U toku je jubilarno deseto izdanje festivala animiranog filma Anibar koji se svake godine održava u Peći.

Dok hodate ulicama u centru grada, ne možete da ne primijetite kako prolaznici razgovaraju na engleskom, francuskom, njemačkom ili na nekom od skandinavskih jezika. Zidovi, izlozi i cekeri ukrašeni su prepoznatljivom ikonografijom festivala — famoznim okom Anibara koje pilji u posmatrače, kao i ogromnom čapljom koja samo što nije probušila balon na kojem piše “Nadanja i strahovi”.

U predivnom Kinu na jezeru, manjem Kinu “Kocke” u parku, “Urbanom” kinu smještenom na košarkaškom igralištu, te u kinu nazvanom u čast slavnog Jusufa Gervale (Gërvalla), publika se okuplja da pogleda filmove iz raznih takmičarskih kategorija, dok na kraju svake sesije žiri sačinjen od gostujućih stručnjaka iz svijeta animacije glasa za najbolja ostvarenja. Na Anibaru su svakog dana na rasporedu i programi za djecu i tinejdžere.

Pored filmskih projekcija, također se održavaju majstorske radionice i panel-diskusije na kojima prisutni imaju priliku slikati u prostoru služeći se VR-om, naučiti kakva je uloga uvjerljivosti u animaciji, ili raspravljati o tome kako povratiti javni prostor.

Anibar je uspješan primjer onoga što može proisteći iz lične inicijative u kombinaciji sa zajednicom solidarnih volontera i volonterki koja postaje sve veća.

Vulnet (Vullnet) Sanaja, direktor i supokretač festivala, prisjeća se kako je pokrenuo Anibar sa svojih 18 godina — u dobi u kojoj je zakonski moguće osnovati nevladinu organizaciju — i to kao sredstvo stvaranja mreže i povoljnih uslova za umjetničko stvaralaštvo.

“Uvidjeli smo da nemamo opremu, da nemamo resurse niti ljude koji bi nam zaista mogli pomoći da snimamo vlastite filmove, a onda smo pomislili: ‘Pa ima li boljeg načina da privučemo ljude od toga da pokrenemo festival?’”, kaže Sanaja.

Članovi tima koji su pokrenuli Anibar u svojim počecima su jednostavno kontaktirali ljude iz svih krajeva svijeta putem elektronske pošte, radili na samopromociji i tražili filmove koje će prikazivati u toku festivala. Sanaja se dobro sjeća da se je kontaktirao direktora Međunarodnog festivala animiranog filma u Melburnu i “nadao se da neće shvatiti da su [oni] samo neki osamnaestogodišnjaci koji pokušavaju organizirati festival animiranog filma.”

Mnogo toga se promijenilo se u posljednjih deset godina.

“Kada smo tek pokrenuli festival, nismo imali prostorije, nismo imali opremu, nismo imali znanje niti literaturu”, objašnjava Sanaja. “Nije bilo ni programa, ni radionica, ni edukacije u oblasti animiranog filma.”

Vulnet Sanaja je bio tek osamnaestogodišnjak kada je prije deset godina pokrenuo Anibar sa svojim kolegama i kolegicama. Fotografija: Sindre Langmoen / K2.0.

No, u međuvremenu je, u okviru Anibara, osnovana akademija animacije u Peći, s godišnjim programima i sedmičnim kolegijima koji se održavaju u Prištini. Polaznicima i polaznicama osigurana je adekvatna oprema.

Sanaja smatra da je festival doveo do određenih kulturnih pomaka u društvenoj zajednici, pri čemu dodaje da je ponosan na činjenicu da je preispitao norme zastupljene u društvu te pomogao da se otkloni osjećaj apatije. Današnje pozitivne reakcije i oduševljenje ozbiljnijim filmovima poredi s prvim izdanjima Anibara — u početku su ga ljudi pitali zašto prikazuje filmove koji se bave temama kao što su politika, ljudska prava i seksualnost, kada već “javnost nije spremna”.

Upravo je animiranje društvene zajednice u fokusu festivala. Iako su nedavno vodili neizvjesnu borbu s državnom agencijom za privatizaciju, i to u pokušaju da spriječe prodaju kina koje su preporodili, organizatori Anibara prepoznaju važnost podrške koju im pružaju njihovi aktivisti i volonteri.

“Naši mladi su postali volonteri i volonterke, oni su postali aktivisti i aktivistice; zajedno su stali u odbranu kina kada je ono bilo u opasnosti, digli su svoj glas kada su u opasnosti bili i naši javni prostori, a to smo učinili i mi kroz ovaj festival, kroz umjetnost”, ističe Sanaja.

Njihov spor nije riješen i trenutno je zamrznut, tako da je trajna budućnost ovog kina neizvjesna. Ipak, organizatori Anibara su s Općinom Peć potpisali ugovor o zakupu na rok od 15 godina, te ga namjeravaju iskoristiti na najbolji mogući način.

Aktivistička dimenzija festivala sadržana je i u temi ovogodišnjeg jubilarnog izdanja, s obzirom na to da je tim bio u potrazi za tematskom cjelinom koja im je trebala omogućiti da na pravi način proslave deset godina kolektivnog djelovanja.

“Nadanja i strahovi” je taj tematski moto, budući da ova dva pojma, prema Sanajinim riječima, predstavljaju “snažne elemente koji — kada ih se istraži i kada ih se stavi u javni prostor — postaju ranjivi i podložni promjeni.”

Animacijom za promjenu svijeta

Nensi Deni-Felps (Nancy Denney-Phelps) dio je festivala još od treće godine njegovog održavanja, kada je pozvana da bude član žirija. Od tada je aktivno uključena u organizaciju Anibara, stoga s ponosom nosi titulu “bake festivala”, koja se nalazi i na njenoj akreditaciji.

Deni-Felps već 35 godina radi kao novinarka u oblasti animiranog filma i često putuje svijetom, izvještavajući sa raznih festivala animiranog filma širom svijeta.

“Baka festivala” Nensi Deni-Felps već sedam godina je uključena u organizaciju Anibara. Fotografija: Sindre Langmoen / K2.0.

“Došla sam i vidjela šta Vulnet i Ron (Rrron) [Bajri] i Fiona [Petrit] — idejni pokretači festivala — žele postići i bila sam oduševljena”, kaže. “Nisu pokušavali prirediti neki ogroman, svjetski festival, već su željeli učiniti nešto za svoju lokalnu zajednicu, što je iznimno važno.”

Naglašava koliko poštuje Sanaju jer je ostao na Kosovu, u Peći, i stvorio nešto što je postalo ključ promjene u društvu, iako je mogao napustiti zemlju i raditi negdje u inostranstvu — smatra i da je Anibar značajno i krajnje pozitivno utjecao na lokalnu zajednicu u tom gradu.

“Znam da sam festival ne može zadržati svaku mladu osobu u gradu”, ocjenjuje Deni-Felps. “Ipak, neke od njih uspijeva zadržati. Kada sam prvi put došla ovdje, svaki mladić i svaka djevojka koje sam upoznala rekli su mi: ‘Želim što prije otići odavde.’ Sada upoznajem mlade koji mi govore: ‘Želim ostati i dati doprinos svojoj zajednici.’ Mislim da je to veoma važno, kako grupa ljudi uistinu može promijeniti društvenu zajednicu.”

Dodaje i da je bilo “tako divno to što se u noći otvaranja program odvijao na teniskom terenu”. Time se vratila u vrijeme kada je Anibar još uvijek bio u povojima — kada je prvi put posjetila festival, filmovi su prikazivani na jednoj običnoj plahti okačenoj na tom terenu.

Baka festivala objašnjava da animirani filmovi pružaju mogućnost autorima da ispričaju priču koju je nemoguće prikazati u igranim filmovima. “To su maštarije, sva ta mjesta na koja možete otići, no nikada u igranom filmu”, navodi.

“Osjećaj naprosto nije isti, zato što (igrani filmovi) pokušavaju rekreirati stvarnost, što nije cilj animiranih filmova. Oni vas pokušavaju odvesti u neki drugi svijet. Kao kada sanjate i gledate slike koje se pomjeraju na vašim očnim kapcima — za mene je to nešto poput animacije.”

To je i očigledno kada je riječ o raznim maštovitim animiranim filmovima koje režiraju i studenti i profesionalci.

Stvaranje i istraživanje

Kreativnost i eksperimentacija naročito blistaju u takmičarskim programima za studente i studentice.

Među filmovima prikazanim ove godine nalazi se i egipatski kratki film “Naopako” (“Flipped”), koji se bavi prirodom odnosa roditelja i djece kroz obrnut društveni poredak. Odrasli tako postaju djetinjasti i razigrani, dok se prezreli mališani pokušavaju brinuti o svojoj velikoj “djeci”. Pomoću crteža prekrasnih animacija i crteža nalika na dječije, “Naopako” provodi publiku kroz ovaj mali alternativni univerzum, osvrćući se na različite komične situacije koje nastaju u njemu.

Francuski kratki film “Odoh po cigarete” (“I’m Going Out for Cigarettes”) prikazuje porodični život jednog dječaka koji živi s majkom i sestrom, ali i nekim čudnim muškarcima identičnih lica koji se kriju po ormarima i ćoškovima njihovog doma. Ispostavlja se da su ti muškarci odraz činjenice da dječakovog oca nema, to jest da praznina uzrokovana njegovim odsustvom ironično ispunjava prostor u kojem njegova porodica živi.

Mađarski film “Ruben Brant, sakupljač” (“Ruben Brandt, Collector”), jedan je od dugometražnih filmova prikazanih na ovogodišnjem izdanju festivala. Milorad Krstić u svom prvijencu priča priču o poznatom psihoterapeutu, čiji su klijenti najvještiji lopovi. Tog čovjeka u jednom trenutku počinju mučiti noćne more u kojima poznate umjetničke slike oživljavaju.

Psihoterapeut zaključuje da će se moći nositi s tim problemom jedino ukoliko ga prisvoji — stoga svojim klijentima daje zadatak da ukradu kolekciju najvrednijih slika na svijetu. Film predstavlja neobičnu mješavinu nadrealnog film-noara, kriminalističkog trilera i umjetničkog eksperimenta prepunog aluzija na slikarstvo, živahnih detalja i skrivenih poruka.

Sutradan, nakon projekcije filma, Krstić je prisustvovao jutarnjoj kafi na koju je mogao doći svako i postaviti pitanja vezana za film, te je prisutnima objasnio svoju zamisao — umjetnost bi u njegovoj glavi trebala biti zabavna, njome bi se trebalo koristiti, trebalo bi je lepršavo slaviti, baš onako kako je on to učinio u svom filmu. S obzirom na to da je svojevremeno bio slikar, režiser je zagazio u vode animiranog filma s već izgrađenim mentalnim sklopom umjetnika pojedinca.

Svakog jutra tokom festivalske sedmice, autori i autorice filmova razgovaraju o svojim djelima sa publikom na kafi. Photo: Sindre Langmoen / K2.0.

Te kafe također pružaju priliku da publika stekne uvid u proces stvaranja filma, zajedno sa svim poteškoćama na koje je moguće naići u tom procesu. Krstić je u razgovoru s omanjom grupom gostiju u kafiću kazao da su mu trebale ukupno tri godine da snimi svoj film, pri čemu je godinu i po dana pokušavao steći odgovarajuća prava kako bi mogao adaptirati umjetničke slike korištene u filmu.

Ni u jednom od filmova koji su prikazani na Anibaru ne čini se da autori mare za preciznim prikazom stvarnog svijeta — ljudska bića su neproporcionalnih dimenzija, likovima rastu rogovi i krila bez ikakvog očitog razloga, te neki od njih mijenjaju oblik zahvaljujući čarobnoj animaciji gline. Svjetovi koje je moguće vidjeti su nadrealni, a izgleda da tradicionalna pravila njihovog stvaranja, naracije i fizike nisu relevantna.

Umjesto toga, animacija omogućava da autori i autorice filmova oblikuju likove i svjetove tako da prenesu određene osjećaje i da ispričaju priče o nadanjima i strahovima, uz slobodu koja je specifična za taj medij.

Naslovna fotografija: Sindre Langmoen / K2.0.