Longform | Albanija

Misterija izgubljene tetke

Piše - 16.06.2021

Kako je jevrejska porodica iz SAD-a i Grčke tragala za albanskim korijenima.

Prije tačno pet godina, u ljeto, za potrebe izrade članka o Jevrejima/kama u Albaniji razgovarao sam s američkom folkloristicom Annette B. Fromm. Otkrila mi je kako je početkom 20. stoljeća jedna djevojka u adolescentskim godinama, Jevrejka — sestra njenog djeda s majčine strane — pobjegla s nekim Albancem muslimanom iz Filijatesa, mjestašca u grčkim planinama nedaleko od granice s Albanijom i obale mora.

Porodica je odsjedila šivu (sedmodnevnu žalost) te zatomila uspomenu na odbjeglu djevojku. Nikome nije bilo dozvoljeno s njom stupi u vezu. Tako je tetka ostala bez imena i izgubljena.

Fromm se do sada bavila tkaninama američkih domorodaca/tkinja kao i materijalnim kulturnim blagom Jevreja/ki u Grčkoj. Ujedno radi kao pomoćna urednica Sephardic Horizonsa, časopisa posvećenog jevrejskom stanovništvu istočnog Mediterana, koje čini ogromnu većinu Jevreja/ki ne samo u Grčkoj, već i na južnom Balkanu uopće.

B. u njenom imenu skraćenica je djevojačkog prezimena njene majke — Bacolas — što upućuje na to da su njeni preci Jevreji/ke iz Grčke. Međutim, ti korijeni nisu ni sefardski ni aškenaski, već romaniotski.

U ovu granu Jevreja/ki Romaniota/kinja spada grekofona jevrejska zajednica u Janjini, gradiću na obali jezera i pokrajinskom središtu lociranom istočno od Filijatesa. Zasnovan na terenskim istraživanjima obavljenim krajem 80-ih godina, doktorski rad koji je Annette Fromm napisala o običajima janjinskih Jevreja/ki svrstao se među najznačajnije tekstove o ovoj vrlo intrigantnoj društvenoj skupini.

"No, za mene je to značilo da sam oduvijek imala neki ljubavni odnos prema Albaniji. U mojim očima je oduvijek imala neki šarm udaljenog, čarobnog podneblja."

Annette B. Fromm, American folklorist.

Jevrejska zajednica u Janjini brojala je nekoliko hiljada duša čiji korijeni sežu unazad najmanje 1300 godina. Ipak, masovno iseljavanje u proteklih stotinu godina te Holokaust smanjili su broj stanovništva ovog svojevremeno užurbanog trgovišta na svega 30-ak osoba.

Janjinski Jevreji/ke su do 19. stoljeća živjeli u segregaciji. U određenoj mjeri su bili odvojeni od sveprisutnijih Sefarda/tkinja — zajednice koja je Solunu kao jednom od najvećih lučkih gradova Sredozemlja dala nadimak “balkanski Jerusalem” — s tim da su bilo kakvi odnosi s nejevrejskim stanovništvom mimo trgovine i agore bili pokuđeni.

Otprilike u 80-im godinama 19. stoljeća porodica Bacolas iz Janjine pronađena je 30 kilometara zapadno, u Filijatesu, osmanskom zaseoku s nekih 3000 žitelja/ki muslimanskog, kršćanskog, albanskog, vlaškog i grčkog porijekla. U familiji je bilo najmanje sedmero djece te je jedan dio njih kazivao da im je otac čovjek po imenu Moisi, a drugi dio da su djeca Simona Tova: pradjeda Annette Fromm.

Spominjali su i bezimenu tetku o kojoj je ovdje riječ, a koja je — budući da je rođena 1883. godine — možda bila druga najstarija članica porodice. Ćudljivost im je očigledno bila u krvi. Naime, legenda kaže da je neki mladić morao pobjeći iz Filijatesa zbog toga što je pretukao hromog brata jednog lokalnog paše koji se usudio da odžepari mladićevu majku.

Prema tome, ukoliko je tetka Bacolas zaista pobjegla s muslimanom, šira zajednica tu vijest sigurno nije primila s radošću, a posebno ne njena porodica. “Za njih je bila mrtva”, rekla je Fromm. “No, za mene je to značilo da sam oduvijek imala neki ljubavni odnos prema Albaniji. U mojim očima je oduvijek imala taj šarm udaljenog, čarobnog podneblja.”

Većina porodice Bacolas do druge decenije 20. stoljeća iselila se u Sjedinjene Države, a sjećanje na nepoznatu tetku bilo je tek mutna zagonetka poznata samo malobrojnim potomcima ove porodice, koji su već tada jedni druge jedva i poznavali.

Neizbrisive uspomene od neizbrisive sestre

U augustu 2020. godine Fromm mi je iz vedra neba poslala mejl s pitanjem: “Šta piše ovdje?”

Radilo se o crno-bijeloj fotografiji sa zapisom na poleđini. Rodica Annette Fromm iz sjeverne Kalifornije prethodno je pregledala kolekciju slika koja je pripadala njenoj nedavno preminuloj majci, a u toj armiji ujaka i ujni, stričeva i strina, rođaka i rodica te porodičnih prijatelja/ica okupljenih na svadbama, zabavama i nekim prijemima, nabasala je na stariju ženu s crnom maramom. Učinilo joj se da je zapis na poleđini naškraban na grčkom jeziku.

“Znaš li ko je ovo?”, Elyse Maltz, rodica, upitala je Fromm, jer potonja govori grčki. “Šta piše?”

Poruka nije bila zapisana na grčkom, već na albanskom jeziku, a glasila je ovako (otprilike): “Mojoj porodici, neizbrisiva uspomena od sestre koja vas do groba neće zaboraviti.”

Fotografija je datirana na 1949. godinu, a ako je vjerovati suhom pečatu, izrađena je u studiju izvjesnog Lila Xhimitikua. Xhimitiku je sredinom 20. stoljeća držao fotografsku radnju u Beratu, Albanija, 190 kilometara sjeverno od Filijatesa.

Pokušali smo saznati nešto više o porijeklu slike — dostavio sam je prijatelju iz Berata koji grad poznaje kao vlastiti džep. Međutim, Fromm nam je na kraju poručila da odustanemo, rekavši da je identifikovanje žene koja je već 40-ih godina prošlog vijeka bila stara ravno traženju igle u plastu sijena.

Ova fotografija je nastala u Beratu, a Elyse Maltz ju je naslijedila od svoje majke. Maltz i njena porodica su pretpostavljali da je to jedina uspomena na “misterioznu” tetku koja je nestala u Albaniji. Zahvaljujemo Elyse Maltz.

Ipak, prijatelj iz Berata mi je u martu prošle godine pokazao jednu sliku na Facebooku. Odjeven u usku majicu crvene boje, neki punašan muškarac obrijane glave u svojim 30-im godinama stajao je ispred požutjelih fotografija nalijepljenih na plakat, sramežljivo se osmjehujući poput nekoga ko se pravi da ne pozira. Jedna od tih fotografija bila je isti onaj portret koji je Frommina rodica iz Kalifornije našla u majčinim stvarima.

Prijatelj mi je rekao da je Parashqevi Sahatçi, kolekcionar fotografija od osamdeset i kusur godina — čija je stranica na Facebooku veoma popularna — objavio portret u oktobru i pitao da li iko prepoznaje osobu sa slike. Pet mjeseci kasnije, neko se javio.

Ko je bila Lutfije Baballëku?

Berat je grad od regionalnog značaja na jugu Albanije. Ranije je to bilo glavno trgovište na sjeveru osmanske provincije Janjine, području čije je staro ime — Epir — grčkim moreplovcima značilo “kopno” ili “zaleđe”. Oblast se prostirala od jonske luke Igumenice, koja danas pripada Grčkoj, otprilike do rijeke Osum na sjeveru, gdje je izgrađen Berat.

Narodni ples kararkterističan za Epir zove se beratçe, odn. beratis, a kad malo bolje razmislim, u Janjini se često proklinjalo, pa i opominjalo, riječima: “Ne gledaj me ko beratski horoz!”

Grad je postao bogat zahvaljujući svom položaju, s obzirom na to da nadgleda plodna aluvijalna tla koja se s njegove zapadne strane protežu ka Jadranu te da su iza njega planine ispunjene pašnjacima. Mimo toga, Berat se obogatio i kroz trgovinu s ostalim dijelovima regije.

Samo mjesto je izuzetno živopisno. Kuće izgrađene u osmanskom stilu s okrečenim fasadama i vertikalno izduženim prozorima okvira premazanih tamnim lakom postepeno se prorjeđuju od srednjovjekovne kule pa nadolje, do obala Osuma. Ta sredozemna bujica obilježena je minaretima, neobičnom sufijskom tekijom i daškom Bizanta: pravoslavnim crkvama sazidanim od crvene opeke.

Thoma Gjani, 70-godišnji instruktor vožnje, sjetio se Lutfije Baballëku, koja je baš kao i njegova baka — za svog života učiteljica u pravoslavnoj školi — bila došljakinja jer se udala u grad.

Većim dijelom 50-ih godina, tj. dok Parkinsonova bolest nije uznapredovala dotle da se više nije mogla ni pomjeriti, Baballëku — žena u poznim godinama odjevena u crnu haljinu — izlazila bi iz jedne kuće izgrađene u osmanskom stilu u donjem dijelu grada, u blizini halvetijske tekije i Sultanove džamije, te odlazila u susjednu, gdje je živjela njena dobra prijateljica.

Bila je tanušna i pomalo krhka, zgurena, i na glavi je nosila crnu maramu. Njen gas je bio blag, ali razgovijetan.

Skuhale bi tursku kafu pa zasjele kod prozora da porazgovaraju o svemu i svačemu, i na albanskom i na grčkom jeziku. Dotakle bi se porodičnih stvari: da je Lutfijin pokojni suprug bio imalo oštroumniji glede posla, njihova porodica bi finansijski stala na noge. Razgovarale su i o omiljenim ljubavnim romanima. Djeci bi pričale priče iz grčke mitologije ili pak iz Biblije — Lutfije je voljela mališane, kažu, i tetošila ih je slatkišima i sitnišem.

Niko zapravo nije znao njeno pravo ime, ali njena jevrejska prošlost nije bila tajna.

Najkasnije do ranog popodneva vidjela bi kako se iz dimnjaka na njenoj kući podiže dim: ručak je bio skuhan. U to doba dana muškarci su se vraćali s posla da objeduju, stoga bi ustala i krenula kući.

Upravo to je palo na pamet Gjaniju kada je ugledao sliku žene s crnom maramom na glavi koju je Kondaçki objavio na Facebooku.

Mnoge priče koje je čuo kao dijete čuo je upravo iz razgovora koje su tih prijepodneva vodile njegova baka i Lutfije. “Sjećam se ove žene”, ostavio je komentar na Facebooku. “Bila je dobra prijateljica moje babe.” Opisao ih je i kao srodne duše.

Lutfije je bila izuzetno pobožna žena iz religiozne muslimanske porodice, napomenuo je Gjani.

Prema njegovim riječima, Lutfije je pomogla Ramadanu da otvori kafanu kod hamama, ali je taj posao propao zato što ga ovaj nije dobro vodio. Čak i onda kada su sastavljali kraj s krajem, za Bajram bi široke ruke dijelili poklone i hranu.

Nisu imali djece, ali su 20-ih godina prošlog stoljeća usvojili sina Ramadanovog mlađeg brata, koji je netom prije toga preminuo. Lutfije je bebu nazvala Moisi — Mojsije na albanskom jeziku.

Moisi je odrastao u kući s dvjema majkama: biološkom, nënëvoglom, i Lutfije, nënëmadhjom. Vremenom je pokazao afinitet prema umjetnosti. Prvo je glumio u lokalnom varijeteu, a kasnije se zaposlio u odjelu za dizajn jednog preduzeća. Usto je bio veliki hipohondar.

Lutfije se osim s Gjanijima družila i s drugim porodicama u gradu. Jedna od njih su Feçiji, trgovačka porodica iz Filijatesa koja se nastanila u Beratu nakon što su grčke paravojne formacije u znak odmazde potpuno očistile područje od Albanaca/ki muslimana/ki pred kraj Drugog svjetskog rata. Feçiji su Lutfije poznavali još od Grčke.

“Kad su se preselili u Berat, ona je bila jedna od prvih osoba koje su potražili”, obavijestio me je Isa Feçi, 70-godišnji potomak spomenute porodice. Sa serdžadom u ruci, Lutfije bi odlazila kod njih — živjeli su u kući pokraj obale rijeke, u četvrti Murat Çelepi — i tamo bi klanjala.

Feçijeva baka bi s vremena na vrijeme poslala kočiju da odveze Lutfije u džamiju smještenu u njenom susjedstvu.

Pjevačica i historičar

Niko zapravo nije znao njeno pravo ime, ali njena jevrejska prošlost nije bila tajna. Popriličan broj ljudi je saznao da je pobjegla, no kako mnogi nisu znali da Lutfije nije njegova biološka majka, po gradu su kružile glasine o tome da je Moisi — uzevši u obzir njegovu osobenost — najvjerovatnije i sam Jevrej.

Lutfijina verzija priče, rekao mi je Thoma Gjani, glasila je da dolazi iz Janjine, da je bila bliska s trima kćerima vođe halvetija, muslimanskog reda mistika. (Vrijedi napomenuti da ti derviši nisu kao mevlevije, koji se okreću, ili bektašije, koji kontempliraju, već da su šejhovi koji se probadaju.)

Jednoga dana, navela je, kako se bojala da je njen otac pobjesnio zato što je vrata kokošinjca ostavila otvorena, pobjegla je i potražila utočište kod šejha. On ju je sa svojom porodicom odveo u Berat te joj je kasnije ugovorio brak: trebala se udati za nekoga od Baballëkua. Inače, potonji su živjeli u istom naselju.

Gjani je na Facebooku napisao: “Pjevačica Ludmilla Baballëku joj je rod.”

U Albaniji je to prepoznatljivo ime. Rođena 1965. godine, Ludmilla Baballëku je znana osobama dobi između 40 do 60 godina, a među njima je i autor ove priče. Tokom 80-ih je bila jedna od glavnih učesnica muzičkih takmičenja u zemlji. Njen tadašnji repertoar sadržao je propagandističke numere posvećene režimu Envera Hoxhe kao što su “Veličanstveni uprkos prošlosti” i “Albanija nas je othranila”.

Ludmilla Baballëku započela je karijeru 80-ih godina prošlog stoljeća kao izvođačica pjesama mahom propagandnog karaktera.

 

Ludmilla je posjedovala žar i snažan, neobuzdan glas, koji joj je po slomu Hodžine diktature i omogućio da izgradi respektabilnu karijeru, i to naročito u domeni narodne muzike. Početkom 90-ih se preselila u obližnju Vloru, gdje je zasnovala porodicu i našla posao u varijeteu. Njen otac, Moisi, i njena majka, Nurije, prodali su kuću u Beratu te su se prebacili kod nje.

Koliko je Ludmilli poznato, nënëmadhe je bila iznimno utjecajna figura u Moisijevom životu. Bila je obrazovana i školovana, ali je se ne sjeća zbog toga što je Lutfije umrla prije njenog rođenja.

Godine 1995. vlorski varijete je poslao svoj mješoviti hor na turneju u sklopu koje je trebao obići Izrael: grlena pentatonijska akapela iz tog područja ustvari je albanski sendvič donesen na piknik svjetske muzike. Ludmilla je direktoru varijetea napola u šali rekla kako bi se pridružila horu da je znala da će ići u Izrael, zato što tamo ima rodbinu.

Kada je 2019. godine stigla u Njujork, gdje je trebala nastupati u albanskim dvoranama, s Ludmillom je putem WhatsAppa u kontakt stupio penzionisani nastavnik iz Berata. Upitao ju je da li ima bilo kakve dokumente prikladne za izlaganje u Solomonovom muzeju povijesti beratskih Jevreja koji je planirao otvoriti. “I tako sam poslala fotografije Simonu”, otkrila je.

To su bile fotografije koje je gledao čovjek obrijane glave: portret također pronađen na sjeveru Kalifornije; tri slike s posvetom nastale krajem 40-ih godina u okolini Bostona na kojima se vidi nekoliko osoba; te fotografija Lutfije i Moisija, na kojoj oboje sjede u dvorištu njihove kuće. To je njihova jedina preostala zajednička fotografija.

Simon Vrusho je 20 godina gajio opsesiju nad krhotinama jevrejske kulture svojstvene oblasti gdje živi: taj raritetni “čifutski” (iako je danas uvredljiv, ovaj izraz iz osmanskog rječnika prvobitno je značio isto što i “jevrejski”) toponim koji nije mogao rastumačiti; zatim predanja o jevrejskim porodicama iz centralne Evrope koje su izbjegle u taj dio Albanije za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i Jevrej koji je poslije rata radio kao gradski hirurg, dr Zino. Vrusho je s tim u vezi 2010. godine objavio kratku knjigu, a mada joj je bio potreban dobar urednik — izneseni podaci često se čine “labavim” i nepovezanim — autor je obavio kvalitetno istraživanje.

Veoma rano ga je zainteresovala priča Lutfije Baballëku. Kostur je bio tu, on je samo iskopao konkretne pojedinosti: razlog njenog odlaska bio je nepoznat, ali rečeno mu je kako je posrijedi moglo biti neko religijsko otkrovenje. U matičnu knjigu je kao mjesto njenog rođenja upisan Kastro, jevrejska četvrt u Janjini. Saznao je da je prema etničkom porijeklu bila Jevrejka te da joj se otac zvao Abdullah (barem je tako rekla albanskim vlastima).

Možda se pridružila nekoj karavani čak i prije nego što je upoznala šejha Hassana, pisao je Vrusho. Nekoliko mjeseci je provela u Đirokastri — na pola puta između Janjine i Berata — pa se onda s njim zaputila ka sjeveru.

Lutfijin sin Moisi Baballëku (lijevo) postao je glumac i scenski umjetnik. Na slici se vidi i Lutfije (u sredini) kako plete. Zahvaljujemo Ludmilli Baballëku.

Vrusho je 2018. godine unajmio jednu od tada novoizgrađenih prodavnica od betona naredanih uz cestu, i to onu u blizini kule. Otvorio je muzej — i doživio uspjeh. Privukao je pažnju državnih velikodostojnika, novinske agencije su to propratile te je kroz sam muzej prošlo oko 30 000 znatiželjnih gostiju/šći.

No, krajem 2019. godine doživio je moždani udar. Nije bio napunio ni 70. “Vjerovatno ga je dokrajčilo pretjerano uzrujavanje zbog muzeja.”, rekla mi je njegova supruga Angjelina.

“Stalno je bio pod stresom. Nervirao se oko kirije, oko toga kako da učini da sve funkcioniše kako treba.” Objasnio je povijest Jevreja/ki u gradu kroz 13 postavki i pozvao sve posjetitelje/ice da se upišu u knjigu gostiju, fotografišu te da objavljuju poruke i slike na Facebooku.

Dok je u knjizi tvrdio da je Lutfijino pravo ime bilo Maria, Vrusho bi se u muzeju zaklinjao da se zvala Sarah.

Kockice se slažu

“Njeno pravo ime je isplivalo na površinu na njenoj sahrani”, rekao mi je Thoma Gjani.

Gjani je imao 14 kada je 1963. godine sa svojom bakom prisustvovao Lutfijinoj sahrani. Prisjeća se da su žene okupale tijelo i da je imam predvodio molitvu.

“Imam je rekao [kako se zvala]. Bio sam tamo, ali ne sjećam se imena”, nastavio je Gjani.

Kada je mezarje u gradu nekoliko godina kasnije sravnjeno sa zemljom, Moisi je pokupio kosti svojih majki i prenio ih na novo gradsko groblje.

Na slici iz 1949. godine koju je pronašla Elyse Maltz, Lutfije se potpisala kao Matzalto. To je ustvari varijanta izraza mazel tov, odn. “sretno” na hebrejskom jeziku, što je u tom periodu bilo veoma često jevrejsko žensko ime. Prema svemu sudeći, dakle, Baballëku je rođena kao Matzalto Bacolas.

Kada je Maltz vidjela slike s okupljanja u Bostonu koje je Vrusho u proljeće iskoristio u okviru muzejske postavke, uskliknula je: “Ali ovo je moja nona (“baka”)!” Dakle, Lutfije i njena braća jesu bili u kontaktu barem tokom 40-ih godina prošlog stoljeća.

Od tada je svjetlo dana ugledala nova Lutfijina slika, i to među potomcima porodice Bacolas koji žive u Sjedinjenim Državama.

Elyse Maltz je vidjela ovu sliku na stranici Muzeja beratskih Jevreja na Facebooku te je na njoj odmah prepoznala svoju tetku, Rachel Bacolas. Zahvaljujemo Ludmilli Baballëku.

Međutim, zašto im je pisala na albanskom, njima nerazumljivom jeziku? Šta se tačno dogodilo Matzalto Bacolas u Filijatesu ili Janjini početkom 20. stoljeća? Da li je ona zaista pobjegla zato što je strahovala od očevog bijesa, ili je pobjegla zato što je bila opčinjena, ili pak zato što se zaljubila u albanskog šejha — koji ju je nakon izvjesnog vremena ostavio i udao za nekoga iz komšiluka? Ili ju je neko oteo, što je u tom razdoblju bila uobičajena okolnost?

Uprkos tome što su je se odrekli, članovi/ice porodice Bacolas održavali su vezu s Lutfije. Njen otac ju je nekoliko puta molio da se vrati, ali ona je odbijala. Tako je čuo Thoma Gjani. Pored toga, 40-ih godina je obavljena razmjena: neke kćerke iz porodice Bacolas rođene u SAD-u dobile su ime Mazel Tov u skladu s dugogodišnjom tradicijom janjinskih Jevreja/ki (i Grka/inja pravoslavne vjeroispovijesti) prema kojoj prvorođena kći treba biti nazvana po baki br. 1, drugorođena po baki br. 2, trećerođena po pratetki br. 1 itd. Lutfije je stoga svog sina nazvala Moisi, vjerovatno po svom ocu.

Isto tako je moguće da je hermetička zatvorenost Albanije u drugoj polovini prošlog stoljeća, u razdoblju vladavine Envera Hoxhe, a ne jevrejska tradicija, bila ključni razlog zbog kojeg se porodica nije povezala.

Annette Fromm je razmišljala o širem značaju Matzaltine priče. Šta nam ona kazuje o interakciji različitih zajednica “u toj nevjerovatnoj, multikulturnoj sredini’” u poznom osmanskom periodu? Između ostalog je moguće kako je Matzalto oteta, a o otmicama žena na tom području zna se veoma malo. S druge strane, ova pripovijest bi nam također mogla pružiti jasniju sliku o odnosima između porodica razdvojenih migracijama.

“Na malo koje od ovih konkretnih pitanja može biti ponuđen direktan odgovor”, naglasila je Fromm. “Glavni akteri/ke više nisu među nama.”

Fromm i Ludmilla Baballëku su se u međuvremenu počele dopisivati. Fromm piše na engleskom i prevodi svoje poruke na albanski jezik putem servisa Google Translate, a Baballëku na isti način prevodi svoje poruke na engleski.

“Kad se ova pandemija završi”, pisala je Fromm Baballëku, “željela bih posjetiti Janjinu, pa usput i Berat. Bilo bi mi drago da se upoznamo.” Putovanje u Albaniju bilo bi epsko iskustvo, rekla mi je kasnije.

Moisi Baballëku umro je godinu ili dvije nakon što se početkom 90-ih preselio u Vloru sa suprugom, koja je preminula 2013. godine. Ludmilla ih je oboje sahranila na groblju u Beratu, gdje je Moisi mnogo godina ranije prenio Lutfijine kosti.

Na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji polumjesec od bijelog mramora s požutjelom slikom na kojoj je Moisi zavaljen u stolicu. “Kamo sreće da su moji otac i majka živi i da s Vama mogu porazgovarati o njoj”, Baballëku je pisala Fromm. “To bi ih jako usrećilo.”

Ludmilla Baballëku vjeruje kako je njen djed upoznao Jevrejku, kasnije legendarnu nënamadhe, dok je pohađao čuvenu mušku školu u Janjini — Zosimaju (nemamo dokaze o tome da je zaista pohađao tu ustanovu). Vidio je tu djevojku, zbližili su se i zajedno pobjegli u Albaniju da žive sretno do kraja života.

“Znate, u neku ruku bih željela da se priča tako odvila”, rekla mi je Elyse Maltz. “Voljela bih da je pobjegla iz ljubavi.”K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Elyse Maltz.

KOMENTARIŠI