Irfan Beširević je ovih dana u velikom poslu. “Naime, nadzirem izvedbu pozorišnog komada slovenskog producenta i reditelja Francija Slaka”, kaže spominjući amatersku predstavu kojom se obilježava “30. godišnjica incidenta”. Beširević je ne samo skromna, već i iznimno uporna osoba. Iza njega su duge godine deprivacije i stigmatizacije, ali i glasna, istrajna borba.

Beširević — 64-godišnji Slovenac bh. korijena — jedan je od oko 26 000 ljudi trajno nastanjenih u Sloveniji koji su 1992. godine izbrisani iz registra stalnog stanovništva. Gotovo svi oni su bili povezani sa ostalim dijelovima tadašnje Jugoslavije.

“Mnogo godina su ovi ljudi ponaosob mislili da biju pojedinačnu bitku, ne znajući da su hiljade njih u istoj poziciji”, rekla je Nataša Posel, direktorica slovenskog Amnesty Internationala.

Iako je Ustavni sud Slovenije brisanje osoba iz registra stalnog stanovništva proglasio ilegalnim i neustavnim činom, slovenska vlada nije učinila ništa da se iskupi za štetu nanesenu hiljadama ljudi.

Uništeni dokumenti

U junu 1991. godine, dok se Jugoslavija raspadala, Slovenija je prva od svih republika proglasila nezavisnost te počela formirati vlastitu vladu.

Građani_ke SFRJ su se za vrijeme njenog postojanja slobodno mogli kretati između saveznih republika i u svakoj su mogli dobiti stalno boravište. No, 1991. godine, vlasti tek osamostaljene Slovenije postavile su rok od šest mjeseci da jugoslavenski građani_ke neslovenskog porijekla koji borave na teritoriji Slovenije podnesu zahtjev za boravište u novonastaloj državi.

Malo ko je bio upoznat sa tom odredbom, a onaj ko jeste, nije bio svjestan posljedica nepodnošenja zahtjeva. Shodno tome, Srbi_kinje, Hrvati_ce, ljudi iz BiH,, Albanci_ke te druge osobe porijeklom iz ostalih dijelova Jugoslavije, koje su možda i decenijama živjele u Sloveniji ili su pak tamo rođene, su isključene.

Dana 26. februara 1992. godine, slovenska administracija je iz registra stalnog stanovništva izbrisala sve one koji se nisu registrovali u navedenom roku od pola godine, uključujući 5360 djece, i to bez upozorenja i bez mogućnosti žalbe.

Pored toga, najviši dužnosnici_e prvog saziva Vlade Slovenije — na čelu sa desničarskom nacionalističkom strankom Demos te pod rukovodstvom premijera Lojzea Peterlea, ministra unutrašnjih poslova Igora Bavčara i državnog sekretara Slavka Debelaka — administrativnim službenicima_ama su naložili da počnu uništavati isprave osoba među kojima je bio i Beširević. “Otišao sam u nadležnu jedinicu u Ljubljani i tamo su za stolom samo probušili moju ličnu kartu. Tako sam praktički postao građanin bez dokumenata”, prisjetio se Beširević.

Doživio je šok. Nije stigao da preda zahtjev u navedenom roku jer je nakon teške nezgode završio u bolnici. U treptaj oka je ostao bez državljanstva, izgubivši tako pravo na zdravstvenu zaštitu, na putovanje, pa čak i na otvaranje bankovnog računa. Narednih deset godina proveo je u strahu od deportacije, nakon čega je napokon dobio državljanstvo.

Priče izbrisanih osoba predstavljene su u okviru javne izložbe održane u Ljubljani, Slovenija. Fotografija: Katja Lihtenvalner.

Slučaj tzv. izbrisanih smatra se jednim od najozbiljnijih kršenja ljudskih prava u historiji Slovenije, s tim što ovim problemom nisu bili jednako pogođeni svi stranci_kinje.

“Stranci_kinje iz drugih zemalja, kao što su Italija i Austrija, lako su mogli zadržati boravišni status, ali to nisu mogli učiniti oni iz jugoslavenskih zemalja”, rekla je Posel. Mirovni institut Slovenije administrativni čin brisanja naziva “slučajem blatantne diskriminacije” na osnovu etničke pripadnosti.

Izbrisani su ponovo morali podnijeti zahtjev za stalno ili privremeno boravište, ali za to im je trebala identifikacijska isprava iz mjesta gdje su za vrijeme Jugoslavije bili upisani u lokalni registar — što je često značilo da su morali izvaditi administrativne dokumente u aktivnim ratnim zonama. U praksi su ove osobe lišene građanskih prava i zarobljene u Sloveniji, svom doskora zakonskom prebivalištu iz kog su poslije brisanja svakog trenutka mogle biti protjerane.

“Godinama smo apelovali da se pokrene nezavisna istraga kako bi se ustanovilo šta se tačno dogodilo”, rekla je Posel, objasnivši da su ljudi bili satjerani u ćošak, izolovani i prestrašeni. Prema njenim riječima, niko ne zna koliko je ljudi deportovano, a cifre koje navode državni službenici_e nisu pouzdane. Mnogi su ili protjerani, ili im je onemogućen ponovni ulazak, ili jednostavno žive u tišini, sada već decenijama.

“Dugi niz godina mnogi od njih čak ni najbližim prijateljima_cama nisu priznali da ne posjeduju dokumente”, rekla je Posel.

Bez državljanstva, a zatim i bez doma

Priče više hiljada izbrisanih osoba isplivale su na površinu početkom 2000-ih godina, a nakon što su mnogi već bili deportovani u zemlje bivše Jugoslavije ili prisiljeni na zamornu administrativnu borbu za ponovno dobijanje boravišta na teritoriji Slovenije. “Od mene su između ostalog tražili potvrdu o nekažnjavanju iz BiH, iako nikad nisam živio tamo”, rekao je Beširević, nekad osoba bez državljanstva.

Lišen svojih zakonskih prava, Beširević je gurnut u siromaštvo. Ostao je bez doma i teško obolio.

“Većini nas državljanstvo nije predstavljalo problem. Samo smo željeli stalno boravište i sva prava koja nam pripadaju, a da bismo nastavili prehranjivati porodice, raditi i živjeti normalno kao što smo živjeli prije”, rekao je Beširević.

Iako tečno govori slovenski — svoj maternji jezik — Beširević je morao položiti ispit iz istog. Uprkos tome što može oprostiti radnicima_ama koji su provodili naredbe, “političarima_kama nikad nećemo oprostiti”, rekao je.

Beširević je dobio državljanstvo 2003. godine, ali društvena stigmatizacija izbrisanih osoba nije se zaustavila. Uvrede i kleveta koje su ponekad dolazile i od političkih elita intenzivirale su se, a naročito nakon 2000. godine, kada je ovaj problem dobio više pažnje u javnosti.

“Mnogo puta su me nazivali izbrisanim čefurom”, rekao je Beširević, spomenuvši pogrdni izraz koji se u Sloveniji koristi za osobe iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Izbrisani su se u isto vrijeme počeli mobilizovati te su otvoreno progovorili o svom položaju.

Godine 2004. održan je referendum na kom su se građani_ke izjasnili o tome da li država izbrisanim osobama treba da vrati građanska prava. Većina je glasala protiv. Ipak, Ustavni sud je 2010. godine odbacio rezultate referenduma.

“Medijska i politička kampanja vođena protiv izbrisanih građana_ki bila je izuzetno štetna, pri čemu su te osobe optuživane da su državni neprijatelji”, rekla je Posel.

Ekonomski položaj izbrisanih je u nezavisnoj i sve prosperitetnijoj Sloveniji godinama bio težak. U pojedinim porodicama izbrisanih osoba, djeca su bila ta koja su morala raditi — budući da su jedini članovi_ice tih porodica sa zakonskim statusom — i tako pomagati svojim najmilijim da prežive.

Beširević sada živi od mjesečne naknade u visini od 320 eura, što je za slovenski standard vrlo mala cifra. Zbog slabog zdravlja nije u mogućnosti da radi. Stanuje sa cimerima te se nada da će se uskoro penzionisati.

“Nadam se da ću za godinu dana početi primati penziju, ali ne nadam se da će ona biti mnogo veća od naknade koju trenutno ostvarujem”, rekao je Beširević.

Zarobljene u administrativnom košmaru, brojne izbrisane osobe su izgubile najbolje godine života.

Sara Pistotnik, koja se bavi terenskim istraživanjima za Mirovni institut Slovenije, u nedavno objavljenom članku je istakla da svrha evropskih migracijskih politika — uključujući i slovenskih — često nije bila deportacija, već prijetnja deportacijama, što je strategija koja je primorala ljude da žive u strahu i pod stalnim psihološkim pritiskom.

“Tri decenije nakon njegove uspostave, administrativni aparat u sklopu sistema slovenskog državljanstva još uvijek funkcioniše na sličan način, s tim što se prilagođava novim grupama nedržavljana_ki koji žele da žive u Sloveniji, ali se zbog raznih razloga smatraju nepoželjnima ili neželjenima”, piše Pistotnik.

Vrijeme za izvinjenje

Iako su i Slovenski ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava potvrdili nezakonitost čina brisanja, šteta nanesena životima ovih ljudi nikada nije nadoknađena.

Slovenija se pozabavila pitanjem kompenzacije nakon što je Evropski sud za ljudska prava 2012. godine presudio da slovenske vlasti nisu ispoštovale svoje zakonske obaveze prema izbrisanima. Država je krajem 2013. godine usvojila program nadoknade kojim je predviđeno da će za svaki mjesec u kom su bili izbrisani izbrisanima biti isplaćeno 50 eura.

Iako se niz visokopozicioniranih funkcionera_ki izvinio izbrisanim osobama, službeno izvinjenje od države nije izdato sve do 25. februara 2022, 30 godina nakon događaja.

Predsjednik Borut Pahor je pročitao izjavu pred okupljenim građanima_kama: “Dragi izbrisani, u svoje i u ime države iskreno vam se izvinjavam za neustavni čin brisanja iz registra stalnog stanovništva, za kršenje vaših ljudskih prava te za svu nepravdu i svu bol koje su tim činom nanesene vama i vašim porodicama.”

Beširević — koji je ovim povodom zajedno s još nekoliko osoba pozvan u Predsjedničku palaču — izrazio je zadovoljstvo Pahorovim potezom, opisavši ga kao “moralnu pobjedu za izbrisane”.

Kako navodi Posel, a što se tiče cijelog nastavnog plana i programa, jedan od najtežih slučajeva kršenja ljudskih prava od strane države Slovenije spominje se samo u ovom odlomku. Fotografija: Katja Lihtenvalner.

Na 30-godišnjicu brisanja, uz pozorišnu izvedbu koju nadzire Beširević, Amnesty International upriličuje izložbe fotografija koje su posvećene izbrisanima, dok je na police knjižara nedavno stigla nova knjiga “Tu sam. Priče koje ne želimo čuti”. U njoj su obrađene priče dviju izbrisanih osoba.

“Imam osjećaj da je glas izbrisanih zamro. Nakon dugogodišnje borbe, u okviru koje su izbrisani izvojevali brojne pobjede, u posljednjih nekoliko godina javila se neka tišina i ona se pod hitno mora prekinuti”, rekao je Andraž Rožman, koautor knjige.

Posel se slaže da je problem uglavnom zaboravljen. Kao dokaz za to navodi da je jedini spomen na brisanje koji se može naći u slovenskom nastavnom planu i programu kratki paragraf iz udžbenika za sedmi razred.

Iako je na 30. godišnjicu brisanja slučaj privukao ogromnu pažnju lokalnih medija, aktivisti_ce koji zastupaju izbrisane kažu da njihova borba nije gotova.

“Pitanje izbrisanih osoba mora biti stavljeno u udžbenike. Želimo da učenicima_ama bude omogućeno da uče o ovoj temi”, rekao je Beširević.

Nakon našeg razgovora, Beširević je polako zakopčao kaput, pozdravio se i uzeo svoj crveni bicikl. Pokreti su mu spori — njegovo tijelo je umorno. Beširevićev život bi bio mnogo drugačiji da je preduzeo nešto u onih šest mjeseci 1991. godine, kada su drugi odlučili njegovu sudbinu i proglasili ga izbrisanim građaninom.

Naslovna fotografija: Katja Lihtenvalner.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

Zašto je navedena ova klauzula?