Što se tiče godina, 1983. u Albaniji nisu zabilježena nikakva značajnija događanja, pri čemu je ljeto bilo naročito pospano. Ipak, u retrospektivi gledano, to da će se zemlja svega nekoliko godina kasnije munjevito i korjenito promijeniti vjerovatno je i nagoviješteno jednog kasnog jutra u junu 1983, kada je u kasnim jutarnjim časovima neki mladić u državnim kolima projurio duž glavne avenije u mom naselju, Ulice Myslyma Shyrija. Zabrektala kola su vrludala, češući se o trotoare s jedne i druge strane puta, te su se na kraju zabila u platan kraj Rrikuove trafike na kraju ulice.

Negdje na pola te obijesne vožnje, tik ispred kina, fiat poljske proizvodnje zakačio je kolica našeg lokalnog sladoledžije, Gege, oborivši i njega i četiri kanistera sladoleda na asfalt. Sjatila se znatiželjna rulja. Ubrzo se začuše sirene pa se ukazaše istražni organi zajedno sa vozilom hitne pomoći. Osijedjeli prodavač sladoleda je smjesta prevezen u bolnicu.

Tako je to bilo u Tirani prije 40 godina. Ono malo auta što ih je i bilo služilo je partijskim šefovima i državnim funkcionerima, pa se komšilukom pronio glas da je razulareni vozač pokosio Gegu, pride sa lopaticom u ruci.

Ko zna da li bi taj događaj iz davno minulog vremena ikada bio izvučen iz zaborava da prije tri godine, listajući Facebook, nisam ugledao fotografiju našeg sladoledžije, Gege, i to na jednoj od onih stranica što odišu nostalgijom. Stranica je posvećena razdoblju poznog komunizma u Albaniji, a zove se Na ishte dikur — “Jednom davno”.

Na slici Gega gura kolica na glavnom trgu u Tirani, dok prema njemu sa kornetom u ruci ide djevojčica. Obješen na stubove Palače kulture, veliki portret Envera Hoxhe izbija iz pozadine. Prizor liči na ušminkani mizanscen priređen za tom periodu svojstvene propagandne časopise.

U pola komentara ostavljenih ispod fotografije, a kojih je bilo na stotine, iskazana je velika doza prezira prema diktatoru, a u ono drugo pola se sa čežnjom vapilo za sladoledžijom. Objava je podijeljena 200 i kusur puta. Pošto su Hoxha i Gega dvije glavne konstante moje rane mladosti, i ja sam je okačio na svoj profil.

“Sjećaš li se kad ga je udario auto?”, napisao je komšija ispod fotografije nakon što sam je podijelio. Ne. Nisam ni znao da se to desilo. No, čim je to komšija spomenuo, počeo sam da rekonstruišem priču i svijet iz koje je dolazila. Zapitao sam se: Šta je bilo sa Gegom? Ko je on bio? Kako se ustvari zvao — i da li su ovi ljudi imali svoja imena? 

Tri-četiri generacije djece ga je znalo pod nadimkom “visoki Gega” te ga tako raspoznavalo od Alija, njegovog niskog debeljuškastog zemljaka s kojim je dijelio rejon djelovanja. Njih je u gradu bilo prilično mnogo, a svakog od njih smo zvali Gega zato što su dolazili sa sjevera. Albanci i Albanke se dijele na toskijsko, južnjačko stanovništvo i gegijsko, sjevernjačko, ali kad smo mi — mi na potezu od Tirane do krajnjeg juga zemlje — nekog zvali Gega, nismo mislili na njegovo porijeklo. Naime, to je kod djece postao uopšteni naziv za prodavače sladoleda i slastičare.

Povrh toga, gegijskim dijalektom — nariječjem albanskog jezika koje je zastupljeno na Kosovu te u sjevernoj Albaniji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a koje se odlikuje mekim glasom R i nazalnim samoglasnicima što prigušuju participske završetke — gege nisu govorili, ili barem većina njih nije tako zborilo. Glagolski pridjevi našeg sladoledžije nisu bili nepotpuni, a ono “A-koo-llo-RRREY!” baritonom je tutnjalo iz njegovog zadnjeg nepca.

Gege većinom nisu poticali iz albanofonih porodica. Oni su bili Goranci, Slaveni islamske vjeroispovijesti sa visoravni i zabačenih dolina smještenih na tromeđi današnje Albanije, Kosova i Sjeverne Makedonije. Taj odsječak Šar-planine između Kukeša, Prizrena i Tetova obuhvata oko 29 sela u kojima živi nekoliko desetina hiljada ljudi.

Njihov jezik, “našinski”, kako ga zovu, najbliži je zapadnim dijalektima makedonskog, ali ipak posjeduje zasebne gramatičke značajke te je začinjen srpskim, albanskim i arhaičnim turskim riječima. Goranci i Goranke su u osmanskom periodu bili stočarska zajednica te su svoja stada zimi vodili na jug, nekad čak i sve do tesalskih nizija. Po usmenom predanju, neki su usljed hajdučije bili prisiljeni da napuste stoku i stočarsku djelatnost i presele se u gradove, gdje su počeli da treniraju hrvanje, a usto i prodaju bozu, halvu te pečene lješnjake i kestenje na pijaci.

O halvanju i hrvanju

Moguće je i da je zapravo prenaseljenost ono što je natjeralo mnoge Gorance da se otisnu u osmansku orbitu u potrazi za poslom. “Kod njih su migracije bile sezonskog karaktera”, naveo je austrijski etnolog Thomas Shmidinger. Muškarci bi ritualno napustili svoj kraj oko Mitrovdana, u oktobru mjesecu, te bi se potrudili da se vrate do Djurena, Đurđevdana, koji se slavi u kasno proljeće. Na ljeto se oralo i brinulo o stoci, ali bi se također upriličavale svečanosti povodom vjenčanja i sunećenja praćene hrvačkim okršajima.

Goranci su bili čuveni po tome što su u okviru kretanja u svrhu sezonskog rada, a za koja su upotrebljavali turski izraz gurbet, na ulici prodavali razne specijalitete: pečene leblebije, škembiće na žaru i kocke od teleće džigerice, pa i kebab. Nakon nekog vremena su se upustili u proizvodnju i prodaju raznih pića i slatkiša, a napose sladoleda.

Moguće je da su se u Prizrenu, trgovačkom čvorištu u podnožju Šar-planine, Goranci etablirali kao stručnjaci za širok spektar pića i slatkiša, a što mi je rekao Jeton Jagxhiu koji se istraživanjima hrane. Još u pedesetim godinama prošlog vijeka, jedna slastičarska porodica je u dvorištu kuće imala ledenicu, što je prije pojave frižidera bilo neophodno za proizvodnju i sladoleda i bezalkoholnih pića ljeti. U Prizrenu je ne tako davno bilo otvoreno desetak slastičarni čiji su vlasnici bili Goranci.

Po popisu stanovništva obavljenom u Prvom svjetskom ratu, od cirka 1.800 Goranaca, njih devedeset posto bavilo se slastičarstvom. Čak tri porodice su u tom poslu uspjele u dalekoj egipatskoj Aleksandriji, a ako je vjerovati bajkama, Goranci su dobacili i do Ksanadua — navodno su i na kineskim ulicama prodavali hranu. “U kontinentalnim zemljama, Goranci su bili najbliži ekvivalent mornarima”, objasnio je Jagxhiu. “Obilazili su daleke krajeve, a u povratku su sa sobom donosili razne priče.”

A bili su i dovitljivi, napominje Andrea Pieroni, italijanska etnobotaničarka koja je sa njima radila. Tome svjedoči halva, ona masa od brašna i mljevenih sjemenki susama ili pistacija koja se miješa sa uljem i natapa sirupom, a onda peče. Iako se u današnjoj Albaniji najčešće jede poslije sahrana, halva je onomad bila desert za svaku priliku.

Radi se o poslastici čijom se konzumacijom u organizam unosi pozamašna količina ugljenih hidrata, masti i proteina, a lako se čuva i pravi. Stvar je u tom što će ulje iscuriti iz smjese u procesu pečenja ukoliko se ne obradi. U tom slučaju će halva biti suha kao barut. Da bi se ulje sačuvalo, na Levantu se dodaju ekstrakti bliskoistočne biljke koja u turskom jeziku ima naziv çöğen. Goranci su umjesto te biljke sa dalekog Bliskog istoka iskoristili jednu što raste na njihovim pašnjacima, a danas je zovu chuen.

Može biti i da su upravo Goranci prokljuvili kako da u bozi ne bude alkohola, što je pri pripremi ovog napitka od fermentiranog žita veoma teško postići. Porodica Vefa, u čijem je vlasništvu najpoznatija bozadžinica u Istanbulu, navodno vuče korijene iz Gore.

Putujući trgovci hranom bili su prisutni širom osmanskog Balkana, od Bosne na zapadu do Kostance na Crnom moru, od glavnog bugarskog grada Sofije do onog starog levantskog Selanika — Soluna. Dapače, danas se na tulumbe i kadaif na području Soluna ide u Chatzis, radnju koju je 1908. godine otvorio potomak jednog sezonskog bozadžije, Goranca iz sela Brod.

U Beogradu možete otići u jednu slastičarnu otvorenu sredinom 19. vijeka, a drže je čukununuci Goranca iz sela Zli Potok koji ju je otvorio. Radnja nosi ime po prezimenu porodice — Pelivan, što na turskom jeziku znači “hrvač”. Goranac koji ju je otvorio po porodičnom predanju je osvojio veliki novac baveći se hrvanjem, a iskoristio ga je tako što je otvorio slastičarnu. Ona je stekla toliku slavu da je “Pelivan” prerastao u sinonim za sladoled. Desetine goranskih slastičarni širom bivše Jugoslavije iskoristilo je isto ime. Prizren je prije imao pelivansko ćoše. U Mitrovici, Nišu i Subotici i dalje postoji po jedno. Skoplje je imalo dva.

Baš kao što su jugoslavenski gradovi imali svoje pelivane, tako su skoro svi gradovi u Albaniji imali svoje gege. Jedni su sa tacnama iznad glave jurcali čaršijom u Đirokastri. Drugi su otvarali slastičarske radnje u Tepeleni ili Draču nakon što su na janjinskim i dračkim ulicama prodavali hranu. Treći su pak isključivo prodavali halvu, i to ispred fabrika i škola u Valoni — ako im već klijentela nisu bili fudbalski navijači i navijačice u Tirani. “Gega” se pretvorilo u narodno prezime — Qemala Balu, Goranca koji je pedesetih godina u Delvini, trgovačkom gradu na samom jugu Albanije, kupio jedan od onih ranih aparata za sladoled, svi u gradu su zvali Qemal Gega.

Sladoledna lena

Tirana je počela da se širi kada je početkom 20. vijeka proglašena glavnim gradom novoosamostaljene Albanije. Nakon što je broj stanovnika u gradu naglo skočio po okončanju Drugog svjetskog rata, pristiglo je na desetine gega, većinom iz dva najveća sela u albanskom dijelu Gore — Borja i Šištavca. 

Nekoliko njih je imalo sopstvene radnje. Jedan gega je donio sa sobom dugogodišnje iskustvo što ga je stekao u Sarajevu. Drugi je imao aparat za sladoled: ćasu sa lopaticom za miješanje umetnutu u veću ćasu koja se puni slanom vodom za rashlađivanje. U kućama u kojima su živjeli kao podstanari, u jednoj sobi bi spravljali bozu i halvu ili špinovali šećer pa bi u drugoj spavali. Sutradan bi izlazili i svoje delicije prodavali na ulici.

Ljeti su se vraćali kući u Goru ne bi li pronašli mladu, ako su bili neoženjeni, ali i da bi nabrali chuen za halvu. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, sve rjeđe su obilazili svoja rodna sela. Za Đurđevdan bi samo otišli na izlet na obronke brda što opasavaju Tiranu.

Jednom sedmično, u popodnevnim časovima, okupljali su se jedni kod drugih, a najčešće kod Sabira Sule — prvog Goranca koji je otvorio radnju u gradu. On je imao kuću sa većim dvorištem gdje su mogle sjediti cijele porodice. Tamo bi se djeca igrala, Sabirova žena, Sabirovica, pripremala objed zajedno sa ostalim ženama, a muški uz piće i pjesmu eglenisali.

Nakon što su mala preduzeća krajem šezdesetih godina nacionalizovana — čime je jednim jedinim potezom izbrisana bogata tradicija baštinjena kroz čaršijske zanatlije i njihove kafane — oni koji su se bavili obrtništvom zaposlili su se u državnim preduzećima. Tako su halvadžije i bozadžije završili u centralizovanoj proizvodnji slatkiša i njihovoj distribuciji.

Neki od njih su potpomogli osnivanje prve fabrike pekarskih proizvoda. Neke porodice, poput Fetishaja iz Šištavca, bile su aktivne u svim rukavcima ovog zanimanja. Tako je jedan član porodice pravio kolače od lisnatog tijesta, a drugi radio u tvornici sladoleda otvorenoj šezdesetih, gdje se sladoled proizvodio u velikoj buradi pomoću blokova leda koji su dovoženi kamionima. Pojedini Goranci su se zaposlili u lokalnim slastičarnama.

Ostalima su data kolica i zaduženi su da prodaju peciva i sladoled na ulici.

To su bili gege moga djetinjstva. Nosili su pregače i kapice kao medicinske sestre. Prodavali su razne slatkiše i kolače: pijetlove od prženog šećera i jabuke u karameli, karamelizovane kokice zvane stambolsko cvijeće, marmeladom punjen keks sa čokoladom koji je nosio naziv “glava Maura”, ili pak najobičnije ingranazhe, biskvite u obliku zupčanika. Zimi su nudili kornete sa šaumom, umjesto sladoleda, ali su znali da smo svi mi koji smo tad bili djeca bili željni pravog sladoleda. Čim bi stiglo ljeto, sjedali su u kolica i vozali se ulicama vičući: “A-koo-llo-REY!”

Gegama su gradska djeca povjeravana u malim lenima, feudima. Nurçe, opremljen spravom za rezanje halve iz Rumunije i sarajevskim iskustvom, počeo je da prodaje sladoled istočno od grada. Sade je pokrivao centar. Pod Vajdinom ingerencijom je bio rejon sjeverno od željezničke stanice — usput budi rečeno, mrzio je to što ga svi zovu Cuca (“Nosonja”). Sjeverozapad je potpao pod debelog Alija, etničkog Albanca koji je šezdesetih izbjegao iz Socijalističke republike Makedonije. Nadimak Gega se proširio i na sladoledžije kao što su bili Reshat Cigo i Loukas Grk, a koji su bili u nadležnosti za industrijske zone na krajnjem istoku i krajnjem zapadu grada.

Zapadni dio užeg jezgra grada, koji je graničio sa teritorijom bucmastog Alija, pripadao je Ziqu. Svakog ljetnog dana je punio kanistere u skladištu kod glavnog gradskog trga, nakon čega bi se preko glavnog gradskog bulevara što ga je projektovao fašistički režim zaputio ka stambenim blokovima izgrađenim u toku šezdesetih. Prešao bi rijeku Lanu kod hangara obloženog valovitim limom koji je korišten kao državni centar za izložbe, a nosio je naziv “Albanija danas”.

Onda bi kolicima prošao Ulicom Myslyma Shyrija dugom jedan kilometar koju sa obje strane oivičavaju drvoredi, trotoari i stambene zgrade. Shyrijeva spaja centar grada sa zapadnim dijelom zaobilaznice, razdvajajući stambene četvrti na jugu od starijih kuća i pripadajućih krivudavih sokaka na sjeveru.

Ono malo državnih radnji u središtu tog naselja zvali smo po imenima onih koji su radili u njima.

Redovi za flaširano mlijeko što su se stvarali ispred Xhemiline prodavnice mliječnih proizvoda isparavali bi prije nego što bi tuda prošao Ziqo. Tu su bili i Tim Pallaveshi koji je držao zelenaru te Ćopavi Lili, bakalin koji je jedno vrijeme proveo u zatvoru jer je prodavao robu na crno. Pred Muratovom obućarskom radnjom ispod tkaonice ćilima dangubila je omladina.

Shati je držao brijačnicu, a upravnik kina, Sati, povremeno nas je puštao da gledamo filmove iz prostorije sa projektorom. Na izlaznim vratima smo čak probušili rupe kroz koje smo mogli viriti na platno izvana. Međutim, one su se pokazale beskorisnima u toku javnih suđenja održavanih u prostorijama kina, a zato što je cijeli objekt bio opasan snagama milicije. Eto, tako je izgledalo moje naselje.

Ziqo je nastojao da do osnovne škole na kraju ulice stigne do odmora koji je počinjao u pola jedanaest, a kako bi u jedanaest sati stigao na pauzu u obližnjoj fabrici konfekcije, gdje je radila njegova kćerka. Onda bi krenuo ispočetka, u novi krug.

Njegovo puno ime i prezime bilo je Zeqir Kamberi. Imao je petero djece, a sa porodicom je živio u baraci na jedan sprat na istočnoj periferiji grada. I on je bio Gega, gega mog djetinjstva — osoba sa spomenute fotografije što se masovno dijelila na Facebooku 2019. godine.

Život jednog gege

Gega bi na ljeto nabasao na Nasrudina, koji je, vodeći sa sobom magarca, dolazio u grad da bi prodao drvo za ogrjev. Ovaj bi uzeo dvije kugle sladoleda — jednu za sebe, a drugu za magarca. Arben “Danoç” Cullhaj, koji je odrastao u istom naselju, rekao mi je da bi se djeca smijala i pitala Nasrudina: “Nasrudine, što ti tovaru daješ sladoled?”, a on bi odgovorio: “Pa i njemu je vruće.” I magarac bi polizao sladoled.

A-koo-llo-REY!

Nakon što bi istrčala iz kuća ili strčala niz stepeništa stambenih zgrada, djeca bi okružila Gegu na kolicima. “Samo polako”, govorio im je. “Niko neće ostati bez sladoleda.” Djeca bi pokušavala da se popnu na kolica i virnu u posude, ali on bi ih otjerao te bi se na toj noti uputio ka idućem bloku.

Kamberiji — Ziqo i njegovi otac i stariji brat — napustili su rodni kraj i preselili se u Tiranu početkom pedesetih godina. Prethodna generacija Kamberijevih ili pak ona prije te prodavala je robu u Rumuniji. Po porodičnom predanju, Ziqov djed i njegova braća su za vrijeme Prvog svjetskog rata privedeni pod sumnjom da su ilegalni stranci te su odvedeni na Krim, i to u Sevastopolj, gdje su radili kao lučki radnici. Podmitivši nadležne službenike, ukrcali su se na brod za Istanbul te su ostali u Turskoj sve do narednog svjetskog rata, kada su se vratili u Goru.

Po dolasku u Tiranu, Ziqo isprva nije želio da radi u očevoj slastičarni. Odslužio je vojni rok na jugu Albanije, zahvaljujući čemu je albanski jezik progovorio toskijskim akcentom, a onda je počeo da se bavi sitnim građevinskim poslovima. Međutim, nakon što se oženio ženom iz sela, briga o domaćinstvu ga je finansijski opteretila, pa se latio porodičnog posla.

Kamberiji su šezdesetih zakupili jednu radnju stiješnjenu između mesare i brijačnice, stavivši u pogon mali aparat za sladoled. Ziqove supruga i majka boravile su kod kuće i obavljale kućne poslove, ali nisu naučile jezik većine lokalnog stanovništva — kao ni mnoge Goranke koje su sa svojim muževima otišle u gurbet — iako su se njihova djeca odmalena najviše služila albanskim.

Kada su 1967. godine mala preduzeća nacionalizovana, Ziqo i njegov brat su se kao gege sladoledžije zaposlili u državnom preduzeću.

Prodaja sladoleda na ulici jeste fizički rad, ali za vrijeme komunizma nije kotirala kao loš posao za jednog radnika doseljenika sa sela. Plata je bila skromna, no svaka prodaja je donosila dodatnu zaradu. Promućurniji gega je mogao da udvostruči ili čak utrostruči zvanična primanja škrtareći na količini sladoleda koju stavlja u svaki kornet, pri čemu bi zarađivao više nego milicajac ili inženjer.

Etleva Qinami se sjeća kako je od Gege učila nove riječi. Jednom prilikom krajem sedamdesetih, sa tek navršenih deset godina, čula je njegov uzvik i sletjela niz stepenice, ali je ubrzo shvatila da kod sebe nema pet leka koliko je koštao sladoled. “Možete li mi dati kuglu za četiri leka?”, zamolila je sladoledžiju. “Ispao mi je lek dok sam trčala.”

“E prava si pametnjakovićka!”, namignu on, davši joj sladoled. Po povratku kući, kazala je ocu da joj je Gega rekao da je njakovićka i da joj nije jasno zašto je zove magaretom.

Radni dan mu je završavao predvečer. Ponekad bi dio sladoleda što mu je ostao, ako se nije pokvario, razdijelio ili otpravio u slastičarne na preradu. 

Tradicija odumire

Ziqo je taman usluživao jednog oca i sina kada ga je onog juna 1983. pokosio fiat poljske proizvodnje. 

Iz bolnice je istog dana uvečer prebačen kući. Trbuh mu je bio sav u zavojima, a i ruke. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je ostatku porodice ispričao šta se desilo, prisjetila se njegova kćerka Fatbardha.

Ziqo je dobro prošao. Zaradio je samo nekoliko masnica. Dripac koji ga je udario navodno je ukrao fiat sa parkinga jednog ministarstva u blizini centra grada, a nakon što se svojim prijateljima u kafani hvalisao i hvalisao da fiatovu bravu može obiti ključem za bicikl. Ispostavilo se da je mladić — ili njegova sestra — išao u srednju školu sa Ziqovom kćerkom. Svakako je otišao kod Gege da mu se izvini. Bio je pijan, rekao mu je, i nije bio svjestan šta radi. Na suđenju je Ziqo za njega imao samo riječi oprosta jer se u konačnici brzo oporavio. Već u augustu mjesecu, iako još uvijek u zavojima, vratio se na posao. 

Od dva muškarca sa fejsbučke fotografije koja je ishodište cijelog ovog putovanja, jedan — Hoxha — preminuo je od tuberkuloze 1985. godine, dok je drugi — Gega — tri godine kasnije, u svojoj 60, otišao u penziju. Generacija što je oborila sladoledžiju na asfalt oborila je i vladajući režim 1990. godine te se ili uključila u izgradnju drugačije zemlje ili odlučila da je napusti. Djecu prodavača sladoleda slastičarska djelatnost nije zanimala.

Sukob generacija poremetio je čak i one što su nastavili da se bave porodičnim poslovima. Uzmimo za primjer Fetishaje, porodicu koja je bila posvećena proizvodnji sladoleda i kolača u Tirani. Devedesetih godina su probali da pokrenu slastičarski biznis, ali kad je Arif Fetishaj vidio sina u drečavoj, uskoj majici i tamnim sunčanim naočalama za pultom, pao je u očaj. “Ne,” zavapio je, “pa ne možeš takav prodavati kolače!”

Ziqov najstariji sin Gëzim, po struci mehaničar, uskoro je otišao za Grčku. Ostali članovi porodice nisu bili voljni da mu se pridruže, ali Ziqo ga je zamolio da kupi aparat za sladoled dovoljno velik da može prodavati na kuglu u komšiluku. “Takav jedan hoću, i koji god okus nađeš”, rekao je Ziqo sinu.

Tokom narednih šest-sedam godina, sjedao bi na kolica i vozio do škole u blizini svoga doma te tamo prodavao sladoled. Definitivno se penzionisao 2000. godine, kada je snaga polako počela da ga izdaje.

Ziqov najstariji sin, koji se preselio u Grčku, u Albaniju se vraćao veoma rijetko. Otišao je i Ziqov mlađi sin, koji je u komšiluku postao poznat pod nadimkom Chimi 1997 — stekao je ugled iste one godine kada je u zemlji zavladao opšti haos (neko mi je rekao da je “upao u loše društvo”). 

Gega nas je napustio 2007. Pet godina kasnije, Ziqov mlađi sin je poginuo u saobraćajnoj nesreći koja se u vrlo čudnim okolnostima desila na sjeveru Italije.

Odlazak

Ovih dana jedan bijeli kombi marke mercedes sa britanskim tablicama sa Šištavcem povezuje Mančester i posredničke gradove u Engleskoj, kao što su Vulidž i London. Kombi u Goru dovozi robu, dobra sa Zapada, a onda u Britaniju, kući, odvozi razne zerzevate. Ponekad roditelji Goranci svojoj djeci koja žive u Londonu tim vozilom šalju domaći kačkavalj i suho meso. A ponekad se roditeljima u Albaniji šalju kačkavalj i suho meso nabavljeni u britanskim prodavnicama — onda kada roditelji pobrojane zerzevate sebi ne mogu priuštiti.

Kad sam prvi put prošao albanskim dijelom Gore, što je bilo prije više od 20 godina, u Šištavcu je živjela tek šačica starijih osoba. Sada su brojne kuće renovirane, a dijaspora se svakog ljeta vraća kući sa gotovinom i energijom. Veliki broj ljudi iz dijaspore sjeda na jeftine letove, dok mercedesov kombi prevozi njihovu robu. Svi oni ostanu dovoljno dugo da isprate sezonu svadbi i sunećenja, a neki i porane, pa stignu na Đurđevdan, kad dođe lijepo vrijeme.

Većina Goranaca danas se iseljava na Zapad. U ono doba godine kad se posjećuju rodni krajevi, putevi u Restelici, najvećem selu u Gori, budu zakrčeni autima sa italijanskim tablicama — Resteličani i Resteličanke od osamdesetih godina odlaze u gradić Monteroni d’Arbija, nedaleko od Sijene. S druge strane, Kruševljani i Kruševljanke su se etablirali u Muluzu, industrijski grad u Francuskoj. Nekoliko godina nakon što je Albanija otvorila granice, Borjani su uperili pogled ka Njemačkoj.

Tamo ne idu da bi prodavali halvu ili pečene leblebije.

“Znate, od toga možete da se prehranite, ali veće pare ne možete da zaradite”, kaže Musa Qingji, neslužbeni historičar iz ovog kraja.

Profesija gega bila je uslovljena dešavanjima koja su obilježila 20. vijek. Naime, više carstava je propalo, što je dovelo do izmjena granica, pa tako i promjena u pristupu tržištima. Zatim je komunizam iskorijenio porodična preduzeća. Nakon što je i on propao, iseljavanje na Zapad u potrazi za zaposlenjem postalo je pravilo — iseljavanje u potrazi za teškim fizičkim poslovima na građevini, u autopraonicama, u maloprodaji; u potrazi za poslovima čišćenja domaćinstava, prodaje satelitskih antena, veleprodaje; u potrazi za prilikama na polju sitnog ili krupnog kriminala. Svi ti poslovi su bili bolje plaćeni u odnosu na usku i starinsku specijalizaciju u oblasti spravljanja halve.

Širom bivše Jugoslavije, pa čak i u Turskoj, i dalje rade mnoge goranske slastičarne, mada je njihov broj u padu. U Prizrenu su preostale svega tri-četiri, a pelivana u tom gradu odavno nema. Ljudi su jednostavno pribjegli boljim načinima zarade.

Ovog ljeta sam otišao do Gegine kuće. Nalazi se u onom dijelu Tirane koji je prije 30 godina bio jugoistočni obod grada, a koji danas ogromnom brzinom gutaju novi stambeni blokovi. Ulazna vrata, pohabana i oronula, vode u uski hodnik sa dvije sobe sa lijeve strane. Unutar sobe u koju se ulazi odmah sa vrata, na mjestu fotelje je hrpa cigle, šljunka i krša.

Druga soba, gdje žive Gegine dvije kćerke, oskudno je namještena. Na kraju hodnika je dogradak odijeljen od ostatka kuće tek nekom zavjesicom. Tamo su devedesetih godina pravili sladoled. Dvorištem je skakutao pijetao, kokodačući. “On nam pravi društvo”, rekla mi je Fatbardha, najmlađa kćer, kojoj je sada 58 godina.

Seli Fetishaj, sin Arifa — majstora za lisnato tijesto — i nećak Ramadana — Ramadana što je u Tirani pravio sladoled za vrijeme komunizma — zaposlio se u distribuciji lijekova. Godine 2007, on i njegov brat su srušili baračicu u kojoj su živjeli te na njenom mjestu digli trospratnu porodičnu kuću. Nije više bilo ćoška gdje je Selijev otac pravio kolače. A nije više bilo ni alata ni buradi.

“Pred kraj života, tata bi odlazio u dvorište čim bi ustao”, rekao mi je Seli. “U nevjerici je gledao u ćošak na kojem je bila njegova radnja — kao da se nadao da će se ponovo pojaviti. Tamo bi satima nepomično stajao, kao skamenjen.”

Prije nekoliko godina, jedan visok, tamnoput muškarac u godinama prodavao je turistima i turisticama na plaži u Draču stambolsko cvijeće — one karamelizovane kokice. Govorio im je da dvadeset komada košta 10.000 starih leka, što je 1.000 današnjih, odnosno cirka deset eura.

Radi se o klasičnom triku namijenjenom turistima i turisticama koji posjećuju Albaniju. Iako su vlasti revalvirale lek prije nekoliko decenija, i danas je uobičajeno da se za nešto što košta 1.000 leka kaže da košta 10.000.

Osobe koje posjećuju Albaniju turistički uglavnom to ne znaju niti im je poznat kurs leka. I tako se za kokice od 10 eura plaća 100.

Nevruz Mehmeti, nastavnik i pisac iz Borja, svjedočio je gorespomenutom slučaju u Draču i nije mogao, a da ne uzvikne na našinskom: “Ovja im go šibna dosta!” Ovaj ih je dobro zavrnuo!

Prodavač kokica je podigao glavu. “Od kede si, dečko?”, pitao je Nevruza. Odakle si, dečko?

“Od Borje!”

“Nemoj! A me — poznavaš mene?” Nemoj mi reći! Pa znaš li me onda?

Ubrzo shvatiše da su živjeli vrata do vrata.

“A tebe ka te vikaje?” A kako se ti zoveš?

“Jashar! Živim vo Tirana i cev život so ovja some se zimaf. Svi me poznavaje””, odgovori je prodavač. Živim u Tirani i cijeli život se bavim ovim. Svi me znaju!

Nekoliko turista je krenulo prema njima. Jashar se uspaničio, misleći da su to oni od maloprije i da hoće da im vrati pare, prisjetio se Nevruz.

“Zemige ovja lopke i jadige”, reče Nevruzu. “Ja go izvadi račun za deneska. Selam svim vo Borje od Jashara!” Uzmi ove kokice i idi. Ja sam svoju dnevnicu zaradio. Prenesi selam svima u Borju od Jashara!

Kad to reče, ode.

Puno ime i prezime prodavača bilo je Jashar Berisha. Sedamdesetih i osamdesetih godina radio je u slastičarni u industrijskoj zoni na zapadu grada, a sa strane je prodavao halvu. Bio je ženskaroš i svašta je volio da slika. Umro je prošle godine. Po svemu sudeći, on je bio posljednji gega, ali to ime već odavno ne vrijedi ni pet para.

Naslovna fotografija: © Michel Setboun.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0. Stavovi izneseni u njemu lični su stavovi autora/ice te nužno ne odražavaju stavove K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.