Agim Kuleta dobro pamti trenutak kada je ušao u slobodnu Prištinu po prvi put.

Bila je to noć s 11. na 12. juni 1999. godine. Srbijanske snage su se već povukle na sjever, a trupe NATO-a su pristizale na Kosovo pošto je bombardiranje okončano.

“Uspio sam doživjeti Prištinu na pravi način tek kada smo konačno ušli u grad”, kaže Kuleta. “Moji saborci i ja smo stizali s planine Goljak u automobilima. Bio je mrkli mrak. Emocije su nas naprosto preplavile.”

Nakon što je godinama aktivno učestvovao u pokretu otpora, prvo u glavnom gradu Kosova pa onda i u planinama, za ovog mladića koji se svojevremeno krio kako ga ne bi uhvatili i odveli kod ujaka u jednoj sobici u Prištini, ulazak u grad bio je simboličan.

“Kada smo ugledali saobraćajni znak na kojem piše ‘Priština’, iz sveg glasa smo počeli klicati od sreće”, prisjeća se. “Bilo je to sasvim spontano. Takvo nešto možete doživjeti samo jednom u životu, ako se rodite u pravo vrijeme.”

Agim Kuleta se još uvijek sjeća da je bio preplavljen emocijama kada je stigao u Prištinu na dan kada je grad oslobođen. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Kuleta je bio pripadnik gerilskog odreda “Rexhep Mala”, osnovanog 1996. godine. Odred je nazvan u čast političkog aktivista koji je poginuo u januaru 1984. godine u glavnom gradu Kosova, i to u gerilskom ratu u kojem je učestvovao kao član tajne organizacije Narodni pokret za Republiku Kosovo (NPRK).

Kuleta je prije nekoliko godina objavio članak u kojem kritizira tendenciju da se njegovim palim saborcima u javnom diskursu često pripisuju natprirodne moći. U jednom od svojih tekstova navodi da se njihovi podvizi nesvjesno umanjuju u želji da im se oda počast.

“Nastojimo ih opisati kao izvanredne vojnike nadljudske snage”, smatra ovaj bivši vojnik. “Tu itekako griješimo.”

Prema njegovim riječima, svi oni su bili prvenstveno ljudi koji su i patili, bili razočarani, radovali se, bili sjetni, katkad sretni, smijali se, plakali; oni nisu mitske figure, kaže, i zato ih se ne bi trebalo gledati kao na superheroje.

Tajna vrbovanja

Odred “Rexhep Mala” bio je ogranak druge ilegalne organizacije pod nazivom Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova (NPOK), koja je osnovana još početkom devedesetih godina.

Na čelu NPOK-a nalazio se Avni Klinaku, koji je ujedno bio i jedan od njegovih osnivača. Klinaku je osamdesete godine proveo kao politički zatvorenik.

“Moji prijatelji i ja smo dijelili mišljenje da je bilo potrebno osnovati novo političko tijelo čiji bi zadatak bio organiziranje oružanog pokreta za oslobođenje”, ističe Klinaku. “Rad na organiziranju takvog pokreta započeo je 1992. godine, kada smo se počeli konsultirati s otprilike 25 do 30 istomišljenika. To je potrajalo godinu dana.”

NPOK je zvanično osnovan u martu 1993. godine, kada je njime upravljalo Privremeno Generalno vijeće. U sastavu Vijeća nalazilo se sljedećih pet osoba: Raif Çela, Bahri Fazliu, Sabit Gashi, Mursel Sopi i Klinaku, kao predsjedavajući tog tijela.

Odmah po osnivanju, rukovodstvo Pokreta je odlučilo pokrenuti vlastiti list, Çlirimi (Oslobođenje). Materijal za prvi broj napisan je u roku od mjesec dana, ali je objavljen tek u julu iste godine.

“Kasnili smo s objavljivanjem prvog broja jer je naš glavni urednik, Raif Çela, u međuvremenu bio uhapšen. Tako su nam vlasti zadale prvi udarac”, objašnjava Klinaku.

Članovi NPOK-a pretežno su bili mladići koji su tek završili srednju školu. Jedan od njih bio je i Valon Murati, koji se Pokretu pridružio čim je navršio osamnaest godina.

“Moji drugovi iz razreda i ja učlanili smo se u septembru 1993. godine”, kaže Murati. “Bili smo jedno društvance koje je vjerovalo da do oslobođenja Kosova nije moglo doći bez rata.”

Valon Murati se pridružio NPOK-u kao osamnaestogodišnji maturant. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Dodaje i da su svi oni bili proizvodi političke klime tog vremena. Naime, 1998. godine su održani protesti za očuvanje autonomije Kosova; godinu dana kasnije rudari su stupili u štrajk i ukinuta je autonomija; te su u školskoj, odnosno akademskoj, 1990/1991. godini iz školskih ustanova i univerziteta izbačeni učenici, studenti i nastavnici albanske nacionalnosti.

Primarni cilj pokreta otpora kosovskih Albanaca početkom devedesetih — a naročito u gradovima poput Prištine — bio je da se mirnim putem uspostave paralelni obrazovni i zdravstveni sistemi, za šta se zalagala Demokratska liga Kosova (DLK). Međutim, neki su zbog takvog, miroljubivog pristupa bili nestrpljivi.

“Godine 1991. osnovali smo organizaciju bez imena, u okviru koje smo se željeli pripremiti”, prisjeća se Murati. “Počeli smo štedjeti za kupovinu pištolja, za koji smo mislili da ćemo se njime boriti protiv policije.”

Svaki član te družine pohađao je srednju školu “Sami Frasheri“. Kada su bili u drugom razredu, počeli su štedjeti i odvajati jedan dio od novca za burek.

“Umjesto četiri, kupovali bismo dva bureka, koje smo potom dijelili na četiri dijela. Ostatak novca smo ostavljali sa strane”, navodi Murati. “Prikupili smo oko 300 njemačkih maraka, koje smo  rukovodstvu NPOK-a kada smo pristupili Pokretu.”

Shukri Klinaku, Avnijev brat, bio je Muratijev profesor u spomenutoj školi i uvijek je bio na oprezu. Sve dok su ovi mladići bili njegovi učenici, Klinaku ih nije želio vrbovati.

“Povjerio nam se [o tome da je član NPOK-a] tek nakon što smo maturirali i upisali fakultete”, ističe Murati. “No, mi smo i prije toga sumnjali da zna nešto više o tajnim organizacijama.”

S druge strane, Klinaku naglašava da i nije bio impresioniran mladim novajlijama. “Rekli smo im da nam je žao i da više ne mogu biti naši članovi, a oni su nama odbrusili da će sami nastaviti s radom ako ih ne zadržimo”, kroz smijeh objašnjava Klinaku, prisjećajući se načina na koji su se momci iz Prištine nametnuli Pokretu.

Kasnije je Murati i sam učestvovao u prijemu novih članova i u dva navrata je čak prekršio sva pravila rada u ilegali tako što je ekspresno vrbovao dva mladića.

“Blizu mog minimarketa nalazio se kafić koji su držali Srbi, 007”, kaže Murati. “Jednom se pročulo da je neko u tom lokalu zapjevao [albansku patriotsku pjesmu] ‘Besa-besë’. Nisam mogao povjerovati da se nešto takvo dogodilo u jednom relativno mirnom periodu, kada je vlastima bilo dovoljno da rasporede dva policajca na nas 10 000.”

Dodaje i da je poznavao čovjeka o kojem su se širile glasine, zbog čega mu se sve i činilo nevjerovatnim.

“Bio je to frajer urbanog izgleda, uvijek sređen i s gelom u kosi. Radio je kao konobar u kafiću Hani i Dy Robertëve, koji se također nalazio u blizini moje radnje”, prisjeća se Murati lokala čiji su vlasnici bili Albanci, a pretežno i gosti — uz diplomate i novinare raznih profila koji su na tom mjestu tokom devedesetih godina razmjenjivali informacije. “Taj frajer mi se u početku nije dopadao jer je izgledao nekako uštogljeno. Jedino se s njim od svih zaposlenika tog kafića nisam pozdravljao.”

Kada mu je “poznati” konobar jednog dana ušao u trgovinu, “probili su led“, prema Muratijevim riječima, te su ubrzo počeli voditi prijateljski razgovor o pokretu otpora.

Konobar je bio Dritan Gjonbalaj i živio je u naselju Ulpiana, gdje je na izmaku svakog mjeseca čekao da mu neko ispod vrata njegovog stana probaci novi broj Çlirimija. Sasvim slučajno, to se uglavnom dešavalo onda kada je bio u kupatilu, stoga je Gjonbalaj nakon nekog vremena bio uvjeren da su članovi NPOK-a bili toliko vješti da su znali u kojem tačno trenutku vrši nuždu.

Njegova odluka da otpjeva albansku pjesmu u srpskom lokalu, o čemu je brujala Priština, osigurala mu je mjesto u Pokretu.

“U kafiću u kojem sam radio vrlo često je dolazilo do problema”, navodi Gjonbalaj. “Naprimjer, jedan policajac, Dragan, tjerao nas je da kupujemo šećer koji je prodavao i tako nam ‘udarao’ reket. U to vrijeme je u Santei bilo otvoreno nekoliko kafića u kojima su se okupljali Srbi, kao što su Avallon, 007 i drugi.”

Jednog dana početkom 1995. godine, dok je prolazio pored tih lokala, jedna grupa muškaraca je počela vikati i spominjati mu majku “šiptarsku”, termin koji se koristi da bi uvrijedili Albance. “Okrenuo sam se, otišao do njih i zapjevao im ‘Besa-besë’, sam-samcat”, kaže on. “Na moje iznenađenje, niko od njih nije rekao ni riječi.”

Gjonbalaj ističe da je Murati načeo tu temu u svojoj trgovini. “Kada sam otišao u kupovinu kod njega, on je spomenuo ono što sam ja uradio”, objašnjava Gjonbalaj. “Bilo mi je drago što sam upoznao nekog kao što je on i odmah sam poželio raditi s njim. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je već bio član neke organizacije.”

Naposlijetku se priključio NPOK-u i sprijateljio s Muratijem. Zbližio ih je ne samo politički angažman, već i zajednički ukus u muzici, a često su raspravljali i o raznim stvarima iz njihove svakodnevice.

Dritan Gjonbalaj je bio zaposlen kao konobar da bi 1995. godine, posredstvom Valona Muratija, postao član NPOK-a. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Njihov zadatak uskoro je bio da u tajnosti raznose list Çlirimi po stambenim naseljima u glavnom gradu Kosova.

“Tokom podjele, u jednom haustoru nas je uhvatio neki Srbin i dreknuo se ‘Šta radite ovde?”, prisjeća se Gjonbalaj. “Nisam znao da je Valon kod sebe imao pištolj i čim ga je izvadio, čovjek je pobjegao. Bio sam šokiran. Valon, kao ni ja, nije izgledao kao neko ko bi nosio oružje.”

Drugi mladić kojeg je Murati vrbovao po hitnom postupku danas je zastupnik u Skupštini Kosova. Njegovo ime je Liburn Aliu.

Jedne noći u aprilu 1994. godine, Aliu je otpratio prijatelje do njihovih domova i našao se nasamo s Muratijem. Obojica su bili mišljenja da se jedino ratnim naporima može zaustaviti represija Srbije nad Kosovom.

Današnji parlamentarac govorio je o kako je o postojanju Çlirimi, rekavši kako je izašao samo jedan broj tog lista. Govorio je o Raifu Çeli i njegovom zatvaranju. Govorio je i o organizaciji pod imenom NPOK, za koju je mislio da se raspala 1993. godine pošto su privedeni mnogobrojni aktivisti i aktivistice.

Murati ga je pitao: “A šta bi ti meni rekao kada bih te sada obavijestio da ni NPOK ni Çlirimi nisu ugašeni?”

I danas pamti koliko je Aliu bio oduševljen.

“Do tada nije ni slutio da sam na bilo koji način povezan s Pokretom“, naglašava Murati. “Obećao sam mu da ću mu sutradan donijeti novi broj lista i nedugo zatim nam se pridružio.”

Od propagande do djelovanja

Avni Klinaku, u to vrijeme predsjedavajući NPOK-a, sjeća se da su mu mlađi članovi Pokreta više puta zadavali glavobolje.

“Oni mlađi su željeli da odmah počnemo poduzimati konkretne korake”, navodi Klinaku. “Nama starijima prioritet je bio da politički pripremimo ljude.”

Na proljeće 1996. godine, rukovodstvo NPOK-aje donijelo odluku o osnivanju gerilskog odreda “Rexhep Mala”. Na poziciju zapovjednika odreda imenovan je Agron Rrrahmani, inače član Generalnog vijeća Pokreta, a njegov zamjenik postao je Kuleta. Ostali pripadnici odreda bili su Fatmir Humolli, Liburn Aliu i Dylber Beka. “Osigurali smo im zaseban stan zato što smo vjerovali da su se trebali zbližiti”, naglašava Klinaku.

Prisjeća se i da je NPOK bio u kontaktu s Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK) još od njenog osnivanja — inače, njene temelje je 1993. godine udario Narodni pokret za Republiku Kosovo (NPRK). Međutim, saradnja te dvije organizacije godinama nije bila formalizirana zbog međusobnih razlika i mnogih drugih prepreka.

Avni Klinaku, koji je predvodio NPOK sve dok nije uhapšen u januaru 1997. godine, kaže da su na putu učvršćivanja saradnje njegove organizacije i OVK-a duže vremena stajale međusobne razlike u strategijama. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Klinaku objašnjava da je pojedince sve više iritiralo ono što su oni smatrali manjkom djelovanja. Stoga su Kadri Veseli, Hashim Thaçi i nekolicina drugih članova NPRK-a/OVK-a 1993. godine uzeli stvar u svoje ruke na području Drenice. “U redovima Narodnog pokreta za Republiku Kosovo javila su se određena neslaganja u vezi s nastojanjima da se situacija smiri”, kaže on, te dodaje da se u očima ovih osoba “NPRK polako mijenjao u ‘polu-DLK.’”

No, Klinaku ističe i da grupa nezadovoljnih članova NPRK-a/OVK-a nije podržavala ni pristup NPOK-a, iako je njegova organizacija već bila izgradila široku mrežu kontakata. “Oni su kao i mi bili uvjereni da se potrebno boriti, ali nije im se dopadala zamisao da bi šire narodne mase trebalo unaprijed pripremiti za rat”, kaže on.

Klinaku i Humolli su u decembru 1996. godine zakazali susret s komandantom Oslobodilačke vojske Kosova, Ademom Jasharijem. Plan je bio da se sastanu u selu Šipolje kod Kosovske Mitrovice, gdje su namjeravali razgovarati o unapređenju saradnje između OVK-a i NPOK-a. Do sastanka, ipak, nije došlo zato što je Mehë Uka — posrednik između te dvije organizacije — preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima dok je bio na putu da pokupi Jasharija i odveze ga na mjesto održavanja sastanka.

Samo mjesec dana kasnije, u januaru 1997. godine, Avni Klinaku i dvadesetak njegovih prijatelja uhapšeni su prije nego što su se uspjeli bolje uvezati s OVK-om.

Ostatak članova NPOK-a, uključujući Muratija, Humollija i Gjonbalaja, privremeno je izbjegao u Tiranu.

Dok je policija za njima tragala po Prištini, Murati i njegov kolega aktivist, Driton Avdiu, potražili su utočište kod Muratijevog poznanika u Vlašnji, pored Prizrena, da bi se potom zaputili prema Albaniji.

“Do granice nas je odveo jedan pastir”, kaže Murati. “Rekli smo mu da smo radnici, a on je nama odvratio: ‘Nemate vi ruke radnika, no dobro. Odvest ću ja vas preko granice.’”

Ni Gjonbalaj nije bio kod kuće kada su na njegova vrata zakucali službenici policije. Nakon što je saznao da ga traže, poslužio se bratovim pasošem da se preko Makedonije i on domogne Albanije.

“Na sebi sam imao istu odjeću koju je nosio moj brat kada se slikao za pasoš i u Debru [gradiću u Sjevernoj Makedoniji] otišao kod frizera i rekao mu: ‘Hoću da izgledam kao ovaj momak na slici.’”, prisjeća se Gjonbalaj kroz smijeh.

Za nekim stvarima iz tog vremena itekako i žali.

“Srpske vlasti su mi oduzele sve fotografije koje sam izradio od 12. pa sve do svoje 23. godine”, objašnjava on. “Sve uspomene koje su čuvale te fotografije sam tako izgubio.”

I na scenu stupa rat

Članovi NPOK-a koji su boravili u Tirani pružali su pomoć u prijemu dobrovoljaca u OVK koji su dolazili iz dijaspore. Na ljeto 1997. godine, učestvovali su u prvom vojnom treningu pod vodstvom Agrona Rrahmanija, a ubrzo su se i sami našli na bojnim poljima.

U tom periodu je finaliziran dugo iščekivani dogovor između Nacionalnog pokreta i Oslobodilačke vojske. Pošto se istog ljeta vratio iz Tirane, Fatmir Humolli je započeo rad na koordinaciji s odredom OVK-a na području Laba i tada su se te dvije organizacije na neki način i spojile, mada je opći sporazum potpisan tek 11. maja 1998. godine.

Istovremeno su u ostatku Kosova, jedan za drugim, živote izgubila tri borca albanske nacionalnosti. Prvi od njih je Bahri Fazliu, koji je od januara 1997. godine i masovnih hapšenja vršio funkciju predsjedavajućeg NPOK-a, te je ujedno bio zadužen za aktivnosti u Metohiji. Da bi se opskrbio naoružanjem kojeg je polako ponestajalo, otputovao je u Plav, u Crnu Goru, gdje je 7. maja poginuo u sukobima [sa srpskim snagama].

Prije pogibije, napisao je niz pjesama, a stihovi jedne od njih glase: “Ah, puško, moja puško. Prijatelju moj i neprijatelju. Toliko te mrzim jer volim ljudski rod, mir, ljubav i slobodu. Toliko te volim jer volim ljudski rod, mir, ljubav i slobodu.”

Četiri dana nakon Fazliuove smrti, 4. maja, Ilir Konushevci, šef logistike OVK-a, ubijen je dok je prenosio oružje.

Sutradan, 12. maja, ubijen je i Agron Rrahmani, zapovjednik gerilskog odreda “Rexhep Mala”. Humolli je bio na mjestu događaja i sjeća se da je ulazio u jednu od njihovih tajnih baza u [prištinskom] naselju Muhaxher kada su ih pronašli službenici policije. U okršaju koji je uslijedio obojica su ranjeni, ali je Rrahmani zadobio teže tjelesne povrede od kojih se nije uspio oporaviti.

Nekoliko dana po potpisivanju sporazuma između NPOK-a i OVK-a, spomenuti prištinski odred preimenovan je u gerilski odred “BIA”, prema borcima koji su ubijeni u razmaku od pet dana — Bahriju, Iliru i Agronu.

Fatmir Humolli je radio na uspostavljanju što bolje saradnje između NPOK-a i OVK-a. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

“Preimenovanjem odreda željeli smo ovjekovječiti naše formalno ujedinjenje, pa smo uzeli prvo slovo iz imena svakog od ta tri heroja, od kojih su dvojica bili pripadnici NPOK-a, a jedan OVK-a”, objašnjava Humolli.

Gjonbalaj se u to vrijeme nalazio liniji fronta u Košarama, u blizini granice s Albanijom. Iako je bio ranjavan, preživio je rat.

“Nastranu sva priča o herojstvu, jer ja sam tek tamo spoznao šta znači strah, i to onda kada su na nas počeli pucati iz minobacača”, kaže Gjonbalaj. “Bacio sam se u rov i još petorica saboraca su se survali na mene.”

U tim trenucima srce mu je tuklo kao ludo.

“Činilo se kao da nas je svaki udar doslovno podizao u zrak”, dodaje on. “Granate su padale toliko blizu da smo svi bili prekriveni otprilike deset centimetara debelim slojem prašine.”

S druge strane, Murati je krajem februara 1998. godine napustio Tiranu i krenuo nazad na Kosovo. Prvo se zadržao u Suvoj Reci, a onda se vratio u Prištinu, gdje je potjernica za njim i dalje bila na snazi.

“Kada sam s Agimom Kuletom u maju te godine ušao u njegov stan u naselju Vranjevci, njegovi ukućani su bili u šoku, a sestra mu se onesvjestila”, prisjeća se Murati. “Svima koji nisu bili na ratištu ono što mi radimo bilo je mnogo teže nego nama samima.”

Nakon što su njegovi saborci izgubili živote u maju 1998. godine, Murati se zaputio prema Šalji, da bi se pet mjeseci kasnije, u oktobru, ilegalno, vratio u glavni grad Kosova.

Još uvijek se sjeća detalja iz vremena koje je tada proveo u Prištini, kao što je dilema u kojoj se našao kada ga je jednom prilikom zabolio zub. Uprkos tome što je bio naoružan — i što je bio u ilegali — prijatelji su ga poslali u zubarsku ordinaciju smještenu u naselju Dardania.

Drugom prilikom, dok se krio kod poznanika u njegovom stanu u naselju Ulpiana, neki muškarac je u kasnim večernjim satima zalupao na vrata i na srpskom jeziku rekao da bi trebao nazvati djevojku. Budući da se skrivao, Murati je bio sumnjičav, ali je ipak odlučio saznati šta taj čovjek smjera.

“Pratili smo ga sve do škole ‘Xhevdet Doda’ i shvatili da je zaista želio zvati svoju djevojku. Te noći se u Prištini održavao koncert Zdravka Čolića. I onda smo se vratili u stan”, sjeća se Murati.

Posljednje mjesece rata proveo je u planinama, kada se već nalazio na čelu Sektora za etiku i politiku Operativne zone Lab. U januaru 1999. godine izabran je i na poziciju predsjedavajućeg NPOK-a.

Na poziciju njegovog zamjenika stupio je Kuleta, dok je Humoli bio jedan od oficira u istoj operativnoj zoni.

U maju iste godine, Murati se još jedanput vratio u glavni grad kako bi dao doprinos prikupljanju resursa. Kaže da ga je hvatala jeza kada je vidio napuštene domove.

“Ličilo je na apokalipsu ”, objašnjava on. “Tada sam shvatio da volim svoj grad zbog njegovih ljudi, a ne zgrada”.

“Protivnik sam pušenja, no vojnici su tražili duhan, te brašno, suncokretovo ulje, benzin i slično, pa sam s još 15 pripadnika odreda [BIA] otišao na Jevrejsko groblje u naselju Velania. Tamo smo se zadržali sedam dana da bismo kupili što je moguće više hrane, i to novcem iz trezora NPOK-a i OVK-a. Tako sam postao trgovac!”

Murati dodaje da je svaki od njih šest do sedam sati u svakoj ruci nosio po 20 litara benzina, ali i hrane, za koju ističe da je bila prijeko potrebna ogromnom broju gladnih izbjeglica koje su našle utočište na području Goljaka, u blizini Laba.

“Sa sobom smo nosili vreće pune marmelade, duhana, mesa u konzervama, i tako dalje. Zalihe ulja i brašna su nam malo kasnije donijeli trgovci.”

Oslobođenje i poslijeratni period

Dana 11. juna, manje od mjesec dana nakon tog logističkog poduhvata, snage Operativne zone Lab ušle su u oslobođenu Prištinu, a pridružili su im se i pripadnici gerilskog odreda BIA koji su se do tada skrivali u predgrađima i okolnim selima — pred nosom srpskoj policiji.

Mada su se Murati, Klinaku, Gjonbalaj, Humolli i Kuleta, kao i mnoštvo drugih bivših boraca, na ovaj ili onaj način bavili politikom i poslije rata, mnogi od njih nisu željeli postati “profesionalni političari”. Zato se većina posvetila i drugim zanimanjima.

Murati predvodi Pokret za ujedinjenje (LB), političku stranku koju je 2007. godine osnovala nekolicina bivših članova NPOK-a. Međutim, LB do sada nije uspijevao preći izborni prag za ulazak u Skupštinu kada je samostalno učestvovao na izborima.

Klinaku je izašao iz zatvora 2001, te je od 2007. do 2015. godine predsjedavao LB-om, čiji je aktivan član ostao i do današnjeg dana.

Murati je također završio studije, prvo na Kosovu, a zatim i u inostranstvu, da bi u periodu između 2014. i 2017. godine obnašao funkciju ministra za dijasporu. Trenutno radi i kao univerzitetski profesor.

Gjonbalaj, koji je prije rata sanjao da postane grafički dizajner, u poslijeratnom periodu proveo je dva mandata na poziciji direktora Uprave za civilnu avijaciju Kosova. Odnedavno je zaposlen i kao savjetnik ministra odbrane.

Humolli je vodio NPOK i nakon rata, ali ga je na kraju napustio i postao član Alijanse za budućnost Kosova (AAK). Pošto je napustio i AAK, otvorio je vlastitu mikrokreditnu organizaciju.

Kuleta je donedavno bio zastupnik u Skupštini Kosova, a danas je predsjednik Skupštine Općine Priština.K

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.