“Čudan je to odnos. S jedne strane, ljudi žele da budemo u posjedu svoje seksualnosti, pa nas bodre komentarima kao što su: ‘Tako si seksi!’, ‘Žena si i to je moćno!’, ‘Možeš se seksati s koliko god ljudi želiš!’, ili: ‘Ti si vlasnica sopstvenog tijela!’ S druge strane, ima i sljedećih opaski: ‘Nekako je gadno da spolno opštiš sa velikim brojem ljudi’, ‘Moraš biti nešto više od svoje seksualnosti’, ‘Zašto si toliko fokusirana na to da izgledaš privlačno?!’ — ‘Budi svoja! Nemoj da se forsiraš! Ljepota nije bitna!’”

— Učesnica istraživanja o seksu koje je sproveo Noel Clark

Pod uticajem patrijarhalnih sudova po kojima žene nisu baš u potpunosti ljudska bića, po kojima smo manje sposobne za donošenje odluka i manje dostojne ravnopravnog tretmana, naučila sam da budem obazrivija na to kako me percipiraju drugi — a naročito što se tiče mog fizičkog izgleda i odnosa u koje stupam.

Možda zvuči neobično, ali u današnjem svijetu mnoge odrasle osobe stide se i srame sopstvenog tijela te svojih interesovanja, seksualnosti i seksualnih iskustava. Živimo u modernom društvu u kojem se — kažu — sloboda izražavanja seksualnosti ohrabruje, uz pretpostavku da se svi osjećaju dovoljno bezbjedno da o tome govore.

Stanje u praksi je takvo da su u ženama i muškarcima usađeni osjećaji stida i srama vezani za seksualnost i da su suočeni sa brojnim dvoznačnim porukama o seksu i intimnosti.

S jedne strane, ženska tijela su objektivizovana te se smatraju nečim što treba posjedovati i kontrolisati. Žene su konstantno obasute pitanjima koja se tiču njihovog privatnog i seksualnog života, pri čemu bivaju motrene i “izvedene pred sud” ako prežive seksualno napastvovanje ili zlostavljanje

S druge strane, mlađi i stariji muškarci podložni su maltretiranjima zbog toga što nisu dovoljno seksualno iskusni i što nisu dovoljno “mačo”. Uče ih da budu “muževni”, da se drže nepisanih muških pravila, ideala. Pored toga što se time šteti rodnoj pravdi uopšte, navedenim praksama se samo povećava nivo pritiska kojem su muškarci kontinuirano izloženi. Pojam muškosti shodno kojem se veličaju stoicizam, potencija i dominacija, društveno je neprikladan te ujedno narušava mentalno zdravlje.

Umjesto da je ovaj izraz oslobođen predrasuda, rodne norme i rigidnost u očekivanjima zapravo su ukorijenjene u ono što se naziva seksualnim stidom. Istraživačica Diane I. Litam definiše ga kao poseban stid koji obuhvata negativno samovrednovanje u pogledu seksualnih identiteta, privlačnosti te seksualnih misli, osjećanja i ponašanja.

Seksualno ograničavanje putem očekivanja

Mada na različite načine, žene i muškarci se neprestano susreću sa oprečnim zahtjevima na planu seksualnog izražavanja te želja i širih pitanja vezanih za seksualnost.

Dječaci, momci i muškarci prije svega postaju predmetom sramoćenja ako imaju osobine odn. karakterne crte na koje društvo gleda kao na “ženstvene”, a kao što su izražavanje osjećanja, traženje pomoći i posvećenost ravnopravnosti. Muške osobe također bivaju predmetom sramoćenja kada izraze sumnju u vezi sa svojom seksualnom neiskusnošću, kada su nezadovoljni svojim izgledom i kada su ranjivi u vezi sa svojom seksualnom funkcijom.

Spomenute bojazni proizlaze iz pojma “tradicionalne” muškosti. “Pravi” muškarac mora posjedovati atribute kao što su: heteroseksualnost, stamenost i emocionalno suzdržavanje. Usljed očekivanja vezanih za to kakav bi idealan muškarac trebalo da bude, muške osobe su manje sklone iskazivanju osjećanja, ili barem onih osjećanja koja ne uključuju silu i bešćutnost.

Žene se, pak, svrstavaju u dvije kategorije. U okviru jedne su prikazane kao nedužna i nježna bića, dobrice. U okviru druge su “seksualno slobodne”, “promiskuitetne”, a ponekad i “snažne”, “osione” i “smione”.

Pod tom dihotomijom se podrazumijeva da žene ne mogu biti i jedno i drugo, tj. da ne mogu biti “dobre” i “seksualno slobodne”. To što se od njih očekuje da pripadaju samo jednoj kategoriji seksualno ih ograničava.

Shodno tome, za žene važe dvostruki aršini. Kada kao žene odbijemo seks, često nas smatraju frigidnima. Kada pristanemo, onda smo promiskuitetne. Takve poruke — poruke o tome šta je unutar, a šta izvan granica normiranog i normalnog — snažne su i veoma uticajne u sklopu patrijarhalnih sistema.

U pojedinim sferama poput obrazovnog sistema, masmedija i religija seks je predstavljen kao opasan i nečist čin. U skladu s time se perpetuiraju represivni rodni stereotipi i zablude o silovanju te se podstiče šutnja o seksualnom zdravlju i intimnosti.

Postoji rizik da će naše vrijednosti zavisiti isključivo od seksualnog iskustva ili njegovog manjka — ako već i nismo došli do te tačke.

Sve ove informacije primamo sistematski, od ranog djetinjstva, što oblikuje naš doživljaj seksualnog stida. Djevojčice i djevojke se uče da se klone diskusija o seksu, a tako se samo učvršćuje teza da ih — ako progovore o bilo čemu, pa čak i o nasilju koje je počinjeno nad njima — niko neće čuti ili pak da će biti izvrgnute osuđivanju od strane društva, koje ih reviktimizuje.

Psiholozi_ginje već odavno prate kako njihovi klijenti_ce doživljavaju seksualni stid, što uključuje ponižavanje i gnušanje nad svojim tijelom te nedoumice koje se javljaju u vezi sa sopstvenim identitetom kao seksualnog bića.

Svi ovi osjećaji podstreknuti su time što nam društvo često govori šta je seksualno primjereno i kako bi trebalo da se ponašamo u okviru seksualnog života. Međutim, ti razgovori se obično otvaraju samo onda kada javnost počne da raspravlja o silovanju, zlostavljanju i uznemiravanju.

Nismo baš često u prilici da govorimo o našem pravu da se seksualno izražavamo samouvjereno i prosto sretno, o našoj sposobnosti da kažemo šta želimo i da to zatražimo bez stida kao i da se maknemo iz situacije u kojoj se osjećamo neispunjenima ili poniženima.

Naredna logična stavka je seksualno obrazovanje, koje je barem jednim dijelom zaslužno za to što seksualni stid i dalje opstaje. Na Kosovu se nadležni odavno libe da seksualno obrazovanje integrišu u nastavne planove i programe, što doprinosi kontinuiranoj stigmatizaciji seksa i rasprava o seksualnoj tematici. Pored toga, nastavnici_e nerijetko izbjegavaju da raspravljaju o seksualnosti čak i onda kada se seks obrađuje kao nastavna jedinica u pojedinim predmetima kao što su biologija ili građansko obrazovanje.

Kako navodi psiholog i stručnjak za seksualnost David Ley, seksualno obrazovanje je, čak i u onim zemljama u kojima je zastupljeno, bazirano na ideji da je nestupanje u seksualne odnose ukoliko niste u ozbiljnoj, monogamnoj vezi najbolja zaštita od spolno prenosivih bolesti i/ili neplanirane trudnoće. Tako se samo cementira koncept seksualne “čistoće” odn. čednosti.

Danas brojni nastavnici_e nemaju prave informacije, metode komunikacije niti pristup neophodan za bavljenje pitanjima vezanim za seks, seksualnost i intimnost. Seksualno obrazovanje ne bi trebalo ograničavati isključivo na formalno obrazovanje, iako roditelji, odgajatelji i širi društveni krugovi generalno izbjegavaju teme koje se odnose na seksualnost.

Propitivanjem stavova, sudova i predrasuda o seksualnosti te obrazaca po kojima ta stanovišta mogu uticati na našu sposobnost da seksualnosti pristupimo iz pozitivnog ugla — iz ugla osnaživanja — ukazuje nam se prilika da dekonstruišemo štetne patrijarhalne narative o seksu i seksualnosti koji se njeguju u društvu. Ljudi treba da imaju pravo da iznose svoja dvoumljenja, pitanja i seksualne želje, a da pritom ne budu izvrgnuti sramoti i osudi. Ljudi treba da budu u mogućnosti da to čine, a da ih pritom niko ne sramoti i u krajnju ruku izoluje, bez osjećanja inferiornosti, neadekvatnosti i nekompetentnosti, bez osjećanja bespomoćnosti.

Napori tog tipa u kombinaciji sa feminističkim pristupom zasnovanim na savjetovanju o zdravoj seksualnosti i intimnosti omogućavaju prevazilaženje seksualnog stida. To stvara prostor za kolektivni angažman u pravcu stvaranja otvorenijeg društva i otvara nam put da više volimo i prihvatamo i sebe i druge.

Naslovna fotografija: K2.0.

O seksualnom stidu

Stid i društvena uvjerenja u vezi sa seksom i seksualnošću.

Tringa Mustafa