Ležao je u svojoj sobi. Bilo je martovsko poslijepodne i vani je još uvijek bilo hladno. Aljban* (Alban) se nije osjećao dobro. Navirale su mu crne misli. U retrospektivi, vjeruje da je mjesecima patio od anksioznosti i depresije.

Međutim, tog dana se događalo nešto neobično. Bio je zaglavljen u prostoru, nije se mogao osloboditi — tim je riječima tek kasnije opisao ono što je doživio. Gušio se, kao da mu je u grlu zastala knedla. Probadala ga je tupa bol, te nije mogao razbistriti misli.

Na trenutak je izgubio nadu u to da će se ikada oporaviti. Tada mu je izgledalo kako mu je jedina preostala opcija da si oduzme život. Izašao je na terasu na trećem spratu svoje kuće, uhvatio se za metalne šipke, ali se na kraju zaustavio.

Rješenje do kojeg je došao iznenada mu se učinilo nerazumnim, stoga se povukao.

“Bio je vikend kada se to desilo. Problem je u tome što ako se ne zaokupim nečim drugim, razmišljat ću o samoubistvu”, objašnjava Aljban prilično ležerno dok ispija kafu. “Naprosto vas zaboli duša. U tom momentu imate dojam da nema izlaza i počnete razmišljate o samoubistvu. Uvjereni ste da je to jedini način na koji se možete riješiti muke.”

Aljbanova borba za život odvijala se na najvišem spratu porodične kuće u prištinskom naselju Arberija. Ispod njega su boravili njegovi roditelji i rodbina koji uopće nisu znali u kakvom se emocionalnom stanju nalazi. Nije im se povjerio u vezi s tegobama s kojima se suočava.

Šuti jer strahuje od toga da drugi neće razumjeti njegove emocionalne fluktuacije. Stigma koja se inače vezuje za mentalne poteškoće uz neinformiranost spriječila ga je da potraži stručnu pomoć. Štaviše, on smatra da je psihoterapija slabost.

“Nikome se nisam obratio zato što sam mislio da je sve ovo normalno i da ste čak i jači ako to prebrodite bez ičije pomoći”, kaže ovaj dvadesettrogodišnjak. “Osjetio bih slabost samo kada bih i pomislio na odlazak kod psihologa/inje.”

Aljban ne može pronaći uvjerljivo objašnjenje za svoje emocionalno stanje. Ističe da mu u životu ide dobro i da ne postoje vanjski faktori zbog kojih se osjeća loše. Radio kao programski inžinjer u jednoj američkoj kompaniji za informatiku i programiranje. Ima dobru platu koja je trostruko veća od prosječne mjesečne naknade na Kosovu. Ipak, dodaje da ga to ne usrećuje.

Vjeruje da pati od onoga što se u medicinskoj literaturi naziva kliničkom depresijom, iako to poput mnogih osoba koje se bore s problemima vezanim za mentalno zdravlje nije potvrdio zvaničnom dijagnozom.

U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje — najznačajnijem dokumentu u oblasti mentalnog zdravlja, koji većem dijelu psihologa/inja i psihijatara/ica služi kao pouzdan vodič prilikom detektiranja mentalnih oboljenja — naveden je niz kriterija za dijagnosticiranje depresije. Najsimptomatičnije značajke su depresivno raspoloženje koje bez prestanka traje veći dio dana pa sve do nekoliko sedmica, nesanica, gubitak zanimanja ili užitka pri upražnjavanju većine aktivnosti, iscrpljenost ili manjak energije, osjećaji bezvrijednosti ili neopravdane krivice, kao i suicidalne misli i nakane te konkretni pokušaji samoubistva.

Bind Skeja je sve to godinama proživljavao, no njegov pristup je bio u potpunosti drugačiji. Budući da je 2016. godine diplomirao psihologiju na Univerzitetu u Jorku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Skeja je bio svjestan mentalnih tegoba prije nego što ih je iskusio.

Imajući u vidu to da je i sam imao mentalne poteškoće, Bind Skeja se počeo baviti pružanjem psihološke pomoći po završetku studija psihologije i nedavno je otvorio SOS-liniju za prevenciju samoubistva pod nazivom “Linija života”. Fotografija: K2.0.

Emocionalne fluktuacije počeo je osjećati prije nekoliko godina, nedugo nakon povratka iz Ujedinjenog Kraljevstva. Kako navodi, prolazio je kroz depresivne faze i ujutro mu je bilo teže ustati iz kreveta. Međutim, prekretnica je bila prvi panični napad.

“Jednog jutra sam se probudio i sišao u kuhinju”, prisjeća se. “Tata je pripremao doručak, a ja sam mu želio pomoći. Krenuo sam ka njemu, ali čim sam mu se približio, osjetio sam da mi srce ubrzano lupa.”

Skeja nastavlja: “Nisam mogao stajati na nogama. Morao sam se na nešto nasloniti, pa sam sjeo sam na kauč. Osjećao sam pritisak u grlu, kao da me neko guši. Oblio me znoj. Mislio sam da sam doživio infarkt. Tata me je podigao, odveo do auta i odvezao u bolnicu.”

Znao je da se radi o napadu panike. To ga je iskustvo nagnalo da počne ozbiljnije shvatati svoje emocionalne tegobe. 

“Nakon prvog paničnog napada, bio sam ruina”, naglašava on. “Izlazio bih s društvom, no kada bih se vratio kući, sve bi se vratilo na isto. Nikada se nisam osjećao usamljenijim niti depresivnijim. Iznutra sam bio prazan. Osjećao sam neku bol u grudima, ali ne fizičku, i tada sam odlučio potražiti psihologa/inju.”

Danas, godinu dana kasnije, Skeja poručuje da mu je mnogo bolje. Prije sedam mjeseci je započeo psihoterapiju u sklopu koje jednom sedmično prisustvuje četrdesetpetominutnim sastancima, što mu pomaže da se nosi s poteškoćama u pogledu anksioznosti i depresije.

Kada je riječ o odnosu društva prema mentalnom zdravlju, kao jedan od ključnih problema izdvaja stigmatizaciju. Uprkos tome, napominje da je sretan jer ima porodicu i prijatelje/ice koji razumiju izazove na koje nailazi, kao i način na koji se nosi s njima. Ipak, zbog stigme i predrasuda, ne opredjeljuju se svi za taj put.

Budući da se i sam suočava s navedenim problemima i da je stekao dublji uvid u mentalno zdravlje tokom studija Ujedinjenom Kraljevstvu, Skeja je posvetio svoje vrijeme i karijeru promociji ovih pitanja na Kosovu.

On trenutno obnaša dužnost izvršnog direktora nevladine organizacije Centar za informiranje i društveni napredak (“Qendra për Informim dhe Përmirësim Social”, QIPS), koji je osnovao u oktobru 2016. godine. Bez podrške bilo koje institucije, u novembru je otvorio i “Liniju života” (“Linja e jetës”), telefonsku SOS-liniju za prevenciju samoubistva.

SOS-linija za prevenciju samoubistva “Linija života” otvorena je u novembru 2019. godine i u ovom trenutku je jedina platforma za pomoć te vrste dostupna na Kosovu. Fotografija: K2.0.

Organizacija je ove godine realizirala program obuku jedanaest volontera/ki iz Prištine u kojem su učestvovali instruktori/ice s nizozemske SOS-linije za prevenciju samoubistva, 113. Angažiranjem volontera/ki — uglavnom studenata/ica iz različitih branši — “Linija života” nastoji svakoj osobi koja je u teškom emocionalnom stanju dati priliku da se njen glas čuje, pri čemu je njena anonimnost zagarantirana. Za sada je to jedina platforma tog tipa na Kosovu.

Skeja tvrdi da je primarni povod za pokretanje ove inicijative bio stav društva prema mentalnim tegobama.

“Mi ne živimo u društvu u kojem možete otvoreno govoriti o mentalnim poteškoćama, tako da je ovo itekako neophodno”, ocjenjuje on. “Ovakve linije su neophodne i na Zapadu, a kamoli u zemljama kao što je naša, gdje je stigmatizacija primjetnija.”

Visoka stopa samoubistava

Prema podacima iz Policije Kosova, samoubistvo su nakon rata počinile ukupno 1,032 osobe. Godine 2018, vlastiti život je oduzelo 37 građana/ki Kosova, dok su u istom periodu prijavljena i 164 pokušaja samoubistva. Stanje je u svakom slučaju bilo najkritičnije 2014. godine, kada je zabilježeno 77 samoubistava.

To znači da svake sedmice u prosjeku tri lica pokušaju izvršiti samoubistvo, a barem jedna u istom vremenskom razdoblju i počini suicid.

Statistika pokazuje da su mlađe muške osobe najugroženiji sloj društva što se tiče samoubistava. Oko 70 posto samoubistava na Kosovu izvrše muškarci, s tim da najveće izglede za to imaju lica životne dobi od 26 do 30 godina. Na drugom mjestu nalaze se osobe dobi između 19 i 25 godina.

Bind Skeja sumnja da je stvarna stopa samoubistava čak i viša zato što ova kategorija ne obuhvata druge uzroke smrti — poput namjernog predoziranja pojedinim supstancama — te ističe i da brojni pokušaji samoubistva ostaju neprijavljeni zbog društvenih stigmi.

Kako navodi Skeja, faktori koji potiču osobe na samoubistvo pretežno su biološke prirode.

“Baza je biološka. Neko se rađa s predispozicijama za takav poremećaj [mentalnog zdravlja]”, objašnjava on. “Ako je neko biološki gledano sklon mentalnim tegobama kao što su depresija ili anksioznost, ti simptomi mogu izaći na vidjelo posredstvom socio-ekonomskih uslova, no te okolnosti ne uzrokuju mentalne poteškoće.”

Međutim, sociolog Aljbert (Albert) Mecini napominje da društveni faktori u velikoj mjeri utječu na visinu stope samoubistava. Naime, on kaže da je broj muškaraca koji su oduzeli vlastiti život veći jer teško socio-ekonomsko stanje narušava i ono psiho-emocionalno, čime se uslovljava gubitak samopouzdanja.

“U okvirima naše društvene tradicije, muškarca se smatra glavom kuće; od njega se očekuje da zarađuje i da se brine o krovu”, konstatira Mecini. “Kada ne uspije ispuniti te zadatke i društvena očekivanja, psiho-emocionalni pritisak raste, što nekima postaje nepodnošljivo i neizdrživo.”

Još jednu društvenu skupinu unutar koje se stopa samoubistava povećala čine ratni veterani/ke. Predsjednik udruženja nekadašnjih pripadnika/ca OVK-a, Hisni (Hysni) Gucati, poručuje da je u poslijeratnom periodu 52 učesnika/ca rata na Kosovu počinilo samoubistvo, te dodaje da je primarni uzrok teško emocionalno stanje izazvano ratnom traumom.

“Preko 90% samoubistava koje izvrše bivši borci/kinje rezultat je ratne traume”, nastavlja Gucati. “Ratovi širom svijeta dovode do mentalnih oboljenja. Isto se dogodilo i ovdje. Imamo veterane/ke koji se suočavaju s psihijatrijskim problemima ili u bolnicama ili u svojim domovima i koji primaju terapiju za to.”

Šef Klinike za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra Kosova (UKCK), Šaban (Shaban) Mecinaj, naglašava da je mnogobrojnim učesnicima/kama rata dijagnosticiran posttraumatski strasni poremećaj (PTSP). Procjene Odjela za boračka pitanja Sjedinjenih Država pokazuju da i do 20% nekadašnjih vojnika/inja ima PTSP.

“Traumatična iskustva — između ostalog rat, kao i druge okolnosti u kojima je ljudski život u neposrednoj opasnosti — mogu proizvesti posttraumatski stresni poremećaj koji se kasnije ponovo javlja zajedno s depresivnim poremećajima”, tvrdi Mecinaj. “Prema tome, ti ljudi postaju depresivni i podložni drugim psihijatrijskim poremećajima koji kulminiraju suicidalnim mislima i nakanama, a ponekad i samim samoubistvom.”

Šaban Mecinaj, šef Klinike za psihijatriju UKCK-a izdvaja da mnogi veterani/ke rata na Kosovu imaju posttraumatski stresni poremećaj. Fotografija: Adi Bećiri (Beqiri) / K2.0.

Sličnog mišljenja je i neuropsihijatar Jusuf Uljaj (Ulaj). Mada je od rata prošlo 20 godina, kaže da se stalno susreće s osobama koje traže stručnu pomoć prvi put zbog toga što su u sukobu na Kosovu preživjeli razne traumatične situacije. Uljaj objašnjava da su glavni simptomi anksioznost, depresija, nesanica i noćne more povezane s psihološkom traumom.

Ipak, napominje da na broj samoubistava na Kosovu utječu i drugi socio-ekonomski faktori.

“Porast stope samoubistava na Kosovu u poslijeratnom periodu — uključujući samoubistva bivših pripadnika/ca OVK-a — može se dovesti u vezu s traumatičnim iskustvima kroz koja su te osobe prošle”, ocjenjuje on. “Tu je i nedostatak programa i projekata zdravstvene zaštite namijenjenih učesnicima/ama rata, onih programa i projekata kakvi postoje u drugim zemljama. Ovoj društvenoj kategoriji nije dovoljno dati popuste i penzije. Njima trebaju kontinuirana, posebna njega i pomoć.”

Na manjak institucionalnog angažmana također ukazuje Gucati, te navodi da je vladinim organima predložio da izgrade rehabilitacijski centar za nekadašnje borce/kinje nakon što je vidio sličnu ustanovu u Hrvatskoj. Međutim, njegov prijedlog nije podržan.

Gucati ističe da je takav centar prijeko potreban zbog toga što je broj veterana/ki s PTSP-om veći nego što mislimo.

“Mi Albanci/ke ne volimo da nam se govori kako imamo mentalne bolesti”, naglašava. “Upravo zato veterani/ke rijetko traže pomoć. Mislim da je taj broj [učesnika/ca rata na Kosovu s PTSP-om] veći, ali njihove porodice i rodbina ne žele da drugi saznaju za ove probleme.”

Štaviše, otvaranje takvog centra je i zakonska obaveza. Članom 23. stav 3. Zakona o ratnim veteranima Oslobodilačke vojske Kosova predviđeno je osnivanje Centra za posttraumatski stres koji će biti namijenjen za “emocionalnu i duševnu rehabilitaciju [od] trauma [nastalih] kao posledica rata”.

Izgradnja tog centra nadležnost je Ministarstva rada i socijalne zaštite. Čelnici/e Ministarstva su poručili da Centar i dalje nije izgrađen, no nisu rekli zašto to do sada nije učinjeno.

Pomoć bivšim borcima/kinjama svodi se na penzije, a to je ujedno i glavni zahtjev organizacija koje zastupaju ovaj društveni sloj. Za troškove isplate ovih penzijskih naknada vlasti godišnje izdvajaju milione eura.

Broj osoba koje primaju boračke penzije, kao i iznos novčanih sredstava koje država troši na njih, svake godine se povećava. Prema istraživanju K2.0-a, u 2016. godini je za 28 000 veterana isplaćeno ukupno 47,9 miliona eura. Ta je cifra 2017. godine porasla na 65,9 miliona eura, dok je 2018. visina troškova isplate veteranskih penzija iznosila gotovo 80 miliona eura.

“Samo ludim ljudima treba psihijatar”

S problemima koji proizlaze iz stigmatizacije i predrasuda ne susreću se samo ratni veterani/ke, već i ostale društvene grupe koje se suočavaju s mentalnim poteškoćama, na što skreću pažnju stručnjaci/kinje koje tim osobama pružaju pomoć.

Neuropsihijatar Uljaj već 34 godine radi s onima koji se bore s mentalnim tegobama, stoga dobro poznaje izazove na koje je moguće naići u ovoj sferi. Iako tvrdi da su stigma i predrasude vezane za emocionalne poremećaje zastupljene svugdje, on je stava da su u kosovskom društvu još uočljivije s obzirom na način na koji se u kulturi i društvu Kosova pristupa mentalnom zdravlju.

“Brojne osobe u našem društvu još uvijek su uvjerene da ‘samo ludim ljudima treba psihijatar’, pa je samim time ‘bolje imati rak nego ići kod psihijatra’”, ocjenjuje Uljaj, koji radi u prištinskoj klinici “Aura”.

“Kao što možemo imati različita oboljenja koja pogađaju naše tijelo, među kojima su dijabetes, povišen krvni pritisak, reuma ili rak, tako možemo imati i psihološke probleme. Dakle, nije nikakva sramota suočavati se s psihološkim problemima i niko ne bi trebao oklijevati da se za pomoć obrati stručnjacima/kinjama.”

Neuropsihijatar Jusuf Uljaj smatra da su mnogobrojni građani/ke Kosova uvjereni kako bi bilo bolje da dobiju rak nego da im zatreba psihijatrijska pomoć, i to zbog stigme koju se i dalje vezuje za mentalno zdravlje. Fotografija: Adi Bećiri / K2.0.

Uljaj dodaje da su emocionalne poteškoće koje najčešće uočava kod svojih pacijenata/ica anksioznost, fobije, panični poremećaj i depresija.

Institucije Kosova ne raspolažu podacima o tome koliko se osoba bori s tim problemima. Ipak, na osnovu studija međunarodnih organizacija provedenih na globalnom nivou može se zaključiti da su spomenute tegobe prilično uobičajena pojava u današnjem društvu.

Zvanična statistika Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuje da preko 300 miliona osoba širom svijeta živi s depresijom, pri čemu se godišnje zabilježi 800 000 samoubistava. Iz SZO-a navode da su tri glavna problema koja sprečavaju učinkovito liječenje mentalnih poteškoća stigmatizacija, diskriminacija i nedostupnost adekvatne zdravstvene zaštite, što je posebno aktualno na Kosovu.

Psihologinja Eurisa Rukovci je 2018. godine osnovala nevladinu organizaciju “Soušal Leb” (Social Lab), u okviru koje nastoji učiniti mentalno zdravlje prioritetom u izradi državnih politika. I Rukovci podcrtava stigmatizaciju i predrasude kao najveće probleme.

Psihologinja Eurisa Rukovci kaže da je na Kosovu još uvijek prisutno pogrešno shvatanje da ljudi koji se bore s depresijom imaju slab karakter. Fotografija: K2.0.

Ona je prepoznala dva tipa stigme zastupljena u kosovskom društvu, a to su: društvena stigma i internalizirana stigma. Oba tipa se manifestiraju u obliku stereotipa, predrasuda i diskriminacije.

“Društvena stigma se odnosi na stigmatizirana uvjerenja u vezi s pojedincima/kama koji se možda suočavaju s mentalnim poremećajima, i to preovladava kod šire javnosti”, nastavlja Rukovci. “Potonja stavka je društvena stigma, odnosno doživljaj prisustva društvene stigme koji internaliziraju osobe s mentalnim poremećajima.”

Za primjer uzima depresiju. “Kod nas vlada uvjerenje da ljudi koji se bore s depresijom zapravo imaju slab karakter. Takvo stajalište temelji se na predrasudama te hrani i društvenu i internaliziranu stigmu.”

Sociolog Mecini na sličan način smješta stigmu u društveno-kulturni kontekst. Prema njegovim riječima, stigmatizacija je proizvod pogrešnog i zastarjelog mišljenja o ovim problemima koje se nastavlja njegovati.

“Često možemo čuti neispravno viđenje koje glasi da je važnije očuvati vlastitu sliku u društvu kao savršenog ljudskog bića koje nema nikakve probleme nego se baviti svojim stvarnim stanjem, naročito u psihološkom smislu”, objašnjava Mecini. “To je odraz pogrešnog mentaliteta iz prošlosti koji se nažalost održao do danas, mada nije toliko izražen kao prije.”

Izuzmemo li društvene stigme, nadležne insistucije ne posvećuju dovoljno pažnje pitanju mentalnog zdravlja, a stručnjaci/kinje ističu nedostatak angažmana i investicija u ovoj oblasti.

Šaban Mecinaj iz UKCK-a naglašava da mentalno zdravlje nije prioritet i to najbolje oslikavaju nedovoljna ulaganja.

“Nažalost, osim nekoliko poslijeratnih investicija u centre za mentalno zdravlje — čiji je cilj bilo objedinjavanje psihijatrijskih usluga — u regionalne bolnice, odjele i klinike se nije ulagalo dovoljno novčanih sredstava”, nastavlja.

U raspodjeli budžeta za 2019. godinu, od ukupno 234 miliona eura koliko je predviđeno za zdravstvo u cjelini, ustanovama za mentalno zdravlje dodijeljena su samo tri miliona eura, to jest 1,2% cjelokupnog budžeta za zdravstvenu zaštitu. Poređenja radi, za rad ustanova za mentalno zdravlje države članice Europske unije u prosjeku izdvajaju 13% budžetskih sredstava namijenjenih za zdravstveni sistem.

Međutim, čak i ta tri miliona dodijeljena su samo radi pokrivanja troškova isplate mjesečnih naknada i drugih zvaničnih izdataka za 258 zaposlenih u ovom sektoru, kao i na opremu i zdravstvene usluge. Tako budžetskih rashoda u pogledu kapitalnih ulaganja nije bilo.

Klinika za psihijatriju čiji je Mecinaj šef nalazi se u glavnom gradu, dok je u ostalim većim gradovima Kosova smješteno devet centara u kojima je moguće potražiti usluge zaštite općeg mentalnog zdravlja. Od tih devet ustanova, dvije su u Prištinskom okrugu, dvije u Kosovskomitrovačkom, te po jedna u Gnjilanu, Uroševcu, Prizrenu, Peći i Đakovici.

Iz Ministarstva zdravstva poručuju da ti centri organiziraju aktivnosti psihološke edukacije, individualnu i grupnu psihoterapiju, kućne posjete, savjetovanje u sklopu službe porodične medicine i mnoge druge usluge. Pored toga, na Kosovu postoji devet Domova za integraciju u zajedincu, od kojih svaki raspolaže sa po deset kreveta. Osoblje tih domova nudi usluge rehabilitacije i 24 sata dnevno brine o pacijentima/cama s akutnim psihijatrijskim oboljenjima.

Rukovci iz Soušal Leba napominje da su u zdravstvenim ustanovama vidljivi ozbiljni problemi u sferi pružanja usluga zaštite mentalnog zdravlja, što podrazumijeva loš sistem upućivanja, manjak kvalificiranog kadra i nedovoljan broj investicija. Smatra da je potrebno unapređivati, pratiti i vrednovati rad javnih ustanova kako bi se došlo do informacija o učinkovitosti njihovih programa i kako bi se te informacije potom moglo razmjenjivati.

Kosovski rehabilitacijski centar za žrtve torture (KRCŽT) jedina je organizacija koja je do sada obavljala nadzor i ocijenjivala rad ustanova za mentalno zdravlje na teritoriji Kosova. Službenica za nadzor u toj organizaciji je Fatmire Haljiti (Haliti).

“Broj zaposlenih je vrlo nizak kada ga uporedimo s brojem klijenata/ica i njihovih potreba”, izdvaja Haliti. “U brojnim ustanovama — kao što su Domovi za integraciju u zajednicu, recimo — u noćnoj smjeni radi samo jedna sestra/tehničar koji/a mora nadgledati deset pacijenata/ica s psihijatrijskim tegobama. On/a ih mora sam/a nahraniti te se pobrinuti za njihovu higijenu i terapiju, imajući u vidu to da u tim ustanovama nema pomoćnog osoblja.”

Dodaje da u tim centrima nema ni individualnih planova za njegu niti ponovnu procjenu stanja pacijenata/ica.

S druge strane, Bind Skeja tvrdi da su čak i u zdravstvenim ustanovama prisutni stigmatizacija i predrasude usmjerene prema mentalnim poteškoćama. Prisjećajući se onoga što je doživio nakon paničnog napada, kaže da način na koji su se prema njemu ophodili članovi/ice medicinskog osoblja Urgentnog centra UKCK-a nimalo nije olakšalo situaciju.

“Medicinsko osoblje bilo je katastrofalno na psihološkom planu”, objašnjava. “Govorili su mi: ‘A tako mlad momak… nema potrebe da se uzbuđuješ.”

Ocjenjuje da uslovi u centrima za mentalno zdravlje nisu zadovoljavajući kao i da njihovi zaposlenici/e ne razumiju probleme vezane za mentalno zdravlje.

“Sve zavisi od toga ko vas zapadne, ali pojedini psiholozi/ginje umjesto psiholoških pružaju religijske usluge”, navodi Skeja. “Ima slučajeva kada se ljudima koji se suočavaju s određenim nestabilnostima daju vjerske knjige.”

Napominje da to dodatno daje dodatni podstrek stigmatizaciji, a dodaje i da “se osoblje u ovim centrima nedovoljno nadzire i da uprava nije dobra.”

Službenica za nadzor KRCŽT-a pak ističe da je stigmatizacija mentalnog zdravlja još izraženija u drugim zdravstvenim ustanovama u kojima osoblje ponekad odbija liječiti pacijente/ice s težim mentalnim poremećajima i gdje oni ne dobijaju pomoć koja im je neophodna.

“Ako se korisnik/ca centra za mentalno zdravlje mora liječiti na odjelu ili klinici za neku drugu bolest, tamošnje medicinsko osoblje je odbija pod izgovorom da mu/joj ne mogu pomoći zbog njegovog/njenog mentalnog poremećaja”, naglašava Haljiti. “Te osobe često zahtijevaju da radi daljnjeg liječenja budu premještene na odjel za psihijatriju, iako se radi o nekoj drugoj bolesti.”

Posljedice zanemarivanja problema: zloupotreba lijekova

Neadekvatan nadzor lijekova u ustanovama i izbjegavanje medicinske pomoći uslovljeno stigmatizacijom faktori su koji stvaraju dodatne probleme osobama s mentalnim tegobama. Jedna od posljedica tih pojava je upotreba psihotropnih lijekova bez ljekarskog recepta.

Psihotropni ili psihoaktivni lijekovi utječu na hemijske procese u mozgu, čime saniraju mentalne poteškoće. U liječenju emocionalnih poremećaja preovladavaju dvije vrste tih lijekova: antidepresivi — koji služe za liječenje depresije i anksioznosti — i anksiolitici — koji služe za ekspresno otklanjanje simptoma anksioznosti i straha.

Ljekari/ke upozoravaju da građani/ke Kosova ovakve lijekove nerijetko uzimaju bez recepta, čime sami sebi stvaraju probleme.

Dijana* (Diana) je 2016. godine otprilike dva mjeseca bez ljekarskog recepta pila antidepresiv escitalopram, koji povećava nivo neuroprijenosnika setoronina u mozgu. Deficijencija serotonina inače je povezana s depresijom i anksioznošću.

Dok je studirala (od 2014. do 2017. godine), Dijana je prolazila kroz depresivne faze za koje tvrdi da su proisticale iz pritiska i očekivanja društva. Nakon što je nekoliko dana provela informirajući se putem Gugla, počela je koristiti antidepresive.

“Ustručavala sam se od psihoterapije jer sam poznavala mnoge psihologe/inje, a nisam vjerovala onima koje ne poznajem”, prisjeća se ova dvadesetčetverogodišnjakinja. “Najjednostavniji izlaz bili su antidepresivi.”

Kada je počela uzimati antidepresive, tokom prvih nekoliko mjeseci se suočavala s dilemom.

“Kada sam ih pila, moj pristup psihološkim problemima bio je antimedicinski, zato što sam bila prilično skeptična u vezi s njihovim učinkom”, izdvaja ona. “Pomislila sam da to nije bilo ispravno rješenje problema. U tom periodu sam se osjećala izgubljenom. Nisam bila ni dobro ni loše, samo sam bila izgubljena. Tako sam ih i prestala upotrebljavati.”

Apelira da niko sam sebi ne određuje dijagnozu niti terapiju.

Prodaja lijekova bez recepta kažnjiva je u skladu sa Zakonom o medicinskim proizvodima i medicinskoj opremi i Administrativnim uputstvom o ljekarskim receptima u javnom zdravstvenom sistemu. Za nadzor [proizvodnje i prodaje] lijekova odgovoran je Farmaceutski inspektorat — tijelo koje se nalazi u sastavu Ministarstva zdravstva.

Zvaničnici/e priznaju da je prisutna praksa prodaje psihotropnih lijekova bez ljekarskog recepta, te poručuju da Inspektorat obavlja ad-hok inspekcije i da na teren izlaze na zahtjev građana/ki. Ipak, apoteke rijetko određuju novčane kazne.

Prema podacima iz Farmaceutskog inspektorata, u 2018. godini je izvršeno preko 600 inspekcija, no zbog prodaje lijekova bez recepta su samo četiri apoteke morale platiti kazne, i to u visini od po 1000 eura. Nadalje, za tu vrstu prekršaja su u prvoj polovini 2019. godine naplaćene samo dvije kazne.

Simboličan broj kazni razlog je zašto je ova pojava i dalje rasprostranjena. Dijana podcrtava da je lako nabaviti lijekove bez ljekarskog recepta.

“Na moje iznenađenje, lakše sam ih dobila u apoteci u centru grada nego u naselju Bregu i Dijelit, gdje sam živjela”, nastavlja ona.

Godine 2014. objavljeno je istraživanje o prodaji lijekova bez recepta, koje je provela nevladina organizacija Institut za kriminologiju i krivično pravo. Autori/ce istraživanja posjetili su 23 apoteke u šest gradova Kosova i pokušali kupiti alprazolam (Ksanaks), dijazepam i metadon, koje je zabranjeno prodavati bez ljekarskog recepta. Alprazolam i dijazepam spadaju u skupinu benzodijazepina, dok metadon služi za liječenje ovisnosti o narkoticima.

Stanje je bilo najproblematičnije u Prištini, gdje su zaposlenici/e svih jedanaest posjećenih apoteka pristali na prodaju navedenih lijekova bez recepta.

“Na temelju terenskog istraživanja zaključili smo da bilo koji građanin/ka može nabaviti ove lijekove bez ljekarskog recepta, mada je to nezakonito”, ocijenjeno je u istraživanju. “Narkotički lijekovi i psihotropne supstance moguće je kupiti bez ikakvog postupka identifikacije te ih se može vrlo lako nabaviti i koristiti mimo svakog kriterija.”

Kako navode ljekari/ke, izuzetno je problematična činjenica da se do ovih lijekova može doći na tako jednostavan način.

Neuropsihijatar Uljaj kaže da mu se veliki broj pacijenata/ica obraća nakon što su duži period upotrebljavali lijekove koje nazivaju “relaksantima”. Većina tih osoba ih uzima bez recepta, a samo pojedinci/ke ih piju pošto se posavjetuju s ljekarima/kama specijalistima/cama ili pak porodičnim ljekarima/kama.

Uljaj ističe da su neki od lijekova koje se često kupuje bez ljekarskog recepta Ksanaks, Dijazepam i Leksilijum. Sva tri potpadaju pod benzodijazepine i poznati su kao sedativi zbog toga što neposredno po uzimanju umirujuće djeluju na organizam.

“Nekim pacijentima/cama ove lijekove preporučuju prijatelji/ce ili poznanici/e te samoprozvani imami ili tradicionalni iscjelitelji/ce koji tvrde da će im ti preparati pomoći”, nastavlja on.

Uljaj objašnjava da osobe u takvim slučajevima nerijetko postaju ovisne o tim lijekovima, povrh svojih psiholoških problema.

“Kao psihijatar budem zabrinut kada se susretnem s tim pacijentima/cama jer je iznimno teško odvići se od Ksanaksa ako ste duži niz godina svaki dan uzimali veće količine”, napominje Uljaj.

Isto brine i Šabana Mecinaja, šefa Klinike za psihijatriju, koji naglašava da bi se psihijatrijsku terapiju trebalo propisivati oprezno i da bi se pacijenta/icu moralo pažljivo pratiti dok je koristi zato što ti lijekovi pretežno izazivaju nuspojave. Prema njegovim riječima, neki od tih neželjenih učinaka su otpornost — pri čemu tijelo konstantno iziskuje veće količine istog lijeka da bi bio postignuti isti učinak — i ovisnost, što može ozbiljno ugroziti zdravstveno stanje osobe. Mecinaj dodaje da prvenstveno benzodijapeni dovode do tih posljedica.

Ljekari/ke za situaciju u ovoj oblasti krive nadležne institucije.

“Uzrok ovog problema je disfunkcionalnost zdravstvenog i farmaceutskog sistema na Kosovu”, ocjenjuje Uljaj. “Nažalost, u našim apotekama do bilo kojeg lijeka koji želite možete doći bez recepta. To je nedopustivo i nadasve opasno. [Zakonske] zabrane prodaje spomenutih lijekova bez ljekarskog recepta usvojene su u Skupštini, no na terenu ih niko ne provodi.”

O upotrebi ovih lijekova na Kosovu gotovo da i nema podataka. Jedinu studiju o ovom problemu objavio je Europski centar za praćenje droga i ovisnosti od drogama (EMCDDA) 2014. godine. Od ukupnog broja učesnika/ca ovog istraživanja, njih 2% se izjasnilo da je u prošlosti koristilo antidepresive, dok je 3% ispitanika/ca navelo da je u protekloj godini pilo anksiolitike.

Uprkos pasivnosti institucija i društvenim predrasudama, stručnjaci/kinje iz ovog polja podcrtavaju važnost mentalnog zdravlja u životu ljudi.

Visar Sadiku, klinički psiholog, svakodnevno radi s klijentima/cama kojima je potrebna pomoć u stabilizaciji njihovog emocionalnog stanja. On poručuje da osoba ne može pravilno funkcionirati ukoliko je njeno mentalno zdravlje narušeno.

Klinički psiholog Visar Sadiku izdvaja da svijest društva o mentalnom zdravlju još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, zbog čega mnoge osobe nerado traže pomoć. Fotografija: Adi Bećiri / K2.0.

Kada je riječ o tome zašto se osobe koje se suočavaju s ovim problemima ne obraćaju uvijek za pomoć psiholozima/ginjama, već pribjegavaju drugim metodama, Sadiku nudi dva objašnjenja.

“Psihologija je u našoj zemlji relativno mlada nauka, pa se za nju kao takvu vezuju razne negativne konotacije. Na osobe koje dobijaju uputnice psihologu/inji okolina obično gleda kao na ljude s problemima koji direktno utječu na njihovu mentalnu funkciju, ali to nije uvijek slučaj”, napominje.

“Tu je i još jedan razlog za koji smo utvrdili da je tačan: mnoge od tih osoba nam govore da nisu znali ni kakvu vrstu usluga psihologi/nje zapravo pružaju, tako da nisu željeli tražiti pomoć od njih. To nam pokazuje da je nivo društvene svijesti o mentalnom zdravlju — i to u prvom redu u ruralnim područjima — i dalje nezadovoljavajući.”

Bind Skeja ne žali zbog toga što je pokucao na vrata psihologa i zatražio pomoć. Život mu se u potpunosti promijenio nakon njegovog prvog psihoterapeutskog termina.

“Sada sam potpuno drugačija osoba. Krenuo sam od nule i nanovo se izgradio kao ličnost”, kaže on. “Sada sam u svom najboljem izdanju, sve zahvaljujući tome što sam radio na sebi.”

Međutim, s obzirom na odsustvo odgovarajuće podrške institucija i ustezanje koje proizlazi iz društvenih predrasuda, mnogi će se morati sami suprotstaviti svojim mentalnim problemima.K

Ukoliko imate neke od problema navedenih u ovom članku, pozovite SOS-liniju za prevenciju samoubistva “Linija života” na broj 0800 12345 (svakim danom od 21:00 do 01:00).

*Napomena urednika: Imena Aljban i Dijana su pseudonimi koji su upotrijebljeni na zahtjev tih osoba radi zaštite njihovog identiteta.

Uredio: Bekim Kupina

Dodatno uredili: Besa Ljuci (Luci), Džek Bučer (Jack Butcher) i Bronvin Džouns (Bronwyn Jones).

Naslovna fotografija: Adi Bećiri.

Ovaj članak je napisan u okviru drugog ciklusa Programa stipendiranja novinara/ki u oblasti izvještavanja o ljudskim pravima. Program podržava Ured Europske unije na Kosovu te se finansira u sklopu projekta “Podrška Luksemburga civilnom društvu na Kosovu” — koji finsansira Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburg, a čijom realizacijom upravlja Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) — kao i sredstvima Nacionalne fondacije za demokratiju (NED).
Sadržaj članka isključiva je odgovornost organizacije Kosovo 2.0 i nužno ne odražava stavove finansijera.