Živim u Belgiji od svoje treće godine. Moji roditelji su napustili Kosovo 1998. godine, u toku rata. Otac je bio radikalan čovjek, posebno kada se radilo o mom obrazovanju i nezavisnosti. Oko te dvije stvari se vrtio moj svijet. Ništa više nije bilo važno.

Iako su kod ostalih ljudi vladala podijeljena mišljenja o tome kako me odgajao, to njega nije zanimalo. Štaviše, mislim da je ispravno reći da ga je bolio đon za ono što su drugi albanski roditelji govorili o razvoju mog identiteta. A, iskreno, taj se identitet nije baš poklapao s tradicionalnom albanskom vizijom djevojke “koja bi trebala ostati kod kuće”.

Za njega bi najveća noćna mora bila da sam se eventualno udala prije svoje 25 godine (najranije) i da nisam završila studij. Moju diplomu je stalno nazivao kartom za slobodu, koju mnoge Albanke nemaju — kao neku vrstu ugovora u kom piše: “Ja sam individua sama za sebe i ne možete me iskorištavati. Ne trebate mi u životu.”

Kada sam imala otprilike 14 godina, prvi put sam razvila romantične osjećaje prema nekome. U mom slučaju, riječ je bila o jednom dečku. Budući da su mi roditelji uvijek dopuštali da otvoreno iznosim svoja razmišljanja i osjećanja, shvatila sam da je i to bilo nešto o čemu sam s njima mogla pričati. Tako sam im rekla da sam se ludo zaljubila.

U početku su bili šokirani, no saslušali su me (čitaj: mami je skočio pritisak jer sam bila premlada, a tata je pokušavao sagledati širu sliku). Ni jedno ni drugo nisu odobravali moju vezu zato što su smatrali da sam bila premlada i da nisam mogla balansirati školu i momka. Nakon što sam malo bolje promislila o svemu, uvidjela sam da su bili upravu, pa sam te iste sedmice raskinula s njim. Prolila sam koju suzu misleći da je mom životu došao kraj, ali na kraju sam ga preboljela.

Kasnije, dok sam sazrijevala, često smo razgovarali o vezama. Roditelji bi me s vremena na vrijeme i pitali da li mi se neko sviđao ili da li sam s nekim pričala. Na taj način su provjeravali šta se događa kod mene i stvorili sigurno okruženje u kom sam mogla govoriti o ovoj temi. Bilo im je draže da bez ustručavanja komuniciram o svom privatnom životu nego da pravim sve one “greške” koje pravi prosječni tinejdžeri i tinejdžerke.

S druge strane, vrlo jasno su mi dali do znanja da je uredu griješiti sve dok si iskren ili iskrena o tome i ukoliko naučiš lekciju. U našoj porodici nije bilo tabua. Imali smo liberalne poglede na ljubavne veze i sve četvero smo jedni s drugima dijelili vlastita mišljenja, iskustva i osjećaje. Doticali bismo se i gej odnosa, što je prilično neuobičajeno za jednu albansku porodicu.

Kako god, to ne znači da su uvijek imali ista mišljenja kao i ja. Oni su ipak bili albanski roditelji, no barem smo pričali o raznoraznim stvarima.

U želji da ne steknem dojam da je moj mlađi brat imao više sloboda ili prava (zbog toga što je bio dječak), roditelji ni njemu nisu dozvoljavali da gubi vrijeme zabavljajući se s drugim osobama sve dok nije dovoljno odrastao. Dakle, i u njegovom slučaju je na prvom mjestu bila škola, a slobodne aktivnosti na drugom.

Za razliku od brata — koji je bio prije svega sportski tip — ja sam bila pravi knjiški moljac. Svake sedmice bih odlazila u biblioteku, te sam nakon nekog vremena počela i pisati. U svojim tinejdžerskim godinama pisala sam ljubavne pjesme da bi mi s navršenih 18 na pamet pala sjajna ideja: odlučila sam objaviti svoju prvu knjigu poezije. O tome sam porazgovarala s tatom i rekao mi je da sama nađem izdavača.

Kada sam počela sumnjati u to što sam poduzimala, on me je ohrabrivao da istrajem jer nisam imala šta izgubiti. Spominjao mi je albanske autorice koje su morale pisati knjige i objavljivati ih pod imenima svojih muževa zato što je ženama bilo zabranjeno da se bave intelektualnim radom. Da to nisu činile, niko ne bi ni izdavao njihova djela.

“Pred tobom je sav luksuz ovog svijeta, niko te neće spriječiti u tom naumu”, poručio mi je. I niko me ni nije spriječio.

Da skratim priču, sa svojih 19 godina objavila sam kratku zbriku poezije, pri čemu sam troškove objavljivanja pokrila novcem koji sam zaradila za godinu dana, radeći u jednoj pekari svake subote ujutro.

“Sad možeš reći da si uspjela sama”, tata mi je s ponosom kazao.

Kako sam postajala starija, tako su se naše posjete rodbini na Kosovu — kod koje smo išli jednom godišnje — pretvarale u praznike provodadžisanja. Za one koji ne znaju na šta mislim, to su odmori tokom kojih tetke, strine, komšinice i rodice pokušavaju da vas “nabace” nekom neženji koji bi, prema njihovom mišljenju, bio savršen kandidat za vašeg supruga zbog raznih razloga.

Tek sam napunila 18 kada je sve to počelo. Mada je mama tu i tamo smjelo pokazivala zanimanje za neke od njih, tata nije davao ni pet para ni za kakve diplome, kuće ili novac koji je dotični posjedovao, stoga nije želio ni čuti šta je sve bilo u ponudi. 

“Kad diplomira i kad osjeti da je spremna, naći će ona nekoga sama”, govorio bi on. “Nije na prodaju.”

Čak i kada bih izlazila s nekim, ponavljao bi mi da ne bi bio zadovoljan u slučaju da se s nekim uselim ili vjerim prije nego što završim studij.

“Možeš ti s njim pričati i izlaziti koliko god hoćeš, ali ja neću ovdje sjediti skrštenih ruku i gledati kako sebi upropaštavaš život preuzimajući ulogu domaćice”, naglašavao bi kada god bismo razgovarali o tim stvarima. “Kad diplomiraš, radi šta god hoćeš.”

Uz dužno poštovanje prema osobama koje odluče napustiti školu da bi ostale kući, on nije želio da prenaglim i odustanem od školovanja samo kako bih bila s nekim frajerom. Takav način života me ne bi usrećio niti bi veza poput te preživjela. Tata je to vrlo dobro znao.

Jednom mu je toliko bilo muka od svih tih silnih pokušaja uvezivanja da je jednoj starijoj dami iz našeg susjedstva, koja se trudila da me upozna sa svojim unukom, rekao da u Belgiji ponekad i nađem nekog dečka — samo da je ušutka.

Njemu je to bilo urnebesno, naročito njen izraz lica. Ja sam pak isticala da će početi kružiti glasine o mom nepostojećem ludovanju u Belgiji.

“Ne zanima me šta ljudi pričaju o tebi”, govorio bi mi svaki put kada bih brinula o mišljenju drugih. “Ja sam te odgojio i gledam te svaki dan. Znam te bolje nego bilo ko. Ako ti je već stalo do toga šta se priča, onda bi ti bolje bilo da se zaključaš u kuću i digneš ruke od života.”

Na prvoj godini studija izabrana sam za predsjednicu vijeća studenata. U retrospektivi, nisam bila ni svjesna odgovornosti koju sam preuzela, no željela sam biti neko i nešto na svom fakultetu.

Da budem krajnje iskrena, osjećala sam se prejako kada sam samu sebe nazivala predsjednicom, prvenstveno zbog toga što dolazim iz doseljeničke porodice. Budući da mi je raspored bio pretrpan predavanjima i sastancima, vremenom mi je postalo teško vozariti svaki dan te smo tata i ja odlučili da pogledamo studentske domove, jer bi mi bilo praktičnije živjeti tamo.

Neki tatini prijatelji Albanci smatrali su ga ludim zato što mi je dao toliko slobode. Pojedini su čak tvrdili da nisam ni bila predsjednica studentskog vijeća, da sam lagala samo da bih mogla izlaziti i lumpovati cijelu noć. Govorili bi mu da nisu shvatali kako može biti toliko naivan i toliko mi vjerovati.

Ni to što su mom predsjedničkom angažmanu lokalne novine posvetile čitavu jednu stranicu — objavivši članak i jednu veliku sliku mene — niti moji drugi uspjesi nisu ih mogli uvjeriti da sam korisno provodila svoje slobodno vrijeme, koje nije imalo nikakve veze s momcima, drogom ili alkoholom. Iako su mu neki od tih njegovih prijatelja predlagali da mi nekad upadne u dom bez najave (ne bi li me uhvatio u nečemu “zločestom”), on ih nikada nije poslušao. Imao je povjerenja u mene i bio je siguran da sam dovoljno pametna da znam šta radim.

Tokom godina smo razvili odnos izgrađen na međusobnom pouzdanju, stoga je znao da bih mu rekla da sam radila bilo šta “loše”. Kada je želio da mi dođe u goste, zbog toga što mu se pio čaj iz mojih polovnih porculanskih šoljica, prvo bi me nazvao da provjeri da li sam kod kuće.

Jedne prilike, Henk Fandale (Vandaele), jedan od mojih najdražih profesora, pozvao me da kao izbjeglica iz rata na Kosovu govorim na protestu protiv nečovječne politike usmjerene protiv izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana. Mediji su prenijeli moj govor, a moji roditelji su sutradan pogledali snimak na Fejsbuku. I opet je mojoj mami, koja se trudila da odgoji “pristojnu” Albanku, pritisak skočio. Mom tati je s druge strane bilo vrlo zabavno gledati me kako govorim protiv državnog sekretara za migracije. Njegova reakcija bila je u potpunosti suprotna od mamine.

Poslao mi je poruku koja je glasila, citiram: “Haha, bravo, kopje e jemja je!”, što znači: “Haha, bravo, na mene si!” Tom porukom je aludirao na činjenicu da je u svojoj mladosti bio aktivist koji je djelovao protiv Miloševićevog režima. Još nešto što je utjecalo i na mene i na moju okolinu bilo je to što sam se izuzetno aktivno počela izjašnjavati kao feministica, za što bi mnogi ljudi mogli pomisliti da “ne priliči jednoj mladoj djevojci”.

Tata je naprosto obožavao to što sam za sebe govorila da sam feministica jer je bio uvjeren da će me to očeličiti i da ću zato manje mariti o onome što mi ljudi pričaju iza leđa. Tako sam pospješila svoj razvoj u pogledu feminizma, i dok su moje feminističke sklonosti rasle, postajala sam obazrivija na svireposti koje stvaramo dehumanizirajući izbjeglica.

Ubrzo sam se uključila u kampanje razvijanja svijesti o odnosu naše vlade prema izbjeglicama, dobila sam priliku da svoju priču ispričam nekoliko puta pred različitom publikom, te mi je omogućeno da pišem kolumne za jednog od mojih najvećih heroja, Bljerija Lešija (Bleri Lleshi). Kada se osvrnem na taj period, bila je to najbolja godina u mom životu. Sve je bilo savršeno.

Međutim, tati je te iste godine dijagnosticiran rak u posljednjem stadiju dok sam ja bila na odmoru. Pošto sam se vratila kući s Kosova — gdje sam pet sedmica provela na bazenu — i kada mi je konačno rekao, čitav svijet mi se srušio. Osoba koja me je podržavala u svemu neće izdržati ni godinu dana, ukoliko je vjerovati doktorima. Hemoterapija mu je mogla produžiti život za koji mjesec, ali ne bi mu bilo ništa lakše.

Odlučila sam da studij i sve ostale aktivnosti ostavim po strani i ostanem kod kuće zbog toga što sam svaki trenutak koji mu je preostao željela provesti s njim. Ipak, njemu je to smetalo. Štaviše, on mi je to i zabranio. “Nisam te odgajao da budeš zabušantica”, kazao mi je. “Uništit ćeš svoju budućnost, a znaš da možeš mnogo više!”

Kao što sam već i spomenula, bio je iznimno radikalan, tako da sam nastavila pohađati nastavu i baviti se aktivnostima kojima sam se inače bavila. Čak sam prihvatila i neke druge angažmane jer mi je govorio da iskoristim svaku priliku na koju naiđem.

Mada su drugi ljudi očekivali od mene da provodim više vremena kod kuće i pomažem mami u kućanskim poslovima, tata se zarekao da se to neće dogoditi. “Platit ću medicinsku sestru, ako bude potrebe za tim”, napominjao je. “Moja kćerka neće odustati od svog školovanja zbog ovoga. Nisam zato dogurao do ovdje. Na kraju krajeva, nisam toliko ni bolestan. Dobro sam.”

Nije bio dobro. S obzirom na to da je neko uvijek morao dolaziti i pomagati mojoj mami koja je već deset godina imala zdravstvenih problema, brat je odlučio da pauzira godinu dana. Tata je shvatao da mom bratu, kao muškom djetetu, nije trebalo osnaživanje, budući da se  u albanskom društvu na muškarce češće gleda kao na individue.

Što se mene kao ženskog djeteta tiče, želio se pobrinuti za to da u svojim rukama imam kartu za budućnost jer se naše žene i dalje nalaze u ugroženom položaju u društvu. Četiri dana uoči njegove smrti, rekao mi je da se ne osvrćem iza sebe i da nikada ne odustajem. “Ako misliš da nešto možeš, pokušaj”, poručio mi je. “Nikada se nemoj obazirati kad ljudi kažu da nešto ne možeš napraviti.”

Pored toga, zamolio me da ne otkažem svoj seminar vezan za moju inspirativnu priču izbjeglice koji sam trebala održati u Gentu četiri dana kasnije. “Šta bude, bit će”, bile su njegove riječi. “Rekla si im da ćeš doći i ja hoću da to učiniš.”

Preminuo je dok sam bila u Gentu i izlagala o svemu onome što je ikada morao žrtvovati u izbjeglištvu kako bi svojoj djeci pružio svijetlu budućnost. Željela sam da te večeri on bude inspiracija. 

Kada sam bila tinejdžerka, a i u ranoj odrasloj dobi, tatu su drugi nerijetko osuđivali zbog načina na koji me je davao odriješene ruke. Nije me odgajao da postanem albanska mlada, već pojedinka koja je razvila sve svoje kapacitete i odabrala svoj put u karijeri u skladu s onim što zaista voli.

Ljudi su bili zabrinuti da će, ukoliko tako nastavi, izgubiti kontrolu nada mnom. No, njegova namjera nikada nije ni bila da me kontrolira, niti da se svakom svidi.

Ono što je najviše želio za mene je bilo to da ni u kom trenutku ne moram brinuti o vlastitoj budućnosti ili raditi nekoliko poslova samo da bih imala šta jesti. Svaki put kada bi se jedna od mladih Albanki koje smo poznavali rano udala i potom napustila školovanje, njegovo srce bi se slomilo. Za tako velike greške koje bi te djevojke činile okrivljavao je njihove očeve.

“Naše djevojke bi trebale biti emancipirane”, govorio bi. “One žive u glavnom gradu Europe. Šteta je slušati jednog muškarca i tražiti njegovo odobrenje za svaki korak koji želiš napraviti.”

Zbog toga što je moj otac bio feminist postala sam ona osoba koja sam danas. Najvažnija činjenica je ta da ga mišljenja drugih o nama ni najmanje nisu doticala. Jednostavno ga nije zanimalo ništa osim moje dobrobiti i mog uspjeha.

Moram priznati da je bio jako strog, uprkos tome što je bio upravu. I nemojte ni pomišljati na to da se nismo svađali. Naprotiv, dobro smo se mi prepucavali! Kako god, uvijek se i ustrajno zalagao za moju slobodu i za svoja moralna načela — upravo tim redoslijedom.

Kada god bi me uhvatio u laži, a to se u mojoj adolescentskoj fazi događalo mnogo češće nego što bih se usudila ikome priznati, objasnio bi mi zašto je laganje štetno za oboje. Rastumačio mi je uzroke svojih briga i želja koje su se ticale moje budućnosti.

Razgovarao je sa mnom, ulagao je vrijeme u naše razgovore, i, što je najvažnije, slušao bi me. Ako bih ja imala bolje argumente, on bi bio spreman da promijeni stav o određenoj temi. Pobijeđivalo je samo ono koje bi ponudilo kvalitetnije argumente, bez izuzetaka. Svaka rasprava, bez obzira na naša neslaganja, bila bi okončana zagrljajem, te bi mi on onda rekao da je ponosan na mene.

Zahvaljujući tome što me je stalno stavljao na prvo mjesto i što je stalno pričao sa mnom o posljedicama mojih izbora (čak i u našim razgovorima o vezama, koji su mogli biti neugodni zato što sam njegova kćerka), uvidjela sam da mu je naprosto bilo stalo do mene i da mi je želio samo najbolje. Shvatila sam da sam sretnica jer sam u svom životu imala izvrsnog mentora čiji cilj nije bio da muškarcu da suprugu nego da svijetu podari građanku.

Kada sam izabrana za najmlađu članicu gradskog vijeća iz reda Stranke zelenih, sve svoje uspjehe posvetila sam svom ocu, koji više nije s nama. Posvetila sam ih osobi zbog koje sam danas to što jesam.

Još uvijek razmišljam o tome kako je moj otac razumio koliko je bilo značajno osnažiti me i obrazovati, ali i naučiti me da je moj glas važan. Naučio me da ne dozvoljavam i da ne prihvatam propisane (rodne) uloge za koje društvo smatra da mi odgovaraju ukoliko su na bilo koji način opasne za moje vlastite kapacitete, budućnost i slobodu. Naučio me kako da s poštovanjem, no ipak bez ikakvog srama, kažem “ne” onda kada se ne slažem s nečim.

Povrh svega, stalno me učio kako da budem individua sama za sebe, kako da živim svoj život pa čak i onda kada njega više ne bude bilo. On je definirao i proniknuo u istinsko očinstvo. A na kraju… Na kraju me samo pustio kada je vidio da ću, iako će mi zauvijek nedostajati, biti sasvim uredu. Njegova curica će biti dobro.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.