Igor Bencion Kožemjakin je hazan Jevrejske opštine Sarajevo, osoba koja predvodi molitve i obrede u sinagogi. Istovremeno, putem društvenih i tradicionalnih medija, te kroz direktne kontakte sa sugrađanima/kama, Kožemjakin govori i promovira više od 500 godina staru tradiciju bosanskohercegovačkih Jevreja/ki. 

Zajednica za koju se procjenjivalo da je na početku Drugog svjetskog rata imala oko 12.000, danas broji samo oko 500 članova/ica, uglavnom starijih osoba, u Sarajevu. I oni su suočeni sa brojnim problemima, od ekonomskih i političkih do egzistencijalnih. 

Istovremeno, glavni grad BiH je dom Sarajevskoj hagadi, rukom ilustrovanoj zbirci vjerskih propisa i predanja vezanih za obilježavanje praznika Pesaha, za koju se pretpostavlja da datira iz perioda oko 1350. godine. Nakon progona Jevreja/ki iz Španije molitvenik su vlasnici nosili kroz Evropu, da bi u jednom trenutku došao do Sarajeva. Prvi pisani trag o ovoj knjizi datira iz 1894. godine, kada je Zemaljski muzej BiH otkupljuje od sarajevske sefardske porodice Koen. Kožemjakin podsjeća kako je Hagada “kulturno naslijeđe svih građana BiH”. 

Sredinom septembra, replika koju je prije nekoliko godina uradila lokalna izdavačka kuća, predstavljena je na izložbi u Madridu, Španija, uz grafike i faksimil izdanja, te monografiju o Sarajevskoj hagadi. Originalni primjerak se čuva u Zemaljskom muzeju BiH. 

Igor Kožemjakin priča o Sarajevskoj hagadi, životu Jevreja/ki u glavnom gradu BiH danas, jeziku mržnje, konstitutivnim narodima i “ostalima”.

Fotografija: Adi Kebo.

Koliko je brojna jevrejska zajednica u Sarajevu, sa kojim se izazovima suočava?

Jevrejska zajednica je koncipirana tako da njom upravljaju laici, a ne vjerski službenici, kao u drugim [vjerskim zajednicama]. Radi se o izuzetno maloj zajednici od nekih 500-tinjak članova. Pored toga što je vjerska, to je i etnička zajednica Jevreja. U zajednicu su učlanjeni i članovi porodica, imamo dosta miješanih brakova. 

Prosjek godina je nažalost 67, po onome što sam laički izračunao, što znači da je to poprilično stara zajednica. Ima tek mali broj mladih porodica ili onih srednjih godina s djecom. 

U okviru zajednice imate nedjeljnu školu za najmlađe? Je li to doprinos opstanku zajednice?

Najmlađi su naša budućnost, ukoliko mi vjerujemo da će zajednica opstati i nastaviti sa svojim životom u ovom gradu. U kvantitativnom broju — holokaust nas je potpuno uništio, i demografski, i kulturološki, i religijski. Kako god. To nije bio samo genocid, već i urbicid i lingvicid jer je izumro skoro kompletan jezik koji se govorio na ulicama Sarajeva, u kojem je bilo skoro 20 posto Jevreja, i to im je bio maternji jezik kojim su govorili kod kuće, na ulici, između sebe, u trgovini. Judeo-español je danas, nažalost, u BiH skoro potpuno mrtav jezik i ostalo je samo par govornika koji ga aktivno govore između sebe. 

Sa djecom radimo kroz nedjeljnu školu kombinovanu vjeronaučno-kulturno-istorijsku nastavu. Mi, za razliku od ostalih velikih zajednica, nemamo organizovan vjeronauk u javnim školama, već ga organizujemo u okviru zajednice. Imamo oko dvanaest redovnih polaznika te nedjeljne škole, a najstariji polaznik ima 13 godina. S njima se radi ne samo religijski aspekt judaizma, već uče i o običajima, tradiciji, kulturi, pomalo jezik. Danas više radimo sa hebrejskim koji je u osnovi jezik svetinje. Imamo i omladinski klub, klub mlađih tinejdžera, i studentski klub sa oko 30 članova.

Vi transliterirate molitvenike?

Da, meni kao vjerskom službeniku je bitno da osposobim mlade ljude koji će ubuduće moći da čitaju iz molitvenika koji su pisani na hebrejskom a ne da moraju koristiti transliteraciju. Ali i to je dio mog posla: da transliteriram molitvenike latiničnim pismom da bi ljudi mogli, jer inače ne mogu, da prate, da čitaju. 

Ja kao hazan, odnosno predmolitelj, nisam u tom smislu posrednik između Boga i vjernika, već samo prvi od jednakih, onaj koji najviše zna i predvodi vjernike. Normalno je da ne poznaju svi hebrejski jezik i pismo i to je tako bilo, nije to bila nikad prepreka jer hazan predvodi vjernike.

Fotografija: Adi Kebo.

Radite i sa starijom populacijom, kako je pandemija COVID-19 uticala na njih?

Tu imamo izuzetno puno programa. Jedan je briga o preživjelima holokausta, drugi briga o starima, home care inkluzivan projekat u kojem su korisnici i njegovateljice i njegovatelji pripadnici svih etničkih, odnosno vjerskih grupa u BiH. 

Trudimo se da pomognemo onima koji su ostali bez podrške svoje djece ili nemaju nikoga da im pomogne, koliko je to moguće, u kućnim poslovima, odlasku doktoru, nabavci lijekova. Nažalost, imamo i javnu kuhinju, u kojoj 30-ak korisnika svakodnevno dobija obroke. 

Spomenuli ste da sa djecom radite u okviru nedjeljnjih radionica. Da li bosanskohercegovački obrazovni sistem, u kojem se u javnim školama izučava vjeronauka, daje mogućnost očuvanja jevrejskog identiteta, odnosno mogu li djeca koja to žele pohađati vjeronauku?

Mi se trudimo da koliko-toliko djeci omogućimo sazrijevanje u jevrejskom identitetu, da ga održe, a to zasigurno kroz modernu školu i ostale aktivnosti koje imamo u zajednici dobijaju. Dešava se, a naslanja se na to što sam rekao da ima puno miješanih porodica, da se dijete odluči za vjeronauku onog drugog roditelja, i tu bismo onda mi bili na velikom gubitku, jer bi izgubili identitet, ta bi se djeca asimilizovala. 

Mi nemamo ni želju ni mogućnosti da vršimo pritisak bilo kakve vrste. Kad bi pružili toj djeci vjeronauku u javnim školama, možda bi je oni i pohađali, ali ja ne vidim problem ako postoji alternativa tome. Moja kćerka koja ide u drugi razred osnovne škole pohađa predmet Demokratija, kultura, religija, i tu se jako dobro obrađuju između ostalog i religije. Kao roditelji smo zadovoljni time što dijete tu dobije, uz nadogradnju koju dobije u nedjeljnoj školi. Ono što je najvažnije, i bez čega ne ide, a to je odgoj u kući. Nije to kod nas problematično, problematičnije bi bilo organizovati nastavu za petero đaka koji ne pohađaju, a idu u pet različitih škola. 

Imamo primjer porodice koja živi u Kreševu, gdje je srednja strukovna škola dopustila djevojčici da pohađa vjeronauku ovdje, a oni to upisuju kao fakultativni predmet, i upisuju u njenu svjedodžbu. 

Da li se u domaćem obrazovnom sistemu dovoljno uči o holokaustu?

O Jevrejima se u BiH malo zna. Do sada nije bilo toliko izraženog antisemitizma u BiH ali u posljednje dvije godine, posebno u ovom virtuelnom prostoru, sve ga je više. Ali i inače je strašan porast govora mržnje pa nismo ni mi ostali imuni. 

Smatramo da je od krucijalne važnosti upoznati đake, učenike, sa njihovim komšijama, koje vrlo često nemaju priliku sresti jer ovdje živi vrlo malo Jevreja. Organizujemo predavanja o istoriji, tradiciji, kulturi Jevreja u BiH. 

Također nam je važno, program je u povoju, podučavanje o holokaustu. Iako se BiH obavezala potpisivanjem nekih dokumenata da će podučavati o holokaustu, nažalost, u okviru istorije vrlo malo se obrađuje tematika Drugog svjetskog rata, tako da nema ni prostora da se previše o holokaustu priča. Mi mislimo da je to potrebno, ne samo zbog jevrejske zajednice, već zbog društva uopšte. 

Učenje o jednom takvom primjeru može djelovati samo pozitivno na prevenciji budućih zlodjela. Iako čovječanstvo nije pretjerano naučilo osim slogana „nikad više“, a „nikad više“ se ponavljalo više puta. Stoga je toliko važno o tome podučavati i žao nam je da to nije zastupljeno dovoljno. 

Fotografija: Adi Kebo.

Spomenuli ste porast antisemitizma. Ovog proljeća na osmrtnici sarajevskog muzičara Želimira Altarca Čička je nacrtan kukasti krst. Periodično se ponove slični incidenti. Gdje još primjećujete jačanje antisemitizma?

Primijeti se radikalizacija društva. Vidi se i u tom slučaju kada je na Čičkovoj smrtovnici neko nacrtao svastiku. Prema snimcima kamera on izgleda kao tinejdžer, ali očigledno pripada ekstremnoj desničarskoj grupi, skinhead ili neka slična grupacija, white supremacy.

To je nešto što je problem cijelog društva, ne samo naše zajednice. Nasreću, nismo imali ozbiljnijih incidenata dugi niz godina, od kada su oštećeni spomenici na Jevrejskom groblju u Sarajevu, prije nekih deset, dvanaest godina.

Primijetite li to u uvredama koje se iznose na račun bh. Jevreja a koji se dovode u kontekst dešavanja u Izraelu i Palestini? 

Da, i u medijima — na svaku vezu spominjanja države Izrael, s kojom mi nemamo pretjerane veze osim porodičnih veza između nekih bivših bh. državljana koji danas tamo žive. Sa samom državom nemamo neke veze. A to je klasičan primjer antisemitizma, kada se za akcije koje proizvodi država Izrael optužuje cijeli jevrejski narod, posebno Jevreji koji žive u dijaspori. Iako, mi sebe ovdje ne vidimo kao dijasporu, mi sebe vidimo kao autohtone stanovnike BiH. 

Mi smo ovdje prisutni već 500 godina: ipak, iako integrisani u ovo društvo, nismo se asimilizovali. BiH je po prirodi takva, trebala bi biti, multikulturalna. Rat jeste to dosta promijenio, struktura stanovništva se svuda promijenila, ali mi se trudimo da održimo dobre veze sa našim komšijama, sa drugim vjerskim zajednicama, institucionalno, bilateralno, tako i sa drugim etničkim manjinskim zajednicama. I kroz učešće u radu Vijeća za nacionalne manjine, trudimo se da budemo prisutni da ljudi razbijaju predrasude koje imaju o Jevrejima. 

Jeste li reagovali na takve istupe?

Vrlo često se podrazumijevalo da mi kao vjerska zajednica treba da iznosimo stavove političkog karaktera, što nam ne pada na pamet. Žao nam je — oglašavali smo se po tom pitanju — žalimo svako ljudsko biće, izgubljeni život, žalimo jer ne može da se nađe prostora za dijalog na Bliskom istoku. To boli svakog normalnog čovjeka, vidjeti djecu koja ginu. Isto tako nam je jasno da su za svaki sukob potrebne dvije strane. Nije jednostavna pozicija u kojoj smo se našli. Traži se od nas da iznosimo neke političke stavove, a mi to ne želimo. 

Kad se osuđuju takvi postupci i govor mržnje, kaže se da je to postupak pojedinca. Je li to zaista tek postupak pojedinca ili su ohrabreni iz šire zajednice?

To jesu pojedinci. Ne postoje organizovane grupe. Nažalost, ovdje je međusobna mržnja među ostalim narodima toliko velika da malo prostora ostaje za mržnju prema Jevrejima. Zato vjerovatno i nismo imali takvih antisemitskih uvreda. Ali otkad postoje Jevreji, postoje i antisemiti, tako da je to nešto što ovaj prostor omogućava svakom da kaže svoje mišljenje, da se to pročita…

Ipak, da li im nešto daje krila? 

Daje, naravno da daje, a to je porast antisemitizma, koji je evidentan i u drugim državama. Ljudima je postalo sigurnosna prijetnja hodati ulicom sa jasnim jevrejskim obilježjima, nimalo zgodna situacija. Nasreću, u BiH nije tako, mada nas diraju i te riječi. Vrlo često, a pogotovo što se poziva na istrebljenje ponovno našeg naroda, što je katastrofa. Bilo je i takvih ali i bezazlenijih komentara, za koje se vidi da izbijaju iz neznanja i predrasuda. 

Fotografija: Adi Kebo.

Da li društvo i institucije adekvatno reaguju na govor mržnje?

Vrlo slabo. Uglavnom u NVO sektoru, mada i to hladno, samo na riječima. I to je naravno problem, ali mi nemamo zakon koji bi tako nešto tretirao. Zbog ogromne mržnje koja izlazi sudovi ne bi imali šta raditi nego podizati optužnice za govor mržnje. To je društveni problem — svi mi treba da se zapitamo gdje će nas to odvesti, u kakve će ljude naša djeca izrasti nakon što to postane naša normalna stvarnost. Društvena normalnost. 

Nedavno je, sada već bivši visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona kojima se kažnjava negiranje genocida. Možete li povući paralelu između negiranja zločina kroz istoriju na ovom podneblju — vidjeli smo da su reakcije na amandmane bile burne, zvanično, dio države ne prihvata nova zakonska rješenja.

Da, ne shvataju da bi to ostavilo prostora da se zaštiti svaka žrtva i kazni ne samo negiranje genocida već i zločina, da se kazni negiranje svih presuda: i međunarodnih i naših sudova. 

Ne vidim zašto bi se narod osjećao prozvanim za djela koja su počinili pojedinci, možda čak i u njihovo ime. Onda bi trebali da ustanu i da to javno kažu, da to nije u njihovo ime. Ali vidimo da je cijelo društvo poprilično bolesno i da je potreban stručan multidisciplinaran pristup rješenju problema. Međutim, nema želje ni volje za nečim takvim, tako da je perspektiva veoma siva, tamna siva nijansa. 

Ali zakon, dopunjeni, je sada tu i ipak daje neki osnov za napredak?

Da, sad postoji zakon, i očekivati je od nadležnih organa da rade. Ne vjerujem da će tužilac sam pokrenuti slučaj dok neko ne uputi pritužbu. Ne znam koliko smo mi kao zajednica kadri i sposobni za to da uđemo u takvu vrstu borbe, koliko nam to uopšte treba. Naprimjer, ne mislim da može polučiti rezultate kad na antisemitske ispade reaguje Jevrejska zajednica. Drugi trebaju da reaguju na to — to što ćemo mi dići glas kad nas neko napadne, to neće imati puno uticaja. 

Da li to znači da bh. društvo toleriše antisemitizam i govor mržnje?

Pri svakoj povredi ljudskih prava bi trebalo da se stane u zaštitu onih čija su prava povrijeđena. Mi smo često kao zajednica, posebno kad se radi o napadima na vjerske zajednice, dizali svoj glas protiv napada, pozivali na razumijevanje, na toleranciju, jer to su zločini. Vjerski motivisani zločini su zločini protiv same vjere, nije normalno ni u jednoj religiji nešto tako raditi. 

Moram biti iskren — kada je bilo ozbiljnijih situacija — i drugi su stali u našu zaštitu: i crkve, i vjerske zajednice, ali i organizacije civilnog društva. Ali rijetko je to prouzrokovalo neko ozbiljnije bavljenje pitanjem od strane institucija, tužilaštava i sudova. Čak je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu odbilo našu prijavu o oštećenju Jevrejskog groblja, nije uvažena tužba. To je skandalozno. Mi nismo dizali neki glas, a možda smo trebali. 

U svijetu jačaju radikalne ideje, razlikuju se po načinu manifestiranja i objektima mržnje. Iako i Amerika ne zaostaje, ipak u nama bližoj Evropi jača nacizam. Stiže li to i do nas u BiH?

Da, dešava se jedan potpuni zaokret. Jednostavno, historijski revizionizam je doveo do toga da neke ideologije postanu ponovo društveno prihvatljive, to je fenomen prisutan u cijelom svijetu. Jasna je radikalizacija na oba pola, ne samo ono što se vrlo često ističe — desničarske radikalne organizacije — vrlo slično ja vidim i na lijevoj strani, tako da je to jedna polarizacija društva. 

I migrantska kriza koja je globalna dosta govori o tome gdje je danas čovječanstvo, odnos prema ljudima u pokretu?

Širi problem migracija je globalni problem. Kroz istoriju čovječanstva uvijek je bilo migracija, a ove su dovele do izliva mržnje. Naša religija se protivi tome, a Tora nas uči da budemo dobri prema došljacima, jer smo i sami bili došljaci u zemlji Misirskoj, u Egiptu, prije nego što nas je Gospod Bog otud izvadio svojom snažnom rukom i podignutom mišicom. 

Migranti su neko kome treba pružiti ruku i pomoći, ako ništa dati im do znanja da tamo gdje idu nisu poželjni, pa da ostanu tamo ili ostanu ovdje da žive. Pitanje migracija treba riješiti država, jasno, ali ljudima u pokretu ne treba odmagati u ionako teškoj situaciji, da ih se tuče, da im se ne da mogućnost da pokušaju da se snađu. 

Onda se sve ovdje pomiješa, i naše “tradicionalne” mržnje?

Da. Nisu tradicionalne mržnje, ali se tradicija vrlo brzo uspostavlja. Jedna generacija uspostavi tradiciju i toga me strah. Iako smo imali tih perioda sukoba ovdje kroz istoriju, dugogodišnju, vjekovnu, ali su se uvijek nalazili neki fini prozori zajedničke koegzistencije, gdje se lijepo živjelo u datim uslovima. 

Fotografija: Adi Kebo.

Prisjetimo se, u tom kontekstu, da je prošle godine održana misa za Bleiburg u sarajevskoj Katedrali. Predvodio ju je kardinal Vinko Puljić. Je li napravila štetu?

Napravila je štetu jer je pravljena javno, oglašena je. Niko od nas nema ništa protiv vjerskog obreda za mrtve, ali to je ipak, barem po mom shvatanju, jedan intimni čin i on treba da se odvija u okviru Crkve. 

Mislim da je Katolička crkva pogriješila što je na taj način tako javno to uradila. Iako smo im zamjerili javno to nije poremetilo naše odnose. Uvijek tražimo puteve dijaloga. 

Kakva je bila njihova reakcija na vaše upozorenje da griješe?

Oni i dalje ne smatraju da su pogriješili jer misa jeste nešto što je neprikosnoveno, pravo vjernika da javno praktikuju vjeru. Nadam se da će uvidjeti zašto ipak jeste pogrešno. 

Rekli ste da je šteta načinjena. U čemu se ona ogleda?

Naštetilo je ugledu Katoličke crkve. Ja to vidim po reakciji drugih građana, ne samo Jevreja. Mojih komšija, sugrađana, pa čak i Hrvata koji možda nisu katolici — nominalno jesu, ali nisu vjernici praktikanti — da to nije trebalo. Oni dolaze iz porodica vjerovatno gdje se njeguje antifašističko naslijeđe i to ima uticaja na njihovo mišljenje. Po njima, nanijeta je šteta ugledu njima kao katolicima. 

Bh. Jevreji se, kao i oni koji ne pripadaju konstitutivnim narodima u BiH [zakoni poznaju tri konstitutivna naroda: Srbe, Hrvate i Bošnjake], nazivaju “ostalima”. Šta vi mislite o tom terminu, podriva li on i vaš identitet?

Mislim da je to uvredljiv termin za sve one koje obuhvata, posebno kad su u pitanju nacionalne manjine. Isto tako, ne manje važno, kada su u pitanju oni građani koji sebe doživljavaju kao građane BiH i kao Bosance, bh. građane, nebitno kako se izjašnjavaju. 

Činjenica da su diskriminisani u svom nekom aktivnom biračkom pravu je bolna svima. Iako, svjestan sam da ova zemlja ne može zaživjeti u potpunosti kao građanska država: nažalost, trenutna politička realnost je takva. U ovom konceptu konstitutivnih, mada je i to dosta čudan termin jer konstituentne su etnije zapravo, ne vidim na koji način bi se to moglo premostiti. 

Možda drugačijim djelovanjem lidera?

Nažalost, mi nemamo političke lidere. Imamo etničke lidere i ne vidim još uvijek nikakvu alternativu. I ovo što se pojavljuje, protekom vremena uviđam da od toga nema ništa i da je to samo kalemljenje na već postojeći sistem koji je truo sam po sebi i ne dopušta razvijanje društva: zarobljeni smo u tom sistemu. Kroz izmjene Izbornog zakona, amandmane na Ustav, možda bi se dijelom omogućila ista prava, iako se tu neće mnogo šta promijeniti. A i ja ne poznajem nijednog Jevreja koji ima takve ambicije. Ipak, sama činjenica da nemaju takvu mogućnost ih stavlja u podređen položaj dok plaćaju iste poreze kao i ostali.

Prošlo je čak dvanaest godina od presude Evropskog suda za ljudska prava u tužbi koju se podnijeli Dervo Sejdić i Jakob Finci jer kao pripadnici ostalih, Rom i Jevrej, nemaju pravo da se kandiduju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta BiH. Ništa se nije promijenilo?

Vjerujem da je upravo ovo o čemu sam sada govorio najviše zasmetalo i gospodinu Finciju kada je posegnuo za tužbom u Strasbourgu. Nije to bila ambicija da se postane član Predsjedništva, nego samo činjenica da u jednoj modernoj državi, u srcu Evrope, neko nema ista prava samo zato što pripada drugoj etničkoj grupi, je skandalozna. 

Osim toga, imamo drugu vrstu diskriminacije: čak ni građani tih konstitutivnih naroda nisu jednaki, ne mogu se kandidovati za određene pozicije zbog činjenice da žive u određenoj lokalnoj zajednici. Taj teritorijalni princip je nešto što se mora promijeniti. 

Kakva je veza koju sarajevski Jevreji osjećaju prema BiH?

Mi ovdje jesmo svoji na svom. Mi nismo Jevreji koji žive u BiH, mi smo bh. Jevreji. Volio bih da nas i drugi tako počnu doživljavati jer smo svim svojim bićem kroz vijekove koje ovdje živimo pokazali, doprinoseći i razvoju društva na svim poljima, da smo ovo smatrali svojima. 

Rekli ste mi da smo svi ovdje zapravo diskriminisani na neki način, ne samo ono što se najčešće spominje pripadnici manjinskih zajednica?

Mi nismo diskriminisani u institucionalnom obliku, niko mi se nije požalio da je diskriminsan zato što je Jevrej. Imamo iste probleme kao i ostali građani, svi smo u istom košu ovdje. 

Došlo je do jedne apolitizacije društva jer ljudi koji žele nešto promijeniti vide da ne mogu i onda su se potpuno distancirali od političkog djelovanja, pa i od komentarisanja političkih dešavanja. Jednostavno žive u nekim svojim mikrokosmosima koji s politikom nemaju doticaja, nemaju ambicija da budu politički aktivni. Samim tim ne doživljavaju to kao diskriminaciju. Više ih boli to što je ekonomija slaba, što su im male plate, što nam se moraju obraćati za pomoć da plate djeci vrtić i kupe pelene. To nas više boli nego ta neka diskriminacija. Suviše smo mi mali da bismo bili organizirani. 

Zvuči baš kako ste maloprije rekli — tamna siva nijansa bh. društva? Vidite li perspektivu?

Mi sad navijamo da se konstitutivni dogovore nešto što će pokrenuti stvari, jasno nam je da se ne može nametnuti izvana. Nametnut je Dejtonski sporazum, a ostavio je zemlju u statusu quo. 

Mi nismo postkonfliktno društvo, mi smo konfliktno društvo. Mi smo još uvijek u konfliktu i to ljudima treba postati jasno. Između ostalog i nevladinom sektoru koji pokušava da primijeni metodologiju koja je primjerna za postkonfliktna društva. To je pogrešan pristup, vidimo to već 20 godina jer nije napravljen nikakav pomak da to postane javno mnijenje i gurne stvari naprijed. To je matrica iz koje ne vidim izlaz. Zato molim Boga da konstitutivni nađu načina i dogovore se. 

Sve je manje mogućnosti i za odlazak, vrata se zatvaraju, ali mi svakako više kvalifikovane radne snage nemamo: onaj ko je bio kvalifikovan, već je napustio BiH. Tako da barem ovi ljudi što su ostali ovdje pokušaju da se dogovore, da pronađu način, da izgrade normalno društvo koje će funkcionisati. 

Kada ljude više ne budu tištali egzistencijalni problemi, mislim da će na tapet doći i druge stvari pa da se rješavaju i ova pitanja o kojima smo govorili, pitanja negiranja holokausta, islamofobije, hrišćanofobije, antisemitizma, bilo kojeg oblika. Želimo da se borimo protiv svih oblika ksenofobija u društvu, jer to su sve različite strane istog novčića. 

Ovaj intervju je uređen zbog dužine i jasnoće. Razgovor je vođen na bosanskom jeziku. 

Naslovna fotografija: Adi Kebo.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.