Perspektive | Dijalog

Prekrajanje granica nije evropsko rješenje za 21. vijeka

Piše - 31.10.2018

Razmjena teritorije ne bi koristila Kosovu niti njegovoj evroatlantskoj perspektivi.  

Kao da im nije bilo dovoljno suočiti se sa problemima kao što su nezaposlenost (koja prema Statističkoj agenciji Kosova iznosi negdje oko 30 posto), korupcija i organizovani kriminal – borba koju je Evropska unija postavila kao uslov u posljednjoj deceniji za ostvarivanje liberalizacije viznog režima – Kosovari se danas moraju suočavati i sa pitanjima vezanim za teritoriju države.

Do sada su razgovori u Briselu između Kosova i Srbije otvorili put za nove pregovore koji se tiču teritorije. Izvještaj studije Inicijative za stabilnost Kosova, objavljen u oktobru 2014. godine, došao je do sljedećeg zaključka: “Prihvatanje neutralnog stava Srbije u pogledu njenog političkog statusa predstavlja dodatni kompromis koji dolazi sa visokom cijenom, a postojanje Udruženja većinskih srpskih opština je postavilo dobar osnov za dalje etničke podjele van sjevernog dijela zemlje”.

Sada je ideja prekrajanja granica donijela rezultate, od kojih je najznačajniji i najopasniji taj da se otvorio put srpskim zvaničnicima da otvoreno zahtijevaju podjelu Kosova – nešto čemu su težili već dugo vremena.

Pored toga, Srbija ima još jedan cilj: uključivanje Albanije u igru. Cilj Srbije da uključi Albaniju u konačno rješenje pitanja Kosova je bilo kontinuirano potrebno, jer uvodi koncept promjene granica u igru.

U situaciji u kojoj drugi dio Kosova više ne bi bio politički entitet, već umjesto toga dio teritorije Albanije, Srbija bi mogla zahtijevati više prava.

Srpska stranka je zainteresovana da pregovara o teritoriji sa Albanijom, odnosno konkretnije, o granicama koje razdvajaju Albance na jednu stranu a Srbe na drugu. Kao rezultat toga, za srpsku stranu je važno da kontroliše nekoliko strateških elemenata, kao što su industrijski kompleks Trepča ili vještačko jezero Ujman. Kontrolišući ove elemente, njihov politički uticaj se povećava, i kao takvima im je dozvoljeno da zahtjevaju više.

U situaciji u kojoj drugi dio Kosova više ne bi bio politički entitet, već umjesto toga dio teritorije Albanije, Srbija bi mogla zahtijevati više prava posebno korišteći jezero Ujman, kao sredstvo i način na koji može imati uticaj, pošto se veći dio Kosova snabdijeva vodom preko ovog jezera.

Do određene mjere, srpski predsjednik Aleksandar Vučić je postigao ovaj cilj stavljanja Albanije u igru. Ovome je pomogla i želja albanskog premijera Edi Rame da bude protagonist u regionalnoj politici. Intenziviranje sastanaka između Rame i Vučića iskorišteno je od prije spomenutog da učini Albaniju zainteresovanom stranom u procesu rješavanja pitanja Kosova.

U televizijskoj debati između Ilir Deda i Ivice Dačića u maju 2011. godine, na kraju emisije, srpski političar je izjavio da se “pitanje granice mora prodiskutovati sa Tiranom”. Prije sastanka sa kosovskim predsjednikom Hašim Tačijem (Hashim Thaçi), 7. septembra 2018. godine u Briselu, pa čak i nakon sastanka koji je na kraju otkazao, Vučić je između ostalog  izjavio da je zainteresovan za mir sa Albancima.

Moramo naglasiti da Kosovo nije spomenuto kao politički entitet u političkom diskursu srpskih zvaničnika. To dokazuje da su zainteresovani za rješenje ovog problema sa Albancima, odnosno samo ukoliko je Albanija zainteresovana strana u pregovorima.

Međutim, čak i lokalne kosovske vlasti su u kontinuitetu ulagale svoju energiju da bi ubjedile ljude da su njihovi politički prijedlozi, uključujući razmjenu teritorija, pravedni i da opozicija protiv njih čini neku vrstu bogohuljenja. Korišćenje masovnih komunikacionih kanala kroz informacionu tehnologiju je olakšalo prenošenje njihove poruke i omogućilo strukturama moći da uspješno amortizuju sve društvene reakcije kako bi građani bili što ravnodušniji prema pitanjima od primarnog značaja kao što su državna teritorija, suverenitet i unitarni karakter države.

Ova ravnodušnost omogućila je upravljanje političke klase na način da povezuje sudbinu ljudi sa onim što je korisno za njih pojedinačno. Upravo je to ono što je njemački sociolog Robert Mičels (Michels) označio kao “Željezni zakon oligarhije”. To podrazumijeva da se interesi ljudi svedu na interese substrukture političke partije koja je na vlasti.

Kosovo, najveći gubitnik

Pregovaranje o “prekrajanju granice” prema jednoj verziji ili “razmeni teritorije” prema drugoj, imalo bi posljedice koje bi za građane Kosova, posebno one albanske nacionalnosti, bile štetne.

Prvo, jedan od principa je bio ostavljanje granica na Kosovu onakvim kakve jesu, princip koji je postavila Kontakt grupa, neformalna grupa “velikih sila” kojima je interes razvoj Balkana, a grupa uključuje SAD, Rusiju, Njemačku, U.K., Francusku i Italiju. Drugi principi koje je postavila grupa bili su: nema ujedinjenja sa drugim zemljama i nema povratka na stanje prije 1999. godine.

Kao što možemo primijetiti iz ovih principa, u to vrijeme su velike sile snažno podržavale ideju rješavanja političkog statusa Kosova bez diskusije o teritorijalnom integritetu. Kosovski saveznici – poput SAD-a, U.K. i Nemačke – i dalje zvanično podržavaju ovaj stav. Zapravo, Njemačka, ili konkretnije njena kancelarka Angela Merkel, nedavno je izjavila da oni podržavaju pokušaje da se pronađe rješenje samo ukoliko se teritorijalni integritet ne dovodi u pitanje.

Ispostavlja se da je međunarodni kontekst, u pokušajima da se pronađe političko rješenje za pitanje između Kosova i Srbije, veoma nepovoljan za kosovsku stranku koja se zalaže za prekrajanje granica. Za ideju kao što je ova, nedostaje zvanična međunarodna podrška. Štaviše, Kosovo nema kapaciteta da nametne takvo rešenje.

Još jedan element koji je sadržan u izjavi predsjednika Hašim Tačija za “prekrajanje granica”, onaj koji podrazumijeva ujedinjenje doline Preševa sa Kosovom, jeste da to prikazuje teritorijalnu težnju jedne suverene države prema drugoj, takođe suverene države. Naši političari su zaboravili nešto važno: da predstavljaju nezavisnu državu, a ne grupu pobunjenika, čije izjave niko ne uzima ozbiljno.

Činjenica da Kosovo nije član Ujedinjenih nacija ne znači da je Kosovo kvazi-država, jer je prepoznato od značajnog dijela ove organizacije, koja ne priznaje države, već samo prihvata članice. Prisustvo NATO-a na Kosovu ohrabruje naše političare da daju takve prijedloge, što bi se u drugim okolnostima moglo smatrati direktnim prijetnjama prema drugoj zemlji.

Kosovski politički predstavnici imaju dovoljno argumenata za odbranu nezavisnosti Kosova. Svaka druga opcija bi bila opasan društveni eksperiment.

U izvještaju o raspravama u Briselu istraživača Dejvid Filipsa (David Phillips) sa Univerziteta Kolumbija, objavljenog 5. septembra 2017. godine, preporučuje se pronalaženje rješenja koje je inspirisano modelom Istočne i Zapadne Njemačke: potpisivanje privremenog sporazuma između Kosova i Srbije. Ovo rješenje je veoma politički pragmatično, i možda bi dobilo i međunarodnu podršku ukoliko bi kosovska strana tražila rješenje inspirisano njemačkim modelom, umjesto zastupanja prekrajanja granice.

Prema ovakvom sporazumu, dvije države bi se de facto prepoznale, obećale da će gajiti dobrosusjedske odnose i priznale bi državna načela u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija – kao što su nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet – ali bez formalnog priznanja.

Kosovski politički predstavnici imaju dovoljno argumenata za odbranu nezavisnosti Kosova. Svaka druga opcija bi bila opasan društveni eksperiment sa destabilizirajućim posljedicama za zemlju. Kao kompromis, Kosovo bi moralo ponuditi napredni model ostvarivanja manjinskih prava u pregovorima u Briselu. Promjena granica bi značila smanjenje teritorije Kosova u bilo kojoj varijanti.

Poznata filozofkinja 20. vijeka i politologinja Hana Arent (Hannah Arendt) zaključila je u svojoj knjizi “Porijeklo totalitarizma” da je teritorija i fluktuacija stanovništva, kao i isključivanje manjina, politički standard Evrope koji je egzistirao između dva svjetska rata.

Ovaj standard je rezultirao nepredviđenim krvoprolićem. Sa idejom prekrajanja granica, kosovski predsjednik mogao je možda integrisati zemlju u Evropi između dva svjetska rata, ali je teško da je integriše u Evropsku uniju danas, koja u svojim glavnim kriterijima za prijem uključuje poštovanje teritorijalnog integriteta susjednih zemalja i garanciju jednakih prava za sve manjine.

Prekrajanje granice u suštini podrazumijeva stvaranje granica na etničkoj osnovi. Ovi kompromisi i mnogi drugi koji se ne mogu spominjati u ovom procesu, u bilo kakvim razgovorima o teritorijalnoj cjelovitosti, učinili bi Kosovo najvećim gubitnikom.

Naslovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.

  • O autoru/ki Shkumbin Beqiri
  • Napomena Stavovi pisca članka ne odražavaju nužno stavove Kosova 2.0.
  • Ovaj članak je prvobitno napisan na albanskom.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.