Longform | Albanija

Nepobijeđeni narodni neprijatelj

Piše - 13.11.2020

Naslijeđe jednog pogubljenja u komunističkoj Albaniji.

U julu 1978. godine, dočim je još uvijek bila pod komunističkom diktaturom, Albaniju su uzdrmala dva ozbiljna događaja. Prvi je bio vezan za pismo u kojem je Vlada Kine obavijestila albanski državni vrh da ukida ekonomsku i vojnu pomoć, a drugi za pismo dva politička zatvorenika upućeno Centralnom komitetu Partije.

Mada nepovezani, ti događaji su se očitovali na isti način: slanjem pisama. No, dok je pismo koje je sastavilo kinesko rukovodstvo objavljeno, ono drugo — napisano u zatvorskoj ćeliji — zadržano je u tajnosti. Pune 42 godine kasnije nije se lako vraćati u tadašnji svijet radi stjecanja uvida u nutrinu državnog sistema koji se postepeno pretvarao u instrument mučenja svakog onog ko se protivio njegovom radu, ili ga čak propitivao.

Pismo iz zatvorske ćelije

Baš to su činili Fadil Kokomani i Vangjel Lesho. Njih dvojica su zajedno bili u zatvoreništvu od 1963. godine, kada su najprije zatvoreni u Burelu, a zatim prebačeni u zloglasni zatvor u Spaču.

U pismu iz 9. jula 1978. poručili su mračnjačkom, notorno okrutnom i nadasve krvožednom režimu da se “država u kojoj su opći i individualni život podređeni političkoj misli i opredjeljenju jedne klike bez daljnjeg sunovratila u provaliju nemorala” te da “dijete u socijalističkoj Albaniji dobije pušku u ruke čim napusti majčinu utrobu, i to čisto s humanim ciljem da se ono, dijete, ubije kad odraste!”

Nije to bila samo optužba ili protivljenje, već ujedno i izuzetan akt hrabrosti. Upravo je taj iskren i odvažan dokaz istine potresao učmali komunistički vrh koliko i prekidanje odnosa s Kinom.

Režim je u svojoj “provaliji nemorala” posjedovao znatnu moć kažnjavanja, stoga su zatvorenici, autori pisma, Fadil Kokomani i Vangjel Lesho, godinu dana kasnije pogubljeni. Incident je ostao u tajnosti, a porodice su obaviještene o njihovoj smrti tek nekoliko mjeseci potom, s tim da niko nije rekao ništa o lokaciji njihovih tijela. Međutim, niko više ništa nije ni pitao: činilo se da je sve vrlo brzo zaboravljeno.

Režim je opstao još jednu deceniju, u kojoj su se nasilje, nečovječne kazne, strijeljanja i nestanci takozvanih neprijatelja socijalizma neometano nastavili sve do kraja. Nakon pada režima, preživjeli su se promolili iz oronulih zatvora. Neki su se i vratili iz izgnanstva, u nadi da će biti vraćeni tamo gdje su stali. Oni najosjetljiviji, pak, u tišini su počeli tragati za nestalima.

Farsa i tragedija

Prije nego što su Fadil Kokomani i Vangjel Lesho smaknuti, održano je i suđenje — iako je, naravno, bilo montirano. Drugi zatvorenici, među njima i njihovi prijatelji, svjedočili su protiv optuženih, izloženi prijetnjama i mučenju za koje su iza kulisa bili zaduženi operativci.

Sudije su na ročištima bili pribrani čak i kada bi na vidjelo izašle istražiteljske laži, ili kada bi stvari očigledno išle na ruku optuženicima. Nažalost, sud je bio odlučan u tome da farsu privede kraju, što se neizbježno okončalo tragedijom.

To je bila svrha procesa. Svi u sali su bili svjesni te činjenice. Pisac i istraživač Fatos Lubonja, svojevremeno stavljen na optuženičku klupu s Kokomanijem i Leshom, u detalje se prisjeća tih žalosnih ročišta u knjizi “Druga presuda”, njegovoj ponajboljoj u posljednjih 30 godina.

Međutim, pored slabosti koja vam obuzima dušu prilikom upoznavanja s atmosferom i šokantnim pojedinostima ovog suđenja, ne može, a da vas duboko ne gane herojski stav dvojice zatvorenika. U tom pogledu se najviše isticao Kokomani, za koga su svjedoci govorili da je kao bog stajao iznad namrštenih lica koja su ispunjavala salu. Sudija mu je naposljetku postavio pitanje: “Kajete li se zbog onoga što ste učinili protiv Partije i Vlade?”

“Ni najmanje, jer to sam učinio namjerno”, odvratio je Kokomani. To su bile njegove posljednje riječi. Imao je 46 godina.

Na 38 stranica pisma iz 9. jula 1978. godine, Kokomani i Lesho pišu o tome kako “današnje generacije treba da napuste scenu i naprave mjesta za ljude koji su spremni za novi svijet.” Na fotografiji zahvaljujemo: Dossier Authority.

Na 41. godišnjicu njegove smrti, odlučio sam saznati nešto više o Fadilu Kokomaniju. Je li išta ostalo od tog izuzetnog uma?

Pitao sam se šta je s njegovom porodicom i je li iko od njegovih indirektnih potomaka živ. Bilo mi je jasno da potraga neće biti laka — od njegovog zatvaranja prošlo je gotovo 60 godina i shvatao sam da je progon u režiji države ostavljao traga ne samo na zatvorenike, već i na njihove šire familije. Kako bi se ogradili od bilo kakvog povezivanja s jednom takvom stegom, rodbina i prijatelji su često prekidali svaki kontakt s zatvorenikom. Ljudi su se povlačili, živeći u strahu i sramu.

Nakon pretrage repetitivnih podataka na internetu, pronašao sam Kokomanijevog nećaka, Spartaka Poçija, koji je 1999. godine imenovan za ministra unutrašnjih poslova. Želio sam se što prije sastati s njim, stoga me je pozvao u salon ureda za dizajn u kojem je radio sa svojim sinovima, inače arhitektima.

“Prošla su mnoga ljeta i zime. Možda ih je odnijela voda”, započeo je. “Nedaleko odatle protječe potok, pa ih je možda erozija pomjerila dalje. Ipak, nismo isključili mogućnost da smo dobili pogrešne koordinate. Danima smo kopali, čak i po kiši. Tu u blizini smo pronašli neke stare kosti, ali uskoro se ispostavilo da nam se podaci ne podudaraju. Operacija je trajala duže od tri sedmice i nismo im pronašli ni traga. Možda su zakopani negdje drugdje: niko to sa sigurnošću ne zna. Nema dokumenata, nema nikakvog znaka, mape ni rukopisa.”

Govorio mi je o potrazi za Fadilovim tijelom.

“Sve se zasnivalo na jednoj jedinoj tvrdnji”, podcrtao je.

“Možete li mi reći koja je to tvrdnja bila? Kako ste do nje došli?”, upitao sam ga.

“Tek nedugo prije toga sam preuzeo dužnost. Stanje u javnoj sigurnosti nije bilo najbolje. Bilo je to odmah poslije ‘97. i posvuda su harale bande. Naoružane grupe su se sasvim otvoreno kretale ulicama i po danu, a naročito po noći. Prema tome, siguran prolaz je bio nezamisliv na glavnim pristupnim cestama u zemlji.

“Imao sam podršku šire javnosti te sam izgradio dobre odnose s Ambasadom SAD-a. Sastavljali smo spiskove službenika koji će ići na obuku u Ameriku. Svi su željeli ići, ali morali su, naravno, biti podvrgnuti provjerama i odabir je vršen na osnovu toga koliko su čisti.”

Priča Spartaka Poçija

“U cijelom tom haosu, sekretarica mi je jednom pokucala na vrata i kazala da se jedan policajac želi sastati sa mnom. Pričekao sam. Čuo sam za njega: završio je Mašinski fakultet i primljen je u Upravu saobraćajne policije čim je diplomirao. Tamo je radio od 1978. godine.

“Taj mi je policajac rekao sljedeće: ‘Skinut sam sa spiska za Ameriku. Mora da mi je neko smjestio profiterstvo, ali prava istina je da ja nemam ništa s tim. Vjerujte mi! Ovdje je posrijedi ljubomora, pohlepa, i nekome je cilj ili da pogoduje drugima ili da izvuče vlastitu korist. Hoće da me oblate, nastavio je, ‘nepravedno.’

“Na kraju mi je dodao i ovo: ‘Vi kao ministar imate ovlasti: ili skinite ovu ljagu s mog imena, pa da mogu ići sa svojim prijateljima za Ameriku, ili me u potpunosti uklonite s posla.’

“Nazvao sam šefa Kadrovske i pitao ga o čemu se radi. ‘Ne, nema ništa’, odgovorio mi je. ‘Čist je, kao što ti je i rekao.’ Smjesta su mi donijeli njegove dokumente. Pregledao sam ih i bilo je evidentno da policajac nije počinio nikakvo krivično djelo.

“Provjeru sam morao okončati do sutradan. Zaista sam želio da se taj frajer pokaže u pravom svjetlu. Ako je prljav, neka bude etiketiran kao takav. U Ministarstvu onda ne bi bilo mjesta za njega. Kako god, sutradan u podne, rezultati istrage su potvrdili pozitivan ishod: bio je čist! Sve je napismeno dostavljeno i materijal je dodan u njegov dosije.”

“Dakle, potvrdili ste njegovu nevinost”, ubacio sam se.

"Bio je čist, i ne samo to, bio je jedan od naših najboljih stručnjaka."

Spartak Poçi

“Da, da! Dokumentacija je time upotpunjena: kad sam stigao u Ministarstvo, skoro sve je bilo prazno. Nedugo zatim sam nazvao Američku ambasadu i popričao s ambasadoricom. Objasnio sam joj da su navodi o policajcu koji je trebao ići na obuku neosnovani, s obzirom na to da je istraga dokazala suprotno: bio je čist, i ne samo to, bio je jedan od naših najboljih stručnjaka.

“Grupa je iduće sedmice konačno otišla na obuku u SAD, gdje su proveli preko mjesec i po.

“Dan nakon njihovog povratka, sekretarica mi je opet pokucala na vrata i kazala da se policajac opet želi sastati sa mnom. Srdačno sam ga primio. Nakon što mi se zahvalio za obuku, rekao je: ‘Mogu Vam pomoći da pronađete ujakove kosti.’

“Ustuknuo sam na trenutak, ostavši bez teksta. Policajac je nastavio je s uvjerljivom sigurnošću. Otkrio mi je da njegov kolega koji radi kao predavač na Policijskoj akademiji zna gdje je moj ujak bio strijeljan. Međutim, bilo mu je neprijatno i nije mogao doći lično, tako da je potražio posrednika da mu pomogne.

“Rekao sam mu da mi to ne predstavlja problem — da njegov kolega nije povukao obarač, povukao bi ga neko drugi. Ovaj mi je brže-bolje objasnio da kolega nije bio izvršilac, nego da je samo bio prisutan na strijeljanju.

“Sutradan smo se s policajcem zaputili na mjesto koje nam je spominjao. U blizini je bila zapuštena kasarna ispred koje je jedan vojnik čuvao stražu, mada taj objekt nije imao neku očiglednu namjenu. Prešli smo mali klanac smješten između niskih vrhova i nakon 300 metara smo se našli u šikari. Policajac je pokazao potencijalnu lokaciju s neobičnom preciznošću, kao da su se tamošnja dešavanja odigrala samo nekoliko sati ranije. Pomalo sam oklijevao. Preciznost se činila skoro nemogućom.

“Bez obzira na to, okupio sam tim za iskopavanje i počeli smo raditi istog dana. Do mraka nismo pronašli ništa. Kopali smo još jedan dan, i još jedan… I tako je prošlo sedam dana.”

"Kašika s čeličnim zupcima polako se zabijala u rastresito tlo i rovila ga duže od sat."

Spartak Poçi

“Razradili smo raspored i ustalili iskopavanje. Inžinjer mi je predavao raport svakog popodneva, ali svaki put bi me izvještavao da nisu našli ništa. Kako je vrijeme odmicalo, tako su nam se nade gasile.

“Ponovo sam se sastao s policajcem u kancelariji. Ovaj put sam mu olakšao posao. ‘Slušaj’, rekao sam mu, ‘prošlo je toliko godina. Nemoguće da se neko s takvom preciznošću sjeća lokacije. Nazovi tog svog kolegu i reci mu da dođe ovamo, odmah!’ Smirio me je i zamolio da se vratimo na mjesto iskopavanja.

“I vratili smo se. Kad smo stigli, pokazao mi je na istu tačku: ‘Ovdje su.’ Ponovo smo upalili bager. Kašika s čeličnim zupcima polako se zabijala u rastresito tlo i rovila ga duže od sat.

“I ponovo ništa! Od policajca sam zatražio da porazgovaram s njegovim kolegom preko telefona. Gubio sam strpljenje, zato što mi je bilo nedopustivo da i dalje komuniciramo na taj način, preko posrednika, i to bezuspješno. Rekao sam mu da nagovori kolegu da me nazove, ili da ga što prije dovede. Međutim, odvukao me je ustranu i zamolio da se vratim u kancelariju. Želio mi je nešto objasniti, ali ne tu.

“Pretpostavio sam da cijela ta priča ima i pozadinu. Kad smo se vratili u kancelariju, progovorio je blagim, nježnim tonom koji me je ipak pritisnuo poput stijene.

“‘Ja sam taj… Nije niko drugi. Ja sam te noći bio tamo, s odredom koji je strijeljao Fadila i ostale!’

“Zastao je, pa je ubrzo nastavio i rekao mi sve što je znao.”

Sudska procedura prije pogubljenja Fadila i Vanjela odvijala se pod optužbama “agitacija neprijateljske propagande”. Na fotografijama zahvaljujemo Dossier Authority.

Policajčeva priča

“‘U policiji nisam bio ni godinu dana kad me je komandir pozvao u svoju kancelariju. Djelovao je prijaznije i ljubaznije nego inače. Rekao mi je da će te večeri biti strijeljani neki neprijatelji i da je odlučeno kako ću u strijeljanju učestvovati i ja. To mi se činilo groznim i mnogo drugačijim od uobičajenih obaveza. Slutio sam da me testiraju. Kako mi je pojasnio, to su radili da bi ohrabrili nove službenike, uglavnom one koji su dolazili iz civilnog života, kao i da bi povećali njihovu mržnju prema klasnim neprijateljima.

“‘Za taj proces dotad nisam čuo. Nisam znao ko su osuđenici, ali se nisam ni usuđivao pitati. Kod kuće me je tresla groznica i držala me je sve do malo prije ponoći. U zacrtanom terminu sam se pojavio tamo gdje mi je rečeno. Transporter za zatvorenike i jedan manji automobil bili su parkirani pored neonske lampe iz koje je isijavalo slabašno crveno svjetlo. Rominjala je kiša. Kao da nije doticala asfalt.

“‘Stigli smo u Jedinicu 313. Zatvorenici su bili smješteni tu. Ako se dobro sjećam, zaustavili smo vozila ispred željezne kapije koja se začas otvorila.

“‘Veći automobil nečujno je ušao u unutrašnje dvorište zatvora. Vladala je mrtva tišina. Stražari su izveli zatvorenike, ruku vezanih iza leđa. Popeli su se u zadnji dio vozila. Bila su ih trojica i provirio sam da im vidim lica. Sva tri su bila očajna i blijeda.

“‘Kad je vozač upalio auto, Fadil je pitao gdje idemo. Odgovora nije bilo. Začudo, on se u toku vožnje se činio smirenim, dok su ostala dvojica bili nevjerovatno slabi i zbunjeni.

“‘Osjećaj koji me je zapljusnuo tog popodneva pretvarao se u sveopću utrnulost. Često sam se pokušavao prisjetiti tog mučnog putovanja, no nikad nisam uspio reprodukovati cjelovitu i jasnu sliku o tome šta se ustvari dešavalo na putu. Mada vožnja nije trajala duže od pola sata, sjećam se samo tih nekoliko sekundi, kad je Fadil Kokomani s tužnom smirenošću pitao gdje idemo. Sva ostala sjećanja su izbrisana. Dosad nisam dokučiti to brisanje memorije, uprkos tome što sam neprestano nastojao pronaći objašnjenje.

"'Nikad neću zaboraviti tu noć, ta uznemirena lica. Nerijetko se sjetim sve trojice kad tonem u san', ispričao mi je policajac."

“‘Zaustavili smo se na uskom, mračnom putu. S lijeve strane, nasred čistine, uočili smo konture niske padine. Tik do nje je bila iskopana jama. Prizor je bio zastrašujući. Bacili smo ih na koljena i okrenuli ka jami. Kad su je vidjeli, počeli su se vrpoljiti. Izgledalo je kao interni alarm, ali trajalo je kratko: odmah su strijeljani, skoro istovremeno. U glavu, otpozadi, iz neposredne blizine.

“‘Ni riječi nisu rekli. Nisu ni zastenjali.

“‘Ljekar ih je pregledao, zatim je radnik koji je došao s nama prekrio jamu zemljom. Vodio se i zapisnik. Zbog kiše smo ga morali potpisati u autu. Nikad neću zaboraviti tu noć, ta uznemirena lica. Nerijetko se sjetim sve trojice kad tonem u san. Trajalo je sat, ali taj će me košmar proganjati cijelog života. Nikad nisam doživio veći užas nego te večeri: pretrpio sam šok koji se ne može izbrisati. Osjećam trajno i neutješno kajanje. Nikad neću zaboraviti to mjesto, tu jamu.’”

‘Je li taj čovjek Fadilov ubica?’

Nakon što je završio prepričavanje policajčeve ispovijedi, Spartak se zavalio u stolicu. Kazao mi je da je potraga potrajala nekoliko dana, ali da nisu našli ništa.

“Morala je postojati neka karta, ili prateća dokumentacija”, naglasio je. “Očigledno je sve to nestalo — to su vjerovatno zaplijenili oni koji su bili tu te noći, prema naredbi ili kako to već ide.”

“Je li taj čovjek Fadilov ubica?”, pitao sam.

“Mislite, je li on povukao obarač? Nisam pitao, niti me je to zanimalo. Razmatranje tih detalja umanjuje važnost činjenice da je neko drugi odlučio da ih se strijelja. Čitava Fadilova priča nije imala veze s tim policajcem. I pitam se: ‘Šta bih ja uradio da se nađem u sličnoj situaciji?’ Govorim sebi kako bih uvjerio ljude da to ne urade, kako bih nešto smislio… Rekao bih im da ne mogu ići.’ Međutim, da je ovaj službenik odbio, drugi bi otišao umjesto njega. U to sam siguran.

“Prije bih mrzio čovjeka koji je ocrnio Fadila, ili koji je konstantno kovao zavjeru protiv njega, ili koji je svim silama pokušavao da ga okrene na put koji vodi ka pogubljenju. Osjećam mržnju i prijezir prema vrijednim istražiteljima i obavještajcima Sigurimija koji su nasilnim metodama i mučenjem tjerali ljude da priznaju nešto što se nikad nije desilo. Oni ne samo da su kršili zakon, već su i pogazili svaku moralnu normu, svaku granicu okrutnosti. Strijeljanje su u neku ruku izvršili drugi, davno prije te noći kad je nastupila fizička smrt.”

Fadil Kokomani je prvi put zhaošen 1962. zajedno sa Vangjelom Lesho i još četvoricom. Na fotografijama zahvaljujemo Dossier Authority.

“Razlog je bilo pismo, zar ne?”

“Zapravo je bilo više pisama. Na neki način, Fadilova cijela borba, njegova cijela bitka protiv ‘vrsnog varalice’, kako je otvoreno nazivao Envera Hoxhu, vođena je isključivo putem pisama. On nije stremio ka formiranju izvjesnih grupa niti je organizovao bilo kakve subverzivne aktivnosti usmjerene protiv države, ali jeste neumorno pisao protiv uzurpatora, protiv režima koji je donosio siromaštvo, protiv ‘Sultana koji je jedan režim mijenjao drugim’. Njegova porodica se također borila za drugačiji režim — u antifašističkom ratu — no Fadil je odabrao drugu putanju: znanje. Borio se pismima i za to je žrtvovao vlastiti život kao i u ratu.

“Dosad nisam naišao ni na jedan usporediv slučaj, da su se oni koji su preživjeli zatvore i dalje držali svojih uvjerenja i otvoreno diskreditovali vlast kao što su to u pismima činili Fadil Kokomani i Vangjel Lesho. Njihovo pismo iz ‘78. je najznačajnije. Fadil i Vangjel su ga sastavili u spačkom zatvoru, izradili dvije identične kopije te ih poslali Centralnom komitetu. To su pismo napisali u nadi da će veće promjene — kao što je raskol s Kinom — nagnati režim da se ponovo okrene Hruščovljevom liberalsocijalizmu. Ipak, mislim da je ono upotrijebljeno protiv njih kao smrtonosni dokaz. To je bio razlog zbog kojeg su ih ponovo kaznili.

“Međutim, diktator se očito nije smirio. Dvojac je nekoliko mjeseci kasnije ponovo izveden pred sud, i to po treći put. Godinama nakon toga, kad sam pročitao govor koji je Fadil dao pred sudom, uvidio sam da je taj monolog čak i značajniji od pisma. Riječi koje je izrekao u sudnici  bile su tekst prave optužnice.

“Kad su prvi put uhapšeni, 1963. godine — prvo Vangjeli, a nekoliko sedmica kasnije i Fadil — povrh pokušaja dezerterstva optuženi su i za to da su dijelili pamflete po Tirani. Fadil je između ostalog pisao: ‘Moskvo, upravu si! Hoxha-Shehu i kompanija vode Albaniju u ćorsokak!’ Uhapšen je i osuđen na 25 godina zatvora. Nije bio ni zagazio u tridesete. Nekoliko mjeseci ranije se oženio i potom uselio sa suprugom, Margaritom. Nije se mogao vratiti kući.”

“Pričajte mi o Fadilu. Kako ga se sjećate?”

“Fadil je bio moj ujak. Imao sam osam godina kad se vratio u Albaniju iz Rusije, 1957. Sa sobom je donio 2000 knjiga i svaku je potpisao svojim najdražim potpisom: Fadok. Nedugo prije toga je završio žurnalistiku i usto je studirao muzikologiju na Univerzitetu u Lenjingradu, odnosno današnjem Sankt Peterburgu.

Fadil Kokomani u svojoj radnoj sobi pored Riga 10, sovjetskog radio prijemnika ubrzo nakon što se vratio iz Lenjingrada. Na fotografiji zahvaljujemo Edgar Kokomani.

“Jednom sam ga pitao: ‘Ujko, je li lijepa Moskva?’ Zato što je u našim očima Moskva bila jedno od čuda svijeta.

“‘Prelijepa je’, odgovorio mi je, ‘ali je Lenjingrad još i ljepši.’

“Fadil je prije toga učestvovao u međunarodnom socijalističkom festivalu omladine, na kojem je osvojio kup. Međutim, tu njegovom talentu nije bio kraj. Naime, studirao je i na Moskovskom konzervatoriju, Odsjek za pozorište. Planirao je da se vrati i odbrani diplomski rad: posjedovao je izuzetne vještine i energiju.

“Tajming je isto tako bio dobar. U tom razdoblju, Sovjetski savez se oslobađao briga koje je donio rat. Entuzijazam je zavladao među omladinom i Hruščovljevo otapanje je u značajnoj mjeri utjecalo na Fadilova uvjerenja i viziju. Međutim, bilo je nevjerovatno naivno za očekivati da će se stanje popraviti i ovdje. Albanski staljinisti su imali druge planove.

“Tjeskoba i nestrpljenje samo su rasli: Fadil je bio vidno nezadovoljan. Svi su znali. Iako je bio ekonomski i politički situiran, iznutra je osjećao duboku tugu.

Njegova zvijezda u usponu

“Fadil je paralelno počeo pisati u nekoliko novinskih redakcija: priče, reportaže i književne crtice. Nakon toga je premješten na radio, gdje je počeo uređivati svoje prve emisije. Jednom je dobio poziv da se priključi Partiji, da postane član. Ismijavali su ga zato što je to smatrao besmislenim. Činilo se da nije bio vičan takvom poslu, pa ga je napustio čim su počele rasprave. Bio je apolitičan, vjerujte mi!

“Sjećam se da me je jednom odveo u kino. Bio sam dijete, ali sjećam se svakog detalja, čak i satnice (od 18:00 do 20:00). Igrao je ‘Hamlet’. Zapitkivao sam ga: hoće li u filmu biti rata, partizana, tenkova. Smijao se.

“‘Odsad se ne bi trebao baviti ratovima niti borbama’, rekao mi je. ‘Trebao bi birati šta gledaš.’ Na moje iznenađenje, njegov ‘Hamlet’ mi se strašno dopao. Često se sjetim tog svijetlog platna u mračnoj sali.

“Atmosfera u Tirani bila je zabavna, posebno u večernjim satima. Fadil i njegovi drugovi nisu dozvolili da ta relativna sloboda ode u nepovrat. Uvečer su se sastajali u baru Hotela Dajti i obično su uzimali mikrofon da zapjevaju. To je bio najsvjetliji period njegovog života: njegova zvijezda je bila u usponu. Tad je i upoznao je Margaritu. Vjenčali su se 1962. godine.

“Tragedija je nastupila nekoliko mjeseci kasnije, kada je jedan od njegovih bliskih prijatelja prijavio družinu Ministarstvu unutrašnjih poslova. Razlog je bio dezerterstvo. Hysni Kapo, jedan od glavnih komunističkih vođa, direktno je obavijestio mog oca, inače ratnog veterana i još uvijek aktivno vojno lice, da je Fadilovo ime upleteno u dezertiranje. Kao njegov drug i saborac, Kapo je Fadilu ponudio priliku da bude pomilovan — naravno, u zamjenu za pokajanje. Otac je razgovarao s Fadilom noć uoči hapšenja. Sjećam se te večeri. Ušli su u sobu da rasprave o svemu. Sat vremena docnije su izašli u tišini.

“Fadok je uhapšen narednog dana. Tek dugo nakon toga mi je rečeno da je odbio ponudu.”

"I dalje tragamo za njegovim grobom — kostima — dok je on ostvario besmrtnost."

Spartak je naglo prekinuo izlaganje. Naslonio se na naslonjač i stavio ruke na koljena. Činilo mi se da ga je sustigao opći umor. Njegova priča bila je blago rečeno šokantna. Neko vrijeme smo piljili jedan u drugog. Osjećao sam da se u meni nešto promijeniloi i na trenutak sam pomislio da mi je Fadilova tragedija pala na pleća. Postao mi je bliži i draži, iako je ostao misteriozan koliko i prije.

“Još uvijek pokušavam odgonetnuti zašto je ovaj čovjek težio ka tome da isprati svoje uvjerenje dokraja, čak i po cijenu vlastitog života. Zato što je znao kuda ide i šta može postići. I dalje tragamo za njegovim grobom — kostima — dok je on ostvario besmrtnost.”

Nije najjasnije je li te riječi izgovorio Spartak ili pak ja.K

Naslovna fotografija: Fadil Kokomani i njegova supruga, Makbula. Zahvaljujemo Spartaku Poçiju. Redizajn za potrebe članka: K2.0.

Vrati se na monografiju