Elona Beqiraj je rođena 1997. godine u Njemačkoj — gdje je i odrasla — dok je Kosovo kao zemlju svojih predaka godinama poznavala samo na osnovu priča i ljetnih ferija. Pisati je počela samo za svoju dušu. Kasnije, u novembru 2019. godine, Resonar Verlag je izdao njenu prvu zbirku poezije “I dolazili smo svakog ljeta”, nakon čega je Beqiraj objavila i prvu knjigu fotografija pod naslovom “Malli-Sehnsucht” (“Čežnja”).

Pitanja o čežnji za pripadanjem još od malih nogu su pratila Beqiraj. Uronivši u svoj dnevnik i osvrnuvši se na položaj u društvu, uvidjela je da ono što ju je činilo različitom od drugih nisu njeni “strani” nenjemački korijeni, već akt balansiranja vezan kako se nositi sa životom u Njemačkoj i uspomenama na drugo mjesto.

Na društvenim medijima Beqiraj pruža nadu mladima iz dijaspore svojim primjerom o tome da je moguće pronaći zdrav način života između dva nacionalizovana identiteta ili kulture.

Beqiraj kroz umjetnost i književnost uspijeva kanalisati misli i emocije, ali u tome je povrh svega našla prostor koji leži između pojmova o nacionalnosti, odnosno okvir koji se prilagođava njenom fragmentovanom identitetu koji je potpuniji nego prije.

K2.0 je porazgovarao s Beqiraj o gubitku i svakodnevnici, dijasporskom bluzu te aktivističkom djelovanju kroz književnost.

K2.0: Vaša prva knjiga “I dolazili smo svakog ljeta” izašla je u novembru 2019. godine. Prije nego što zaronimo dublje u Vaše pisano stvaralaštvo, možete li nam reći nešto više o tom djelu? Možda da nam objasnite izbor naslova?

Rođena sam u Verdenu, Njemačka, gdje sam i odrasla. Međutim, od kada znam za sebe, mislila sam da ću se jednog dana “vratiti” na Kosovo. Dugi niz godina sam živjela samo za ljeto. Studirajući i radeći u Njemačkoj, vodila sam manje-više pasivan život i zanemarivala njegov kvalitet samo čekajući, čekajući da svakog ljeta odem na Kosovo.

Jeste li se na Kosovu ikada zadržavali duže od trajanja ljetnog odmora?

Da. Naime, promjena svjetova i osjećaj da nisam potpuno prihvaćena [u Njemačkoj] teško su mi padali do te mjere da sam po završetku srednje škole odlučila napraviti pauzu i provesti godinu dana na Kosovu. Ipak, na kraju sam provela samo nekoliko mjeseci u Prištini. Tražila sam nešto kako bih pronašla rutinu. Nije upalilo. Otišla sam tamo da bih se istinski upoznala s ljudima i tim prostorom. Družila sam se s prijateljima/cama, ali nisam se uspijevala povezati s drugima onako kako sam željela. Zato sam postala depresivna — iskrena da budem — s obzirom na to da sam se morala suočiti s realnošću. Morala sam se suočiti s time da sam romantizovala svoju domovinu kao mjesto gdje pripadam. Nakon toga sam se preselila na Rugovu — odakle vučem korijene — i tamo sam tri mjeseca provela sama, pišući.

Jeste li tako napisali knjigu?

Cijela ta stvar u vezi s pisanjem ustvari je čudna. Kada mi je izdavač rekao da dostavim rukopise, prvo sam morala izvući 13-14 dnevnika iz podruma. Moje pjesme nikada nije trebalo da budu objedinjene u knjigu i objavljene. Naime, pisala sam samo za sebe, jer nisam htjela opterećivati roditelje sa svim krizama identiteta i pitanjima na koja se nije moglo lako odgovoriti. Bila sam svjesna da su imali drugih briga pošto su napustili domovinu i pokušavali sastaviti kraj s krajem. Nisam ih htjela opterećivati. Prema tome, vodeći dnevnik suočavala sam se s emocijama koje su ponekad bile i preplavljujuće. Bio je to jedini lijek protiv usamljenosti.

Primjećujem tu neki osjećaj krivice. Je li on bio katalizator Vašeg pisanja?

Kao mlađa osoba u dijaspori odrastate s tom krivicom jer vas roditelji neprestano podsjećaju da su radi vas napustili domovinu. “Otišli smo radi tvoje budućnosti” rečenica je koju su mi toliko često upućivali da se više ne mogu ni sjetiti koliko sam je puta čula. Dakle, izloženi ste konstantnom pritisku “da uspijete”, to jest da postanete samouvjereni i ostvareni. A onda postanete slabi, jer ste preopterećeni i za razliku od ostalih suočeni s preprekama vezanim za svoje imigrantsko porijeklo. Tako da, umjesto s njima, o tome sam razgovarala sama sa sobom, kroz dnevnik. U riječima proizašlim iz nesigurnosti pronalazila sam utočište. I svi ti zapisi su bili samo za moju dušu. To je bio prostor gdje sam mogla obrađivati svoju krizu identiteta.

Elona Beqiraj se u svojim djelima bavi migracijama i ratom fokusirajući se na vlastita iskustva. Fotografija: Elona Beqiraj.

Rekli ste da se to pretežno ticalo kriza identiteta. Možete li pojasniti?

Naime, kada govorim o svojoj krizi identiteta, mislim na unutrašnji konflikt. Osjećala sam se slomljenom. A to mi se nije javilo u pubertetu, nego u ranijoj dobi. Ono što je drugima bilo djetinjstvo, meni je bilo mlađa odrasla dob iako sam bila dijete. Mišljenja sam da oni koji odrastaju u “stranoj zemlji” brzo sazrijevaju zato što moraju preuzeti odgovornost u ranijoj etapi života. Naprimjer, morate funkcionisati kao poveznica između institucija i porodice — prevodite, predajete dokumente… Samim time i faza promišljanja o sebi i vlastitoj ulozi u društvu počinje mnogo ranije.

Dakle, to je isto tako bila dob kada ste osjetili da je jedan segment Vašeg identiteta slomljen? Ili je to pak došlo u nekoj kasnijoj životnoj etapi?

Da, to počinje s naizgled trivijalnim stvarima. S nastavnicima/ama u školi i drugima koji osuđuju vaše roditelje jer slabo pričaju njemački. Osjećala sam stid. U više navrata sam htjela promijeniti ime u “Lena” ili “Anna”. Poslije nastave sam stalno željela blejati kod svojih prijatelja/ica Nijemaca/Njemica — željela sam zamijeniti svoj imigrantski komšiluk pun nebodera za njihov milje više klase. Bila sam jedina “imigrantica” u svom odjeljenju — od nekolicine u čitavoj srednjoj školi — a tamo gdje sam živjela bila sam okružena samo imigrantima/cama koji nisu ni nastavili školovanje nakon završene osnovne škole. Danas me je izuzetno sram zbog toga što sam samu sebe učinila toliko malenom. No, kada odrastate usred takve dinamike moći, još od malih nogu trudite se tek stati na zelenu granu i biti prihvaćeni.

Beqiraj je odrasla u uvjerenju da će se uvijek vraćati na Kosovo, ali njen odnos sa zemljom se sada promijenio. Fotografija: Elona Beqiraj.

Kada ste naučili razlikovati vanjski identitet od nečega što dolazi iznutra? Odnosno, jeste li uopće došli do nedvosmislenog zaključka u tom pogledu?

To je zaista fascinantno pitanje. Moram priznati da sam godinama mislila kako je identitet dat izvana. Zato sam zapala u tako duboku krizu. Svoju sliku o sebi i vlastiti identitet podredila sam tome kako će na mene gledati ljudi na Kosovu i ljudi ovdje u Njemačkoj. Na Kosovu su me zvali strankinjom, a i u Njemačkoj. Prema tome, nikada nisam bila u potpunosti dobrodošla. Cijelu godinu bih čekala ljeto da odem na Kosovo, a kada bih otišla, shvatila bih koliko su me Albanci/ke vidjeli drugačije. Isto se dogodilo u Njemačkoj. I to se tokom godina samo nastavilo. Bilo je vrlo teško.

Je li Vam proces pisanja knjige pomogao da to shvatite?

Da, znatno i definitivno. Nakon što sam objavila knjigu, uvidjela sam da mogu birati između dva svijeta, da sam mješavina oba ta svijeta — i da je to uredu — kao i da bez obzira na to u kakvom sam krugu ljudi, na meni je hoću li se izjasniti kao Albanka ili Njemica. Od kada biram sama za sebe, više ne upadam u velike krize. Tako je već dvije godine, to jest otkad sam u Njemačkoj napravila vlastiti krug ljudi sačinjen od osoba s kojima dijelim mišljenje. Od tada se povezujem s aktivistima/cama u grupe na društvenim medijima i umrežavam sa sebi sličnim ljudima koji se bave temom sjedenja između dvije stolice.

Koliko Vam je vremena trebalo da sve to objedinite u knjigu? Je li to bio tok misli ili više neki ustezljiv, provizoran proces?

Intenzivnije sam počela pisati na Rugovi, prije tri godine. Kada sam 2019. počela planirati objavu knjige, 50 posto svih mojih rukopisa činile su stare bilješke kao i zapisi iz dnevnika. Preostalih 50 posto bile su pjesme koje su morale biti napisane ispočetka. Ponovo sam otišla na Kosovo i tamo provela nekoliko mjeseci, što je opet bilo duže od ljetnog odmora. No, za vrijeme mog boravka tamo, i dalje sam prolazila kroz proces sakupljanja impulsa i puštala da mi se sva iskustva slegnu. Proces pisanja sam mogla započeti tek nakon što sam se vratila u Njemačku.

Vaša pjesma “Dragi tata” završava stihovima “Dragi tata, molim te da mi oprostiš što sam povisila ton, ali zar ne vidiš da nisam imala drugog izbora negoli da ovo mjesto učinim svojim, ovo tuđe mjesto koje zovem domom?” Zvuči kao izvinjenje, ali i kao poziv za buđenje, kao otpor koji raste?

Itekako. To što sam spoznala prividni dom koji sam u svojoj glavi izgradila na Kosovu pomoglo mi je da se suočim s činjenicom da je moj dom Njemačka, gdje sam se rodila. Ako se u njoj ne budem osjećala kao kod kuće, morat ću se boriti za nju. U meni ima više onoga što je alman (njemačko) nego što sam željela da bude. Što inače poričem, ali to je istina. Shvatila sam da zemlja koja je strana za mog oca ne mora nužno biti strana i za mene.

Možete li nam reći nešto o pjesmi “Volim svoje ime”? U njoj se osvrćete na prijezir prema Vašem imenu u Njemačkoj prisutan i kroz albansku povijest. Kako je ta pjesma nastala?

Bit ću dokraja iskrena zato što je priča iza toga smiješna. Moja knjiga je već bila spremna i pripremljena za štampu. Jedne noći, oko četiri sata — kako nisam mogla spavati — razmišljala sam o našoj povijesti, o povijesti ispunjenoj potlačenošću. U jednom trenutku sam ustala i napisala pjesmu. Kasnije sam pitala izdavača može li i nju spremiti za štampu.

U toj pjesmi sam se prvenstveno željela dotaći činjenice da sam željela imati njemačko ime “Lena” kad sam bila mala, jer moje niko nije znao izgovoriti. Smještali su ga u neko tuđinstvo. U dogledno vrijeme sam pomislila: Ne, zajebi. Volim svoje ime. Tako sam počela promišljati o svom imenu, Elona — odakle dolazi, kako je nastalo i kroz šta je sve prošlo da je i dan-danas živo. Sve to je samo prsnulo iz mene.

Dakle, pjesma “Volim svoje ime” komentar je na obje strane identiteta koji je otrgnut kroz negaciju i degradaciju Vašeg imena?

Da! Shvatila sam da mi jedan dio identiteta biva oduzet svaki put kada se Nijemci/Njemice ponašaju kao da je izuzetno teško izgovoriti moje ime, a pritom znaju kako se izgovaraju imena svih likova iz serije “Igra prijestolja”. Razmišljajući o historiji ugnjetavanja Albanaca/ki i o njihovim imenima nasuprot vladajućim režimima, shvatila sam i da je moje ime već umnogome politizovano.

Rekla sam sebi: ako je to već tako, možda onda baš i dugujem sebi da ga posjedujem. Da se očitujem i glasno poručim svijetu da volim svoje ime, upravo zato što je preživjelo prijezir. Na taj način se marginalizacija koja se provlači kroz generacije i razne zemlje ulijeva u moje pisanje kao jedna ukleta priča. Kao priča o tome da je moje ime bilo i ostalo problem, i ovdje i negdje drugdje.

Trebalo je da prođu godine prije nego što je Beqiraj pomirila oba svoja identiteta: kosovske Albanke i Njemice. Na kraju je prihvatila činjenicu da je članica dijaspore. Fotografija: Elona Beqiraj.

Radite li to svjesno ili nesvjesno?

Potpuno nesvjesno. U tome je i čar. Nakon što podijelim i pročitam svoje pjesme u javnosti, reakcije ljudi me nagnaju da shvatim šta kombinujem, šta pripada jedno drugom, šta je paralelno, a šta se razdvaja jedno od drugog.

Dakle, spona je u tome što u Njemačkoj bivate tretirani kao strankinja iz neke druge zemlje. I prije i sada su okolnosti takve da postajete Drugi, podvrgnuti orijentalizmu.

Da. Mislim, pjesma nije zamišljena tako, ali postoje neke sličnosti zato što se ovdje prema nama odnose kao prema neeuropskom, muslimanskom, balkanskom drugom. Kroz povijest Kosova i Albanaca/ki općenito tretirani smo kao muslimani/ke, odnosno Albanci/ke koji ne pripadaju onome što je predstavljeno kao slavensko i pravoslavno. Prikazani smo kao necivilizovani, nerazvijeni i nadasve barbarski drugi.

Jesu li Vam roditelji pričali o historiji Kosova ili ste o tome morali sami istraživati?

I jedno i drugo. Mislim da su moji roditelji pričali o ratu više nego drugi. Još uvijek se u velikoj mjeri šuti o onome što se dogodilo zbog toga što je prošlo tek 20 godina, a historijski revizionizam je spor na Kosovu. Kako god, s time sam rano došla u dodir, s nostalgijom za OVK i pjesmama Shkurte Fejzes.

Kako je to prema Vašem mišljenju povezano s odrastanjem u Njemačkoj, to izbjeglištvo i unutrašnji egzil?

Mislim da jedno za sobom povlači drugo. Kada sam s navršenih 18 godina bila u potrazi za stanom, jedan stanodavac mi je otkazao ugovor uz obrazloženje da o Albancima nije čuo ništa dobro. Doslovno. Eto, s takvim sam se oblicima diskriminacije susretala, pa i s nekim drugim koji se čine zanemarivim, ali koji ulaze u konačni obračun. Nisu svi Albanci/ke bili suočeni s nekim oblikom diskriminacije, ali mnogi — pod time ujedno mislim na ogromnu većinu njih koje sam upoznala — jesu.

Beqiraj planira da u dogledno vrijeme održi niz večeri poezije na albanskom jeziku kako bi kosovskim Albancima/kama približila život u dijaspori. Videozapis: Zahvaljujemo Resonar Verlagu.

Smatrate li da, kada odrastate sa sudarima identiteta, kada ste primorani da se odlučite između dva nacionalizovana identiteta, umjetnost pokazuje put u sučeljavanju sa samim sobom i vlastitom osnaživanju? Šta je prednost umjetnosti i književnosti nad javnim političkim diskusijama?

Na svojim javnim čitanjima diskutovala sam o jednom segmentu knjige gdje pišem o desničarskom terorizmu: o tome kako su 90-ih u incidentu u Melnu spaljene kuće u kojima su živjeli Nijemci/Njemice “imigrantskog porijekla iz Turske”, te o skorijem dešavanju u Hanauu, gdje su 2020. godine ubijeni Nijemci/Njemice porijeklom izvan ili s granica Evrope. Što ih je automatski činilo nenijemcima, neeuropskim licima, tako da su pretvoreni u strance/kinje iako su se rodili u Njemačkoj.

Primijetila sam da su te pjesme na društvenim medijima podijeljene više od 1000 puta. Smatram da otpor ima različite strane — može biti nasilan, ali i ne mora biti. Moj otpor je lirski. Nijemci/Njemice koji su rođeni u Njemačkoj šalju mi poruke u kojima obznanjuju da sam im promijenila svjetonazore ili da su počeli promišljati o rasističkoj prošlosti i sadašnjosti u Njemačkoj. Šokantno je to koliko ljudi nije svjesno niti je čulo za sve ove incidente i okolnosti.

Zaista smatram da objava na društvenim medijima u kojoj bih nešto objašnjavala nikada ne bi doprla do srca i duše ljudi. Svi bi samo preletjeli preko nje. Kada potaknete emocije, možete bolje prodrijeti do ljudi i usloviti veće promjene. Mislim da podsticanje emocionalne reakcije može biti transformativnije od svađe i raspravljanja na teorijskom i političkom planu.

Podsticanje emocionalne reakcije, ali isto tako i dijeljenje emocija — što je ujedno najvažnije. Upravo to je ono što činite kroz svoj angažman i rad. Činite sebe ranjivom pred širokom lepezom anonimne publike. Nije li i ovo veliki korak ka pomirenju?

Naravno, to je najveći korak. Nije uvijek lako dijeliti ono što je krajnje lično, ali jednom kada izađe u javnost, vrlo je zahvalno.

Mijenja li vas to u smislu da vi sami i svijet više niste toliko razdvojeni kao prije? Postoji li most?

Kada sam uvidjela da nas ima mnogo, nisam se više osjećala prepuštenom samoj sebi sa svojim problemima i to je definitivno omogućilo stvaranje snažnije veze između mog privatnog svijeta i javnosti. Kriza identiteta je dokinuta zbog toga što sam izgradila dom — sada pripadam dijaspori s mrežom ljudi koji su također “niti ovo, niti ono”. Izgradila sam dom nezavisan od jedne ili druge strane. Nikada nisam bila toliko ponosna na to što sam kanak, dijasporka. [Sada] na to gledam kao na svoju prednost.

Beqiraj se nada da će pronaći iskreniju vezu s domovinom svojih predaka. Fotografija: Elona Beqiraj.

Je li taj dijasporski dom rezervisan samo za Albance/ke?

Ne. Nije važno odakle ste — iz Afganistana, Turske, Kurdistana… Svako ko je vodio slične borbe dio je moje društvene mreže koju nazivam domom. To je moja zajednica. Zajednica koja je slobodna od dominantnih normativnih identiteta, ali koja predstavlja vlastita kulturna bogatstva i historiju.

Kada kažete da ste odustali od Kosova, mislite li na to da ste odustali od nade da ćete pripadati tamošnjoj društvenoj zajednici?

Divno sažimate moje misli, jezgrovito. Da, upravo na to mislim. Nisam digla ruke od Kosova, niti ću ikada. No, jesam odustala od pohlepne potrebe za pripadanjem kosovskoj zajednici. Danas odlučujem da ne odlučujem i živim svojim hibridnim identitetom. Da živim mješavinom dva identiteta koja se mijenja od situacije do situacije, pri čemu je prioritet moja dobrobit.

Ipak, u umjetnosti i književnosti do sada je bio slučaj da hibridnost kao proživljeni koncept ponekad i ishitreno bude slavljen, u okviru čega se društveno-ekonomske granice strukturne prirode obično prenebregavaju. Ali nije li to lažna slika jedne rijetke završne faze? Nije li još uvijek nepravedno to što uopće moramo voditi ove bitke? Nije li živi čin hibridnosti samo lijek zahvaljujući kojem se nećemo osjećati nadvladanima, dok su strukturni problemi i dalje prisutni?

Da, to je izuzetno važna i štaviše ključna stavka. Problemi su i dalje tu, ali pokušavam ne samo živjeti s tim razlikama i granicama, nego ih i preživjeti. Stvarati nešto novo: treću kulturu. Ali, problemi su i dalje tu i oni moraju biti imenovani… Još uvijek ne znam je li i kako je sve ovo nešto čime ću se moći pozabaviti.

Šta mislite na koji način s ovim temama možete doprijeti do ljudi na Kosovu kako biste ih potakli da bolje razumiju život u dijaspori?

Planiram da organizujem niz pjesničkih večeri na albanskom jeziku. Ali, još jedna bitna stavka je to da se u svojoj knjizi također bavim pitanjima povezanim s osjećanjem otuđenosti u domovini roditelja. Provela sam i anketu na pitanje: “Kada ste se osjećali strancem/kinjom u svojoj domovini?” Odgovori članova/ica dijaspore koji posjećuju Kosovo bili su tako bolni.

Njihove odgovore bih željela podijeliti s drugima koji žive na Kosovu. Željela bih da diskutujemo, razgovaramo, i to radi pronalaženja veze koja je dublja i iskrenija od površnih ljetnih posjeta. Sve ću prevesti na albanski, jer sam dobila brojne komentare od Albanaca/ki na Kosovu koji su mi rekli da im je moja poezija pomogla da nas razumiju, da nam se ne smiju i da nas ne zovu shacijima. Samo što se nisam rasplakala čitajući sve to. Prema tome, moj pristup je da se s tim stvarima uhvatim ukoštac na Kosovu.

Ako biste Albancima/kama mogli nešto poželjeti, šta bi to bilo?

Uz dužno poštovanje prema teškoćama s kojima se suočavaju, željela bih samo malčice razumijevanja, i da nas manje osuđuju na osnovu toga zašto smo takvi kakvi jesmo i na osnovu naših nevolja. Razumijem ja da na ljeto uvozimo iritantne stvari i jurcamo u Mercedesima. Ali, trebalo bi da znaju da u Njemačkoj živimo u dvosobnim stanovima s osmero ljudi. Da smo diskriminisana manjina.

Naravno da to ide ruku pod ruku s iracionalnim odlukama, kao što je kupovina Mercedesa da bi se porodici na Kosovu pokazalo da se uspjelo. Možda je to mala utjeha u odnosu na učmalu, sivu svakodnevnicu vani. Željela bih im prenijeti osjećaj nepripadanja i toga kako je bolno čuti riječ Shaci kad vas ionako cijeli život zovu imigrantom/icom. Ipak, ljudi na Kosovu se susreću s problemima koji nisu uporedivi s problemima u Njemačkoj, a mnogo su “egzistencijalniji”. Zbog toga sam odlučila da neko vrijeme provedem na Kosovu, da se vratim i steknem uvid u svakodnevne živote stanovništva Kosova. Međutim, prvo sam se morala suočiti s brojnim osudama. Ubrzo se želim vratiti i podijeliti ono što sam saznala kroz razgovore s drugima, što je još uvijek najizdašnije iskustvo u vezi s pisanjem i objavljivanjem.K

Naslovna fotografija: K2.0.