Dugi dani u tijesnim sobama

Nekoliko dana nakon što su u Albaniji zabilježeni prvi slučajevi zaraze COVID-19, Klea se jednog jutra — poput brojnih sugrađana/ki — zatekla u situaciji gdje više nije mogla raditi sve ono što i inače radi, budući da je kretanje bilo ograničeno u okviru mjera suzbijanja koronavirusa. Usred svih finansijskih poteškoća našla se u izolaciji, pri čemu nema podršku porodice, a uz to je još i psihički veoma opterećena u vezi s budućnošću.

Uslijed izolacije je ostala u kući za koju svakodnevno plaća stanarinu, dijeleći je s još pet ljudi. Obustava većine ekonomskih djelatnosti dovela je do nagomilavanja njenih računa i dugova. U dimu cigarete pri kraju, Klea i njeni cimeri/ke zabrinuto razgovaraju o tome šta ih čeka sada kada su prestali raditi poslove kroz koje su neformalno ostvarivali prihode.

Mjere obavezne karantene podsjećaju Kleu na ograničenja njenih ličnih sloboda s kojima se suočava već dugi niz godina zbog predrasuda i nasilja kojima je podvrgava društvo. Transrodna zajednica u Albaniji tek je u posljednjih nekoliko godina ostvarila veću vidljivost u medijma te dobila zaštitu od države, što se ogleda u skloništu izgrađenom za članove/ice zajednice koji su izloženi zlostavljanju i nasilju. Uprkos tome, taj pomak nije dovoljno stabilan da bi ga se moglo početi smatrati pobjedom za LGBTQ+ zajednicu.

Kao i mnogi drugi, Klea od početka pandemije provodi sate i sate kod kuće koristeći telefon, obavljajući kućne poslove, kuhajući, vježbajući šminkanje i razgovarajući sa svojim cimerima/kama.

Kako je kretanje prilično ograničeno (u momentu nastanka fotografija, samo jednoj osobi je bilo dozvoljeno da izlazi radi kupovine hrane i lijekova, i to svaka dva dana). Klea je zaglavila u njoj najmanje dragom dijelu svakodnevnice: dnevnom životu, u kojem se mora nositi s društvom i rodnim “obavezama”, oblačiti se kao muškarac samo kako bi mogla izaći te produbiti glas i ponašati se “muški što je više moguće”.

Potpuna eliminacija noćnog života — slobode, kada se Klea mogla pretvoriti u razdraganu “Pepeljugu” i osjećati se u potpunosti udobno u svojoj koži noseći duge haljine, štikle i pažljivo nanijetu šminku — vratila ju je u vrijeme kada je morala skrivati tu svoju prirodnu fluidnost i metamorfozu, a sve da bi se zaštitila i ostala živa.

Transrodna zajednica u Albaniji najslabija je karika u ionako krhkom lancu prava LGBTQ+ osoba u zemlji. Pored stalne diskriminacije, transrodne osobe su zbog homofobije ujedno i na meti fizičkog nasilja.

Povrh toga, pripadnici/e transrodne zajednice često su u teškom finansijskom stanju — opća stopa nezaposlenosti u Albaniji iznosi otprilike 12%, pri čemu je kod mladih taj broj dvostruko veći. Dok se brojni mladi Albanci i Albanke suočavaju s manjkom mogućnosti za zapošljavanje, LGBTQ+ osobe također nailaze na probleme na formalnom tržištu rada uslijed diskriminacije zasnovane na njihovoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.

Mnogi članovi/ice [transrodne] zajednice nastoje osigurati egzistenciju radeći na crno, no pandemija ih je u tome sada spriječila i zbog toga nisu u mogućnosti platiti račune niti finansijski pomoći svojim porodicama.

Gledajući puste ulice sa svog balkona, Klea se samo može nadati da će uskoro čuti kako joj potpetice kuckaju po asfaltu pod mjesečinom.