Historija sindikalizma je priča o kolektivnom djelovanju. Obilježena je bitkama i sukobima, borbom — za veće plate, bolje uslove rada, kraće radno vrijeme te za sigurnost i zaštitu na radnom mjestu. Na tim frontovima, radnici su izvojevali pobjede kolektivnom organizacijom, a najefikasniji alat u sindikalnom organizovanju bio je i ostao štrajk.

Dana 25. augusta, pred sami početak nove školske godine, kosovski nastavnici su stupili u štrajk, i to pod okriljem Saveza sindikata obrazovanja, nauke i kulture. Njihov zahtjev je da se svim prosvjetnim radnicima osigura finansijska pomoć od 100 eura, a kako bi se do usvajanja Zakona o platama izborili sa inflacijom. Nastavnici također zahtijevaju da budu uključeni u izradu navedenog zakona. U međuvremenu je vlada donijela paket mjera pomoći kojim je predviđeno da se do kraja godine svim javnim službenicima dodjeljuje po 50 eura mjesečno. Štrajkači taj paket smatraju nezadovoljavajućim.

Osim što ne ispunjava zahtjeve radnika u štrajku, vlada se — na čelu sa premijerom Albinom Kurtijem — protiv sindikalista služi zastrašivanjem i uvredama. Takvo ponašanje vrlo lako može ograničiti stvarnu slobodu sindikata, pri čemu nadilazi formalno pravo vlasti u tom domenu. Usljed štrajka je pokrenuta diskusija o ulozi sindikalnih organizacija kod nas, rasprava koja je složenija od one uobičajene o odnosima snaga među sindikatima.

Diskusija je izazvala ogromnu pažnju između ostalog zato što je štrajk paralizovao sistem javnog obrazovanja, što se direktno odrazilo na veliki dio stanovništva. Građani su zabrinuti jer se javio posvemašnji osjećaj da je stanje kritično.

U toku krize, kao i onda kada se boje krize, ljudi rasuđuju emocionalno. Razum biva ostavljen po strani, pa brane ono što se inače kosi sa njihovim principima. Tako npr. podržavaju prijetnje koje vlada često iz odmazde upućuje sindikalistima — kao što su najave o obustavi isplate plata štrajkačima — i to u nadi da će se tim putem štrajk privesti kraju, a škole otvoriti.

Okolnosti se moraju razmotriti sa stanovišta radnika koji štrajkuju te se pritom mora uzeti u obzir i to kako ih tretira poslodavac. Zato odmah treba da razjasnimo stavove uključenih strana: vlada i premijer su poslodavci radnika koji rade u javnom obrazovanju. Iako u neku ruku nije formalni poslodavac, s obzirom na to da značajan dio onoga što je u njenoj nadležnosti realizuju općine, vlada snosi krajnju finansijsku odgovornost, što se ogleda npr. u raspodjeli plata. Zato su vlada i premijer jedna zainteresovana strana, a sindikati druga.

Opisani formalni odnos treba biti prepoznat i u raspravama jer pruža mogućnost da se dalje analitički pojasni trenutno postupanje i jednih i drugih. Na osnovu toga ćemo lakše razjasniti koji standard i koji presedan su postavljeni (ili bi mogli biti postavljeni) aktualnim sukobom vlade i sindikata, a naročito u pogledu prosvjete. Upravo oko toga se lome koplja. Zahtjevi sindikata i njihova legitimnost, ponude vlade te optužbe koje njeni pobornici iznose protiv sindikata više su sredstva pomoću kojih ću objasniti svoju argumentaciju nego razlozi zbog kojih sam napisao članak. U ovom konkretnom slučaju, obrazovni sindikat ne vodi dijalog sa vladom kao neutralnom stranom, mada se to događa u golemoj većini štrajkova vođenih u demokratskim zemljama gdje je radnička klasa organizovana.

Kad nastupi kriza, sindikat dobija na snazi

Osvrnemo li se na dosadašnji tok njegovog razvoja, i to posebno u nordijskim zemljama, društveni dijalog je nužno trostran. S jedne strane su poslodavci, s druge radnici, a s treće vlada. Vlada ima svojstvo medijatora, garanta za provedbu sporazuma te institucionalnog donosioca odluka koji ozakonjuje ono što je ostvareno kroz društveni dijalog. Dakle, unosi izmjene u zakonsku regulativu kako bi je adaptirala pomacima u oblasti uslova na radu i odnosa prema radnicima. Trojni dijalog tog tipa do sada je polučio uspjeh kada je riječ o unapređenju uslova rada u zemljama u kojima postoji, zacementiravši na vlasti socijaldemokratske opcije.

Što se tiče štrajka prosvjetnih radnika na Kosovu, mi nemamo tri strane, već samo dvije. U interesu vlade i njenog predsjednika je da budu viđeni kao neutralna strana, kao nepristrasni zastupnici općeg dobra. Međutim, oni to nisu — bili bi da u generalni štrajk stupe radnici zaposleni u prodavnicama. U tom slučaju bi vlast bila neutralna strana koja bi isposlovala dogovor bez direktnih implikacija po budžet. To bi uslovilo zaštitu općeg dobra, tj. uslovi za radnike bi bili bolji, a i povoljniji za preduzeća.

Kada štrajkuju nastavnici, primarna briga vlade kao poslodavca jeste da se pozabavi finansijskom ostvarivošću zahtjeva štrajkača. Do sada su vlasti izuzetno konzervativno pristupale javnim finansijama, insistirajući da se ništa ne mijenja — što je ponekad bilo i opravdano. Međutim, takav pristup u praksi svaki sindikalni zahtjev čini neispunjivim na finansijskom planu. Za razliku od progresivnosti, koja u suštini ima za cilj društveni napredak ili promjenu, konzervativizam budi strah i opći pesimizam. Ako je gledamo kroz prizmu konzervativizma, kriza postaje opasnost, a ne prilika. Strah navodi ljude da uzmu vile u ruke, što onemogućava razrješenje problema.

Strah se za sada očituje samo kroz isključivanje. Primjera radi, odluka o minimalnoj plati donijeta je bez konsultacija sa sindikatima. Prijetnje usmjerene na obustavu isplate naknada dugo su bile glavna tema rasprava, čime je pokušano da se sindikat diskredituje, ocrni. I jedna i druga strana su se otvoreno usprotivile ideji društvenog dijaloga, a opasnost proizlazi upravo iz presedana koji bi time mogao biti postavljen.

Isključiti sindikalne organizacije iz društvenog dijaloga zbog toga što se ne slažu predstavlja nedemokratski čin i poništavanje cijelog procesa dijaloga. Time se radnici sprečavaju da ostvare svoja prava kroz kolektivno djelovanje, jer se ugrožava pravo na štrajk. Lišeni prava na štrajk, sindikati se pretvaraju u organizacije koje šalju radnike na more i prave oproštajne fešte kada neko od njih ode u penziju.

Uzmimo za primjer obustavu isplate plata za štrajkače, čime ih vlada zastrašuje. U vezi s time postoje nejasnoće u Zakonu o štrajku. Naime, u njegovoj prvobitnoj verziji nije bilo dozvoljeno uskraćivanje plata. Međutim, Zakon je 2012. godine izmijenjen te je u članu 18. eksplicitno navedeno da se “u toku štrajka obustavljaju obaveze koje proistječu iz ugovora o radu, uključujući pravo na platu i radnu obavezu”. Međutim, u članu 13. zabranjeno je preduzimanje “disciplinskih ili materijalnih mjera” protiv “organizatora štrajka, učesnika štrajka i drugih zaposlenika”.

Postavlja se pitanje šta možemo nazvati preduzimanjem materijalnih mjera u okvirima ovog zakona. Prekid isplate plata u toku štrajka standardna je praksa u gotovo svim zemljama Evropske unije. Štrajkači se kasnije isplaćuju iz sredstava sindikata ili iz fonda koji je konkretno namijenjen za potrebe štrajka. Međutim, ako se odmaknemo od zakonske rigidnosti, zar ne bi trebalo da se ovim pitanjem pozabavimo u širem smislu te u skladu sa lokalnim društveno-ekonomskim okolnostima?

Da li to pravilo vrijedi u našem slučaju? Sindikat prosvjetnih radnika bi to mogao iznijeti, budući da ima veći broj članova i da od njih može prikupiti sredstva za finansiranje štrajka. Međutim, šta je sa gro radnika u privatnom sektoru, koji pretežno nisu organizovani u sindikate? Čak i da se naplaćuje članarina, to bi i dalje predstavljalo izazov s obzirom na visinu plata u tom sektoru. Zbog toga bi obustava plata u slučaju štrajka samo štrajkovanje učinila nemogućim.

Ako bi se desilo to da nije moguće štrajkovati, zašto bi radnicima uopće trebalo sindikalno udruživanje? Kakva je korist od sindikata koji praktično nije u mogućnosti da stupi u štrajk? Kako će se boriti za bolje uslove rada i veće plate? Spomenuta odredba iz Zakona o štrajku šteti i nastavit će da šteti sindikalizmu. Ona bi bila lako primjenjiva u sektorima koji zapošljavaju desetine hiljada ljudi i u kojima postoji značajno iskustvo na polju sindikalnog organizovanja, što bi omogućilo da se štrajk adekvatno finansira. Međutim, u trenutnim okolnostima, to se čini nedostižnim.

Poslodavci — i vlada — često ističu da povećanje plata nije moguće jer bi se time značajno potkopale i konkurentnost i mogućnosti za investiranje, a posebno u vremenu krize. S tim u vezi, jedno nam mora biti jasno: sindikati postaju atraktivni i naročito snažni upravo u vremenu krize.

Kada su uslovi na radu dobri, a stopa zaposlenosti visoka, radnici su uglavnom zadovoljni i ne vide potrebu za sindikalnim organizovanjem. Sindikati su oduvijek dobijali na značaju u vremenu krize. Zbog poremećaja na tržištu, postoji tendencija da se zarada održi na onom nivou na kojem je bila prije krize putem intenzivnijeg eksploatisanja radnika. Slično tome, kada na tržištu usljed poremećaja dođe i do inflacije, roba poskupljuje, što bi trebalo da bude praćeno povećanjem cijene rada. To se ne događa samo od sebe, već sindikalnim intervencijama.

Upotrebljavati krizu kao opravdanje za isključivanje sindikata iz društvenog dijaloga prosto je neprihvatljivo. Kao što je izjavila Isabelle Schömann, sekretarka Evropske konfederacije sindikata, pravo na štrajk je osnovno pravo. Kao takvo, ono ne može biti otuđeno niti suspendovano usljed krize, barem ne na demokratski način. To osnovno pravo je također zaštićeno od strane Međunarodne organizacije rada. Na Međunarodnoj konferenciji o radu održanoj 1998. godine usvojena je deklaracija u sklopu koje se sve zemlje članice [Međunarodne organizacije rada], kao i one koje to nisu — poput Kosova — pozivaju da “savjesno i u skladu sa Ustavom poštuju, zastupaju i realizuju principe osnovnih prava”, a što uključuje slobodu okupljanja i udruživanja.

Bez te slobode, bez autonomnih, predstavničkih organizacija zaposlenika i radnika koje su opremljene pravima i garancijama neophodnim za jačanje prava njihovih članova, kao i općeg dobra, trojni dijalog bi u principu bio narušen ili u potpunosti onemogućen. Ukoliko bi se to desilo, ozbiljno bi se smanjile šanse za nadogradnju socijalne pravde.

Vlada je pogriješila u načinu na koji se ophodi prema sindikatima, zato što ih vidi kao neprijateljski nastrojene organizacije. Kao poslodavac, a naročito kao vlast, vlada treba da ih smatra partnerima, da na njih gleda kao na dio rješenja, a ne kao na problem. Tu pouku je trebalo izvući iz historije socijaldemokratije. Progresivna vlada treba da se inkluzivno i demokratski odnosi prema radnicima i sindikatima.

Naslovna fotografija: K2.0.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0. Stavovi izneseni u njemu lični su stavovi autora/ice te nužno ne odražavaju stavove K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.