Od rudnika do glasačkog listića: Eltonova Albanija
Rudar Elton Debreshi prodrmao je obrasce sindikalizma i izbornog procesa u zemlji.
Jednog januarskog dana ove godine dnevna soba u domu Anjeze i Eltona Debreshija bila je dupke puna gostiju. Elton je okupio kolege rudare, svog oca i jednog profesora iz Tirane. Usred sve te galame Anjeza je čula razgovor koji je privukao njenu pažnju. Naime, razmatrala se mogućnost da se na izborima zakazanim za 25. april Elton kandiduje za zastupnički mandat u Parlamentu Albanije. Anjeza nije mogla vjerovati, i to ne zato što nije imala povjerenja u supruga, već zato što se bojala za njega.
“Uredu je da radi u rudniku [tj. u rudarskom sindikatu], ali da se kandiduje za Parlament? Ti političari/ke su opasni”, pomislila je Anjeza. Ipak, u tom momentu nije rekla ni riječi. Iznenadilo ju je to što joj Elton ranije nije ni spomenuo da razmišlja o kandidaturi.
Te iste večeri, prije nego što su otišli na spavanje, Anjeza je podsjetila Eltona na odgovornost koju snose prema svoje četvero djece, na prethodnu godinu — kada otprilike sedam mjeseci nije radio — kao i na dugotrajne finansijske nevolje s kojima se suočava njihova porodica. No, 31-godišnji rudar iz Bulćize bio je uvjeren u svoju odluku, a jedino mu je bilo važno to hoće li uspjeti. Itekako je bio svjestan činjenice da njegovu suprugu brinu njegova sigurnost i finansijske poteškoće, uključujući i njen tada još uvijek neotplaćen kredit u visini od 5000 eura.
“Svaki dan kad krenem na posao zagrlim suprugu i dječicu jer idem u rudnik i možda ih više nikad neću vidjeti. I to ne radim samo ja, nego i stotine drugih rudara”, kaže Elton te dodaje da se ne ustručava od navođenja imena, posebno znajući da je kao zaposlenik u rudniku svakodnevno izvrgnut opasnosti.
S ciljem unapređenja njihovih prava, Zajednički sindikat rudara u Bulćizi (SMBB) 22. novembra 2020. godine počeo je sakupljati potpise za utvrđivanje statusa rudara u Albaniji. Iz Sindikata su decidirano poručili da “stari sindikati i stranke rudare vuku za nos već 30 godina”, zatraživši stoga da im se utvrđivanjem statusa zagarantuju sigurnost i pripadajuća prava. Zahtjevi SMBB-a bili su: zakonsko priznanje rudarske profesije, isplata naknada za povrede i nesreće sa smrtnim ishodom na radu, povećanje plata i penzija za rudare te — ponajvažnije od svega — sigurnost na radnom mjestu.
U novembru 2019. godine Elton je izabran za predsjednika SMBB-a i na sebe je preuzeo zadatak predaje peticije. Iako je bio svjestan težine ove obaveze, nadao se da će njihovi napori uroditi plodom. Godinu dana kasnije rudari su u Bulćizi, Dibru, Kamzi, Martanešu, Klosu i drugim rudarskim gradovima, kao i u Tirani, postavili štandove za prikupljanje potpisa. Zaključno s januarom 2021. godine potpisalo im se oko 11 000 građana/ki.
“Nismo očekivali toliku podršku”, prisjeća se Elton.
Podrška građana/ki te njihova spremnost na davanje potpisa pobudila je novu želju kod članova Sindikata: da imaju parlamentarnog zastupnika iz svojih redova. Na osnovu iskustva s osnivanjem SMBB-a Elton je vrlo dobro znao da je pred njima težak put, ali ipak je prihvatio odluku rudara i njihovih saveznika/ca.
Postao je kandidat bulćiskih rudara za Parlament Albanije.
Novi pokušaji da se promijeni staro
Godine 2007. težak finansijski položaj njegove porodice natjerao je 16-godišnjeg Eltona da se ispiše iz škole i preseli u Grčku. U tri godine koliko je proveo u Atini radio je u građevinskom sektoru, ali je na kraju izgubio posao. Tokom svjetske ekonomske krize državu Grčku su zadesile ekonomske poteškoće usljed kojih je na stotine hiljada ljudi otpušteno, pri čemu su najteže bile pogođene oblasti građevinarstva i montažne industrije. Elton se zato 2010. vratio u svoje rodno mjesto, gdje je iste godine upoznao Anjezu.
“U Bulćizi vam ne preostaje ništa drugo nego da radite kao rudar”, izdvaja. “Svi građani/ke ovog grada to znaju. Nemamo opcija, tako da smo primorani da se ispisujemo iz škole još kao djeca.”
Smješten na sjeveroistoku Albanije, grad je izgrađen oko rudnika hroma. Metal se u ovom mjestu počeo iskopavati za vrijeme okupacije fašističke Italije, krajem 30-ih, kada se vadio s površine i otpremao u Italiju. Albanska komunistička vlast je nakon Drugog svjetskog rata otvorila rudnik, i to 1948. godine. Tehnologije pretrage i iskopavanja uznapredovale su u narednim decenijama, stoga je hrom vađen u izobilju.
Po padu komunizma u zemlji početkom 90-ih godina — kada je uporedo s demokratskom tranzicijom započeo i niz slobodnotržišnih ekonomskih reformi — rudnici u Albaniji stavljeni su pod upravu privatnih preduzeća, a vlasti su dodjeljivale javnu imovinu putem koncesija, što je značilo da su tim dobrima na određeni period trebale rukovoditi kompanije.
"Helikopterska linija Tirana–Bulćiza [namijenjena za hitne slučajeve] prerasla je u redovnu", ističe Elton.
Rudarstvo je i dalje perspektivna branša u Albaniji. Svake godine se izvadi na hiljade tona hroma i usto posao dobije na hiljade rudara. Tako se Elton 2010. godine zaposlio u rudniku — na poslu je svjedočio kako njegovi kolege zadobijaju povrede i ostaju bez udova, a ponekad i ginu.
“Helikopterska linija Tirana–Bulćiza [namijenjena za hitne slučajeve] prerasla je u redovnu”, ističe Elton, prisjećajući se iskustava iz rudnika.
Nakon tri godine rada u bulćiskim rudnicima — koji su u vlasništvu raznih biznismena — Elton je u aprilu 2014. dobio posao rudara u AlbChromeu. Kao podružnica Balfin Groupa, ova kompanija je preuzela vlasništvo nad gotovo svim rudnicima hroma u Bulćizi. (Balfin Group je inače jedan od najvećih privatnih investicijskih konglomerata u jugoistočnoj Evropi.)
Bulćizom su u to vrijeme kružile glasine da će AlbChrome — čiji je vlasnik preduzetnik Samir Mane — investirati u rudnik i tako poboljšati uslove rada, unaprijediti sigurnost i plate rudara te uvesti i neke druge beneficije. Budući da se nadao da su glasine istinite, Elton je promijenio radno mjesto, no njegove nade su se ubrzo izjalovile.
Smatran jednim od najbogatijih ljudi u Albaniji, Mane se vrlo brzo se našao na meti kritika i suočio s revoltom radnika/ca, i to prvenstveno političkih aktivista/ca i sindikalista/ica, koji su tvrdili da je Mane zgrnuo bogatstvo na štetu prava radnika/ca. Mnogi od njih su ga prozvali oligarhom.
Rudari su tokom godina tu i tamo protestovali zbog nedostatka odgovarajućih uslova rada, pa čak i neprimjerenog postupanja, ali njihova mobilizacija se konsolidovala tek kada su se organizovano usprotivili i starim sindikatima. Kako navode Elton i pojedini njegovi kolege rudari, ti sindikati su rijetko bili na njihovoj strani.
Štaviše, sindikati su u Albaniji neprestano izloženi kritikama zbog toga što ne štite radnike/ce. Novinar BIRN-a Besar Likmeta objašnjava da bi se “stari sindikati” trebali posmatrati kroz prizmu trihotomije politike, historije i ekonomije.
“Sindikalizacija u Albaniji je problematična u prvom redu zato što su sadašnji sindikati nasljednici komunističkih sindikata [režima Envera Hoxhe]”, kaže Likmeta te dodaje da su potonji služili isključivo interesima režimskih birokrata. “Čak i kada su se vratili nakon pada režima Envera Hoxhe, nastavili su uživati pogodnosti službene moći. Ti sindikati su veoma brzo postali korumpirani [posredstvom novog političkog sistema].”
Pod kišobranom BIRN-a, Reporteri.al — gdje Likmeta i radi — već godinama vrši istraživanje u okviru kog se pokazalo da veliki broj povreda i smrti rudara uopće ne biva istražen, a čak i ukoliko se istraga otvori pa slučaj ode na sud, za povrede i smrtne ishode uglavnom bivaju okrivljeni upravo radnici. Likmeta smatra da su glavni faktori koji utječu na stvaranje novih sindikata podjela sindikata po stranačkim linijama, korumpiranost određenog broja njih, kao i neuspješan pravosudni sistem.
Imajući u vidu nesreće u kojima su bulćiski rudari ili poginuli ili ostali osakaćeni, zatim niske plate te šutnju političara/ki i sindikalista/ica, Elton i još 30-ak njegovih kolega 2019. godine su odlučili da osnuju novi rudarski sindikat u Bulćizi. I radni odnos i sindikalizacija u Albaniji regulisani su Zakonikom o radu, shodno kom je za osnivanje sindikata potrebno sudsko odobrenje.
Sakupivši potpise gotovo polovine rudara koji imaju sklopljen ugovor s AlbChromeom, bulćiski radnici su otišli u Tiranu i zatražili od Tiranskog suda da im odobri pravo na osnivanje sindikata. Sudska procedura nalaže da zahtjev mora predati jedno lice, a tu obavezu je na sebe uzeo Beqir Duriqi. Duriqi radi kao rudar od 2007. godine i zaposlenik je rudnika pod AlbChromeovom upravom još od kada je kompanija preuzela rukovodstvo nad većinom rudnika u Bulćizi 2014. godine.
I Beqir se ubrzo razočarao, pri čemu izdvaja da su investicije "samo povećale radno opterećenje, od čega koristi nisu imali rudari, već isključivo preduzeće".
“Kompanija je uložila novac jedino u povećanje dubine bušotine [u rudniku], a to je učinila radi vlastitog profia”, konstatuje Beqir, koji je kao i Elton vjerovao da će dolaskom AlbChromea doći i do poboljšanja uslova rada te uvođenja beneficija. No, i on se ubrzo razočarao, pri čemu izdvaja da su investicije “samo povećale radno opterećenje, od čega koristi nisu imali rudari, već isključivo preduzeće”.
Beqirovi otac i djed, kao i Eltonovi otac i djed, radili su u rudniku u Bulćizi. Predsjednik Sindikata je još više ozlojeđen činjenicom da se njegov otac — mada je već imao pravo na ostvarivanje starosne penzije — morao vratiti u rudnik s obzirom na činjenicu da vrijednost rudarske penzije ne zadovoljava ni minimalne uslove za preživljavanje. Zato je radio i insistirao na tome da se odobri rudarski status, čime bi se između ostalog povećala visinu penzije, prepoznala profesionalna bolest i smanjila dobna granica za penzionisanje.
“Nisam mogao dozvoliti da se trećoj generaciji desi ono što se desilo mom ocu i mom djedu”, podvlači Elton te se prisjeća da je njegov djed radio u rudniku od kada se u bulćiskom rudniku hroma metal počeo vaditi “vertikalno”. Osim njegovog oca, koji je tamo proveo posljednje tri decenije, u rudniku je radio i njegov brat.
“Rudari teško obolijevaju, tako da se nešto mora učiniti”, napominje Elton.
Kako su se mišljenja o AlbChromeu i iskustva rudara iz Bulćize podudarala, Elton i Beqir su se dodatno povezali. Njihova težnja ka osnivanju novog sindikata legalizovana je 15. oktobra 2019. godine odlukom Suda u Tirani. Mjesec dana kasnije, Elton i ostatak rudara su pred okupljenim žiteljima/kama Bulćize najavili uspostavu novog sindikata.
Prvo je osnovano Sindikalno vijeće i Elton je izabran za predsjednika Sindikata, dok je Beqir imenovan za blagajnika SMBB-a. Obje te funkcije uskoro su im zadale glavobolje.
Elton otkriva da je nekoliko dana kasnije pozvan u prostorije AlbChromea u Bulćizi, gdje su ga zamolili da obrazloži osnivanje sindikata. Naime, o tome rukovodstvo kompanije nije znalo ništa jer su prethodno potpisali ugovor sa Savezom sindikata industrijskih radnika Albanije. Prema Eltonovim riječima, po obavljenom razgovoru zatražili su da se javi u sjedište AlbChromea u Tirani.
U Tirani je, kako navodi, čuo manje-više isto, s tim što su mu spomenuli i “neke pritužbe na izostanke s posla”. Elton je priznao da je nekoliko puta bio odsutan, pojasnivši da je njegovo dijete bilo bolesno i da je o tome blagovremeno obavijestio nadređene, a čemu svjedoče ljekarski nalazi.
AlbChrome je Eltonu 23. novembra 2019. godine uručio otkaz zbog nepoštivanja radnog vremena. Takva odluka navela je mlađe sindikaliste iz rudnika u Bulćizi da pozovu rudare na štrajk — i većina se odazvala. Drugog dana štrajka rudara, iz kompanije su na razgovor pozvali i Beqira. I njega su obavijestili da je otpušten, a u narednih nekoliko sedmica otkaze su dobila još dvojica rudara, Behar Gjimi i Ali Gjeta, koji su ujedno bili članovi SMBB-a. (K2.0 je s tim u vezi poslao upite rukovodstvu AlbChromea, ali odgovor do sada nismo dobili.)
Dana 26. novembra iste godine nezavisna državna institucija Ureda komesara za zaštitu od diskriminacije (KZD) ustanovila je da su rudari Beqir Duriqi i Behar Gjimi “otpušteni upravo zbog toga što su članovi Sindikata”. Međutim, AlbChrome je uložio žalbu, pa je KZD poništio svoje mišljenje.
SMBB-ovi okršaji s rukovodstvom, starim sindikatom i Vladom Albanije nastavili su se i u toku pandemijske 2020. godine. Sindikalisti su od Vlade prvobitno zatražili da obustavi radne aktivnosti u rudniku u Bulćizi zbog opasnosti od širenja COVID-19 te su i od Vlade i od kompanije zahtijevali da rudarima isplate kompenzaciju. Iako je zemlja bila stavljena u djelimični karantin, rudari su nastavili raditi.
Jedina reakcija albanskih vlasti bila je odluka o ukidanju “rudarske rente” za rudarske kompanije u Albaniji: mjesečne zakupnine koju te firme plaćaju Vladi Albanije.
Politike koje pogoduju kompanijama, a ne radnicima/ama — uz naročito blag odnos prema biznismenima i kompanijama koje upravljaju državnim, javnim i društvenim preduzećima i imovinom — još su jedan uzrok radničkog revolta u Albaniji.
Likmeta u tom kontekstu spominje ekonomsku metodu koja se često koristi za vrijeme administracije premijera Edija Rame, a to su javno-privatna partnerstva (JPP).
Vlada putem JPP-ova sklapa ugovore s privatnim preduzećima, u okviru čega im u zakup daje javne nekretnine i usluge, ili im pak omogućava da vode javne nekretnine i usluge ako ulože određenu sumu novca — bilo u infrastrukturu, opremu ili performans drugih uslužnih djelatnosti. Međutim, takav pristup nerijetko kritikuju i aktivisti/ce, i novinari/ke, i ekonomski stručnjaci/kinje, prema čijem mišljenju firme često ne poštuju sklopljene ugovore.
“Koncesije, privatizacije i rast političkih stranaka uzajamno su povezani”, podcrtava Likmeta. On smatra da je stvaranje novih sindikata između ostalog uslovljeno zloupotrebom privatizacije, koncesije te bankrota preduzeća koja su u državnom, javnom ili društvenom vlasništvu.
Pored JPP-ova premijeru Rami se često zamjera njegova oštra retorika prema radnicima/ama u Albaniji. U toku svog prvog mandata (2013–2017. godine) Albance/ke je zvao “lijenima” te je rekao da “u Albaniji ima posla, ali ne i profesionalaca”. Kasnije, u službenoj posjeti Italiji 2015. godine, premijer je italijanskim preduzetnicima/ama poručio da dođu i investiraju jer “u Albaniji nema sindikata”. Nadalje, na nedavno održanom sastanku s vlasnikom tvornice tekstila u Skadru rekao je da bi albanska mogla biti zamijenjena jeftinom radnom snagom iz drugih zemalja.
“Ovdašnjom platom možete privući strane radnike/ce iz Bangladeša, Afganistana ili Indije. Oni poslove obavljaju ‘pronto’, ne govore albanski i ne tračaju. Ali, čim počnu učiti albanski jezik, morat će biti zamijenjeni jer će se ucrvati, [počet će razgovarati] o politici i demokratiji, ja ovo, ti ono” — tako je Rama dočarao maltretiranje radne snage, izazvavši ogromnu buru u javnosti.
Uprkos spornim izjavama, Ramina Socijalistička stranka je na izborima održanim u aprilu 2021. godine dobila dovoljno glasova da drugi put vlada sama. Tako je Rama postao prva osoba u Albaniji koja je nakon 90-ih osvojila tri uzastopna mandata na čelu Vlade.
Ovogodišnja predizborna kampanja, međutim, bila je malo drugačija od prethodnih.
Uoči izbora
Dana 14. januara 2021. godine, SMBB je pod Eltonovim vodstvom institucijama Vlade Albanije podnio peticiju za priznanje rudarskog statusa, no njihov zahtjev je odbijen. Ipak, rudari iz Sindikata uzbuđeni su potpisima i riječima podrške koje su dobili od sugrađana/ki dok su im potpisivali peticiju.
Rudar i član Vijeća SMBB-a, Luli Alla, bio je jedan od prisutnih na okupljanju u Eltonovom domu, gdje je zaključeno da bi Sindikat trebao predložiti nekoga ko će se kandidovati na aprilskim parlamentarnim izborima.
“Na Eltonu je bilo da odluči [hoće li se kandidovati]. Sposoban je i čovjek je od riječi — znam ga otkad smo bili djeca”, govori Luli, 38-godišnji rudar i suosnivač SMBB-a. Još od prvog dana je bio odan predizbornoj kampanji Eltona Debreshija, koja je nosila naziv “Zajednički napor”. Prema Lulijevim riječima, u kampanji se tražilo “povjerenje, a ne glas” — u sklopu iste su posjetili 150 sela te su im mnogi i ukazali zatraženo povjerenje.
Zamisao kampanje bila je da se “povjerenjem” kojem je Elton stremio žitelji/ke Bulćize uvjere u njegovu pouzdanost i angažovanost. Međutim, neki su kritikovali upotrebu te ideje — slična je korištena prilikom razrješenja krvnih osveta — a zbog opresivne, “maskuline” konotacije.
Ipak, postignut je kakav-takav konsenzus o tome da je Eltonova kandidatura za Parlament u Okrugu Diber — koji obuhvata Bulćizu, Diber, Mat i Piškopeju — unijela svježinu na albansku političku scenu. “Zajednički napor” bio je jedna od nekolicine političkih platformi koja se usredsrijedila na pitanja i probleme radnika/ca, a to se nije dogodilo niti jednom u tri decenije od uvođenja pluralizma u albansku političku sferu. Još od 90-ih godina zemljom naizmjenično vladaju Demokratska stranka (PDS) i Socijalistička partija (PS), zajedno sa Socijalističkim pokretom za integraciju (LSI).
Rama je osvojio prvi mandat zahvaljujući programu Rilindja (“Preporod”) te je zavladao skupa s LSI-jem — iako su svojevremeno bili žestoki protivnici, Rama je za predsjednika države imenovao Ilira Metu, lidera potonje opcije. U periodu od 2013. do 2017. godine Rama je obećavao da će iskorijeniti korupciju iz državnih institucija, reformisati pravosudni sistem, razviti albansku privredu te pokrenuti projekte i ulaganja u oblasti pravde i društvene ravnopravnosti. Čak je obećao i da će u debitantskom mandatu premijera odobriti status rudara.
Mnoga od Raminih obećanja “preporoda” smatraju se neispunjenima. Optuživši LSI da je sabotirao projekte Preporoda, Rama je ciljao na drugi mandat, pri čemu je rekao da mu je potreban “jedan točak”.
Dužnost premijera drugi put je obnašao u periodu od 2017. do 2020. godine, ali tada se protivljenje njegovoj vladavini intenziviralo, i to posebno usljed slabljenja građanskih prava, tendencija ograničavanja slobode govora te favorizovanja “korporacija kroz netransparentno cjenkanje iza zatvorenih vrata, prilikom čega se daju neuobičajene koncesije”. Prigovori su se počeli artikulisati kroz ulične proteste. Studenti/ce, tekstilni radnici/e, radnici/e u industriji nafte, rudari/ke, feministi/ce i srednjoškolci/ke često su izlazili na ulice, protiveći se tako Raminoj vladavini. Štaviše, u tom razdoblju su osim rudarskog osnovani i novi sindikati, među kojima i sindikati radnika/ca pozivnih centara, tekstilnih te radnika/ca u naftnoj industriji.
"Cijeli Diberski okrug bi imao koristi od statusa rudara", kaže Luli.
I Luli je redovno učestvovao u protestima i štrajkovima, a pored angažmana u Sindikatu aktivno se uključio i u Eltonovu kampanju. Nastavio je raditi u rudniku te bi se u poslijepodnevnim satima, po završetku smjene, pridružio Eltonu u predizbornim aktivnostima: dijelili su letke i putovali u udaljena sela Okruga Diber, gdje su održavali skupove, a usto i razgovarali s građanima/kama Dibra o tome koliko je važno izabrati rudara za zastupnika u Parlamentu.
“Cijeli Diberski okrug bi imao koristi od statusa rudara”, kaže Luli te dodaje da bi rudarski status, ukoliko bude odobren, bio pravosnažan na prostoru cijele Albanije, što bi omogućilo osnivanje novih radničkih pokreta širom zemlje.
Bora Mema je također bila učesnica Debreshijeve kampanje. Aktivistica Političke organizacije (PO) — lijevo orijentisanog pokreta koji funkcioniše na dobrovoljnoj bazi — Mema se s Eltonom upoznala 2019. godine, kada je ovaj preko jednog novinara iz Bulćize zamolio aktiviste/ice iz Tirane da se sastanu. Elton je članove/ice PO-a viđao na televiziji, a oduševilo ga je to što su “osipali paljbu po svim partijama”. Nakon održanog sastanka rekao im je da se želi sastati s profesorom Arlindom Qorijem — za koga nije znao da je i sam član PO-a. Upravo Qori je bio profesor koji je posjetio Anjezu i Eltona u januaru.
Tako se rodila veza između Eltona i PO-a.
“Prvobitno sam se posvetila obrazovnim pitanjima, ali kasnije su me sve više počeli zanimati problemi radnika/ca”, prisjeća se Mema perioda kada se upoznala s Debreshijem — taj susret je povećao njenu posvećenost dizanju glasa za članove/ice radne snage.
Osnovana prije otprilike sedam godina, Politička organizacija je organizovala mnoge proteste, kampanje i peticije. Njeni aktivisti/ce su učestvovali u organizovanju studentskih demonstracija održanih u decembru 2018. godine, na kojima je hiljade demonstranata/ica okupiralo Tiranu i između ostalog zatražilo da se prepolove cijene školarina, poprave uslovi života, poveća broj studentskih predstavnika/ca u organima odlučivanja te da se obavi veting profesora/ica i čelnika/ca javnih univerziteta. PO je isto tako zauzimao prostorije univerziteta, žustro se protivio Zakonu o visokom obrazovanju — koji je prema njihovom viđenju prednost davao privatnim univerzitetima nauštrb javnih — te je vodio kampanju bojkota pojedinih preduzeća (odn. oligarhija, kako ih nazivaju) budući da ugnjetavaju radnike/ce.
U namjeri da potpomognu Eltonovu kampanju, izvjestan broj aktivista/ica PO-a preselio se u Bulćizu na mjesec dana, uključujući i Memu.
“Ni od koga se ustvari ne očekuje da će unajmiti stan u Bulćizi”, ističe Mema, prisjećajući se stana u Bulćizi koji je uzela pod najam zajedno s desetinama drugih aktivista/ica PO-a. Pritom dodaje da je veći dio Eltonove kampanje organizovan dobrovoljno.
Kandidatura Eltona Debreshija pod sloganom “Neka Diber govori da Tirana čuje” privukao je pažnju stranih aktera te dobio podršku iz nekoliko evropskih zemalja. Međunarodna konfederacija sindikata — sačinjena od 40 evropskih sindikalnih organizacija — u potencijalnoj pobjedi rudara iz Bulćize vidjela je priliku da stvori novo političko zastupništvo u državama Evrope. Pored toga, pojedine stranke iz Evrope iskazale su podršku kampanji u svojim saopćenjima, posjetile Bulćizu i članove lokalnog sindikata te razgovarale s Eltonom.
“Veoma mi je drago što vas mogu obavijestiti da se u Albaniji formira jedan nov i nevjerovatan pokret. Radi se o Eltonu Debreshiju iz Zajedničkog sindikata rudara iz Bulćize, u Albaniji. Pogledajte njihov video i podržite njihovu borbu zajedno s Progresivnom internacionalom”, tvitao je Janis Varufakis, bivši ministar vanjskih poslova Grčke, a sada lider Evropskog fronta realnog neposluha (MeRA25), grčke parlamentarne stranke lijevog krila.
Eltona je podržala i Inva Halili, članica njemačkog Die Linkea (“Ljevice”), stranke demokratskosocijalističke orijentacije. Halili je napustila Albaniju sa svojih 15 godina preselivši se prvo u Austriju, a onda u Berlin, gdje i danas živi. U Njemačkoj je učestvovala u antifašističkim marševima koje su organizovali studenti/ce i političke organizacije. Nakon 17 godina života u inozemstvu 2019. je posjetila je svoju rodnu Piškopeju.
Prema riječima Halili, Eltonova kandidatura je rijetka pojava s obzirom na to da on sam nije dio “političke trgovine” PS-a, PDS-a i LSI-ja. Halili je mišljenja da je podrška koju je dobio proizašla iz onoga što je radio u Sindikatu u posljednje dvije godine.
“To je najpoznatiji sindikat u Albaniji i zahvaljujući toj činjenici podrška je bila masovna”, objašnjava Halili. “Program kampanje bio je usmjeren na unapređenje socijalnih prava.”
Eltona su podržali i na Kosovu, što ga je malčice iznenadilo. “Otac je mnogo uživao u podršci s Kosova”, govori Elton usana razvučenih u osmijeh, prisjećajući se aprilskih posjeta sindikalista rudnika Trepča, Energetske korporacije Kosova (EKK) i Elektrodistribucije Kosova (EK), pa čak i sindikalista Albanaca iz Švicarske.
No i mimo podrške sa strane, Alfred Bushi iz Instituta za kritiku i društvenu emancipaciju tvrdi da je Eltonova kandidatura bila historijska nužnost te “kolektivna i lična odluka o dokidanju povijesti opetovanog tlačenja i eksploatacije većine pod palicom manjine”. Bushi obrazlaže da su Debreshijevi egzistencijalni i politički interesi usko vezani za interese sloja kom pripada, sloja koji se već duže vrijeme iskorištava.
“On nije izložen patnji i eksploataciji samo kao rudar, već i kao žitelj jednog mjestašca koje žele lišiti šuma i rijeka. On isto tako pati zbog manjka osnovne infrastrukture, kao što su ceste i putevi, vodosnabdijevanje i rasvjeta. Eksploatisan je kao fizički radnik, a pati i kao poljoprivrednik kome država ne pruža nikakvu pomoć. Ugrožen je zbog toga što nema bolnicu u kojoj bi imao pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Lično je propatio zbog toga što mu ekonomske okolnosti nisu dozvolile da se obrazuje”, apostrofira Bushi.
Međunarodne medijske kuće su ga prozvale "Lulom od Albanije", pa čak i konkurentom lokalne oligarhije.
Još jedan važan element bilo je izvještavanje medija o Eltonu, što je ranije — kako navode rudari iz Bulćize i aktivisti/ce PO-a — bilo nepojmljivo. Cijelim tokom predizborne kampanje Elton se nalazio u reportažama gotovo svakog TV servisa u Albaniji. Također, međunarodne medijske kuće su ga prozvale “Lulom od Albanije” (po bivšem predsjedniku Brazila, Luizu Ináciju Luli da Silvi, koji potječe iz radničke porodice i koji je dugi niz godina bio angažovan u radu sindikata), pa čak i konkurentom lokalne oligarhije.
Izbori su okončani, a Elton je u Okrugu Diber osvojio 580 glasova. Međutim, to nije bilo dovoljno da postane zastupnik u Parlamentu — nezavisni kandidat mora osvojiti najmanje jedan posto glasova na nacionalnom nivou. Elton se žalio na ovaj sistem pred Ustavnim sudom Albanije zbog toga što ga je smatrao diskriminatornim. Kako je i sam rekao, sistem je uređen tako da se nezavisnim kandidatima onemogućava ulazak u Parlament.
Iako su u početku bili razočarani izbornim rezultatom, aktivisti/ce koji su bili uključeni u Eltonovu kampanju ubrzo su počeli gledati na ovu situaciju iz drugačijeg ugla — ostvareni rezultat je korak naprijed na novom političkom putu u Albaniji.
Čvrsto ostavši pri stavu da će se društveno-politička promjena u Albaniji nastaviti, Elton poručuje: “Hrast se ne može posjeći jednim udarcem.”
Naslovna fotografija: Kosta Koçi.
-
- Ovaj članak je napisan na albanskom.