Dan je bio oblačan, a meteorolozi su najavljivali kišu. “Ali, na osnovu onoga što najavljuju, neće nas zaustaviti”, rekla je u kratkom telefonskom razgovoru Jelena Lacman dok se sa dva dječaka, Nikolom i Pavlom, spremala da ide ka mjestu sastajanja na šetalištu ispod Trebjese – brda iznad Nikšića. 

Tako je počeo još jedan novembarski vikend, “neradna nedjelja”, za Jelenu, Ivanu Čogurić, i grupu Nikšićana i Nikšićanki koji već skoro godinu dana odmor na kraju sedmice mijenjaju radnim akcijama. Okupljeni oko inicijative “Ekopatriotizam” i “Ekobonton”, oni čiste svoj grad i podstiču čitavu Crnu Goru da radi isto. Do sada su organizovali više od 40 zvaničnih akcija i ko zna koliko malih, spontanih.

Sve je počelo prije oko godinu dana u jeku protesta i političke nestabilnosti u Crnoj Gori, te uoči pandemije i smjene vlasti. Dok nije došlo do novog lokdauna (eng. lockdown) i kompletnog zatvaranja. 

Tada su mlade Nikšićanke, Jelena Lacman, Ivana Čogurić, Bojana Kršikapa i Jelena Jovićević, odlučile da ritual ispijanja jutarnje, pa i poslijepodnevne kafe, zamijene šetnjom. Iako godinama žive u “gradu pod Trebjesom”, tek su tada primijetile koliko je otpadaka oko njih. 

Šetajući, primijetile su koliko im se različitog smeća ispriječi na putu, pa i deponija na lokacijama za koje su to najmanje očekivale – poput brda Trebjesa koje Nikšićani odavno nazivaju “plućima grada”. Tada su odlučile i da šetnju zamijene akcijom. Radeći to, u debate na ulicama, u lokalima, u televizijskim debatama, Skupštini Crne Gore, unijele su priče o kesama za smeće, rukavicama za čišćenje, a onda i o grabuljama, lopatama, kosilicama…

Nešto prije 11 časova, Jelena je stigla na dogovorenu lokaciju – prostor između crkve i muzeja, početak šetališta Vita Nikolića. Baš tu su čistile prvi put, ali i prije nekoliko dana, no posla/smeća i dalje ima. Grupa ljudi je već tu uprkos najavljenoj kiši. Šarene rukavice lako su uočljive izdaleka. Na “licu mjesta” je već grupica ljudi raznih uzrasta, od kojih su najmlađi još uvijek predškolci. Dobra i radna energija već se osjeća. 

Dva dana ranije, Ivana Čogurić je najavila ostalima da ide na seminar. Ipak, i ona se pridružila akciji, u jednostvanoj dukserici, sa torbom na leđima. Kada su je pitali zar nije na seminaru, kaže uz osmijeh: “Otkazala sam učešće. Biće seminara, kako da propustim ovaku akciju?”

Svi su na broju, iako dio članova Planinarsko-smučarskog društva Javorak dolazi nešto kasnije – pripremali su ručak! I oni su tu od samog početka, Nada Tadić sa omladinom. 

“Čiji posao mi radimo?”

To je i prva akcija čišćenja kojoj se pridružila i Opština Nikšić, na čelu sa mladim predsjednikom Skupštine Opštine Nikšić, Nemanjom Vukovićem, koji je odijelo zamijenio trenerkom i patikama. 

“Svjesni smo da je ekološka slika Nikšića veoma loša. Smatram da svi moramo dati doprinos da naš grad postane ljepše i čistije mjesto za život. Nadam se da će ovakvih dešavanja biti što više, kao i da će se broj učesnika povećavati”, kaže Vuković.

Jelena Lacman misli da je opštinare da izađu isprovociralo javno postavljeno pitanje volontera – čiji posao radimo? 

”Zbog toga su se našli prozvanim i malo postiđenim, jer neko drugi radi njihov posao”, kaže. “Nama to trenutno ne smeta jer znamo da je i njima potrebna podrška, a mi smo voljni da je pružimo. Mi želimo i da kroz lični primjer uputimo poziv svima koji su raspoloženi da nam se pridruže.”

Ona naglašava da je važno da opštinari prepoznaju važnost pitanja na koje volonteri ukazuju. Ekopatriote, kako se naziva ova grupa, čiste grad već osam mjesci sa malo, ako uopšte, podrške od zvaničnika.

Volonteri i opštinari skupa čiste centar Nikšića. Foto: Milica Radovanović.

Na dan akcije, radnici Komunalnog takođe su se pojavili sa svojim mašinama i kamionima, a direktor je donio i pilu. Predsjednik Skupštine Opštine Nikšić stao je u zaštitu komunalaca, prebacujući krivicu za situaciju na svoje predhodnike, te obećavajući da će sada biti drugačije. 

Žalbe na komunalno preduzeće nisu novost u Nikšiću. Dio građana tvrdi da komunalno preduzeće jednom prilikom tražilo novčanu naknadu za odvoz smeća sa jezera Krupac, udaljenom par kilometara od centra grada. Vuković kaže da je to sve prošlost. 

Opštinske vlasti takođe najavljuju uvođenje “ekoloških rendžera” čiji rad bi koordinisali skupa sa komunalnim preduzećem i opštinskim inspektorima, a koji bi osigurali da oni koji bacaju smeće budu i kažnjeni. Kažu da bi takav pristup trebalo da donese novi izgled Nikšiću i imidž ekološkog grada. 

Ipak, nije jasno koliko je ovo moguće ostvariti. U prošlosti, brojna obećanja zvaničnika nisu bila praćenja konkretnim akcijama. Ovo stanje opstaje uprkos činjenici da Ustav Crne Gore, u svom prvom članu, definiše ovu državu kao ekološku. Ipak, smeće ostaje razbacano svuda po zemlji. 

Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma u aprilu je ugostilo predstavnike Ekopatriotizma i Ekobontona i sa njima razgovaralo. Na razgovoru je sve i ostalo. “Djeluje kao da su nas pozvali na razgovor samo radi sopstvene reklame, pa se nadam da neće biti ista stvar i sa Opštinom i da saradnja neće ostati samo na ovome, jer mi sami ne možemo postići sve”, kaže Jelena Lacman.

Zeleni pokret

Lacman je ponosna na svoj rad i i smatra da im ljudi vjeruju jer znaju da niko od volontera ne profitira na bilo koji način. “Mi smo volonteri u potpunosti i sve ovo što radimo mi radimo za nas same, za djecu koja su budućnost, sve ljude koji žive u našem gradu, pa i državi.”

Naglašava kako njeni sugrađani i sugrađanke prepoznaju važnost njihovog rada, te zato doniraju opremu, alat i materijale za čišćenje. Volonteri odbijaju novčane donacije, odbijajući svaku mogućnost profita, naglašava Lacman te dodaje da se iz istog razloga ne žele udružiti u nevladinu organizaciju.

Iako se čišćenje smeća koje ostavljaju drugi ljudi nekada čini uzaludnim, Lacman vjeruje da samo promjena u načinu razmišljanja može donijeti istinsku promjenu. 

“I nama se sve ovo vrijeme ponekad čini da zaista radimo uzaludan posao, jer kako mi očistimo, vratimo se nakon sedam dana i pronađemo još smeća ili čak novog smeća na istoj lokaciji,” kaže Lacman. Ipak, dodaje, uporni su u osvješćivanju građana o važnosti očuvanja životne sredine.

Jelena Lacman je jedna od nekoliko pokretačica akcija čiščenja. Foto: Milica Radovanović.

Dok se penje uskim putem iza Saborne crkve, između gradskog groblja sa jedne i šetališta sa druge strane, klizavom stazom od gomile opalog lišća Jeleni u susret ide osmogodišnji Nikola sa punom velikom kesom smeća koju nosi preko lijevog ramena dok desnom rukom za sobom vuče neku limenu kutiju.

“Je li ovo dio kovčega?”, kaže Jelen za sebe i zaustavlja se, podsjećajući se da je tu glavno groblje. Okreće se i preuzima lim od Nikole. U šoku je, ne zbog onoga što dječak nosi, već jer je sa iste lokacije nedavno uklonjeno više 40 velikih kesa smeća, a isti teren, prilično nepristupačan, čistili su i prije pola godine.

Bez obzira na sve, vedrog duha ne fali, ekipa se šali i smije, podstiču jedni druge na rad dok kao soundtrack ide žamor pomiješan sa zvukom motorne testere i trimera za košenje.

Ispod zamršenog granja pojavljuje se Ivana Čogurić. Iako je za njom naporna radna sedmica, ova novinarka je tu da radi još predanije. 

Kaže da “volje ne fali, snage ponekad, a vrijeme se uvijek može naći”. Dodaje i kako ona, umjesto da odmara tokom vikenda vrijeme provodi ovako, čisteći. “Upravo to me bolje nego išta pripremi za narednu sedmicu. Sa redovnim akcijama čišćenja nemam potrebu da idem u teretanu, na aerobik, fitnes i slično,” kaže dodajući da svi mogu da odvoje vrijeme da rade isto, samo ako hoće, “a problem je upravo to što neće”.

“Odziv je tokom lockdowna bio mnogo bolji, jer je svima trebao neki izduvni ventil. Akcije su bile masovnije, održavale su se i subotom i nedjeljom, u jednom trenutku nas je bilo i po 50 na terenu, svih uzrasta,” prisjeća se. 

Međutim, kada su se lokali otvorili, krenulo je gašenje akcija. “Ljudi su taman, konačno, krenuli da se okreću prirodi i svojim  korijenima, a onda su se ponovo vratili lokalima, digitalizovali se i zakucali sami sebe iznad dojča (tako Crnogorci zovu veliku kafu sa mlijekom), iznad  telefona, utopili se u virtuelni svijet koji nas guta, čupa i ne dozvoljava da izađemo iz njega”, smatra Ivana.

Čuje se glas koji dolazi ispod granja iz kojeg je ona izašla: “Ja ovdje ne vidim smeće”, dovikuje, a ona odgovara da je ipak tu, ne smeće, već deponija. I jeste, prekriveno granjem, oborenim drvetom, plaštom od isprepletanih borovih iglica, ispod vlažnog opalog lišća – plastične ambalaže pića izblijedjelih etiketa, slomljene korpe sa cvijećem, djelovi spomenika, jorgan, dušek, cipela…

“Ovo je tužno koliko mi zanemarujemo prirodu!”, kaže Ivana zagledana u prizor i ponovo razočarana onim što priroda govori o ljudskoj prirodi. “Ne radimo ništa da nam bude bolje, zahtijevamo od drugih da učine da nam bude bolje, a mi sami odbijamo da nešto uradimo. Jasno je, institucije imaju odgovornost, ali opet  je velika odgovornost i na nama, jer u krajnjem – mi biramo ljude za te institucije”, poručuje ona.

Jednom prilikom su formirali stambeni prostor od sakupljenog otpada. Iz korita rijeke izvukli su tuš kabinu, nešto dalje naišli su na komodu, fotelju, u šumi su bila stara vrata, u zemlji zakopana mašina, po šipražju rastrgnuta ćebad – pa su postavili “instalaciju u prostoru” – mini garsonjeru na otvorenom, baš u periodu kada su Nikšićani bili prinuđeni da drže prozore zatvorenima jer je danima, mjesecima, obližnja deponija Mislov Do gorela, pa je zagađenost vazduha bila veća nego inače, a i inače je prilično visoka.

Eko-psihologija

Crna Gora ove godine obilježava 30 godina od usvajanja Deklaracije o ekološkoj državi na Žabljaku, kada je postala prva (samo)proglašena ekološka država na svijetu.

“Ali ljepota nam blijedi. U razgovoru sa turistima postajem svjesna koliko mi sami sebe poražavamo i zagađujemo. Sramota nas je kad imamo prljavštinu ispod nokta, a nije nas sramota kada prođemo pored deponije koju smo sami napravili ili na koju smo pristali ili kada bacimo papirić usput, jer je to samo jedan papirić”, kaže Ivana Čogurić.

Nemanja Vuković, dok istim putem već treći put iznosi napunjene kese, zaustavlja se da predahne. No, stajanje je ovdje neprihvatljivo i odmah kreću šale, bez obzira na funkcije – to se zaboravilo kad su se pojavili, svi su jednaki.

“Mislim da Crna Gora tek treba da postane ekološka država – na djelu, a ne deklarativno. Ekološku svijest kod ljudi najbolje ćemo probuditi ličnim primjerom i edukacijom najmlađih. Sudeći po njihovom entuzijazmu i znanjima iz oblasti ekologije – možemo se nadati najboljem”, kaže on i nastavlja dalje svojim putem.

Dokaz za njegove riječi su klinci koji čiste jednako kao i svi. Sedmogodišnja Ana prvi put prisustvuje akciji čišćenja tog dana. Doveo ju je stric, a kaže da jedva čeka da idu ponovo. Osmogodišnji Nikola, jedan od najvrednijih, pohvalio se da zna šta znači “eko”, a za “patriotizam” je ranije čuo pa su mu objasnili. 

Dok razmišlja o svemu ovome, Ivana zaključuje kako bi priroda trebala imati prednost, a ne koja je čija nacionalnost, religija ili seksualna orjentacija. 

“Pretužno je kad shvatimo koliku prednost ima lažni socijalni život u odnosu na stvarni i koliko zanemarujemo život, dajući prednost nekom lažnom sistemu kojem ne možemo da se odupremo. Slikamo zalazak sunca, ali ga ne slikamo zato što je to zalazak sunca, zato što nas hrani, pruža vitamin, hormon sreće, popravlja vid, već ga slikamo radi lajkova i dobre fotografije”, zaključuje Ivana i vraća se akciji.

Ivana Čogurić je pronašla pravo blago ispod žbunja. Foto: Milica Radovanović.

Tu je i Željko Lučić, sociolog. On priznaje da mu se često, tokom trčanja oko Trebjese, javljala želja da se zaustavi i pokupi smeće na koje nailazi i koje se isprečavalo kao prepreka.

“Ali nijesam imao opremu, a i nekako nijesam mogao sam. Sada se svakoj akciji rado odazivam, a posebno jer očekujem da će to opomenuti nadležne da i oni rade svoj posao.”

U glasu mu se osjećao adrenalin i zdravi umor, iako ne želi da stane. Na pitanje kako se osjeća posle akcije kaže samo “Dobro” i čudi se pitanju jer ne misli da bi trebalo da se osjeća kao da radi nešto specijalno. 

“Nažalost, ima većih problema, iako je i ovo egzistencijalni problem, ali o tome ne mislimo. To je stanje duha, racionalnim pojmovima se to ne može opisati. Ipak, mislim da je ova grupa ljudi već promijenila nešto tokom prethodnih mjeseci. To se može i vidjeti i osjetiti”, ističe on i vraća se poslu.

Nered, nemar, zagađena okolina često su neke od manifestacija stanja uma i organizma, potvrđuje psihološkinja. Zato je ključna promjena u sebi i samoga sebe, jer se čovjek ponaša onako kako se osjeća, bio toga svjestan ili ne, smatra Lacman. 

“Stanje nam je ovakvo zbog lošeg psihičkog zdravlja ljudi. Sve to proizilazi iz autodestruktivnih poriva u čovjeku,” insistira Lacman. “Zato smatram da ljudi treba prvo da se okrenu sebi kao dijelu prirode i da njeguju prvenstveno sebe.” 

Za nju, ekopatriotizam znači voljeti i čuvati zemlju i njen okoliš, onako kako volimo i čuvamo sami sebe. Nekad joj djeluje da što više čiste – smeća se više pojavljuje, ali oni postaju čistiji, pročišćeniji, srećniji, sa tim je saglasna i Ivana Čogurić. 

“Ekopatriotizam nije samo izlazak na teren da bismo spasili okolinu. Ovim mi spašavamo i sebe i čistimo sve nagomilane probleme koje smo nataložili, a koje nažalost projektujemo na okolinu. Da bi nama bilo dobro mora prirodi da bude dobro i obrnuto, jer smo mi dio istog lanca koji se ne može dijeliti, to je stav za bolje sjutra”, kaže Ivana, a Lacman potvrđuje i zabrinuto klima glavom.

“Sve oko nas je odraz nas samih, ogledala su svuda. Zato je krajnje vrijeme da se konačno pozabavimo time ili će posljedice biti nesagledive u svim aspektima, jer nam sat otkucava i pale se crveni alarmi širom planete”, poručuje ona dok nailazi kolega zainteresovan zašto je stala sa čišćenjem.

I zaista, volonteri vjeruju, vrijeme je za preuzimanje odgovornosti za sve što se događa i za prostor u kojem živimo.

“A odgovornost nije samo na onima koji su nadležni i kojima radne pozicije nalažu neke akcije i reakcije. Odgovornost svih nas je da budemo ekološki svjesni i da naučimo djecu da se tako ophode prema okolini”, predlaže Lacman.

Podizanje ekološke svijesti jedan je od najvažnijih zadataka svakog od nas, saglasan je Vuković koji obećava da će rješavanje ekoloških problema biti na listi prioriteta nove vlasti u Nikšiću.

Ekopatriote ne čekaju na državu i institucije, već uzimaju kese u svoje ruke. Naredno veliko okupljanje biće na nekoj zahtjevnoj lokaciji koju nadležni izbjegavaju i prave se da je ne vide. U međuvremenu – po kesu i par rukavica u torbu, “za svaki slučaj”. 

Naslovna fotografija: Milica Radovanović. 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.