Za Elmu Tataragić, scenaristicu iz Sarajeva, 2019. godina je donijela ostvarenje mnogih snova. Čak dva filma na kojima je radila — “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” sa makedonskom rediteljicom Teonom Mitevskom i “Šavovi” srbijanskog reditelja Miroslava Terzića — ostvarili su ogroman međunarodni uspjeh. 

Istovremeno, počela je raditi na nekim novim filmovima, no pandemija Covid-19 je sve zaustavila. 

Tataragić pripada genaraciji filmskih radnika/ca u BiH koji su odrasli uz Sarajevo Film Festival, te je već više od decenije i selektorica glavnog takmičarskog programa u sklopu kojeg je ove godine nagradu odnio film “Exile”, kosovsko-njemačkog režisera Visara Morine.

Godine 2016. uspješno se okušala se i kao autorica i režiserka kratkog filma “Sjećam se” koji je prikazan na nekoliko međunarodnih festivala.

Ova godina je pak za nju, kao i mnoge filmske radnike/ce širom svijeta, bila mnogo mirnija i sporija, ali joj je donijela i jedno novo i veliko iskustvo organizacije i realizacije online festivala u doba pandemije. 

Za K2.0, Elma Tataragić govori o tom iskustvu, posljedicama pandemije na regionalnu filmsku industriju, te položaj žene u svijetu filma.  

Crveni tepih Berlin Film Festivala sa ekipom filma “Bog postoji i zove se Petrunija”. Na fotografiji zahvaljujemo Elmi Tataragić.

K2.0: Kakva su vam iskustva kada je u pitanju 26. izdanje Sarajevo Film Festivala? Koliko su sve okolnosti pandemije, činjenica da je Festival održan online, te odsustvo one uobičajene festivalske atmosfere u gradu, uticale na ovogodišnje izdanje?

Elma Tataragić: Teška je godina, zapravo, iza nas. Mi smo od marta mjeseca, kada je krenuo lockdown, i kada se situacija krenula pogoršavati u cijeloj Europi, bili sigurni da ćemo održati Festival. Naravno, nismo znali tačno u kojem obliku. 

Paralelno smo razvijali nekoliko varijanti. U svakoj od njih je bila u opticaju i platforma on-demand kao, ispostavit će se, najrealnija varijanta u ovim okolnostima. Imali smo i neke druge opcije, a bili smo sigurni i da ćemo pored filmova na platformi moći održati i dobar broj projekcija u kino-salama i drugim otvorenim prostorima koje koristimo. Jer je situacija u jednom trenutku izgledala posve normalizirana, granice su se krenule otvarati, gosti su počeli da potvrđuju dolaske, krenuli su se zanimati za Festival. 

Međutim, krajem juna je situacija ponovo pogoršana, da bi krajem jula eskalirala. Tada je bilo jasno da ćemo donijeti odluku koju smo donijeli. 

Moram priznati, bili smo spremni za online izdanje, jer mi ga idejno razvijamo od marta, a od maja smo ga počeli realizovati, u saradnji sa partnerima, uključujući i platformu Shift72 koja je bila domaćin našim filmovima. 

Tako da smo deset dana pred Festival imali taj luksuz, koji smo sebi obezbijedili prethodnih mjeseci, da možemo donijeti jednu tako radikalnu odluku. A to je odluka da održavamo Festival, ali da ga selimo potpuno na virtuelnu platformu. Odnosno da u Sarajevo neće doći gosti i da filmove nećemo predstaviti publici uživo. 

Za vas otkazivanje, ili pomjeranje Festivala, kako je to bio slučaj sa nekim drugim filmskim festivalima, nije bilo opcija?

Mi to nismo htjeli. Više je razloga. Od pomjeranja festivala nema zapravo ništa. 

Vidimo da pandemija ne jenjava preko noći, niti će nestati preko noći. Ako pomjerate festival, odmah ulazite u prostor nekog drugog festivala, a to je pitanje cijele industrije. Jednostavno postoji određeni kalendar. Teško je pomjerati festival, a da ne ugrozite nekoga od kolega.

Drugi vrlo važan argument je bio taj da je Festival sada potreban industriji. Trenutno je svaki festival potreban industriji koja je u velikoj krizi. Stoga, mi smo osjećali potrebu da moramo biti tu kako bismo pružili mogućnost barem regionalnim autorima da plasiraju svoje filmove koje su godinama spremali i na kojima su dugo radili. 

Ako samo pogledate šta se dešava u filmskoj industriji još od filmskog festivala u Berlinu u februaru, vidite da je nastao veliki prazan prostor i da je došlo do zastoja u promociji filmova. Ne govorim samo o regionalnim filmovima, govorim općenito o svjetskoj kinematografiji. Sada kada su otvorena ponovo multiplex-kina u Velikoj Britaniji, oni imaju sada problem da nemaju šta prikazivati, jer je Hollywood potpuno blokirao izlazak, distribuciju i plasman novih filmova. Industrija cijela stoji i čeka. Mi nismo htjeli da stojimo i čekamo, htjeli smo da probamo napraviti nešto drugačije, nešto novo. 

Elma Tataragić. Fotografija: Admir Dervišević, zahvaljujemo Sarajevo Film Festivalu.

Postojalo je još nekoliko festivala koji su to uradili slično nama. Jedan od njih je CPH:DOX, jako dobar festival dokumentarnog, ali hibridnog filma u Copenhagenu koji je održan u martu. Međutim, oni nisu imali vremena da promisle šta bi sve mogli da urade sa drugim događanjima koji čine festival, tako da su samo imali online platformu za gledanje filmova. Mi smo imali tu komparativnu prednost, određeno vrijeme da stvari bolje spremimo. 

Nažalost, desilo se da svi veliki igrači, kao što su Cannes, Karlovy Vary i drugi, nisu napravili ništa, i na taj način nam nisu osvijetili put. Međutim, mi smo odlučili da budemo hrabri i da probamo napraviti nešto sami. Komentari koje još uvijek dobijamo pokazuju da smo napravili dobar posao, i da su ljudi tih dana, barem oni iz filmske industrije, bili okupljeni oko svojih računara i kućnih kina. Gledali su filmove, pratili su razgovore koje smo imali, radionice, jednostavno cijeli sadržaj je bio dostupan na platformi. 

Mislim da smo ovim otvorili novu eru za Sarajevo Film Festival. Nakon ovoga festival neće više nikada biti isti.

Film je, dojma sam, u vrijeme izolacije bio jako važan medij, kojem su se ljudi okretali kako bi ispunili svoje dane. 

Pandemija je pokazala nešto vrlo važno i nešto vrlo laskavo za posao kojim se mi bavimo. A to je da bez obzira na krizu publika itekako ima načina i želi da komunicira audio-vizuelni sadržaj. 

Za neke velike globalne online platforme ova kriza nije finansijska, njihovi prihodi rastu, jer je u pandemiji interesovanje postalo veće. Tehnologija nam omogućava da ne moramo nužno izaći iz kuće da bismo pogledali neki film ili neku seriju. Brojne su opcije, brojne su mogućnosti.

Pokazalo se u ovim teškim i izazovnim vremenima da čovjek ima potrebu da gleda neke priče, da prati neki sadržaj, to je nešto iskonsko u čovjeku, potrebno mu je. Kao što je bilo i u davnoj prošlosti kada su se ljudi okupljali oko vatre da pričaju priče, ovo je također pričanje priča samo na neki drugi način. 

To je jako dobro za sve nas koji se bavimo ovim poslom. Ali, postoje neki drugi problemi. Jedno je plasirati proizvod i imati dobar kanal za plasiranje proizvoda, ali je sada pitanje kako snimiti proizvod. Tek od naredne godine mi ćemo zaista vidjeti kolika je kriza u audio-vizuelnoj industriji, jer se u ovom periodu jako malo snimalo, osobito u regiji.

Vratimo se još trenutak na SFF. Ovoga puta se vidjelo da i sami filmovi mogu privući pažnju, tačnije da ima festivala i van okvira pučke zabave na ulicama Sarajeva?

Nama koji radimo na organizaciji Festivala, i pripremamo ga dvanaest mjeseci, uvijek je i prije svega film u fokusu. Ono što se dešava na ulicama Sarajeva zaista je neki dopunski sadržaj, koji nema veze s nama, ali to je način na koji je grad prihvatio Festival. 

Međutim, ova kriza na neki način jeste povratak na bazične vrijednosti. Ponovno prestrojavanje snaga i pririteta. Bilo da su oni individualni ili privatni. Nekako je period kada se zaista, u vrlo specifičnim okolnostima, mora odrediti šta nam je bitno i šta nam je važno. 

Elma Tataragić. Na fotografiji zahvaljujemo Sarajevo Film Festivalu.

Ipak, Festival nisu samo filmovi, to su i ljudi koji idu uz te filmove, koji ih godinama prave. Mi smo sa njima bliski, znamo kroz CineLink Industry Days šta se dešava u regiji. I zaista smo imali potrebu da nekako okupimo tu našu regiju, pa i na taj virtuelni način okupimo filmove, razgovaramo o njima, da svi ti ljudi osjete da nisu sami. To je bitno u ovakvoj situaciji.

Da sumiramo, vaša online iskustva pokazuju da je ipak moguć i festival na ovaj način? Da li će ova iskustva biti primjenjiva i u budućnosti, u smislu da se možda zadrži online kanal i kad se festival vrati u onu svoje normalne okvire?

Nemoguće je ići nazad. Ovo je nešto što smo mi u trenutku, u skladu sa okolnostima, planirali i realizirali. Mi tek sada, nakon što se malo odmorimo, od sredine septembra pa do sredine decembra ulazimo u velike sastanke gdje ćemo razgovarati o tome šta je Sarajevo Film Festival u narednih deset godina. 

Ovo iskustvo je, jednostavno, po mom mišljenju, nemoguće zanemariti. I da iduće godine sve bude kako smo navikli prije pandemijske krize, mi ne možemo zaboraviti ono što nam je ova godina donijela. I bez obzira na sve teške stvari, ona je donijela i neke zanimljive stvari. 

Jedna od tih zanimljivih stvari u profesionalnom smislu je, sigurno, ta mogućnost da smo prisutni negdje virtuelno. To može omogućiti da nekada imamo goste koje inače ne bismo mogli da imamo. 

Također, ovo nam otvara mogućnost da kada god možemo djelujemo ekološki i savjesno, da ne putujemo neprestano avionima. Nakon ove godine putovanja neće biti moguća na način na koji smo mi to do sada navikli. Naravno, neće prestati potreba za neposrednim susretanjem ljudi. Ali će, imajući sve te okolnosti na umu, online platforme imati sve više smisla.

Pomenuli ste regionalnu kinematografiju. Imate li saznanja kako se kolege nose sa ovim okolnostima, te kako je pandemija generalno uticala na produkciju?

Dosta snimanja filmova je otkazano. Filmovi koji su trebali biti završeni se, sa određenim kašnjenjima, završavaju. Takva vrsta otkazivanja prouzrokuje velike troškove za jednu produkciju, svako kašnjenje izvan onog planiranog je finansijska katastrofa. Posebno u situaciji kada se finansijska sredstva za taj sektor smanjuju. 

E sad, u zemljama regiona, iako nigdje nije lagodno, šarena je situacija. Praktično svi planirani konkursi se održavaju, budžeti su negdje ostali isti, negdje nisu. U BiH je trebao biti usvojen budžet koji je trebao da unese energiju, pokrene novi talas stvaranja, ali on je sada vraćen na onaj, slobodno mogu reći, bijedni iznos od prethodnih godina. 

Filmovi su otkazali snimanja, u periodu od marta pa do danas je malo toga snimano. Sada tek počinju snimanja u Srbiji i Hrvatskoj, ali i kod nas će uskoro početi. Jednostavno, nastao je zastoj od šest mjeseci koji prouzrokuje zastoj u produkciji, a to je domino efekat. Ljudi koji su slobodnjaci, a većina ljudi u filmu su slobodnjaci, sada praktično ostaju bez svog jedinog prihoda. To su ljudi koji nemaju zagarantovane plate, a sad u našim sredinama nemaju nikakvu sigurnost. 

Brojne filmske ekipe već mjesecima nisu mogle ništa raditi, i nisu ništa zaradile. To su stotine profesionalaca koji su sada na rubu siromaštva. Tako da možemo reći da je sada cijela filmska industrija u regionu ugrožena. 

Međutim, ova kriza još uvijek ne traje dugo, ona traje šest mjeseci i to nije još uvijek toliko strašno, ako sada krenemo sa proizvodnjom i snimanjem. Međutim, mi ćemo prave posljedice ove krize vidjeti tek iduće godine. Mislim da na 27. Sarajevo Film Festivalu mi nećemo imati toliko izbora za takmičarske programe kako smo imali ove godine. Jer se nije ništa snimalo i to mora imati svoje posljedice. Došlo je i do jednog malog zastoja u produciranju, odnosno finansiranju filmova. 

Cijela regionalna kinematografija se prilično oslanja na koprodukcije, a to nije radilo onako kako bi trebalo u posljednjim mjesecima. 

U programima koje ste selektirali, igrani i kratki film, ove godine u okviru SFF-a prisutan je znatan broj filmova koje potpisuju autorice. Stičete li dojam da su autorice posljednjih 10-15 godina sve prisutnije, te da je više izborenog prostora u tom smislu?

Činjenica je da su autorice, koje su uvijek imale glas, najzad dobile i prostor. Velika je stvar što se u filmskoj industriji govori o tome. Što se stalno skupljaju statistike, što su žene koje uspiju izuzetno bučne i velike su ambasadorice promjena. 

Činjenica da se stalno, u posljednjih pet do sedam godina, govori o sedam posto, deset posto, o postotcima koliko žene imaju pristup produkciji filmova, snimanju filmova, zaista je napravila dobre rezultate. I to pokazuje koliko je zapravo bitno da komuniciramo o problemima, i da budemo glas onih koji su zapostavljeni. 

Žene su zapostavljene hiljadama godina, to nije ništa novo. Sama činjenica da o tome pričamo znači da još uvijek ti problemi postoje. I u filmskoj industriji je još prisutan taj problem, jednostavno se drugačije gleda na ženu u filmu. Bitno je otvoreno razgovarati, sa argumentima. 

Kada neko prebroji i kaže da su od sto filmova do 1992. godine samo dva režirale žene u BiH, to je činjenica. Nemoguće je da nema žena koje nemaju šta reći. Dobar je pokazatelj podatak da se u Europi skoro izjednačio broj žena koje upisuju filmske škole sa muškarcima. Međutim, broj žena koje naprave svoj prvi film je znatno manji. Pitanje je šta se desi između diplome i prvog filma, očito je da tu postoji neki problem.

Koliko su uopšte teme koje se tiču žena otvarane u regionalnoj kinematografiji? Vi ste pisali scenarija za filmove “Šavovi” i “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” koji jesu usmjereni upravo u tom pravcu, prikazivanja snažnih ženskih likova, spremnih da se izbore sa ograničenjima koja im nameće patrijahalni okvir. 

Dosta toga je pristuno i u muškom rukopisu o tome, sve više. Evo “Šavovi” su dobar primjer. Ja sam pisala scenarij za taj film, ali režirao ga je Miroslav Terzić. 

Sve je više ženskih priča. Žene su kao likovi sve više prisutni u regionalnoj kinematografiji. Ima vrlo zanimljivih i hrabrih iskoraka u tom smislu, izuzetno zanimljivih likova koji su neviđeni na filmu do sada, nekih posve drugačijih tema. Toga će biti sve više. 

Ono što je interesantno jeste da mladi reditelji, mislim na muškarce, koji dolaze sada jesu spremniji na razgovor o ženama, na ženske likove. Drugačije gledaju sve to, jer su odrasli u svijetu u kojem se razgovara o tim problemima otvoreno. Bilo bi super da ne čekamo za svaki problem tri hiljade godina da razgovaramo, ali bolje ikad nego nikad. Nadam se da će to biti lekcija za neke druge stvari koje sada postaju sve više problematične.

Šta je za vas kao scenaristicu najvažnije za jednu priču?

Ne znam da li mogu na to da odgovorim. Kada sam radila svoj prvi scenarij, “Snijeg” sa Aidom Begić, mi nismo uopće znale kako će izgledati taj film. Našle smo se kao tada dvije mlade osobe, završile smo Akademiju, i bio bi neki logičan trenutak da krenemo u dugometražni igrani film. Ali je situacija nekako bila teška, neizvjesna za film. 

Ono što smo se mi pitale na početku, za šta smo kasnije našli i priču za film, bilo je zašto mi ovdje živimo. To je pitanje koje ja i danas sebi često postavljam. To nas je pitanje odvelo u priči u to imaginarno selo sa ženama. 

U “Šavovima” je posrijedi bilo nešto drugo. Ja nisam mogla vjerovati da se tako nešto može dešavati u savremenom svijetu u kojem živim. To me je vrijeđalo na više nivoa, vrijeđalo me je kao osobu, kao ženu. Da nečije dijete bude prodato, da bi neko zaradio pare. Da postoje neke poluge mogući koje nisu nikada riješile te slučajeve. Nemoć i bijes koje sam osjećala su bili ono što me je vodilo u toj priči. 

“Petrunija” je pak neki inat. I taj se inat vidi u tom filmu. Nema nekog gotovog recepta, scenariji nastaju ovisno o trenutku i kontekstu u kojem jesmo.K

Naslovna fotografija: Sanela Zukić. Zahvaljujemo Sarajevo film festivalu.