Knjiga Lee Ypi pod naslovom “Slobodni: Sazrijevanje na kraju historije” pokrenula je žestoke rasprave u Albaniji. Naime, autorica u svom novom djelu govori o prirodi slobode kroz vlastita iskustva s kraja ere komunizma odnosno početka ere liberalizma u Albaniji. Burne reakcije izazvao je njen odnosa prema albanskom doživljaju komunizma i kritike propasti liberalizma u Albaniji.

Pored toga što propituje pojam slobode unutar komunizma i liberalizma, Ypina knjiga — koja je u prijevodu na albanski jezik objavljena u novembru 2021. godine — bavi se identitetom i moralnim odgovornostima individue u društvu. Debata koja je uslijedila u Albaniji bila je prožeta postkomunističkom traumom, što je posljedica društvenih podjela iz perioda komunizma koja se povremeno intenzivira kada političke stranke instrumentalizuju tu polarizaciju.

Usljed svega navedenog, gro polemike koja se vodila o knjizi bilo je usko skoncentrisano na odlučivanje o tome je li komunizam pozitivno ili negativno djelovao na albansko društvo. Debata je razotkrila nemogućnost potonjeg da 30 godina nakon pada komunističkog režima otvoreno raspravlja o svojoj prošlosti te da promišlja o tome kako razdoblje komunizma i dalje utječe na društvene odnose, politiku zemlje te savremena razmišljanja o slobodi.

Zabava u diktatorovoj vili

Najžustrija etapa diskusija o knjizi i njenoj autorici započela je nakon promocije održane u novembru 2021. godine u Tirani, i to u vili gdje je nekada živio Enver Hoxha. Tok rasprava je bio naročito žustar zato što su događaju prisustvovali državni premijer Edi Rama i gradonačelnik Erion Veliaj, kao i drugi članovi_ce socijalističke vlade. Njihovo prisustvo zasmetalo je ne samo onima koji su kritički nastrojeni prema vlastima, već i onima kojima se knjiga inače možda i dopala. Primivši navedene zvaničnike_ce u okviru promocije, Ypi se našla pod optužbom da je prešutno dala podršku korupciji u rukovodstvu države.

Iako je u više navrata isticala kako ne smatra da ijedna politička stranka u Albaniji zastupa lijevu ideologiju te kako nema osjećaj da je tzv. ljevica u zemlji predstavlja, to nije moglo razbiti sumnje Ypinih kritičara_ki.

Neki su tvrdili da su visokopozicionirani državni funkcioneri_ke poput Rame prisustvovali događaju zbog toga što obično instrumentalizuju umjetnost u političke svrhe, a posebno s obzirom na potez Vlade na koji je sjećanje još uvijek svježe — rušenje Narodnog pozorišta u Tirani izvršeno u maju 2020. godine. Dok su trajale rasprave o rušenju, vlasti su mobilizovale niz umjetnika_ca iz Pozorišta da ih podrže. Na kraju je odluka o rušenju Pozorišta proglašena nezakonitom te je realizovana bez konsultacija sa širom javnošću.

Ovaj pokušaj izgradnje novog pozorišta “ispod ruke” naštetio je legitimnosti Vlade. Angažmanom pojedinih istaknutih pozorišnih i filmskih glumaca_ica vlasti su pokušale da povrate legitimnost izgubljenu u očima građanstva, koje se duže od dvije godine organizovalo u nastojanju da spriječi rušenje Narodnog pozorišta.

Podizanje novog narodnog pozorišta nije samo odluka vezana za umjetnost, već i sastavni dio napora Vlade da iznova stvori urbani prostor u zemlji i ostavi nešto u nasljeđe. Tako vlast na čelu sa Socijalističkom partijom pokušava da se predstavi u modernom i liberalnom svjetlu nasuprot onome što prikazuje kao dogmatičan, izolovan i anahron identitet jedne od njenih komunističkih prethodnica, a to je Radnička stranka Albanije.

Taj kontrast je u srži Raminog narativa o modernizaciji koji je naročito privlačan inozemnoj publici jer je očito fasciniraju umjetnička karijera premijera te urbani simboli napretka Albanije — tornjevi koje su izgradili evropski arhitekti_ce i arhitektonski studiji — a koji su zapravo simboli kriminala, korupcije i nejednakosti.

Imajući u vidu sve to, pojedini glasovi kritike na promociju Ypine knjige gledaju kao na pokušaj Vlade da učvrsti istu propagandu — da pokaže koliko je današnja Albanija daleko od 80-ih godina i tada aktualne izolovanosti nalik na korejsku te od haotičnih 90-ih godina, kada je na vlasti bila Demokratska stranka. Na ovaj način vlasti žele da promovišu narativ da je Albanija pod vodstvom Edija Rame ne samo postigla političku stabilnost, već i oslobodila svu svoju kreativnu i osavremenjujuću energiju.

Ta udaljenost je simbolički prenesena kroz mjesto održavanja promocije Ypine knjige. Dakle, da, dom bivšeg diktatora — glavnog odgovornog za tlačenje Albanije — preobražen je u centar slobode govora i slobodne kritike. Uprkos ovoj simbolici, prisustvo najviših dužnosnika_ca Socijalističke partije stvorilo je utisak da je autorica politički pristrasna, što je u značajnoj mjeri oblikovalo interpretaciju knjige i daljnji tok rasprave o istoj.

Pravi komunizam

U Albaniji su mišljenja o knjizi podijeljena u dva suprotna tabora koji zastupaju oprečne narative o komunizmu.

Neki su tvrdili da je knjiga rehabilitovala komunizam i prikrila brutalnost režima tako što ga je humanizovala kroz nostalgična sjećanja jedne djevojčice. Pored toga, bilo je neslaganja i o tome kako je Ypi kritikovala liberalizam zato što je obećao slobodu, a nije ispunio to obećanje.

Što se tiče onih koji su je pozitivno ocijenili, knjiga predstavlja iskren prikaz komunističkog perioda u Albaniji, koji prema riječima historičara Artana Puta obično biva neistinito prepričavan. Iz tog ugla, a za razliku od mnogih koje se osvrću samo na mračne strane komunizma, ova knjiga je pokazala da ljudi ipak pokušavaju da žive normalno unutar ograničenja nametnutih od vladajućeg režima.

Oni koji negativno ocjenjuju ovo djelo komunizam posmatraju isključivo iz perspektive ljudi koje je režim progonio ili zatvarao, promovišući time ograničen narativ u kom prostora ima samo za oštru kritiku represivnosti Hoxhinog režima. Kako je u knjizi primijenjen drugačiji pristup, oni koji je kritikuju tvrde da daje pogrešnu sliku režima. Ta iskrivljena predstava prema riječima autora Ardiana Vehbiua čitalaštvu — a posebno nealbancima_kama i ljudima koji nisu iskusili Hoxhin komunizam — istovremeno daje pogrešnu sliku o cijelom tom periodu.

S druge strane, oni koji cijene autoričin stil i tretman komunizma podcrtali su da su ljudi uprkos široko rasprostranjenom strahu od režima ipak birali šta će činiti. Sprijateljenjem jedne progonjene i jedne komunističke porodice, recimo, Ypi je prikazala kako se strah nadilazio radi očuvanja ljudske solidarnosti. Isto tako, kada vlast u jednom segmentu knjige regrutuje člana progonjene porodice da špijunira svoje najmilije, tada vidimo kako strah od režima nadvladava pojedinca.

Problem u vezi sa ta dva narativa ne leži u načinu na koji se u Albaniji gleda na komunizam, već u tendenciji prepiranja o “pravoj” prirodi komunizma. Ta prepiranja su žestoka i u njima nema tolerancije prema drugim tumačenjima, pri čemu sve dobija političke konotacije.

Narativ o komunizmu kao nasilnom i represivnom sistemu pomogao je osobama koje je režim ugnjetavao da legitimizuju preuzimanje vlasti nakon pada komunističkog režima.

Drugi narativ — koji je usredsrijeđen na sveprisutni sistem straha kao na glavnu tragediju komunizma — uslovljava relativizaciju odgovornosti pojedinaca_ki koji su bili usko povezani sa režimom. To im daje prostora da pokušaju da se rehabilituju i da ponovo stupe na vlast. Kako bi u tome uspjeli, oni moraju osuditi komunizam, ali ne tako što će preuzeti ličnu odgovornost, već tako što će tvrditi da su okolnosti bile izvan njihove kontrole.

Zbog uskosti tih narativa teško je otvoriti debatu o albanskom iskustvu u dobu komunizma, društvenim odgovornostima izgradnje novih sistema te postkomunističkom neuspjehu u pogledu toga da se Albancima_kama pomogne da ostvare svoje snove o slobodi.

Sloboda

Ypi u svojoj knjizi kritikuje neuspješnu liberalizaciju Albanije, stavljajući naglasak na kolaps privrede koji je uslijedio nakon kraha brojnih piramidalnih šema, masovnog iseljavanja te rastakanja države i šireg društva poslije skorašnjeg građanskog rata vođenog 1997. godine.

Zatajenje u tom pogledu proizvelo je veliko razočarenje u sistem koji je obećavao da će osloboditi pojedinca/ku od komunističkog ugnjetavanja, ali je umjesto toga uveo Albance_ke u stanje fizičke i ekonomske nesigurnosti. Međutim, kako navode pobornici_e liberalizacije, ova kritika nije na mjestu zbog toga što se neuspjeh sistema ne može porediti sa represijom i brutalnošću komunističkog režima.

Komunizam i liberalizam su dva sistema koji imaju potpuno suprotne pristupe slobodi. Prvonavedeni je sistem koji tlači individuu tako što joj uskraćuje slobodu mišljenja i izražavanja, dok drugonavedeni omogućava slobodu mišljenja i izražavanja iako sa sobom nosi neizvjesnosti slobodnog sistema. No, koja je uloga pojedinaca_ki u oblikovanju tih sistema?

Teško je diskutovati o ideji slobode za vrijeme komunizma, kada je pojedinac/ka bio u potpunosti bespomoćan/a pod pritiskom države i marksističko-lenjinističke ideologije. No, kako možemo govoriti o ideji slobode u liberalizmu u čijoj je srži realizacija uskih pojedinačnih interesa, a ne zajedničkog dobra?

U komunizmu se za pojedinca/ku pretpostavlja da nema nikakvu slobodu kontrole nad vlastitim životom — on/a je prepuštena na milost i nemilost okolnosti. U liberalizmu se pak za pojedinca/ku pretpostavlja da ima slobodu određivanja vlastite sudbine. No, koja je uloga individue u definisanju društveno-političkih sistema i mogućnosti za ostvarivanje slobode unutar njih?

Ukoliko smatramo da se društveni sistemi stvaraju protivno volji pojedinca/ke, onda moramo prihvatiti to da bez obzira na sistem — bio on komunistički ili liberalni — individua nema slobodu utjecaja na društvo. Posljedično tome, oni koji su činili zločine za vrijeme komunizma mogli bi biti oslobođeni svih optužbi konstatacijom da su samo izvršavali naredbe, što su nakon Drugog svjetskog rata tvrdili i nacistički oficiri_ke.

Ukoliko s druge strane smatramo da pojedinci_ke doprinose stvaranju društvenih sistema i određivanju stepena slobode unutar tih sistema, onda moramo priznati da pojedinci_ke moraju snositi odgovornost za sisteme koje stvaraju i u kojima učestvuju.

U suprotnom bismo zastupali nelogičan stav o slobodnom pojedincu/ki koji/a ne snosi nikakvu odgovornost za djela koja čini odnosno ne čini. Tako bismo govorili o pojedincu/ki koji/a nema sposobnost moralnog rasuđivanja, tj. koji/a ne može odrediti šta je dobro, a šta loše. Ako smatramo da individue posjeduju sposobnost donošenja moralnog suda, moramo priznati da posjeduju i slobodu izbora. A izbor pojedinca/ke neodvojiv je od posljedica tog izbora.

Albansko društvo održava komunistički režim na životu tako što tvrdi da su strah i ugnjetavanje individualnih sloboda pod njegovom palicom onemogućili suprostavljanje, umjesto da prizna da uprkos tim faktorima upravo pojedinci_ke i društvo određuju šta jeste, a šta nije prihvatljivo.

S obzirom na to da još uvijek nismo prihvatili punu odgovornost, relativizujemo događaje iz 90-ih godina — kada su se društveni odnosi posve urušili — te se ponašamo kao da ta traumatična dešavanja nisu bila ozbiljna koliko su bila ozbiljna represivna djelovanja nad individualnim slobodama za vrijeme Hoxhinog režima.

Sposobnost izbora pojedinca/ke mora zauzeti centralnu poziciju u raspravama o značenju slobode. O pojmu slobode mora se raspravljati van ideoloških okvira komunizma i liberalizma, što bi nam pomoglo da prebolimo prošlost i izgradimo slobodniju budućnost. Gušenjem rasprava o izborima i odgovornostima koje dolaze sa njima ograničavamo slobodu.

Naslovna fotografija: Ferdi Limani / K2.0.