Godine 1954. Ujedinjene nacije su objavile Deklaraciju o pravima djeteta kojom su pozvale države svijeta da zaštite djecu i njihovu dobrobit. Godine 1989., Generalna skupština Ujedinjenih nacija je usvojila Konvenciju o pravima djeteta. Dana 20. novembra obilježavamo Međunarodni dan djeteta. Navedenu konvenciju ratificiralo je više zemalja nego što je to slučaj s bilo kojom drugom konvencijom u povijesti Ujedinjenih nacija.

Konvencijom se apelira da djeci bude omogućeno pravo na život, zdravlje, obrazovanje i na prilike za igru. Zaštita djece od nasilja i diskriminacije jedan je od principa na kojima počiva ovaj dokument. Uprkos tome što su se države potpisnice obavezale na poštivanje načela Konvencije, milionima djece širom svijeta prava se i dalje uskraćuje.

I mnoga djeca na Kosovu se suočavaju s tim problemima, među kojima su nedostatak obrazovanja i ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti, te siromaštvo i dječji rad.

Siromaštvo je još uvijek jedan od najozbiljnih izazova s kojima se djeca moraju nositi.

Iako smo u posljednjih nekoliko godina mogli svjedočiti nekim pomacima, problemi opstaju u sferama pristupa djece obrazovanju, ranog napuštanja školovanja, kao i nejednakih obrazovnih mogućnosti. Ono što je posebno problematično jeste pristup predškolskom obrazovanju.

Zajednice Roma, Aškalija i Egipćana naročito su pogođene ograničenim mogućnostima i pristupom. Samo 20% djece iz ovih zajednica na kraju završi srednju školu.

Osim toga, djeca s invaliditetom također nailaze na poteškoće prilikom obrazovanja. Njihove obrazovne mogućnosti umanjuju neadekvatna infrastrukture, manjak kvalificiranog osoblja i drugi problemi.

Djeca na Kosovu ujedno trpe diskriminaciju, eksploataciju i nasilje.

K2.0 je razgovarao s Muratom Sahinom, šefom Ureda Fonda Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) na Kosovu. UNICEF je na Međunarodni dan djeteta objavio izvještaj sa zaključcima vezanim za stanje djece na Kosovu, uključujući i probleme s kojima se ona suočavaju.

Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Kako biste ocijenili stanje u kojem se nalaze djeca Kosova?

To bih mogao povezati sa svojim odrastanjem. Dolazim iz Turske i imam 45 godina. Ako pogledate moju majku i moga oca, odrastao sam u jednoj normalnoj porodici. Otac je bio državni službenik, majka je završila osnovnu školu. Prema tome, u mojoj porodici je jedini san bio taj da njihovo dijete postane inžinjer ili doktor. Dakle, već u djetinjstvu mi je zacrtana vizija.

San mojih roditelja se pretvorio u viziju, tako da su činili sve što su mogli kako bih stekao što kvalitetnije obrazovanje. Studirao sam inžinjering, magistrirao menadžment i dobio posao u UNICEF-u, gdje radim već 20 godina. Sada sam šef Ureda UNICEF-a na Kosovu.

Ako se osvrnete na ovdašnje porodice, njihova djeca su u sličnoj poziciji. Svako želi najbolje za svoje dijete. Najbolje zdravstvene usluge, najbolje obrazovanje. Prosječni majka i otac na Kosovu žele da njihova djeca pronađu suprugu ili supruga, da i sami dobiju djecu, i da postanu djedovi i bake.

Kada uzmem u obzir prava na Kosovu, stanje nije isto kao u Jemenu ili Siriji. Znate da djeca ovdje odrastaju u pogodnim porodičnim ambijentima. Veći izazovi su kosovske institucije, a 10 ili 20 godina predstavlja vrlo kratak period za izgradnju jedne ustanove.

Znate da ovdašnje institucije i nisu toliko kvalitetne, da je zdravstvo gotovo nepostojeće. Ako otvorite poduzeće, proći će dugi niz godina dok ne zadobijete povjerenje kupaca, dok se ne pojave oni stalni i dok ne ponudite nešto kvalitetno. Kako biste ponudili kvalitet, potrebno je da stalno učite da biste mogli razumjeti šta kupac želi i šta želi društvo uopće.

Čak će i poduzeće u privatnom sektoru morati pričekati nekoliko godina na povrat ulaganja — kako to zovu u poslovnom svijetu. Recimo, otvorite banku, ili prodavnicu, ili restoran, uložite ogroman kapital, i tek ćete nakon otprilike pet godina stići do praga rentabilnosti. Čak i nakon pet godina, možda, ali samo možda ćete početi nešto i zarađivati.

Drugim riječima, kada se radi o Kosovu, zdravstvene, obrazovne i ustanove za socijalnu zaštitu postaju etablirane institucije. Kada se tako etablirate, pokušavate učiti od uspješnih zemalja. Tu UNICEF igra presudnu ulogu, uvođenjem onoga što provjereno radi u drugim dijelovima svijeta i prilagođavanjem tih zamisli situaciji lokalnom kontekstu.

Kao što sam već rekao, pet ili deset godina je premalo ako želite sjajnu instituciju sa stopostotnim zadovoljstvom klijentele. Kada je riječ o djeci, ona žele kvalitetno obrazovanje, kvalitetne zdravstvene usluge i kvalitetno učešće. To su snovi ne samo djece na Kosovu, nego i djece u Americi, i u svih 140 zemalja u kojima UNICEF ima svoje urede.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Na Kosovu je prilično mnogo siromaštva. U izvještaju Vaše organizacije istaknuto je da su stope siromaštva nezaobilazni faktori koji utječu na razvoj djece.

Jedno od petero djece živi u siromaštvu. Na Kosovu je provedeno jedno istraživanje u okviru kojeg je mladim osobama postavljeno pitanje koliki bi bio iznos plate koji bi ih zadržao u zemlji. Mladi su kazali da bi 600 eura mjesečno bilo dovoljno za ostanak u domovini.

Međutim, ako je u vašoj porodici dvoje djece i ako su oba roditelja zaposlena, koliko vam onda novca zaista treba kako biste mogli ostaviti svoje dijete u vrtiću dok ste na poslu? Koliko vam je novca potrebno da biste mogli kupiti knjige i tako osnažili djecu? Činjenica da jedno od petero djece živi u siromaštvu znači da ta jedna porodica nema sredstava pomoću kojih bi svojem djetetu mogla priuštiti ono najbolje. Tu uskaču država i socijalne ustanove.

Šta prema Vašem mišljenju institucije rade kako bi to popravile? Da li imamo plan za borbu protiv siromaštva?

Institucije funkcioniraju. Da, mislim da je širi plan sadržan u ciljevima održivog razvoja [COR-evi] i UN-ovom Okviru razvoja čiji je cilj suzbijanje siromaštva na svjetskom nivou. Nije baš tako jednostavno reći da će ako donesete društvenu odluku o nečemu sve profunkcionirati, između ostalog i za djecu, da će biti zagarantirano zdravstveno osiguranje za sve, da će svima biti pruženo najkvalitetnije obrazovanje i da će osobe koje završe fakultet dobiti najbolje poslove. To nigdje u svijetu nije slučaj.

Ipak, ukoliko se osvrnemo na statističke podatke iz vašeg izvještaja, 23% stanovništva živi u siromaštvu, uključujući sedam posto djece koja žive u ekstremnom siromaštvu.

Ono što trenutno pokušavamo postići s kosovskim institucijama je sljedeće: imam tri prioriteta kojima će se UNICEF baviti u narednih pet godina. Prvi je rani razvoj djeteta, koji se odnosi na period od trudnoće do dobi od dvije godine. Time se osigurava najbolji mogući početak života.

S tim u vezi, medicinske sestre i službenici/e iz javnih zdravstvenih ustanova idu od domaćinstva do domaćinstva — to je nešto poput korisničkog priručnika za odgoj djece — i rade s majkama, sa svakim djetetom, s očevima te s braćom i sestrama tog djeteta. Brzina razvoja dječjeg mozga u prvih 1000 dana života je krucijalna. Morate motivirati djecu u tih 1000 dana.

U dobi od tri do pet godina, fokus stavljamo na predškolske ustanove i vrtiće. Dokazano je da će vam se za svaki dolar koji uložite u predškolske ustanove i vrtiće vratiti 17 dolara. Vaše dijete će postizati za 20% bolji uspjeh na testovima jer ide u predškolsko i komunicira sa svojim vršnjacima/kinjama, stoga se i uči društvenoj stimulaciji. Tako se dijete priprema za školu.

No nije li nadasve razočaravajući podatak to da je samo 19% djece na Kosovu upisano u ustanove predškolskog odgoja i vrtiće?

Samo pet posto predškolskih ustanova i vrtića ima licencu. Mi konkretno nastojimo potaći univerzalni pristup predškolskom obrazovanju i obdaništima, bez obzira na to da li ste iz romske ili aškalijske porodice, ili pripadate nekoj drugoj manjini, ili dolazite iz siromašne porodice i želite da vaša djeca imaju dodira sa svim segmentima društva i budu upisana u vrtić.

Posjetio sam predškolsku ustanovu i vrtić u Općini Priština i oni imaju neku vrstu nivelirane finansijske podrške, tako da ako jedna porodica ima primanja niža od 500 eura, oni neće plaćati ništa; ako imaju prihode u visini između 500 i 1000 eura, za upis će izdvajati 50% ukupnog iznosa; a ako su njihova primanja viša od 1000 eura, porodica plaća puni iznos upisnine.

Da li je Priština primjer optimalnog stanja?

To je jedan svijetao primjer. Još jedan takav primjer su centri pri lokalnim zajednicama smješteni u dodatnim učionicama u školama. Tamo porodice dovode svoju djecu radi druženja i učenja s drugom djecom. Drugo prihvatljivo rješenje mogao bi biti model u sklopu privatnog sektora koji se upotrebljava u Americi i u mnogim drugim zemljama. Prema tome, to bi bio mješovit pristup: lokalna zajednica, privatni sektor i općinska uprava.

Šta se na temelju Vašeg iskustva događa u drugim gradovima?

Pa, mislim da je društvena norma takva da svako vjeruje da je najbolja opcija ako imate baku koja je stalno kod kuće. Kada je majka nezaposlena, smatra se da je ona ta koja ostaje kod kuće i brine se o djeci. Takvo je viđenje općeprihvaćeno na Kosovu.

Prvo, nema ponude u pogledu vrtića; usluge su nedostupne. Drugo, nema ni potražnje usluga. Potražnja za uslugama podrazumijeva to da roditelji nisu svjesni činjenice da predškolske ustanove i vrtići igraju vrlo značajnu ulogu u pripremi djece za školu.

Tu svijest pokušavamo promovirati s obiju strana. S jedne strane je ponuda, uključujući tri alternative: jedna je utemeljena na lokalnoj zajednici, druga na privatnom sektoru, treća na općinskoj upravi. S druge strane je potražnja, odnosno informiranje i razvijanje svijesti o tome da je u najboljem interesu djeteta smjestiti ga u odgojnu ustanovu, da bi moglo provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima/kinjama i učiti se ranoj socijalizaciji.

Priština je izložbeni primjerak Kosova, dok pak u Dragašu vrtić ni ne postoji, što nadilazi nadležnosti Ministarstva obrazovanja. Time bi se trebao pozabaviti premijer. Ovim putem bih pozvao političke stranke i koalicije da iznađu rješenje zato što raspolažemo relevatnim podacima i znamo da se ovo pitanje mora razmotriti na mnogo višem nivou.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

To nije odgovornost samo jednog ministarstva. U ovoj situaciji su potrebni ministar obrazovanja, ministar zdravstva i ministar socijalne zaštite. Ovo je međusektorsko pitanje, pri čemu je važno naglasiti da upis djece u predškolsko i u vrtić omogućava zapošljavanje majki.

Samo je 20% radno sposobnih žena na Kosovu zaposleno, ne zbog toga što nema posla, već zbog toga što je u društvu stvorena takva norma koja propisuje da žena ostaje kod kuće s djetetom. Dakle, u ovom slučaju je korist dvostruka budući da će djeca biti spremna za školu, a i imat će bolju društvenu interakciju. Majke mogu pohađati kurseve za osposobljavanje i praksirati se u onome što su naučile na fakultetu ili tokom ostatka njihovog školovanja te se aktivno uključiti u društveni život Kosova.

Drugi prioritet je plan i program inkluzije djece s invaliditetom, što obuhvata rano prepoznavanje te djece, njihov upis u školu i nastavak školovanja, kao i njihovo oblikovanje kao građana/ki koji doprinose razvoju Kosova.

Već tri mjeseca unazad pratili ste priču Dženisa MekDejvida (Janis McDavid), momka bez ruku i nogu. Kada ga slušate, vi ne vidite njegov invaliditet. Obrazovao se, odrastao je u porodičnom okruženju, imao je društvo i dao je svoj doprinos ne samo u Njemačkoj, nego i u svijetu.

Prošle sedmice se govorilo i o Lusi Mejer (Lucy Mayer), koja je pet puta učestvovala na Paraolimpijskim igrama. Njenoj porodici su rekli: “Isključimo je s aparata” — ali danas ona obilazi svijet.

Imate takvih primjera i ovdje na Kosovu. Rijad (Riad) je četrnaestogodišnjak s cerebralnom paralizom koji je u kolicima. Ide u osmi razred i briljantan je dečko. Ne može hodati, ali razgovarao je sa mnom na turskom. Pitao sam ga kako zna turski, a on mi je rekao da gleda turske sapunice na televiziji i da je tako naučio jezik.

Kako je Rijad postao takav majstor? Ima dobru porodicu, općinu koja mu je osigurala prijevoz do škole i prijatelje koji mu pomažu u školi. Prošle godine je govorio u Europskom parlamentu u Briselu i postavio pitanje: “Hej, zašto infrastrukturu ne učinite pristupačnijom za nas?”

Prošlog 20. novembra [godišnjica usvajanja Konvencije UN-a o pravima djeteta] sastao se s Kadrijem Veseljijem (Veseli) i vladinim ministrima/cama u Skupštini Kosova. Rekao je: “Hej, ministre zdravstva, šta poduzimate oko olakšavanja pristupa bolnicama? Šta poduzimate oko olakšavanja pristupa školama?” To je bio prvi put da sam vidio predstavnike/ce različitih političkih stranaka kako odgovaraju na pitanja jednog djeteta.

I to posebno na ona pitanja vezana za infrastrukturu.

Nisu to samo infrastrukturna pitanja. Potrebno je organizirati prijevoz od kuće do škole. Moramo napraviti školske ustanove pristupačnim, moramo zapošljavati lične asistente/ce. Rijad treba pomagala jer se ne može služiti rukama niti pisati, a mora praviti bilješke i slušati nastavu.

Također je potrebno da se bavi nekom vrstom sporta i zabave. Nije to tako da odete [u školu] i ostanete unutra dok se druga djeca zabavljaju, imaju tjelesno i rade neke druge stvari. Koliko djece ima invaliditet na Kosovu? Niko ne zna.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Zašto ne znamo koliko djece na Kosovu ima invaliditet?

Kosovska agencija za statistiku provodi novo istraživanje, stoga ćemo do marta 2020. godine imati podatke o tome koliko na Kosovu ima djece s invaliditetom. To je istraživanje višestrukih pokazatelja i međunarodno je usporedivo: 70 osoba koje će prikupljati podatke trenutno pohađa tridesetodnevni program obuke u Prištini i podatke će prikupljati u 8500 domaćinstava u zemlji.

Ne znamo tačan broj, ali što se tiče zemalja u razvoju, mislim da 15% osoba ima neki vid invaliditeta. Ono što podrazumijevam pod pojmom “invaliditet” može biti i hiperaktivnost. Nastavnik/ca vas pogleda i kaže da ste ludi, da ne pratite predavanje. Međutim, vama treba poseban plan učenja i razvoja, druga vrsta pažnje. Postoje razni oblici invaliditeta.

Još jedna stvar je činjenica da se djecu s invaliditetom treba uključiti u redovno školovanje. Ona ne bi trebala ići u odvojene škole, ne bi trebala biti u odvojenim učionicama. Opet, ne mogu zamjerati institucijama na Kosovu budući da je pristupačnost veliki problem i drugdje u svijetu.

Nakon četiri godine smo uspjeli učiniti naš lokalni ured pristupačnijim. Ono, hej, mi smo UNICEF — trebali bismo biti pristupačni. Pitao sam gdje mogu vidjeti Rijada i rekli su mi da ga mogu vidjeti možda u kantini, ili u hotelu. Ne, zgrada našeg ureda mora biti pristupačna. Prema tome, pristupačnost nije luksuz. To je jedan od naših najvažnijih prioriteta.

Treći prioritet je osnaživanje mladih, najmlađeg stanovništva u Europi. Toliko je omladine ovdje. Kada pitam ljude šta je njihov san, ne kažu mi da žele postati analitičare/ke podataka, ili da žeče razvijati neke aplikacije, ili raditi u banci. Za mnoge u ruralnim područjima, “san” je “otići kod rodbine u Njemačku ili Švicarsku i ostvariti život tamo”. Pojedini čak ne gaje nikakvu nadu, ili se pak nadaju upisati fakultet i školovati se za posao kojim se neće baviti.

Šta bi to nova vlada trebala poduzeti? Koje biste dvije ili tri stvari izdvojili?

Najbitnija stvar je sazvati sve interesne strane koji posebnu pažnju pridaju radu s djecom i mladima. UNICEF je jedna od njih, ali program za djecu i mlade je prioritet brojnih donatora i nevladinih organizacija. Potom bismo trebali malo putovati [kroz vrijeme]. Zamislite da smo u 2025. godini — kako bi izgledalo stanovništvo Kosova? Gdje bi za pet godina bili oni koji se tek upisuju u osnovnu školu ili oni koji se upisuju u srednju?

Kako bi izgledali dostupnost interneta te upotreba mobilnih telefona i interneta? Kakve bi nam vještine bile potrebne? Na Kosovu se svake godine rodi 26 000 djece. Da li bi nam cilj trebao biti da od tih 26 000, recimo, njih 15 000 upiše određeni studij? Nekih 10 000 da se obuči za neku drugu vještinu, a ostalih 5000 za neku treću. Najvažnije stavke su kritičko mišljenje, dizajn usmjeren na ljude i interakcija. Moja preporuka bi bila ta da se svi okupimo kada se formira nova koalicija, zaključamo se negdje na tri dana i kažemo: “Ovo je 2025. godina na Kosovu.”

Imamo mnogobrojne strategije. Da li nam je potrebno nešto novo?

Smatram da problem nisu strategije, već određivanje vizije. Vjerujem da bi se sve interesne strane trebale sastati i reći: “Kako će kosovska privreda izgledati za pet godina?” Zato što, kada pitate ljude, mlade ljude, 60% njih želi raditi u vladi, a to je upravo suprotno mišljenje od onog koje je zastupljeno u mnogim razvijenim zemljama i državama u ostatku Europe. Tamo ne možete naći osobe koje se trude ostvariti sigurnost u životu i ništa više. Ovdje je obrnuto.

U sferi obrazovanja postoje neke strategije. Tu je, primjerice, strategija koja se odnosi na broj djece. Stav vlade je između ostalog taj da bi broj djece upisane u predškolske ustanove trebao biti povećan za više od 90%. Da li je to zaista izvodivo?

Da, ukoliko to bude vladin prioritet.

Dakle, to može biti učinjeno u roku od dvije do tri godine?

Za tri godine može. Obavljeno je istraživanje u kojem se navodi da bi to bilo moguće ostvariti za pet godina, pri čemu je potrebna investicija od 500 miliona eura kako bi se svako dijete upisalo u predškolsku ustanovu ili vrtić i omogućilo mu se najkvalitetnije obrazovanje. Ako su djeca prioritet, da. Da li to može biti ostvareno? Da, može. Osvrnemo li se na visinu omjera BDP-a [u pogledu izdvajanja za djecu], na Kosovu taj omjer iznosi 18%, dok je u Turskoj veći od 30%.

Prema mom mišljenju, investicije moraju biti usmjerene ka ljudskom kapitalu. Ako uzmete u obzir lokalni obrazovni sistem, on je didaktički orijentiran, staromodan, dosadan. Mislim, kad posjećujem lokalne škole, to je za mene kao da putujem kroz vrijeme. Pomislim: “Joj, ovo je najdosadniji oblik učenja.”

Sada djeca imaju pristup informacijama i uče putem mobilnih telefona, putem interneta.

Imam jednu kolegicu čija je kćerka ove godine krenula u školu, u prvi razred. Tečno govori engleski i svaki dan bježi s časova Engleskog jezika. Onda joj majka ode tamo i kaže: “Moraš ostati u učionici”, na šta djevojčica odvrati: “Znam više od nastavnika.” I kako da se nosite u takvoj situaciji u kojoj su djeca izložena informacijama na internetu, a nastavnici/e i udžbenici kaskaju za gotovo 20 godina?

Školski sistem je nastao na početku industrijske revolucije. Djeca sjede u razredu, dok su majka i otac na poslu u tvornici. Danas je internet-tehnologija prekretnica koja mijenja tok obrazovanja, tako da nastavnik/ca preuzima ulogu koordinatora/ice učenja i prestaje biti izvor znanja.

U prošlosti, kada sam ja bio dijete, morali ste pronaći susjeda/u koji ima enciklopediju i pročitati nešto što je napisano deset godina ranije. Kada smo radili zadaće, informacije koje smo pronalazili bile su stare već 20 godina. S druge strane, djeca u današnjem vremenu imaju skoro u potpunosti slobodan pristup najnovijim informacijama na internetu.

Da rezimiram, obrazovni sistem mora biti reformiran. Tom reformom nastavno osoblje mora biti stavljeno u fokus ne kao izvor znanja, nego kao osoblje zaduženo za koordinaciju, a ta koordinacija od nastavnika/ca zahtijeva drugačije vještine. To je prioritet koji će UNICEF i dalje zastupati u saradnji s Ministarstvom obrazovanja.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Da li bismo mogli reći da su nevladine i međunarodne organizacije zajedno podbacile?

Moje je mišljenje da nismo podbacili. Upravo danas sam se vratio iz popravnog doma u Lipljanu. Tamo je smješteno 40 djece koja su na ovaj ili onaj način loše započela svoje živote. Neka od njih su bila umiješana u kriminal, neka su se bavila krađom, neka su se odala drogi.

Bez ikakvog partnera iz nevladinog sektora, u popravnom domu u Lipljanu smo pokrenuli obrazovni program usmjeren na vještine, i to zahvaljujući ministru pravde, općinskim vlastima, ministru obrazovanja. Naš cilj je doprijeti do to četrdesetero djece i pružiti im priliku za obrazovanje da ne bi bili izloženi riziku trgovine ljudima kada izađu iz lipljanskog popravnog doma, da ugroženi ne zakorače u svijet koji ih čeka vani.

Osnaženi su i stekli su vještine koje će im omogućiti zaposlenje. Postoje mnoge nevladine organizacije, ali i mnoge potrebe. Određivanje vizije je od velikog značaja na državnom nivou, pri čemu vlada treba reći šta želi vidjeti na Kosovu u 2025. godini.

Možemo li pomoći u ostvarivanju te vizije?

Da, možete. Smatram da mediji mogu odigrati ogromnu ulogu zbog toga što možete doći do velikog broja ljudi. Mislim, koliko ljudi dnevno posjeti vaš portal i nešto pročita? Vi gledate na stvari iz potpuno drugačijeg ugla. Kada razgovarate sa stručnjakom/injom za obrazovanje ili zdravstvo, oni na te teme gledaju iz obrazovne ili zdravstvene perspektive, no vi novinari/ke gledate na te stvari obuhvatajući cijeli životni spektar s obzirom na to da komunicirate s ljudima. Sve u svemu, vjerujem da biste trebali biti uključeni kao kosovski novinari/ke.

Svaka porodica na Kosovu želi da njihovo dijete ima zdravstveno osiguranje, najbolje obrazovanje i posao. Da li je to moguće ostvariti? U današnjem kontekstu je to moguće ostvariti čisto na sreću, osim ako partneri ne koordiniraju napore, sjednu i kažu: “Ovo je obrazovni sistem koji želimo, ovo je zdravstvena zaštita koju želimo.”

A onda su tu i mladi. To su vrlo pametni ljudi. Ni u jednoj zemlji u kojoj sam do sada radio nisam uočio toliko energije. Kada hodam ulicom, osjećam se kao da sam najstarija osoba u okolini. Stanovništvo je mlado, prosječna dob građana/ki Prištine je 26 godina. Dakle, kako da uključimo mlade osobe u dizajn grada? Kako da bolje čujemo njihove glasove da bi mogli raditi na onome što proživljavaju?

Možda je to pitanje koje treba postaviti novoj vladi?

Da. Poručio bih novoj vladi da je najbolje slušati mlade i ponuditi im više prilika. Preispitajte se i recite: “Ovo je trideseta godišnjica usvajanja Konvencije o pravima djeteta. Kakvu vrstu energije želimo prenijeti našoj djeci i kakvo im okruženje želimo ostaviti za pet godina?” K

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je vođen na engleskom jeziku.

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.