Uoči izbora za Europski parlament, eurofobi se spremaju za napad na najznačajnija postignuća koja je Unija do sada ostvarila. Pojedine stranke ekstremne desnice posvuda su stekle biračka uporišta.

U Nizozemskoj je to Stranka za slobodu Geerta Wildersa, dok je njen francuski pandan Rassemblement National („Nacionalno okupljanje“), odnosno bivša Nacionalna fronta, čija se Marine Le Pen probila do drugog i posljednjeg kruga predsjedničkih izbora u toj zemlji.

Među takve političke organizacije moguće je svrstati i FPÖ, Slobodarsku stranku Austrije, koja je sve do nedavnog skandala, bila manjinski partner u austrijskoj vladi. Članovi i članice ove stranke otvoreno zastupaju rasističke i ksenofobne stavove, dok njen vođa, Heinz-Christian Strache, gaji simpatije i prema nacionalsocijalizmu, potvrdio je bečki sud. Štaviše, Strache je prije nekoliko dana podnio ostavku na mjesto vicekancelara Austrije nakon što je objavljen tajni video-snimak koji svjedoči o tome da je bio spreman zloupotrijebiti svoj položaj radi stranačke koristi te raditi na stvaranju „orbanovskog„ medijskog prostora.

Desnim dijelom političkog spektra u Poljskoj vlada stranka Prawo i Sprawiedliwość („Pravo i pravda“, ili skraćeno PiS), čiji zastupnici i zastupnice vrlo često izazivaju buru u javnosti svojim napadima na pravosuđe i antiimigracijskom politikom koju prvenstveno vode protiv izbjeglica koji su muslimani. PiS se također oštro protivi dodjeli dodatnih prava zajednici LGBT osoba.

Tu je i mađarski Fidesz, na čelu s trenutnim premijerom države, Victorom Orbánom. Ovaj političar odlučno tvrdi da je u toku navodna islamizacija Europe, proces od kojeg upravo on nastoji zaštititi — kako kaže — „kršćanski Zapad“ i njegove civilizacijske vrijednosti. Usto, stranka Fidesz je uspjela napraviti svojevrsni presedan na tlu EU budući da se učvršćuje na vlasti isključivo vođenjem politike sile i kontrolom medija. Tako se u Mađarskoj demokratija počela razarati iznutra.

S druge strane, Nijemci i Njemice su prvi put u svojoj poslijeratnoj historiji doživjeli da u saziv Bundestaga uđe radikalno desničarska stranka, Alternative für Deutschland („Alternativa za Njemačku“, ili skraćeno AfD), koja svojom retorikom mržnje trajno mijenja političku scenu Njemačke.

Prema rezultatima posljednje ankete, u pojedinim saveznim državama na istoku Njemačke AfD je vodeća politička opcija.

Ne može se zanemariti broj stranaka desnice koje širom Europske unije naginju ka populizmu i tobože zastupaju volju građana i građanki odlučnih u borbi protiv vladajućih elita. Štaviše, izgledno je da će te stranke dobiti mnogo veću podršku glasačkog tijela nego ranije.

Ukoliko je vjerovati najnovijim izbornim prognozama, populističke snage bi mogle osvojiti otprilike 25 posto zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu, mada ostaje da se vidi koliko će skandal u kojem se našao austrijski FPÖ utjecati na učinak neliberalnih stranaka općenito.

Iako se programski manje ili više razlikuju jedna od druge, te stranke tvore zajedničku frontu te se, kada je riječ o rješavanju izbjegličke krize, suprotstavljaju zamislima Projekta Europa koji je decenijama gradio mir na kontinentu da bi sada bio na udaru kao nikada prije.

Udar na same temelje Europske unije

Spomenute političke alternative ne teže isključivo ka ukidanju zajedničke valute ili, pak, ka tome da se državama u kojima djeluju omogući napuštanje Unije, uprkos činjenici da su im ove težnje zaista predstavljale prioritete tokom prethodnih godina. Njihov novi imperativ je da okupiraju Europu u njenom sadašnjem obliku tako što će preuzeti vlast i tako dugoročno oslabiti EU i njene institucije. Tim putem će steći mogućnost da izmijene njenu političku strukturu onako kako žele.

Tamo gdje su te struje u većini, novinari i novinarke kao i svi protivnici i protivnice vladajućih politika, izloženi su verbalnim napadima, što se prije nekog vremena dešavalo u Austriji, ili se pak podriva besplatno školovanje, što je slučaj u Mađarskoj.

Demokratski standardi koje se ranije uzimalo zdravo za gotovo sada se mahom osporavaju.

Potpredsjednik italijanske vlade Matteo Salvini najavio je da će „birokrati zajedno s cjepidlakama“ biti pometeni na europskim izborima, ali na tome se sve ipak neće zaustaviti. Naime, italijanski zvaničnik već neko vrijeme radi na ostvarenju svog sna o „revoluciji“ koja bi se trebala desiti u Europskom parlamentu, stoga gradi jaku političku alijansu koja bi trebala ujediniti sve one koji se zalažu za jednu apsurdnu ideju — vraćanje glavnih nadležnosti na nivo država članica.

Modus operandi tih političara i političarki prilično je prost. Potrebno je samo da se priklone populističkom trendu i na taj način da počnu voditi rat protiv moćnika i moćnica na vlasti, istovremeno nudeći jednostavna rješenja za kompleksne probleme. Jedno od tih rješenja s kojim je svako od tih ljudi saglasan glasi: izbjeglice van!

Imajući u vidu to da će desnica najvjerovatnije slaviti na predstojećim izborima za Europski parlament, iz usta nacionalista sve češće će se čuti propagandni pokliči. Međutim, lijevo-liberalna proeuropska većina za njih je prevelik zalogaj, barem do sada.

Konzervativno-neliberalni blok bit će osnažen odlukom Europske narodne stranke (EPP) da iz svojih redova isključi Orbána, koji u javnosti više ni ne krije simpatije prema najradikalnijim islamofobima kao ni prema njihovoj mrzilačkoj demagogiji.

Konsolidacija tih snaga mogla bi imati katastrofalne posljedice po čitavu EU. Kako se navodi u rezultatima analiza koje je proveo berlinski think tank Adelphi, kako utjecaj neliberalnih struja raste, tako raste i nepovjeranje građana i građanki prema demokratskim institucijama, međunarodnoj saradnji, civilnom društvu, ekologiji te prema slobodi medija i nezavisnom pravosuđu. Zato će se vezivna tkiva Unije naći na ogromnom iskušenju.

Sva ta unutrašnja previranja za Zapadni Balkan znače samo jedno – daljnja marginalizacija.

Napori koje je EU do sada ulagala u proces proširenja, bilo s jasno definiranom strategijom ili bez nje, mogli bi biti dovedeni u pitanje na fundamentalnom nivou. Uostalom, diskusije o ovoj temi već su se počele namjerno opstruirati u pojedinim državama članicama Unije.

Među njima je i Francuska, na čelu s Emmanuelom Macronom, koja se nije neposredno opredijelila za proširenje jer zvanični Pariz smatra da tom procesu moraju prethoditi unutrašnje reforme. Budući da se bliži datum održavanja izbora za Europski parlament, francuski lideri i liderke nisu željeli komentirati novi krug proširenja, prije svega kako ne bi dodatno ojačali poziciju Marine Le Pen.

Ovakav primjer hodanja po jajima u blizini ekstremne desnice pokazuje u kolikoj su mjeri populističko-autoritarne struje u Europi već stvorile zamah.

Merkel kao ublažavajući faktor

Također je važno spomenuti i one koji se protive dolasku na vlast desničara. Primjerice, njemačka kancelarka Angela Merkel već sedmicama upozorava da razvoj dešavanja na europskoj političkoj sceni ugrožava budućnost EU uopće.

Za nju saradnja s desničarskim strankama naprosto ne dolazi u obzir.

Nema sumnje da ova državnica istaknutu ulogu igra i u opstojnosti Balkana. Da se aktivno zalaže za stabilnost i u Uniji i u jugoistočnoj Europi — naročito u pogledu očuvanja postojećih granica — dokazala je na samitu održanom krajem aprila u Berlinu, čiji su domaćini bili upravo Merkel i Macron.

Iako je sastanak okončan bez značajnijih rezultata, na njemu je poslana jedna vrlo važna poruka. Naime, visoka komesarka EU Federice Mogherini, te savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton, između ostalog su podržavali razmjenu teritorija Kosova i Srbije. Za razliku od njih, Merkel i Macron jasno su dali do znanja da se granice na tlu Europe neće mijenjati zato što bi teritorijalne promjene naštetile odnosima zemalja u cijeloj regiji.

Povrh toga, po završetku samita u Berlinu postalo je jasno da europske integracije država Zapadnog Balkana predstavljaju strateški cilj za Njemačku, mada je zvanični Berlin u toj sferi prilično suzdržan. Francuska je, s druge strane, izrazila spremnost da ostane u EU, a u glavnom gradu te zemlje bit će organiziran još jedan sastanak istog tipa.

Rezultati izbora za Europski parlament otkrit će nam da li će njemačko-francuska bilaterala ubrzati još uvijek sporu dinamiku europskih integracija Zapadnog Balkana.

Uprkos činjenici da je riješen spor oko imena Sjeverne Makedonije i da je konačno započet proces reformi u Albaniji, ma kakav on bio, stanje u regiji i dalje je alarmantno.

Sloboda medija je nešto što se na Balkanu kontinuirano narušava. Djelovanje novinara i novinarki kao i svih ostalih aktera i akterki civilnog društva silom se ograničava, dok nacionalističke snage nastavljaju propagirati iredentizam. Čini se da ti zaljubljenici i zaljubljenice u ideje o Velikoj Srbiji, Velikoj Hrvatskoj i Velikoj Albaniji nisu izvukli pouku iz krvavih ratova koji su se do sada vodili na Balkanu. Umjesto da se gradi povjerenje jednih naroda u druge i da države sarađuju u miru i blagostanju, u ovim momentima raste bojazan od izbijanja novih sukoba.

Pasivnost EU

Dok se u ostatku regije prave određeni pomaci u procesu demokratizacije, Bosni i Hercegovina vidno nastavlja kaskati za susjednim zemljama u toj domeni.

Radikalni etnonacionalizam i sistematska eksploatacija države koju vrše korumpirani politički tabori pogubno djeluju na napredak BiH čak i 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U svom posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko skrenuo je pažnju međunarodne zajednice na secesionističke ambicije političara i političarki u Republici Srpskoj, koji njeguju prijateljske odnose s austrijskim FPÖ-om). Inzko je pored toga istakao i da hrvatski političari i političarke, a u prvom redu Dragan Čović kao lider HDZ-a, zanemaruju presude vezane za ratne zločine za koje su odgovorne vođe Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine koju mnogi žele ponovo uspostaviti.

Secesionističke težnje kao i veličanje ratnih projekata služe kao dokaz da pojedini bosanskohercegovački vlastodršci ostaju vjerni ideologijama sprovođenim u djelo devedesetih godina. Stoga su njihovi dnevnopolitički postupci u suprotnosti sa slatkorječivom proeuropskom retorikom kojom se vješto služe u društvu međunarodnih zvaničnika i zvaničnica.

Da bi bila u stanju da se suprotstavi ovim rušiteljskim porivima, EU mora zauzeti čvršći stav prema balkanskom buretu baruta. Elitama koje mrze demokratiju može se predočiti da je modernizacija prijeko potrebna samo ukoliko se prema njima počne strogo postupati. U ekstremnim slučajevima dobro bi došlo i uvođenje sankcija.

Rezultati izbora za Europski parlamenti pružit će nam uvid u to da li EU, uključujući i nove sazive Komisije i Parlamenta, može riješiti navedene probleme na konstruktivan način. Budući da je neizvjesno kako će se proces proširenja dalje odvijati, napori koji se danas ulažu u demokratizaciju na prostoru Zapadnog Balkana — koji su ionako osrednjeg intenziteta — uskoro bi mogli biti dodatno smanjeni.

Ako Unija jasno ne izrazi volju za proširenjem, zemlje regije će ostati izložene raznim destablizirajućim faktorima, što će zasigurno iskoristiti oni koji se već bore za prevlast nad Balkanom. Osim Rusije, Turska, države arapskog svijeta te Kina već nastoje proširiti vlastiti utjecaj širom regije, bilo upotrebom meke sile u tajnosti ili kroz ciljana ulaganja.

EU bi ravnodušnim nastupom na političkoj sceni regije otvorila mnoga vrata lokalnoj desnici koja bi onda na bezbroj načina mogla nesmetano provoditi svoju neliberalnu politiku. U takvim okolnostima bilo bi izvjesno da bi se proces demokratizacije počeo ozbiljnije narušavati.

Dugoročno gledano, Europska unija bi trebala strahovati od tog scenarija jer postoji mogućnost da će izgubiti utjecaj u jugoistočnom dijelu kontinenta. Tako bi stabilnost čitave Europe bila trajno poljuljana.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.