Prvi put sam na duže vrijeme napustila Kosovo kada sam imala 21 godinu. Tada sam se u okviru programa studentske razmjene odselila u Belgiju gdje sam provela jedan semestar. Bila sam uzbuđena zato što sam imala priliku ne samo da živim u nekoj drugoj kulturi, već konkretno i da iskusim drugačiji obrazovni sistem, istražim različita mjesta i da si postavim nove izazove.

Mnogo sam naučila kroz to prvo iskustvo studiranja u inozemstvu, te sam između ostalog otkrila svoje akademske interese kojima sam se željela baviti i kasnije.

No, sve ovo je na mene ostavilo i dublji trag. Iako to nisam odmah shvatila, upravo je selidba bilo ono što me je konstantno opterećivalo — taj neprestani osjećaj rastrganosti između obima mogućnosti i novih saznanja “u bijelom svijetu” i želje da naučeno primijenim kod kuće kako bih pomogla svojoj zemlji.

Kratkoročno gledano, jedna stvar mi je postala kristalno jasna: znala sam da ne želim pohađati drugi ciklus studija na Univerzitetu u Prištini. Kada sam iz prve ruke saznala šta je, tako da kažem, pravi, europski sistem studiranja, onaj kod kuće mi se učinio nevjerovatno manjkavim, stoga mu se nisam željela izlagati duže nego što sam morala.

Pošto sam dodiplomski završila na Pravnom fakultetu, za diplomski studij sam bila sigurna da želim upisati kriminologiju, ali isto tako sam bila sigurna da ga ne želim upisati na Kosovu — htjela sam studirati kako treba, a to ovdje jednostavno nisam mogla.

Prema tome, nekoliko godina sam radila sve dok nisam vidjela konkurs za stipendije koje su se dodjeljivale za diplomski studij kriminologije i krivičnog prava na Univerzitetu u Oksfordu. Prijavila sam se i na kraju sam bila primljena.

Studirala sam i živjela u Oksfordu godinu dana, od 2013. do 2014, i ništa nije bilo ma ni nalik na ono što je praksa na Univerzitetu u Prištini. S onolikim gradivom prethodno se nikada nisam susrela, budući da smo sedmično morali čitati stotine stranica teksta po jednom predmetu, te smo uvijek morali pisati neke radove. Ispiti su trajali po tri-četiri sata.

Povrh svega, kritičko mišljenje ne samo da je bilo dozvoljeno, već je bilo i vrlo poželjno.

Upravo to me je i najviše iznenadilo jer je bilo nezamislivo tamo odakle sam došla. Na Pravnom fakultetu u Prištini, u sklopu nastave iz većine predmeta morali smo razmišljati kao i naši profesori/ce i to je bilo to. Toliko o kritičkom razmišljanju.

“To je svakako samo diploma”

Nakon drugog ciklusa studija, vratila sam se na Kosovo puna energije i žarko sam željela aktivno “mijenjati sistem”. Taj sistem je onakav kakvim sam ga poznavala bio prepun nepotizma i korupcije, pa sam se nadala da ću malim koracima moći pridonijeti promjeni takvog stanja.

Možda bi za početak bilo dobro naći posao unutar sistema? Nisam bila sigurna. Po povratku sam naišla na omalovažavanje, pri čemu su mnogi s neodobravanjem posmatrali činjenicu da sam umjesto UP-a odabrala neki drugi univerzitet.

Na neki način su me okrivljavali za to što sam smatrala da druge zemlje nude kvalitetnije obrazovanje, a i za to što sam smatrala da moja nema dovoljno toga za ponuditi i da sam nešto više morala potražiti negdje drugdje.

Nikada neću zaboraviti šta mi je rekao jedan moj bivši profesor:

“Furtuna, uvijek si bila izvrsna studentica, ali nikada neću razumjeti zašto si diplomski upisala vani. Koga briga gdje studiraš za master? To je svakako samo diploma, zašto se bezveze mučiti?”

Ove riječi mi i dan-danas odzvanjaju u glavi tjerajući me na smijeh.

Još nekoliko godina sam radila na Kosovu, gdje sam bila uključena u različite projekte. Odbijala sam poslovne ponude itekako cijenjenih poslodavaca u korist onih za koje sam vjerovala da će mi omogućiti da promijenim sistem, makar donekle.

Međutim, sistem je bio toliko loš da nam nikada nije dopustio da bilo šta promijenimo. Stalno sam se morala baviti neutemeljenim zavjerama umjesto da mi je bio dopušten rad sa stvarnim podacima koje smo imali na raspolaganju.

Između ovoga ovdje i onoga tamo

Vremenom se sve svelo na to da sam se počela osjećati iscrpljenom, stoga sam se našla na prekretnici. Otkaz i promjena okoline radi ponovnog stjecanja perspektive bilo je jedino što mi je moglo zagarantirati život na Kosovu — čak i ukoliko je podrazumijevalo i privremeni odlazak.

Odlučila sam upisati doktorski studij. Morala sam se vratiti stvaralačkom radu i pronaći neki novi izazov. Gajila sam interese prema mnogim stvarima koje sam željela dublje istražiti, no za to mi je bio potreban novac.

Nakon gotovo dvije godine traganja za izvorima finansiranja i pisanja prijedloga za istraživanje, kao i traganja za profesorima/cama koji bi bili zainteresirani za to da me mentoriraju, 2016. sam konačno došla do sredstava kojima sam u potpunosti mogla pokriti troškove doktorskog studija u Levenu, Belgija.

Tamo sam se i preselila, ali sam ujedno i donijela odluku da neću prekinuti vezu s Kosovom. S tim u vezi, rasporedila sam terenski rad na sve tri godine studija da bih bila prisutna na Kosovu koliko god mogu.

Zato u posljednje tri godine vodim život na dva mjesta; živim prvenstveno u Belgiji, no vraćam se na Kosovo na barem tri mjeseca godišnje kako bih vršila istraživanja na terenu, a čak i kada sam u Belgiji, pokušavam se aktivno baviti pitanjima koja su aktualna na Kosovu pišući pravne analize i savjetodavna mišljenja za razne subjekte.

Ova podjela mi je bila (i još uvijek je) iznimno teška jer mijenjam stanove, automobile, literaturu i odjeću svaka tri mjeseca još od početka [doktorskog studija]. Ipak, i prije toga sam znala kolika je cijena koju ću morati platiti, pa sam se samo prepustila svemu.

Vrijedi napomenuti da, mada se nastavljam suočavati s otporom sistema svaki put kada se vratim, uvijek mogu uočiti neke pozitivne pomake.

Famozno pitanje: “Zašto se i dalje vraćaš?”

Kao relativno mlada žena s Kosova koja već toliko godina živi u inozemstvu sasvim sama nailazite na uspone i padove, ali takav pozicija je u svakom slučaju jedna velika škola. Najvažnije stvari koje sam naučila vani bile su od krucijalnog značaja za mene zbog toga što su mi pomogle pri donošenju odluke o povratku na Kosovo.

Bez obzira na vaš uspjeh, nijedna druga zemlja vam neće biti dom, nikada. Na Kosovu nije sve tako bajno, istina — to je jedna lijepa ljubavna priča koja je istovremeno i jako tužna. Uprkos svemu, njemu je potrebna sva moguća pomoć.

To što se želim vraćati ne proizlazi iz mladalačkog i naivnog razmišljanja s kojim sam ovdje došla nakon diplomskog studija. Od tada sam prilično sazrila i sasvim sam svjesna svih zamki unutar sistema, nesnošljivosti orijentacije na Kosovu, borbe kroz koju se mora proći samo da bi se preživjelo, a kamoli postalo neko i nešto. Znam ja sve to.

Međutim, postoji jedan vrhunaravni razlog zbog kojeg sam se opredijelila za to da se uvijek i iznova vraćam ovamo. Nema to nikakve veze s mojim nacionalnim ponosom ili činjenicom da volim svoju zemlju. Oba ta faktora su važeća, ali nisu ključna.

Glavni razlog je budućnost moje i generacija koje dolaze.

Želim se izboriti za dan kada mladi neće osjećati potrebu da napusti Kosovo zato što ih ovdje ne cijene. Želim se izboriti za dan kada studenti/ce neće morati studirati u nekoj drugoj zemlji kako bi ostvarili pristup kvalitetnom obrazovanju. Želim biti u takvoj poziciji da ću poželjeti napustiti svoju zemlju samo onda kada mi se bude išlo na odmor — ne nužno u potrazi za pristojnim životom. Želim da pristojnim životom živimo ovdje, gdje smo rođeni i odrasli.

Svako ko je bio u inozemstvu zna da na ovaj ili onaj način imamo priliku da ostanemo tamo i radimo te si tako izgradimo život. Ne mogu govoriti u ime svih društvenih slojeva u dijaspori, no kada se radi o akademskim građanima/kama, sve je više omladine poput mene koja se želi vratiti i dati svoj doprinos na Kosovu. Godine koje sam provela vani omogućile su mi da stvorim mrežu ljudi koji su baš kao i ja voljni da promijene sistem.

Da li će nam biti osigurano dovoljno prostora da to i učinimo?

Postoje različite inicijative koje bi mogle utrti put za angažiranje stručnjaka/inja na Kosovu. Jedna od njih odnosi se na utvrđivanje kvota u javnoj upravi i na univerzitetima koje bi se u skladu sa zakonskim odredbama dodjeljivale visokokvalificiranim mladim osobama iz inozemstva porijeklom s Kosova. Te kvote bi bile zasnovane na dobro definiranim kriterijima.

Onima koji su završili diplomske i poslijediplomske studije na renomiranim univerzitetima Zapada trebalo bi biti osigurano dovoljno prostora da bi njihov angažman bio zagarantiran u oblastima u kojima je najviše potrebna određena struka, te da se te osobe ne bi osjećale prisiljenima da napuste svoju zemlju.

To bi mogli biti prvi koraci koje bi država mogla napraviti zarad nas samih. Ne govorim sada o onima koji su do sada vladali nad nama, jer ti su nas vlastodršci do sada u najmanju ruku pokušavali držati podalje od naše zemlje. Ne, govorim o narednim vladama koje će biti ozbiljne i spremne na uvođenje vidljivih promjene.

U predizbornoj kampanji koja je bila aktualna u proteklih nekoliko sedmica, različite stranke su isticale kako žele da se kvalificirane osobe vrate na Kosovo i pomognu mu, pri čemu će poduzeti potrebne mjere kako bi vratili mozgove iz dijaspore — dakle, sada je vrijeme da pokažu kako su stvarno mislili ono što su rekli.

Prije sam smatrali da odlaze oni jaki. Ipak, u posljednjih nekoliko godina sam došla do zaključka da je upravo suprotno slučaj. Treba imati petlju pa ostati. Ovo je naša zemlja, i na nama je da je popravimo.

Radi bolje budućnosti, ne radi masnije plate.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.