Suživot Dubrovnika i njegove glavne gospodarske djelatnosti — turizma kompleksan je i višeznačan. Premda najveći broj stanovnika Dubrovnika živi od turizma, ostaju otvorena pitanja kvalitete života lokalnog stanovništva, očuvanja stare gradske jezgre, kao i održivost. 

Drastično povećanje broja ljudi koji borave u gradu u ljetnim mjesecima dovelo je do brojnih infrastrukturnih problema. Među najvećima od njih je promet, što se vidi u čestim zastojima i prometnim kolapsima, problemima u funkcioniranju javnog prijevoza i kroničnom nedostatku parkirnih mjesta.

Dio uzroka problema leži u specifičnom geografskom smještaju Dubrovnika, gdje se u uskom pojasu između brda i mora teško pronalaze prometna rješenja, poput gradnji obilaznica ili alternativnih prometnica. No na primjerima drugih turističkih gradova vidimo da niti takva rješenja ne mogu podnijeti toliko veliki obujam prometa. Uz to, gradska prometna infrastruktura je zastarjela, a dio problema je i u odnosu državne vlasti prema krajnjem jugu Hrvatske — autocesta nije nikada došla do Dubrovnika, niti će u bližoj budućnosti, a gradnja brze ceste o kojoj se govori nije na vidiku.

Najveći infrastrukturni projekt u povijesti hrvatskog juga — Pelješki most — izgrađen je na inicijativu, bolje reći inzistiranje Europske unije koja ga je sufinancirala u velikom udjelu, i to zbog teritorijalne povezanosti zemlje čije su vanjske granice ujedno i vanjske granice Europske Unije, te svih reperkusija koje to ima na mogućnost čuvanja granica te na promet dobara i osoba. 

Za svakodnevni život građana Dubrovnika jedan od najvećih problema su visoke cijene. Pojedini trgovački lanci imaju više cijene u turističkim gradovima nego u ostatku zemlje. Više su i cijene nekih usluga, javnog prijevoza, te posebno cijene u ugostiteljstvu. Većina ugostitelja nudi popuste “domaćim” gostima, pri čemu je kriterij najčešće to govore li hrvatski, no čak su i takve cijene visoke. Uz to, visoke cijene ne prati uvijek i dobra usluga ni kvalitetna ponuda.

Ekonomska usmjerenost isključivo na turizam ogleda se i u nedostatku majstora i obrtnika. Tako je primjerice teško naći automehaničara, vodoinstalatera ili postolara. Iako je problem strukovnog obrazovanja prisutan u cijeloj zemlji, u Dubrovniku je brzo iščezavanje obrta uzrokovano prelaskom na poslove vezane za turizam, posebno na iznajmljivanje apartmana. Također, usprkos dobrom punjenju gradskog proračuna, Dubrovčani i Dubrovkinje ne uživaju visoku razinu socijalnih i javnih usluga.

Jedan od najvećih problema za građane je rješavanje stambenog pitanja.

S obzirom na to kolike su razmjere apartmanizaciju, gotovo je nemoguće naći stan za najam. Dok je povećanje broja stanova koji se iznajmljuju turistima u drugim gradovima doveo do velikog rasta cijena najma, u Dubrovniku je to dovelo do toga da stanova za dugoročni najam, odnosno najam tijekom cijele godine, nema.

Kupovina stana u širem centru grada moguća je samo za one s visokom kupovnom moći, te sve više ljudi kupuje nekretnine u prigradskim naseljima i susjednim općinama. To dovodi do problema i u tim naseljima, gdje ubrzano povećavanje broja stanovnika ne prate dostatna infrastrukturna ulaganja. No ako niste kreditno sposobni i niste naslijedili nekretnine, nemogućnost najma stana predstavlja egzistencijalni problem. Pri tome izostaje bilo kakav napor lokalnih vlasti da pomognu u rješenju tog problema.

Takva situacija dodatno produbljuje socijalne nejednakosti, o kojima se ne govori pod krinkom da svi dobro žive od turizma. S tim je povezana i učestala predrasuda da svi u Dubrovniku imaju apartmane koje iznajmljuju, te da “ništa ne rade”.

Apartmanizacija je dovela i do drastične promjene u životu starog grada. U staroj gradskoj jezgri više gotovo da i nema domicilnog stanovništva. Ako se tome pridoda i zatvaranje ugostiteljskih objekata i trgovina preko zime, stari grad se pretvara u “grad duhova”.

Prioritiziranje profita sve češće dovodi do uzurpiranja i devastacije javnog prostora i pomorskog dobra.

Pomorsko dobro, u koje spadaju i plaže, prema zakonu ne može biti u privatnom vlasništvu, odnosno mora se građanima omogućiti pristup, ali se može dati u koncesiju. Koncesionari se vrlo često ne pridržavaju ugovorenih i zakonom propisanih uvjeta, te zauzimaju, a zapravo privatiziraju, sve veće dijelove pomorskog dobra.

U nebrigu za javni prostor ubraja se i betonizacija obale i uništavanje zelenih površina, što se posebno dobro vidi na primjeru glavne plaže u uvali Lapad. Ovdje treba napomenuti i da je Vlada nedavno pokušala progurati novi zakon kojim bi se omogućilo ograničavanje upotrebe pomorskog dobra i gradnja na pomorskom dobru od strane privatnih koncesionara, te bi se legaliziralo nasipavanje plaža što zapravo znači devastaciju biološke raznolikosti podmorja.

S obzirom na to da se tu efektivno radi o privatizaciji plaža, prijedlog zakona je naišao na značajan otpor javnosti i pokretanje peticije, što je rezultiralo odustajanjem Vlade od najkontroverznijih odredbi novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Sasvim je jasno da je to samo privremena pobjeda građana, te da je privatizacija plaža i drugog pomorskog dobra dugoročna intencija kojoj na putu stoji jedino uvijek upitna budnost građana.

Usprkos zakonu, u Dubrovniku su sve češće situacije u kojima pojedine vile i hoteli zatvaraju pristup plažama u svojoj blizini. Rezultiralo je to buntom pojedinih aktivista, te akcijama uklanjanja fizičkih zapreka koje onemogućuju pristup plažama. Nužnost djelovanja aktivista ukazuje na to da policija ne reagira u takvim slučajevima. Nelegalna privatizacija pomorskog dobra rezultat je nedjelovanja institucija i koruptivne sprege vlasti i privatnih poduzetnika. 

Dubrovnik je i najposjećenija hrvatska luka po broju pristajanja kruzera. Nedostatak razmišljanja o održivosti i dugoročnog planiranja vidi se u stavovima koji se često čuju o tome kako gosti s kruzera “malo troše” a stvaraju gužve, pa su stoga kruzeri omraženi među lokalnim stanovništvom.

No to isto stanovništvo rijetko ili nikad ne spominje štetu koju kruzeri nanose priobalnom ekosustavu. To je stav u kojem se ogleda kratkovidnost i usredotočenost isključivo na sadašnji profit. 

Dubrovnik je prema omjeru turista u odnosu na broj stanovnika na prvom mjestu u Europi. Boravak velikog broja ljudi u malom gradu nužno dovodi do nekih incidenata i neželjenih situacija. No umjesto traženja boljih i održivijih rješenja, gradske vlasti sve više posežu za povećanom represijom i preregulacijom.

Tako je najnovija ideja dubrovačkog gradonačelnika zabraniti vuču kofera s kotačićima u staroj gradskoj jezgri. Iza kampanje “Respect the City” kriju se i neke konzervativne ideje poput one da se grad poštuje primjerenim odijevanjem, te se novčano kažnjava primjerice nenošenje majice. Pri tome se zaboravlja da jedinu pravu štetu gradu čini njegova pretjerana eksploatacija od strane privatnih poduzetnika u sprezi s vladajućom elitom. 

Većina poslova u turizmu su sezonski poslovi. Iako se često misli da su takvi poslovi poželjni jer se veći dio godine, ili barem polovicu godine ne radi, oni sa sobom nose i neke probleme koji bitno utječu na kvalitetu života. Jedan od tih je nesigurnost posla i često mijenjanje radnih mjesta. To sa sobom povlači financijsku nesigurnost i primjerice nemogućnost kreditnog zaduživanja.

No najveći je izazov nesrazmjer između ogromnog radnog opterećenja tijekom sezone, što uključuje i intenzitet posla i broj radnih sati, i života van sezone kada osim što se ne radi, nema ni kulturnih i drugih sadržaja. Sezonski rad je fizički, ali i psihički zahtjevan, a ovo posljednje je vidljivo i u onom dijelu godine kada se ne radi. Takav ritam zna ostaviti posljedice, što je često ono što komentatori ne vide.

Jedna od glavnih obilježja turizma kao dominantne gospodarske grane je nesigurnost. Promjene u političkom, klimatskom ili zdravstvenom smislu mogu imati velike posljedice, čak i ako se ne događaju u Hrvatskoj, nego u bližem ili daljem susjedstvu. Turizam sa sobom donosi jedan specifičan oblik prekarnosti.

Kao rješenje svih problema često se ponavlja mantra o “elitnom turizmu”, nasuprot onom “masovnom”. Prema toj floskuli, glavna ideja je da dolazi manje gostiju, koji će plaćati više, te će se tako, navodno, riješiti većina navedenih problema. No to ne samo da ne bi riješilo postojeće probleme, nego bi stvorilo nove, poput dodatne privatizacije javnog prostora, dodatno bi povećalo cijene, ugrozilo male iznajmljivače i male poduzetnike te povećalo socijalne nejednakosti. 

U ovom tekstu navedeni su neki od najvećih problema koje Dubrovniku donosi turizam. No treba imati u vidu da izravno od turizma živi veliki broj građana Dubrovnika, a neizravno grad u cjelini.

Ovaj tekst ne poziva na zabrane i ukidanja, rješenja su u dugoročno planiranim pametnim javnim politikama i pravednijem društvenom sustavu. Dubrovniku treba inicijativa “odozdo”, treba mu razvijena građanska svijest i inzistiranje na održivosti, kako bi se dostupni resursi očuvali za buduće generacije. O nekom pravednijem društveno-ekonomskom sustavu za sada možemo samo sanjati.

Naslovna fotografija: Ruben Ramirez via CC license

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0. Stavovi izneseni u njemu lični su stavovi autora/ice te nužno ne odražavaju stavove K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.