Knjiga napisana da se ne zaboravi
“Cvjetovi Srebrenice” i razumijevanje prošlosti.
U maju sam bio u Prištini, gdje je održan Međunarodni književni festival “Polip”. Jedne večeri sam se našao u blago hipijevskom okruženju, uronjen u duhanski dim, miris Pećkog i energične razgovore spisatelja_ica i publike. Nakon toga smo se svi poredali u malo mračno stepenište Teatra Oda sa željom da prisustvujemo čitanju kraćih književnih djela.
Večer je otpočela recitacijom stihova na srpskom, a nastavila se prigodnim čitanjem djela različitih autora_ica iz regije i ostatka Evrope napisanih na albanskom, njemačkom, hrvatskom i engleskom jeziku. Ubrzo su pročitana dva odlomka iz knjige “Cvjetovi Srebrenice”, autora Aidana Hehira i Davida Frankuma. Opisi granata koje su padale na ulice Sarajeva i masovnih grobnica koje su otvarane u okolici Srebrenice bili su toliko dramatični i teški da su više ličili na scene iz filmova.
Objavljena u junu ove godine, “Cvjetovi Srebrenice” nije obična knjiga o neljudskim zločinima počinjenim u BiH. Hehir kao istraživač koji se već dugo bavi međunarodnim intervencijama i ratnim zločinima na Balkanu napisao je dubok i nadasve šokantan osvrt na ono što je lično doživio posjetivši područje Srebrenice 2019. godine.
Knjiga je napisana u vidu refleksije na memorijalne lokalitete koji su izgrađeni u znak sjećanja na zločine protiv čovječnosti počinjene u BiH, gdje su u toku nekoliko dana u julu 1995. godine srpske snage pod vodstvom Ratka Mladića masakrirale preko 8 000 Bošnjaka. David Frankum, umjetnik koji živi i radi u Velikoj Britaniji, likovno je opremio Hehirovu naraciju ilustracijama koje čitatelja_icu tjeraju na duboko razmišljanje te ujedno služe kao mapa.
Likovi u knjizi su Hehir i njegov saputnik, Mustafa, bivši bh. vojnik koji je preživio krvavi sukob vođen početkom 90-ih godina. Atmosfera isprva odiše rasterećenjem. Čim se autom izmigolje iz sarajevskih uličica i stupe na otvorene ceste prema Srebrenici, pred njima se pojavljuje zelenilo i ruralnih predjeli Bosne. Opisi tih krajolika, padina i zelenih polja na putu prema Srebrenici ostavljaju utisak da se radi o avanturi ljubitelja prirode.
Nakon samo nekoliko pređenih kilometara, pošto je probijen led između istraživača turiste i Mustafe, koji je iskusio strahote rata u BiH, među njima se polako, ali sigurno pojavljuje jaz, a to je isti onaj jaz što se pojavljuje između onih koji su doživjeli rat i vanjskih posmatrača_ica koji ne mogu pojmiti obim najvećeg masakra zabilježenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Iz dijaloga Hehira i Mustafe otkrivamo kako je BiH skliznula u krvoproliće dok je Zapad gubio vrijeme u diplomatskim razgovorima sa Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Prema Mustafinim riječima, Sarajevo je bilo “oaza suživota muslimana, pravoslavaca i katolika”.
Međutim, stanje se promijenilo padom komunističkog režima 1991. godine, kada je Milošević počeo da izražava šovinističku mržnju prema Albancima_kama i Bosancima_kama.
“Jedan moj dobar prijatelj je znao da se bližio rat”, kaže Mustafa. “Bio je pravoslavac, tj. Srbin, i išli smo u školu zajedno. Jednom mi je rekao da će za vikend u Novi Sad, u Srbiju, i da će nazad u ponedjeljak”, Mustafa nastavlja. “Nikad se nije vratio. Znao je da se spremao rat jer sam kasnije saznao da je njegov otac bio u Karadžićevoj stranci. Znao je da ćemo izginuti, ali mi nije rekao. Upozorio bih ga”, uzdiše Mustafa.
Srebrenica se nije desila preko noći. Da bi se najveći genocid viđen na tlu Evrope nakon Holokausta proveo u djelo trebale su godine.
Hehir nas ne pošteđuje svog bijesa izazvanog nemoći i licemjerjem Zapada kada je riječ o zaustavljanju genocida u Srebrenici. U Memorijalnom centru u Srebrenici počinje da psuje međunarodnoj zajednici gledajući video u kojem je prikazan odlazak holandskih snaga iz baze Ujedinjenih nacija (UN), što su vojnici u Zagrebu proslavili uz Heineken.
Kao neko ko istražuje ratne zločine, Hehir gubi nadu suočen sa tim ludilom. “Skoro 20 godina čitam, pišem, razmišljam o zvjerstvima poput ovih, istražujući, kritikujući i nudeći rješenja. Međutim, sad imam osjećaj da mi se neka vanjska sila smije”, piše Hehir.
Ipak, između Hehirove intelektualne i ljudske nemogućnosti razumijevanja odustanka od Srebrenice i Mustafe, koji pred njim stoji očiju punih suza, veliki je moralni jaz. Žrtva stoički stoji pred onima koji su djelovali i onima koji su pasivno stajali sa strane u BiH, pri čemu akademik otkriva razmjere “izdaje” Bosanaca_ki od strane evropske politike.
Hehirova naracija je prijekorna i bolna. On eksplicitno prikazuje sirovi rasizam Zapada u Srebrenici pišući o uvredljivim grafitima o Bosancima_kama što su ih u UN-ovoj bazi naškrabali međunarodni vojnici. Opis mezarja sa hiljadama bijelih nišana na kojima je napisana ista godina smrti nasuprot praznih grobova koji čekaju nedavno pronađene nestale, pokazuje da genocidni čin počinjen u Srebrenici nije razriješen. Kako kaže Hehir, “svi su uhvaćeni u zamku, i živi i mrtvi. I oni koje su ukopali njihovi ubice i oni koji još uvijek nemaju grobove u kojima će počivati, na kojima će njihove majke plakati.”
U posljednjem dijelu knjige, autorova naracija je istovremeno puna sanjarske nade i realistično tmurna. Hehir sanja o onome što je čuo i vidio u Srebrenici, o tome kako se oni koji su umrli dižu iz grobova, a zatim grle pod kišom srebreničkih cvjetova, u znak trijumfa života i ljubavi. Odmah nakon toga, u posljednjem poglavlju, ton postaje turobno zagušujući. Mustafa se pred Hehirovim očima ukazuje uplakan i vidi bazu UN-a, vidi holandskog pukovnika kako pije Mladićevo vino dok se Mladić smije vičući: “Žene i djeca na lijevu stranu, muškarci na desnu.” Sve kao da puca i lomi se, ali niko ne čuje, sve dok se autor ne prene i probudi nas iz svog košmara.
“Cvjetovi Srebrenice” su prije svega knjiga o nezaboravljanju. Kako historičar Alexander Etkind s pravom kaže: “Ukoliko ne uspijemo zagarantovati pravdu za zločine protiv čovječnosti, ako ne shvatimo šta se dogodilo, ako ne oplačemo zločine, onda se zatičemo u postkatastrofi.” U takvom svijetu nas prošlost dijeli i progoni, ubijajući budućnost.
Više od dvadeset godina nakon etničkog čišćenja i genocida u BiH, na Balkanu je uobičajena tendencija negiranja zločina protiv čovječnosti, revizije historije i alternativnog predstavljanja činjenica. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je lično preuzeo kormilo u kampanji negiranja genocida na Balkanu.U tu zamku što se jasno opetuje pali su i neki na Zapadu. Austrijskom spisatelju Peteru Handkeu, koji dugo negira genocid u Srebrenici, ne tako davno je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.
Uprkos genocidu na Balkanu, presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju te hiljadama članaka, izvještaja i knjiga napisanim o masakrima izvršenim na području Srebrenice, čini se da je zaborav neizlječiva bolest čak i za društva sa dobrim historijskim sjećanjem. “Cvjetovi Srebrenice” je pokušaj da se dekonstruiše naše razumijevanje zločina protiv čovječnosti, prošlosti i budućnosti u kojoj mrtvi neće biti zaboravljeni.
Hehir i Frankum su napisali knjigu o važnosti i moći mjesta koja se tiču sjećanja na tragediju. Ne možete pamtiti masakre poput Srebrenice, a da ne pojmite stvarne razmjere genocida nad Bošnjacima_kinjama. Autori su isklesali narativ za budućnost da bi se razumjela prošlost, kao i da se ono što je u prošlosti ne bi ponovilo.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
-
- Ovaj članak je napisan na albanskom.