“Povratak Karla Maja, zabavna predstava za nemački narod” premijerno je 18. oktobra odigrana u Narodnom pozorištu Kosova. Predstava je iritantna onoliko koliko to i njen naslov sugeriše. Ona dira u živac jer joj je polazna tačka zasnovana na zapadnoevropskom demonizovanju Balkana.
U režiji Bljerte (Blerta) Neziraj i po scenariju poznatog, nagrađivanog kosovskog dramaturga Jetona Neziraja (Bljertinog supruga), evropski kompleks superiornosti se rastavlja aktualizovanjem fantazija koje je nemački autor Karl Maj imao o Albancima i napadima na “muslimanske strance”, što je danas dominantna parola u Evropi; autori predstave sve ove elemente prožimaju britkim sarkazmom i komično-apsurdnim scenama.
Karl Maj je i dalje, skoro 100 godina nakon smrti, jedan od najboljih nemačkih autora bestselera svih vremena. Više od 300 fantastičnih romana obuhvatilo je sve, od američkih vesterna do balkanskih avantura. Maj, iz siromašne porodice, čovek koji je sam sve ostvario u životu, nikada nije bio na mnogim od mesta o kojima je pisao, uključujući Balkan. Njegova dela se do dana današnjeg uveliko čitaju u Nemačkoj i on se smatra nacionalnim blagom.
Podizač zavesa
“Vaše države nema ni na Gugl mapama. Vi ste izmučena zemlja, sa nerešenim sukobima i mi ne želimo da ih dovedemo na pozornicu našeg pozorišta… naša pozornica je rezervisana za civilizovane zemlje sa pozorišnom tradicijom dužom od 500 godina…”, cinične reči umetničkog direktora Berlinskog narodnog pozorišta (Berlin Volksbühne), Klausa fon Dera (Klaus von Dörr), odjekuju kroz projektovani video-poziv širom Narodnog pozorišta Kosova. Ovim rečima scenarija iz umetničkog sastava počinje predstava između fikcije i stvarnosti.
U posetu Berlinu pozvao je šestoro glumaca i dramaturga Jetona Neziraja, da naprave performans na sporednoj pozornici. Nemačku javnost ne bi zanimalo da sluša kritike na račun obožavanog nemačkog pisca, Karla Maja.

“Karl Maj” brutalno satirizuje rasističke percepcije zapadnih Evropljana o takozvanim “muslimanskim istočnjacima”. Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.
Maj je Albance prikazao kao varvare i necivilizovane divljake. Objašnjavajući svoje rasističke prizore kao “fikciju”, Fon Der sugeriše da treba napraviti predstavu sa autentičnim lokalnim temama zasnovanim na bogatom folkloru, plesovima mačevima, krvnoj osveti, smrtonosnim zasedama i zakletim devicama.
Ono što počinje kao pogrešan korak, u stvari, u kontekstu predstavlja izuzetno dobro integrisanu stilsku odluku Neziraja. U toku trajanja cele predstave, Neziraj širi sivu zonu između političke kritike i zabavnog cinizma u skupu razrađenih scena i obnovljene postavke u procesu proizvodnje predstave. “U stvari, saradnja sa Berlinskim pozorištem bila je korisna i Fon Der je bio oduševljen zadiranjem u srž onoga kako je Karl Maj prikazao [Albance]”, kaže Neziraj, uz prateću satiru i britku domišljatost; međusobne projekcije Istoka i Zapada i neznanje o onoj drugoj strani predmet su ekstremno jetkih pregovora, ali uvek utemeljeni u ukrštenim realnostima.
Sve je prikazano kao predstava unutar predstave. U sekundarnoj predstavi, Kara Ben Nemsi, protagonista knjige Karla Maja “Kroz zemlju Skipetara”, beži sa Istoka u pravcu nemačkih zemalja sa grupom glumaca. Na epskom putovanju nailaze na kontroverzne ličnosti poput Petera Handkea, Slavoja Žižeka i nemačku desničarsku terorističku grupu “Nacionalsocijalističko podzemlje”, da bi, na kraju, nastupili na sporednoj pozornici Berlinskog pozorišta Volksbühne.
Vaskrsenje protagoniste pod imenom ‘Kara Ben Nemsi’ i njegov odlazak na mesto “rođenja” predstavlja subverzivni čin koji treba da podstakne razmišljanje o problematičnom prikazu Albanaca u Majovom opusu prožetom rasizmom i predrasudama.

Ova produkcija je nastala kao saradnja berlinskog teatra Volksbühne, Narodnog pozorišta Kosova i Multimedijskog centra (Qendra Multimedia). Fotografija: Ade Mula / K2.0.
Neziraj, koji je ranije bio izložen Majovom liku i delu dok je sarađivao sa berlinskim pozorištem Volksbühne, osetio je potrebu da prodre u srž Majovih radova; ponajviše zato što u tome vidi nastavak njegovih prikaza društvenih normi o tome kako Nemci percipiraju Albance i balkanske narode u celini. “Zadivljen sam koliko su Nemci opsednuti Karlom Majom… i mislim da nemačko društvo nije oslobođeno predrasuda o Albancima koje su Karl Maj i drugi utkali u svoju književnost”, kaže Neziraj.
Knjige Karla Maja napisane su u carsko doba, kada su se Nemci smatrali superiornim u odnosu na one van “Evrope”, na nerazvijeni Istok ili necivilizovane muslimane, ili pak, u ovom slučaju, na arnautske varvare.
Nesmanjena Majova popularnost među Nemcima navodi Neziraja da veruje da su Majove fantazije o Albancima postale društvena norma u Nemačkoj i van nje; društena norma koju on teži da razgradi.
Složena isprepletenost kulturne inferiornosti odigrava se na sceni kroz susrete sa evropskim graničnim patrolama, službenicima nemačke ambasade i austrijskom policijom čija se politika o zatvorenim granicama, uz opšte zaprepašćenje, uveliko podudara sa Majovim projekcijama o kojima je pisao pre sto godina.
Neznanje o kulturi
Neziraj smatra da je neznanje uzrok ove problematike, zbog čega veruje da su projekti na temu “postnosti” (eng. postness), ideji o pozorišnom iskustvu van okvira postmodernizma, od ključnog značaja da bismo prkosili stereotipima i počeli strance i Albance u Zapadnoj Evropi da tretiramo suprotno od uobičajenih percepcija.
Predstavljajući ih kao subverzivni omaž rasnoj, kulturnoj, ali i intelektualnoj superiornosti Zapada prema čitavom Jugoistoku, predstava sadrži subliminalne poruke.
Neziraj primenjuje novi, moderni žanr “postnosti” u evropskim pozorištima i govori o tome koristeći domišljatu (samo)porugu: “Naša predstava će se naći negde između ‘postmigrantskog teatra’ i ‘kapitalističkog realizma’, ili se možda bliže može opisati kao ‘postistinsko pozorište’… nešto tako, iako nisam sasvim siguran… Međutim, bez obzira na to, budite uvereni da radimo nešto vrlo važno”, stoji u Nezirajevom rukopisu.

Usled pandemije, predstava još nije prikazana na Zapadu, ali se dramaturg Jeton Neziraj nada da će se to uskoro desiti, u zavisnosti od okolnosti. Fotografija: Ade Mula / K2.0.
I zaista, nekoliko teatara širom Evrope sve se češće bavi kritikom imperijalističke zaostavštine. U najboljem slučaju, reč je o protivteži dominantnoj populističkoj ideologiji današnjice koju baštine desničari, a bez odbrane u parlamentu, velikim izdavačkim kućama i pozorištima.
Predstava “Karl Maj” nastala je zbog zajedničkog interesa u transnacionalnom svetu pozorišta, s namerom da se postave moralna pitanja o ovoj imperijalističkoj zaostavštini.
Rad na predstavi je započet 2019. u okviru programa “Postwest”, koji je iniciralo berlinsko pozorište, a u saradnji sa Narodnim pozorištem Kosova i Multimedijskim centrom (Qendra Multimedia).
Osmišljen kao transnacionalni festival, berlinski teatar Volksbühne, pod nadzorom Aline Alešenko (Aleshenko), pozvao je šest pozorišnih kuća iz jugoistočnog regiona na saradnju i izvođenje predstava u Berlinu, a s namerom da se promeni stav “Zapada” prema onome što se smatra “Istokom”. Usled pandemije, program je emitovan samo digitalnim putem. Kosovski sastav je odigrao raznovrsne scene postavljene u junu na onlajn platformu Postvesta u formi video-snimaka koji se mogu gledati na zahtev gledalaca.
Okretanje pogleda
Predstava nas vodi na avanturističko putovanje ka “evropskoj zemlji”, gde, kako Slavoj Žižek objašnjava, na idiličnom selu Ljubljana reka Sava označava zvaničnu granicu između Balkana i Mitteleuropa, “prave Evrope”.
“Iako obe strane deluju isto… budite oprezni… na drugoj strani, užas, orijentalistički despotizam, žene su žrtve nasilja, silovanja i to im se sviđa… sa evropske strane, civilizacija, žene su žrtve nasilja i silovanja, ali im se to ne sviđa”, kaže lik koji glumi Žižeka u predstavi.
Što su bliže granicama EU, to češće nailaze na nasilnu paranoju. Približavajući se Hrvatskoj, grupu teraju rečima “Romima i žabama se naređuje da koriste druge vidove prevoza, kao što su karavani, plivanje ili trčanje”.
Grupa se pojavljuje kao zabavni karavan koji se kreće kroz neprijateljske zemlje. Što su bliži, to se više prigušena morbidnost zamenjuje vedrim sarkazmom. Na austrijskoj granici, Iljber Bardi (Ylber Bardhi) glumi napaljenog policajca koji u seksualnom maniru sikće na Artu Mucaj, koja glumi izbeglicu, pljujući joj u lice i izgovarajući reči: “Stani, prljava muslimanko, stani ili ću te upucati.” Bardi se sasvim udubio u ulogu, Mucaj glumi prestravljenu izbeglicu, dok drugi glumac prekida scenu u pravom trenutku.
Prekidi se na sceni često dešavaju, oni su sastavni deo predstave u kojoj se probe rekonstruišu i služe kao osnovna polazna tačka za naraciju. Scene se stalno prekidaju improvizacijama i čestim diskusijama na temu kako se priča može “pravilno” pretočiti u glumu. Predstava u predstavi pomaže pri strukturisanju glavnine društvenih tema koje saobraćaju između vremena i prostora.