U detalje | Kultura

“Povratak Karla Maja”

Piše - 02.11.2020

Predstava koja menja shvatanja o Istoku.

“Povratak Karla Maja, zabavna predstava za nemački narod” premijerno je 18. oktobra odigrana u Narodnom pozorištu Kosova. Predstava je iritantna onoliko koliko to i njen naslov sugeriše. Ona dira u živac jer joj je polazna tačka zasnovana na zapadnoevropskom demonizovanju Balkana.

U režiji Bljerte (Blerta) Neziraj i po scenariju poznatog, nagrađivanog kosovskog dramaturga Jetona Neziraja (Bljertinog supruga), evropski kompleks superiornosti se rastavlja aktualizovanjem fantazija koje je nemački autor Karl Maj imao o Albancima i napadima na “muslimanske strance”, što je danas dominantna parola u Evropi; autori predstave sve ove elemente prožimaju britkim sarkazmom i komično-apsurdnim scenama.

Karl Maj je i dalje, skoro 100 godina nakon smrti, jedan od najboljih nemačkih autora bestselera svih vremena. Više od 300 fantastičnih romana obuhvatilo je sve, od američkih vesterna do balkanskih avantura. Maj, iz siromašne porodice, čovek koji je sam sve ostvario u životu, nikada nije bio na mnogim od mesta o kojima je pisao, uključujući Balkan. Njegova dela se do dana današnjeg uveliko čitaju u Nemačkoj i on se smatra nacionalnim blagom.

Podizač zavesa

“Vaše države nema ni na Gugl mapama. Vi ste izmučena zemlja, sa nerešenim sukobima i mi ne želimo da ih dovedemo na pozornicu našeg pozorišta… naša pozornica je rezervisana za civilizovane zemlje sa pozorišnom tradicijom dužom od 500 godina…”, cinične reči umetničkog direktora Berlinskog narodnog pozorišta (Berlin Volksbühne), Klausa fon Dera (Klaus von Dörr), odjekuju kroz projektovani video-poziv širom Narodnog pozorišta Kosova. Ovim rečima scenarija iz umetničkog sastava počinje predstava između fikcije i stvarnosti.

U posetu Berlinu pozvao je šestoro glumaca i dramaturga Jetona Neziraja, da naprave performans na sporednoj pozornici. Nemačku javnost ne bi zanimalo da sluša kritike na račun obožavanog nemačkog pisca, Karla Maja.

“Karl Maj” brutalno satirizuje rasističke percepcije zapadnih Evropljana o takozvanim “muslimanskim istočnjacima”. Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Maj je Albance prikazao kao varvare i necivilizovane divljake. Objašnjavajući svoje rasističke prizore kao “fikciju”, Fon Der sugeriše da treba napraviti predstavu sa autentičnim lokalnim temama zasnovanim na bogatom folkloru, plesovima mačevima, krvnoj osveti, smrtonosnim zasedama i zakletim devicama.

Ono što počinje kao pogrešan korak, u stvari, u kontekstu predstavlja izuzetno dobro integrisanu stilsku odluku Neziraja. U toku trajanja cele predstave, Neziraj širi sivu zonu između političke kritike i zabavnog cinizma u skupu razrađenih scena i obnovljene postavke u procesu proizvodnje predstave. “U stvari, saradnja sa Berlinskim pozorištem bila je korisna i Fon Der je bio oduševljen zadiranjem u srž onoga kako je Karl Maj prikazao [Albance]”, kaže Neziraj, uz prateću satiru i britku domišljatost; međusobne projekcije Istoka i Zapada i neznanje o onoj drugoj strani predmet su ekstremno jetkih pregovora, ali uvek utemeljeni u ukrštenim realnostima.

Sve je prikazano kao predstava unutar predstave. U sekundarnoj predstavi, Kara Ben Nemsi, protagonista knjige Karla Maja “Kroz zemlju Skipetara”, beži sa Istoka u pravcu nemačkih zemalja sa grupom glumaca. Na epskom putovanju nailaze na kontroverzne ličnosti poput Petera Handkea, Slavoja Žižeka i nemačku desničarsku terorističku grupu “Nacionalsocijalističko podzemlje”, da bi, na kraju, nastupili na sporednoj pozornici Berlinskog pozorišta Volksbühne.

Vaskrsenje protagoniste pod imenom ‘Kara Ben Nemsi’ i njegov odlazak na mesto “rođenja” predstavlja subverzivni čin koji treba da podstakne razmišljanje o problematičnom prikazu Albanaca u Majovom opusu prožetom rasizmom i predrasudama.

Ova produkcija je nastala kao saradnja berlinskog teatra Volksbühne, Narodnog pozorišta Kosova i Multimedijskog centra (Qendra Multimedia). Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Neziraj, koji je ranije bio izložen Majovom liku i delu dok je sarađivao sa berlinskim pozorištem Volksbühne, osetio je potrebu da prodre u srž Majovih radova; ponajviše zato što u tome vidi nastavak njegovih prikaza društvenih normi o tome kako Nemci percipiraju Albance i balkanske narode u celini. “Zadivljen sam koliko su Nemci opsednuti Karlom Majom… i mislim da nemačko društvo nije oslobođeno predrasuda o Albancima koje su Karl Maj i drugi utkali u svoju književnost”, kaže Neziraj.

Knjige Karla Maja napisane su u carsko doba, kada su se Nemci smatrali superiornim u odnosu na one van “Evrope”, na nerazvijeni Istok ili necivilizovane muslimane, ili pak, u ovom slučaju, na arnautske varvare.

Nesmanjena Majova popularnost među Nemcima navodi Neziraja da veruje da su Majove fantazije o Albancima postale društvena norma u Nemačkoj i van nje; društena norma koju on teži da razgradi.

Složena isprepletenost kulturne inferiornosti odigrava se na sceni kroz susrete sa evropskim graničnim patrolama, službenicima nemačke ambasade i austrijskom policijom čija se politika o zatvorenim granicama, uz opšte zaprepašćenje, uveliko podudara sa Majovim projekcijama o kojima je pisao pre sto godina.

Neznanje o kulturi

Neziraj smatra da je neznanje uzrok ove problematike, zbog čega veruje da su projekti na temu “postnosti” (eng. postness), ideji o pozorišnom iskustvu van okvira postmodernizma, od ključnog značaja da bismo prkosili stereotipima i počeli strance i Albance u Zapadnoj Evropi da tretiramo suprotno od uobičajenih percepcija.

Predstavljajući ih kao subverzivni omaž rasnoj, kulturnoj, ali i intelektualnoj superiornosti Zapada prema čitavom Jugoistoku, predstava sadrži subliminalne poruke.

Neziraj primenjuje novi, moderni žanr “postnosti” u evropskim pozorištima i govori o tome koristeći domišljatu (samo)porugu: “Naša predstava će se naći negde između ‘postmigrantskog teatra’ i ‘kapitalističkog realizma’, ili se možda bliže može opisati kao ‘postistinsko pozorište’… nešto tako, iako nisam sasvim siguran… Međutim, bez obzira na to, budite uvereni da radimo nešto vrlo važno”, stoji u Nezirajevom rukopisu.

Usled pandemije, predstava još nije prikazana na Zapadu, ali se dramaturg Jeton Neziraj nada da će se to uskoro desiti, u zavisnosti od okolnosti. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

I zaista, nekoliko teatara širom Evrope sve se češće bavi kritikom imperijalističke zaostavštine. U najboljem slučaju, reč je o protivteži dominantnoj populističkoj ideologiji današnjice koju baštine desničari, a bez odbrane u parlamentu, velikim izdavačkim kućama i pozorištima.

Predstava “Karl Maj” nastala je zbog zajedničkog interesa u transnacionalnom svetu pozorišta, s namerom da se postave moralna pitanja o ovoj imperijalističkoj zaostavštini.

Rad na predstavi je započet 2019. u okviru programa “Postwest”, koji je iniciralo berlinsko pozorište, a u saradnji sa Narodnim pozorištem Kosova i Multimedijskim centrom (Qendra Multimedia).

Osmišljen kao transnacionalni festival, berlinski teatar Volksbühne, pod nadzorom Aline Alešenko (Aleshenko), pozvao je šest pozorišnih kuća iz jugoistočnog regiona na saradnju i izvođenje predstava u Berlinu, a s namerom da se promeni stav “Zapada” prema onome što se smatra “Istokom”. Usled pandemije, program je emitovan samo digitalnim putem. Kosovski sastav je odigrao raznovrsne scene postavljene u junu na onlajn platformu Postvesta u formi video-snimaka koji se mogu gledati na zahtev gledalaca.

Okretanje pogleda

Predstava nas vodi na avanturističko putovanje ka “evropskoj zemlji”, gde, kako Slavoj Žižek objašnjava, na idiličnom selu Ljubljana reka Sava označava zvaničnu granicu između Balkana i Mitteleuropa, “prave Evrope”.

“Iako obe strane deluju isto… budite oprezni… na drugoj strani, užas, orijentalistički despotizam, žene su žrtve nasilja, silovanja i to im se sviđa… sa evropske strane, civilizacija, žene su žrtve nasilja i silovanja, ali im se to ne sviđa”, kaže lik koji glumi Žižeka u predstavi.

Što su bliže granicama EU, to češće nailaze na nasilnu paranoju. Približavajući se Hrvatskoj, grupu teraju rečima “Romima i žabama se naređuje da koriste druge vidove prevoza, kao što su karavani, plivanje ili trčanje”.

Grupa se pojavljuje kao zabavni karavan koji se kreće kroz neprijateljske zemlje. Što su bliži, to se više prigušena morbidnost zamenjuje vedrim sarkazmom. Na austrijskoj granici, Iljber Bardi (Ylber Bardhi) glumi napaljenog policajca koji u seksualnom maniru sikće na Artu Mucaj, koja glumi izbeglicu, pljujući joj u lice i izgovarajući reči: “Stani, prljava muslimanko, stani ili ću te upucati.” Bardi se sasvim udubio u ulogu, Mucaj glumi prestravljenu izbeglicu, dok drugi glumac prekida scenu u pravom trenutku.

Prekidi se na sceni često dešavaju, oni su sastavni deo predstave u kojoj se probe rekonstruišu i služe kao osnovna polazna tačka za naraciju. Scene se stalno prekidaju improvizacijama i čestim diskusijama na temu kako se priča može “pravilno” pretočiti u glumu. Predstava u predstavi pomaže pri strukturisanju glavnine društvenih tema koje saobraćaju između vremena i prostora.

Evokativni trenuci nastupaju naročito onda kada naizgled labavi razgovor između glumaca i reditelja neočekivano preraste u dobro uvežbanu ključnu scenu.

Međutim, struktura predstave u ovom slučaju ima još jednu prednost. Ona angažuje publiku u napornom segmentu ovog procesa: “Kako najbolje odigrati uzajamno dejstvo gledanja sebe očima drugog”, a ipak biti kritičan prema tome. Improvizacija se stalno prekida zbog Nezirajevih ubacivanja koja energično posreduju između međusobnih projekcija o Istoku i Zapadu, a opet se pokoravaju hirovima nemačke publike.

Kada glumci sugerišu da treba uvrstiti i susrete sa sirijskim izbegličkim kampovima, Neziraj prekida rečima: “Preskočite ovaj deo. Svaka druga predstava u Evropi bavi se izbeglicama. Evropljani vole izbeglice samo na pozornici, a ne i u realnosti.” U drugoj sceni, u kojoj se rekonstruišu rasistički napadi u Hanauu, pucnjevi se izostavljaju “zato što je oružje na nemačkim pozornicama zabranjeno, a njihova upotreba jedino moguća ako je 80 psihologa po završetku predstave spremno da pomogne traumatizovanoj publici”.

Bavljenje ovim ozbiljnim temama u predstavi (smeštenoj u predstavi) pomoglo je Neziraju u čitavom procesu pisanja, da bi mogao da opiše međusobne projekcije, gde se jedna strana oseća inferiorno i ima potrebu da se prilagodi, da se pravda drugoj, superiornoj strani. Glumci u osnovnoj predstavi “zaglavljeni” su u improvizaciji i dobro uvežbanoj simbiozi parodije, cinizma i intervencije.

Višeslojni dijalozi se negde mešaju više, a negde manje, stvarajući ritmični pripev. Evokativni trenuci nastupaju naročito onda kada naizgled labavi razgovor između glumaca i reditelja neočekivano preraste u dobro uvežbanu ključnu scenu.

Apatični zvaničnik UN-a sa plavim šlemom pije pivo, stoji pored Petera Handkea, koji svoju pismenu rečitost opravdava ispiranjem svoje krivice, trljajući telo sapunom. Handke, koga u predstavi igra Adrian Morina, okreće leđa publici kada Mucaj recituje pohvalu koju je Handke održao na sahrani Slobodana Miloševića, dok istovremeno drži transparent sa natpisom: “Nema zube, ima brkove, smrdi kao govno? Bosanka devojka”. Reč je o grafitu koji su na zidovima svog bunkera u Srebrenici napisali holandski vojnici.

Svaki element u sceni služi kao poruga Handeku — dobitniku Nobelove nagrade za književnost 2019. — koji se otvoreno divi genocidu u Bosni i Hercegovini i zločinima počinjenim na Kosovu, dok istovremeno izražava svoje divljenje prema Miloševiću.

Fiktivna članica Nobelove komisije, Rebeka Redl (Rebecca Rädl), koju takođe tumači Mucaj, prepire se sa Handkeovom patetičnom odbranom njegovih književnih dela koja su politički neutralna; naposletku, nagradu mu krade karavan, dok njegov bespomoćni vapaj da su “pošteni Evropljani u opasnosti od muslimanskih bandita” niko ne čuje. Užurbana scena sa treperećim svetlima završava se ironičnim heštegom #literatureüberalles (književnost iznad svega), kritikujući površnu evropsku kulturu solidarnosti.

Kada fikcija nije nevina

Što se Neziraja tiče, prozivanje Handkea nalazi se u srži drame sačinjene od nasilja prerušenog u fikciju, krijući se iza neznanja “superiorne kulture”. Nečinjenje po pitanju odlaganja njegove nominacije predstavlja još jedan oblik usaglašavanja sa fikcijom koja briše rasno motivisana viševekovna nepočinstva počinjena nad Albancima. Maj i Handke nikada nisu boravili među Albancima na Kosovu, dok su svoj rad zasnivali na srpskim mitovima i predrasudama.

U procesu pisanja, Neziraja su nadahnuli nemački dramaturzi Georg Buhner (Büchner) i Hajner Miler (Heiner Müller). Čitanje njihovih dela pomoglo mu je da pronađe elemente kako bi formirao dramatični svod između ere Karla Maja i aktuelnih dešavanja u Nemačkoj i Zapadnoj Evropi.

Glumci u predstavi uveliko improvizuju. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Kako bi vraćanje na Maja moglo da pomogne u političkoj situaciji u kojoj se granice učvršćuju i fašizam raste? “Upoznati smo sa posledicama imperijalističkog doba i rezultujuće rasne i kulturne superiornosti Zapada… Mislim da je književnost proizvedena u to doba umnogome bila ukorenjena u navodno ‘nevinim’ kontemplacijama prosečnog Nemca… Dovoljno je pročitati neke nemačke novine i izraze koji se odnose na Albance, to je naše neznanje ili, u najgorem slučaju, koristi se namerno od strane onih koji žele da ove predrasude ostanu na snazi i da se mržnja širi”, objašnjava Neziraj, koji smatra da je neznanje u korenu predrasuda.

Ipak, Neziraj ne želi da ovo svede samo na albanski narod i o tome govori kao o zajedničkom problemu Balkana: “Kada u drami govorim o Albancima, ja, u stvari, mislim na ceo Balkan — kada govorim o Istoku, onda mislim na Istok prema kome se Zapad oduvek ponašao superiorno”, podvlači Neziraj, rekavši da Istok i Zapad ne treba razumeti geografski, nego politički.

On primećuje da evropska paranoja prema “muslimanskim izbeglicama” predstavlja svedočenje o već ukorenjenoj orijentalizaciji i žestokom izopštenju “muslimana” iz onoga što se smatra Evropom. Pretnje zadojene demonizacijom muslimana sa Istoka koriste se da bi se bogatstvo zadržalo samo među Nemcima.

‘Zabavna predstava za nemačku publiku’ samo?

Na početku predstave, Arta Mucaj čita saopštenje Narodnog pozorišta Kosova za novinare, nagoveštavajući u ironičnom tonu da će ovaj teatar pomoći berlinskom pozorištu Volksbünhe da reši unutrašnje nesuglasice. U samoj sceni se to predstavlja kao “dobra prilika da Kosovari vrate dug Nemačkoj za bombe iz 1999. i kao odavanje priznanja posvećenosti Angele Merkel krhkom balkanskom miru”, nakon čega glumci podižu transparente sa natpisima #KosovaToHelpGermany (Kosovo pomaže Nemačku), #derMutter (Majka), #kosovaintheEU (Kosovo u EU).

Kao što podnaslov predstave sugeriše, “Povratak Karla Maja” jeste “zabavna predstava za nemački narod”, ali Neziraj kaže da ona nije posvećena ni Albancima ni Nemcima, već svima.

Svrha predstave jeste da dekonstruiše i ponovo sastavi istorijske i sadašnje putanje, s ciljem da se postave pitanja o budućim oblicima suživota. Izvođenjem ovakvih predstava u Berlinu ili u drugim evropskim gradovima ostvario bi se pozitivan uticaj na shvatanje dinamike moći između Istoka i Zapada, pa bi se tako otvorila diskusija o “ugnežđenju orijentalizama” među posetioce pozorišta na Zapadu upućene u klasičnu dramu. Međutim, to je nemoguće zbog širenja pandemije, pa je predstava propustila priliku da u maju bude izvedena na glavnoj pozornici berlinskog teatra Volksbühne. Neziraj se nada da će se predstave ubuduće održati.

Mnoge slike i scene proizvedene na pozornici nastale su zahvaljujući improvizaciji glumaca, čije su ideje utkane u umetnički proces i konačan proizvod.

Karl Maj je nemačko nacionalno blago, ali Neziraj smatra da njegovi rasistički prikazi Albanaca i dalje negativno utiču na savremenu Nemačku. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Neizvesnost nastala usled pandemije pretvorila je probe u nelagodni poduhvat. Ipak, uprkos višestrukim prekidima, glumac Armed Smajli je zadovoljan energijom koju su glumci doneli na poslednji javni nastup. “Uređivanje pozornice bilo je pozitivno iskustvo, posebno zbog reakcije publike i razgovora posle nastupa, zbog čega je postalo jasno da se u javnosti dosta razmišlja o ovoj temi”, kaže on.

U ulozi protagoniste iz knjige Karla Maja, pod imenom Kara Ben Nemsi, Smajli je morao da se udubi u ideju o tome kako je Maj opisao “hrabrog” nemačkog putnika, istovremeno pronalazeći sredinu između kolokvijalnog izražavanja i ažurnog cinizma.

Pre probe, Smajli nije znao mnogo o knjigama Karla Maja — kao ni drugi u prištinskoj publici — koji su podstaknuti da promisle o tome kako Zapad tretira Balkan i kako, možda, nemačka konzervativna domaćinstva percipiraju Albance i zašto.

Špetim Seljmani (Shpetim Selmani) već 10 godina glumi u Nezirajevim dramama i razume ironiju u njegovim predstavama: “Razumem je kao sredstvo kritike raznih političkih sistema i posebno mi je drago što učestvujem u ovoj.”

Ovo nije prvi put da se Nezirajeve predstave bave paradoksom predrasuda između Istoka i Zapada. Njegova poslednja predstava pod lupu je stavila odnos između EU i Kosova, noseći komičan naslov: “Predstava sa četvoro glumaca i nekim svinjama i nekim kravama i nekim konjima, premijerom i kravom Milkom i nekim međunarodnim inspektorima”.

Obrada ostataka neravnopravne dinamike moći u kulturi i politici, na relaciji između Zapada i Balkana, predstavlja korak ka izgradnji nove vizije o “sebi” i “drugom”, kako za zapadnjačku, tako i za istočnjačku publiku. Bez izvedbe pred nemačkom publikom, kritička reinterpretacija “Karla Maja” ponovo će ostati na periferiji, zadržavajući se tamo kuda je poslata, umesto da se suoči s onim odakle je potekla.K

Naslovnica: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.