Nakon pet neuspješnih godina, na putu je revizija glavne nacionalne strategije.
Polovinom maja, u prvim toplim danima koji su najavljivali ljeto, Vesa Galica je prvi put poslala narudžbu u inozemstvo. Umotan u papir i ukrašen pamučnim koncem, paket je preko okeana letio prema Floridi, SAD. U njemu su bili bijeli bikini i dvije mrežaste haljine za plažu: jedna bijela i jedna crvena.
Vesa je na ta tri komada odjeće radila mjesec dana, kukičajući šav po šav u svom rodnom gradu Vučitrnu, i to u rijetkim pauzama unutar zgusnutog rasporeda onlajn predavanja i zadataka. Putem servisa DHL Express paket je stigao na odredište za otprilike sedam dana.
“Djevojka koja ga je naručila — to je zasad moja najveća narudžba — vidjela je moje kukičani dizajn na Instagramu, a zatim mi se javila”, prisjeća se Vesa hodajući prema kafiću od zgrade Fakulteta elektrotehnike i računarstva Univerziteta u Prištini, gdje je upravo završila jedan od posljednjih ispita u ovom semestru.
Devetnaestogodišnja studentica informatike svoje vještine kukičanja je počela predstavljati prije dvije godine, a naučila ih je od bake i tetke na porodičnim okupljanjima. Kukičanje, pletenje i šivenje sastavnice su dugih i raznolikih historija ženskog rada isprepletenih s pitanjima roda, klase i rase. Većinom ograničene na domaćinstvo i smatrane kućnim poslovima koje bi jedna žena morala obavljati, navedene aktivnosti su također služile za izgradnju prijateljstava, solidarnosti i otpora među ženama.

Vesa Galica je počela prodavati rukom kukičane odjevne predmete online, a razmišlja da svoju strast pretvori u malo kreativno preduzeće. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Kako se dalje prisjeća, Vesa je kao dijete znatiželjno posmatrala tetku kako svugdje i u svakom trenutku plete — u kuhinji, na čaju, prije spavanja — pritom ne shvatajući kako se cijeli komadi odjeće mogu izraditi brzim i naizgled lakim pokretima ruku. U želji da nauči to “misteriozno”, odmjereno kretanje Vesa je nekoliko godina kasnije i sama počela kukičati novčanike, šešire i šalove, uglavnom za prijatelje/ice i porodicu.
“U početku sam povremeno kukičala za prijatelje/ice i upravo oni su me nagovorili da otvorim onlajn prodavnicu. Sada neprestano primam narudžbe, pretežno za bikinije i kratke majice”, kaže Vesa, te dodaje da joj kukičanje omogućava da pokrije veći dio studentskih troškova.
Imajući u vidu činjenicu da je stopa nezaposlenosti mladih na Kosovu dosegla gotovo 50% — najviša je u regiji i tri puta viša od nezaposlenosti mladih u EU — za većinu studenata/ica izgledi da će pronaći posao, a kamoli da će usto i raditi, veoma su slabi. Okolnosti su još i gore kada je riječ o mladim ženama, kod kojih se stopa nezaposlenosti popela na zabrinjavajućih 61%.
Iako se Vesina struka (IKT) smatra jednim od sektora koji su perspektivni u smislu povećanja zaposlenosti mladih, ona već razmišlja o tome da svoju onlajn prodavnicu kukičane robe proširi u malo preduzeće ukoliko se kao inženjerka informatike bude susrela s problemima pri pronalasku dobro plaćenog posla.
“Planiram da na ljeto upišem praksu u oblasti kodiranja, a nakon što sljedeće godine diplomiram, namjeravam da nađem programerski posao”, ističe Vesa. “Međutim, svoju prodavnicu isto tako zamišljam kao prostor gdje će druge žene — bilo starije ili mlađe — moći naći posao, plesti zajedno i kreativno se izražavati.”
Vesini planovi imaju prilično subverzivan prizvuk.
Trenutno je manje od četvrtine registrovanih preduzeća na Kosovu u vlasništvu žena, dok je i sektor IKT-a konkretno daleko od ravnopravnosti u pogledu roda, uprkos tome što se u proteklim godinama i u toj oblasti bilježi smjelo prisustvo žena. Uzimajući u obzir širi društveno-ekonomski kontekst — naime, tek svaka 18. žena u dobi od 15 do 24 godine (te svaka sedma žena bez obzira na dob) ima posao, a prema nekim procjenama neplaćeni rad žena vrijedan je 2,6 milijardi eura — Vesine ambicije zvuče gotovo revolucionarno.
Mada se u posljednjih deset godina u predizbornom diskursu stalno ponavljaju obećavaju nova radna mjesta i mada se niz strategija već bavi pitanjima vezanim za strukturne obrasce nezaposlenosti, do danas na tom planu nisu ostvareni nikakvi smisleni rezultati.
Višak strategija, manjak rezultata
Pitanja učešća žena u radnoj snazi i nezaposlenosti mladih osoba bila su ključni segmenti Nacionalne strategije razvoja (NSR) Kosova za period od 2016. do 2021. godine — centralnog koordinacijskog plana izrađenog s ciljem utvrđivanja “novog pristupa razvojnim politikama” te određivanja “glavnih prioriteta zemlje.”
Kada je Ured za strateško planiranje (USP) započeo proces izrade NSR-a, na potonji se gledalo kao na ključni dokument koji će poslužiti za harmonizaciju postojećih politika i strateških planova manjeg obima tako što će podstaći međuinstitucionalnu koordinaciju i spriječiti umnožavanje strateških projekata.
Sa četiri glavne oblasti — ljudski kapital, vladavina zakona i dobro upravljanje, konkurentne industrije te infrastruktura — Strategija je ambiciozno obuhvatila širok dijapazon problema, od predškolskog obrazovanja do kapaciteta obnovljive energije i upravljanja otpadom. U aprilu 2017. godine propraćena je iscrpnom mapom puta u kojoj su navedene planirane aktivnosti kao i mjerljivi pokazatelji za svaki cilj.
Danas, pet godina nakon njegovog usvajanja, čini se da NSR nije uspio izmaći mantri svakodnevno zastupljenoj u javnom diskursu: “Imamo dobre zakone, regulative i strateške dokumente, ali ponovo smo zakazali u njihovoj provedbi.”
Kako ističe rok za realizaciju Strategije, očigledno je da Vlada neće ispuniti ciljeve zacrtane za većinu od 15 makroekonomskih pokazatelja iz NSR-a. Među onima za koje je utvrđeno da su ostvarili naročito slab uspjeh jesu učešće žena u radnoj snazi i stopa nezaposlenosti mladih.

Šef Ureda za strateško planiranje, Vedat Sagonjeva, priznaje kako je malo vjerovatno da će biti ispunjeni ciljevi postavljeni u Nacionalnoj strategiji razvoja te napominje da se iz toga moraju izvući pouke za budućnost. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Vedat Sagonjeva, direktor USP-a, jedan je od aktera koji su od samog početka uključeni u proces izrade i provedbe Strategije. Sjedeći u svojoj kancelariji smještenoj u zgradi Vlade u centru Prištine, s velikim plakatom iza sebe — “Ciljevi održivog razvoja za 2030. godinu” — pokušava se ogrnuti plaštom samokritike pošto smo mu postavili pitanje u vezi s ishodima Strategije.
“Još uvijek čekamo konačnu evaluaciju. Međutim, jasno je da provedba nije na zadovoljavajućem nivou”, navodi Sagonjeva. “Prilikom izrade strategije usredsrijedili smo se na izdvajanje dovoljne količine budžetskih sredstava za njenu realizaciju te na što bolju integraciju ciljeva u druge planske dokumente, ali mehanizmi praćenja se nisu pokazali učinkovitim.”
Primarni razlozi zbog kojih je provedba na nezadovoljavajućem nivou leže u istim onim pitanjima koja je sam taj dokument trebao riješiti, a to su: ograničena koordinacija politika između različitih institucija, nedostatak odgovornosti ili sistematskog vrednovanja uspjeha te manjak političke volje.
Povrh toga, period od pet godina u kom je Strategija trebala biti realizovana bilo je posebno nestabilno u domeni politike, s obzirom na to da je u tom razdoblju promijenjeno pet vlada.
Kako je navedeno u izvještaju koji je u aprilu 2021. godine objavio Institut GAP, “nestabilno političko okruženje” znatno je ograničilo učinak NSR-a za period od 2016–2021. godine, što je usljed naglih promjena u programima vlada realizaciju dugoročnih politika učinilo gotovo neostvarivom.
Blend Hyseni, viši istraživač GAP-a i jedan od autora izvještaja, naglašava kako je politička nestabilnost omogućila vladama da Strategiju gurnu ustranu kao nerelevantnu, pri čemu je svaka od tih vlada na sva zvona hvalila vlastite programe. “Prethodne vlade su mogle opravdavati neispunjavanje ciljeva iz NSR-a govoreći da nisu bili usklađeni s njihovim planovima i politikama”, objašnjava Hyseni.