenih muških kolega. Oni su važili za genijalce, znalce, virtuozne glasove generacije. Ona je bila spisateljica. Nije marila ni za talenat.
"Zahvaljujući Dubravki Ugrešić, sada nas može biti više. Više nas koje ćemo preispitivati Balkan i o njemu nanovo pisati. Više nas koje ćemo se vinuti iznad naratora rata što nam prosipaju mušku pamet."
"Zahvaljujući Dubravki Ugrešić, sada nas može biti više. Više nas koje ćemo preispitivati Balkan i o njemu nanovo pisati."
Lana Bastašić
Foto: Radmila Vankoska
Njoj je književnost predstavljala rad i trud, a to ju je samo obogaćivalo i činilo ljepšom. Nije bilo muza što joj šapuću u uho, kuhaju i peglaju. Ona je sve radila sama. “Poenta je u komunikaciji”, rekla mi je. “Poenta je da dopreš do čitalaca_teljica, pa makar do dvoje-troje. Nije važno. Treba da te vole. I to je sve. Komunikacija. Ljubav.” Ni u tome nije bilo prenemaganja. Ono što bi drugi odbacili kao sentimentalnost ona je ponudila kao jedini mogući lijek protiv cinizma. To je iznijela kao neoboriv fakat, da je ljubav protivotrov za onaj drugi stil pisanja: egocentrični, kompetitivni, patrijarhalni. Iz njenih riječi je provejavala ista ona lucidnost sadržana u Gospođi Dalovej: Komunikacija je ključ. Njena književnost je poput bijele šoljice tople ljekovite tečnosti koju mi je tada dala: skromna, ali vispreno spremljena i efikasna. Nešto što se napravi i da onima u nevolji.
Vijest o Dubravkinoj smrti zatekla me je u jednoj knjižari u Berlinu. Prvo sam se naljutila: umalo je nisam pozvala na telefon i izderala se. Kako se usuđuješ? Nema toga. Ne smiješ da odeš. Više nam niko neće ostati.
Onda me je preplavila bol. Jedino što mi se u tom trenutku učinilo suvislim bilo je da potražim njene knjige. Počela sam da ih jednu po jednu skidam sa polica — pet, šest, sedam… Sve te knjige sam držala u rukama. U njihovoj težini sam tražila utjehu.
Naramak se ukrupnjavao, pa sam osjetila potrebu da ono što osjećam podijelim sa drugim ljudima u knjižari. “Čitajte je”, rekla sam im. “Čitajte je. Čitajte je. Ona je bila jedina!”
Ipak, zahvaljujući Dubravki Ugrešić, sada nas može biti više. Više nas koje ćemo preispitivati Balkan i o njemu nanovo pisati. Više nas koje ćemo se vinuti iznad naratora rata što nam muški prosipaju pamet. Više nas koje ćemo dekonstruisati stare mitove. Komunicirati. Voljeti. Jedna drugoj praviti čaj.
Čitajte je.
Ana Vučković Denčić, novinarka i književnica
Iako, nažalost, nikada nisam uživo upoznala Dubravku Ugrešić, a imala sam sigurno nekoliko prilika, uvek sam imala utisak topline i prijatnosti, kao da bismo mogle da pijemo kafu i razgovaramo. Ta prijatnost izlazila je iz izraza njenog lica, nasmejanog, ali zagonetno, monalizastog, kao da se iza njega krije neka enigma. I verujem i da je bilo tako.
Znam da jeste, jer kao što sam je čitala, imam utisak da bih mogla dugo, dugo da je slušam. Ona je spojila u svojoj književnosti i svom izrazu uopšte toliko različitih komponenti, autentičnih i organskih, zbog kojih je i bila prepoznata, prihvaćena i voljena, što vidimo sada, kada se od nje opraštamo. A to smo znali i pre ovog trenutka, oduševljeni time kako uspeva da bude istovremeno toliko toga: pobunjena, vitalna, nežna, cerebralna, duhovita, opora, poletna, zaigrana.
"Aktivno je radila na tome da nam rastumači naše boli, tako pomažući i sebi da iste shvati, a opet to nije bila hronika, već vrhunska umetnost."
"Aktivno je radila na tome da nam rastumači naše boli, tako pomažući i sebi da iste shvati, a opet to nije bila hronika, već vrhunska umetnost."
Ana Vučković Denčić
Foto: Uroš Arsić
Poslednje njeno što sam čitala bila je “Lisica”, i eto, i nju u tim narandžastim valerima, sa tim mudrim licem, mogla bih da uporedim sa tom lisicom, zagonetnom i čudesnom životinjicom na zadatku otkrivanja vrtloga priče i njenih nanosa. Do kraja ju je zanimao sveti gral pripovedanja, zašto imamo poriv za pričom, kada se tekst otima i beži od autora. Najuzbudljivije u njenoj književnosti su upravo ti meta vrtlozi i reference koje nam otvaraju nenadane perspektive, koje nam već u sledećem momentu deluju istovremeno uzbudljive i potpuno logične.
U dodiru sa njenim knjigama imala sam utisak da mi neko pruža mudrost i radost, a da mi ne popuje. Aktivno je radila na tome da nam rastumači naše boli, tako pomažući i sebi da iste shvati, a opet to nije bila hronika, već vrhunska umetnost. Popiću sigurno galone kafe uz Dubravku i njen zagonetni osmeh, razmišljajući o njenim rečima, aktivizmu, britkosti, uživajući u vrtlozima i igri bez kraja.
Pobunjene čitateljke, feministički kritičarski kolektiv
Uticaj Dubravke Ugrešić na razvoj regionalne feminističke književnosti je multidimenzionalan i istorijski, u punom značenju tih reči. Pored toga što je prva žena koja je dobila NIN-ovu nagradu, za roman “Forsiranje romana-reke”, ona je bila jedna od prvih književnica u regionu koja je koristila postmodernističku književnu formu, postupke kolažiranja i brisanje granica između književnih rodova, ali ne u revizionističke i relativizujuće svrhe, već da bi prikazala pun dijapazon različitih ženskih iskustava.
Tako se, recimo, “Lisica” istovremeno nalazi u žanrovima esejistike, književne studije, memoarske i biografske književnosti, i romana – ali ni u jednom od ovih žanrova u potpunosti. U njenim delima dolazi do zamagljivanja žanrovskih granica i do radikalne demokratizacije književne forme.
"Ona je bila jedna od prvih književnica u regionu koja je koristila postmodernističku književnu formu, postupke kolažiranja i brisanje granica između književnih rodova."
"Ona je bila jedna od prvih književnica u regionu koja je koristila postmodernističku književnu formu, postupke kolažiranja i brisanje granica između književnih rodova."
Pobunjene čitateljke
Foto: Bojan Kovačević
U romanu “Štefica Cvek u raljama života” Dubravka Ugrešić se poigrava žanrom ljubavnog romana, ukazujući na njegovu relevantnost i subverzivne potencijale. Praveći sponu između ljubića i visoke literature, time ujedno podriva žanrovske hijerarhije, ustaljene književne i vanknjiževne hijerarhije između „muških“ i „ženskih“ tema, između muških i ženskih perspektiva.
Roman takođe ukazuje na spone između ljubića i tzv. ženske proze, između postmodernizma i ženske proze, između stvaranja teksta i konteksta, između romanesknog pisma i viševekovne usmene tradicije koju su kreativno stvarale zajednice žena.
Odabrale smo da naša regionalna feministička književna nagrada nosi naziv “Štefica Cvek” kako bismo ukazale počast romanu koji je postjugoslovenski feministički klasik, ali kako bismo i ironizovale koncept nagrade, budući da naša nagrada nije tipična i ne teži kompetitivnosti, već demokratizaciji književnog polja.
Dubravki se naročito dopala ideja da nagrada nosi naziv književnog lika, budući da je to videla kao znak da će se nagrada zaista baviti književnošću i književnim svetovima, a ne kultom autora.
Naslovna fotografija: Mladen Savković
-
- Ovaj članak je napisan na srpskom/hrvatskom/bosanskom jeziku.