Jul 2023. bio je najtopliji mjesec u istoriji mjerenja. Svi temperaturni rekordi su oboreni, a glavni uzrok je emisija stakleničkih plinova.

Dok milioni ispaštaju usljed toplotnih talasa, ekspertski timovi nalaze rješenja na osnovu kojih bi se smanjila ekološka šteta izazvana ljudskom rukom. Ekoaktivisti_ce odavno tvrde da ono što vlade pojedinih zemalja i globalne institucije trenutno preduzimaju na ovom planu nije dovoljno da bi se stanje popravilo.

Jedno od uslovno rečeno novijih rješenja jeste “odrast”. Iako ga mnogi pogrešno razumiju, ovaj pojam podrazumijeva korjenite, strukturne promjene u metodama proizvodnje i distribucije, a koje bi imale za cilj postizanje održivosti i društvene pravde.

Apel da svi u svijetu uzmu odrast u ozbiljno razmatranje dolazi i od Predraga Momčilovića. Kao direktor Centra za zelene politike, srpskog udruženja posvećenog razvoju i promociji zelene ideje, Momčilović se u istraživačkom radu bavi političkom ekologijom, odrastom, društvenim aspektima klimatskih promjena te proizvodnjom prehrambenih proizvoda, a pritom je napisao publikacije “Vazduh kao zajedničko dobro” i “Održivost, odrast i hrana”.

Momčilović je prošlog mjeseca u Prištini održao predavanje o odrastu i političkoj ekologiji, i to u sklopu Akademije za javnu i društvenu politiku održane na Institutu “Musine Kokalari”.

Tim povodom smo sa Momčilovićem porazgovarali o odrastu kao pojmu kao i o tome kako može biti primijenjen u zemljama Jugoistočne Evrope.

K2.0: Šta odrast obuhvata? Šta se podrazumijeva pod njime?

Predrag Momčilović: Odrast [eng. degrowth] relativno je nov pojam ne samo u našem regionu, već i u anglofonom svijetu. Nastao je pred kraj sedamdesetih odn. početkom osamdesetih godina — ako se ne varam, francuski ekolog i filozof André Gorz prvi je upotrijebio izraz décroissance, kojim je opisao mogućnosti života unutar ekoloških ograničenja planete.

U to vrijeme objavljene su “Granice rasta”, knjiga u izdanju Rimskog kluba, ali i druga djela koja su mnoge navela da intenziviraju razgovor o ovim pitanjima. Sve to je ipak zamrlo u narednim godinama.

Početkom dvijehiljaditih ponovo su otvorene diskusije o tome koliko možemo i u kojem pravcu želimo da rastemo u ekonomsko-materijalnom smislu. Odrast ima za cilj preispitivanje dogme materijalnog rasta izraženog u bruto domaćem proizvodu, zato što smo je internalizovali i pretvorili u sastavni dio naše ideologije. Mi kao ljudi imamo potrebu da se razvijamo i na ličnom i na ekonomskom planu. Ako nema individualnog razvoja, to znači da umirete. U toku pandemije, dok smo se izolovali, bili smo izloženi konstantnom pritisku u pravcu rada na sebi, učenja novih jezika i sl.

To se vidi i u diskusijama koje zemlje svijeta vode na temu privrede.

Političari_ke uspjeh mjere rastom BDP-a. Tako predsjednik Srbije ponavlja da će naš BDP ove godine porasti za 2-3%. Niko ne postavlja pitanje šta taj rast BDP-a zapravo pokazuje.

Prvi teoretičari_ke BDP-a još tridesetih godina su upozoravali da moramo biti oprezni pri njegovoj upotrebi kao mjerila rasta jer u sastav BDP-a ulaze samo neki elementi ekonomske aktivnosti.

Rastom BDP-a mjeri se koliko robe je proizvedeno na određenoj teritoriji, dok su drugi važni faktori — kao što su međuljudski odnosi, dobrovoljni rad i kućni poslovi — zanemareni.

U najvažnijim knjigama o odrastu naišao sam upravo na taj kontraargument koji se tiče korištenja BDP-a za potrebe mjerenja ekonomskog rasta i ekonomske aktivnosti. S druge strane, BDP nije sporno razmatrati kao pokazatelj ekonomskog rasta. Pristalice odrasta u ukazuju na to da stvari u svakom slučaju valja mijenjati. Kako?

Ja smatram da se moramo preispitati. Evropska ekonomija već dugo raste, ali šta nam je to donijelo? Sve više uništavamo prirodnu sredinu, a društveni problemi se ne rješavaju. Nejednakost je još uvijek velika, kao uostalom i siromaštvo. Ispostavlja se pitanje da li će daljnji privredno-ekonomski rast donijeti išta mimo toga.

Veoma je teško razmišljati van ovih okvira jer rast preovladava u cjelokupnom ekonomskom narativu, a važna je stavka i u teoriji o odrastu. Moramo se mentalno dekolonizovati i razmišljati o tome kako možemo razvijati društvo, a da konstantno ne težimo rastu.

I ljevica i desnica obožavaju rast. Trebalo bi da malo “agnostičkije” pristupimo ekonomsko-materijalnom rastu. Naravno, pojedine sektore kao što su obrazovanje i kultura valja dalje razvijati — nije sad da sve treba da zakočimo.

Koje su to sfere u kojima je odrast neophodan?

Neophodan je u industriji fosilnih goriva kao i u svakoj drugoj djelatnosti koja šteti prirodnoj sredini i koja proizvodi prekomjerno bogate ljude. Međutim, u pojedinim sferama nam rast treba, a to su obrazovanje, kultura i ekonomske prilike na Globalnom jugu.

Ipak, nije pitanje samo kojim putem treba da se ide — putem rasta ili putem odrasta — već kako proizvoditi i trošiti drugačije. Mi živimo na poluperiferiji Evrope i samim time smo na glasu kao siromašni, pa opet iskorištavamo više materijalnih resursa nego što se u prirodi može nadoknaditi u toku jedne godine. Drugim riječima, neefikasno ih iskorištavamo. Samo kupujemo i bacamo te tako punimo deponije.

Moramo proizvoditi i trošiti drugačije te dati prednost onome što će trajati i što nam je zaista potrebno. Trenutno proizvodimo mnoštvo robe koja ljudima u stvari ni ne treba, a što je uslovljeno reklamnom industrijom koja vještačkim putem stvara potražnju.

Kako ste upravo naveli, cijeli region bilježi slab ekonomski rast i u tom pogledu zaostaje za zemljama Evropske unije. Čini mi se da je zato malčice paradoksalno govoriti o odrastu jer se rast smatra neophodnim. Kako bi naš region onda trebalo da pristupi odrastu?

Odrast se izjednačava sa siromaštvom, što nije istina. Odrast je više štedljivo izobilje.

Balkan je plodno tlo za primjenu principa odrasta zato što mi ovdje ne koristimo resurse na nivou razvijenih zemalja, tako da odrast i nije toliko nužan u lokalnoj privredi.

Mi se već oslanjamo na neke vrlo dobre principe koji u suštini jesu odrast — npr. proizvodimo hranu za sopstvene potrebe te je isto tako međusobno razmjenjujemo. Mnogi od nas imaju baštu nadomak grada u kojem žive ili im babe i dede sa sela šalju hranu. Dakle, ljudi jedni drugima daju hranu, što je primjer dobre prakse.

Treba opet imati na umu da je to zaostavština iz prošlosti te da je proizašla iz siromaštva prisutnog u ovom dijelu svijeta.

Kako god, ima ovdje i drugih dobrih polazišnih osnova za odrast. U pojedinim gradovima kod nas prevashodno se koristi javni prevoz, dok se u selima voze bicikla. S tim u vezi Balkan se može lakše pretvoriti u održivo društvo usaglašeno sa odrastom nego Sjedinjene Države, gdje se koristi otprilike pet puta više resursa nego što planeta Zemlja može podnijeti.

Izgleda da je odrast sam po sebi vezan za slom kapitalizma. No, iako je odrast nužan, kapitalizam jača.

To ljevica inače spočitava pobornicima_ama odrasta — da se unutar ovog diskursa nedovoljno pominje uloga kapitalizma. Međutim, većina teoretičara_ki i praktičara_ki odrasta otvoreno ističe da kapitalizam nužno podrazumijeva rast, da kapitalizam ne može biti stabilan bez rasta.

Kapitalizam neprekidno mora jačati, stoga je u njegovim okvirima nemoguće stvoriti društvo zasnovano na odrastu. Međutim, to nije centralno pitanje u diskursu o odrastu — pojedini socijalistički sistemi takođe su bili utemeljeni na rastu.

Pomenuli ste baštovanstvo i vožnju bicikla kao konkretne oblike djelovanja, ali koji su osnovni principi odrasta? Šta jedno društvo treba da učini kako bi se uskladilo sa tim principima?

Između ostalog, treba da što više djelujemo lokalno. Međutim, obrasci djelovanja nisu svugdje isti. Primjera radi, principi odrasta u Prištini ne bi bili isti kao oni u Kinšasi kao što ni u nekom seocetu na Kosovu ljudi ne bi činili isto što bi činili ljudi koji žive nadomak Sjevernog pola.

Često se prigovara da je odrast zapadnjački koncept, ali nije. Postoje mnogi drugi pokreti koji su usmjereni ka razradi kvalitetnog života unutar ekoloških ograničenja planete. Neki od njih su buen vivir u Južnoj Americi, ubuntu u Južnoj Africi i ekološka ekonomija u Indiji.

Postoje prijedlozi kao što su Green New Deal, a koji uglavnom dolaze sa ljevice. Da li su ti prijedlozi u skladu sa odrastom ili ne?

Ti prijedlozi su sasvim dobri, ali su skromni te su zapravo osmišljeni u skladu sa rastom. Postoji stav koji glasi da treba da budemo u mogućnosti da ostvarujemo ekonomski rast, ali na ekološki prihvatljiv način, što je pristup koji podržava i Evropska komisija. Pod time se podrazumijeva razdvajanje ekonomskog rasta od materijalne i proizvodnje energije, što je prosto nemoguće. To jeste pošlo za rukom nekim zemljama Evrope, ali zato što su proces proizvodnje izmjestile van svojih granica.

Odrast se sa mnogima od tih stvari ne kosi. Energetska tranzicija i druge relevantne mjere i te kako su nam potrebne, ali njihovo sprovođenje trebalo bi razraditi tako da ne uključuje stalni rast. Primjera radi, čak i ako uspijemo da u potpunosti pređemo na obnovljivu energiju, za korištenje solarne i energije vjetra trebaće da se proizvede velika količina materijala. Tamo gdje ima rasta tranzicija je teža.

Stopa ekonomskog rasta svake godine se kreće između 3% i 5%. Ljudi često ne shvataju koliko je to intenzivan eksponencijalni rast. Ako svake godine bilježimo rast od 3%, što je prilično skromno s obzirom na aktualno stanje u ekonomiji, privreda će u roku od 21 godine dvostruko narasti.

Za Green New Deal mnogi kažu da je “ekološka modernizacija kapitalizma”.

Ona je neostvariva unutar ekoloških ograničenja planete — to je jedino što zamjeram. Naravno, ja Green New Deal kao zamisao u principu podržavam. Bolji je od politika kojima se trenutno vodimo, ali nije dugoročno održiv.

Takođe sam pobornik modernizma. Ne zagovaram ja praistorijsko društvo u kojem će ljudi preživljavati tako što će sakupljati hranu, ali ovo savremeno svakako treba da mijenjamo na održiv način.

Mnogi od ovih prijedloga — pa tako i Green New Deal — polaze od toga da treba da rastemo i da svi treba da imaju šta god požele. To nije ni demokratski. Demokratski je kolektivno odlučivati o tome šta želimo i šta nam treba. Ne mogu svi imati šta god požele, a da to ne šteti drugima.

Znači, neophodna je preraspodjela dobara koja će biti izvršena tako da svima bude bolje, a da priroda ostane netaknuta. To zvuči kao utopija. Maloprije smo pominjali kako je političare_ke teško — a veoma često i nemoguće — natjerati da porade na jednakosti. Da li to znači da je odrast nemoguća misija?

Ja bih prije rekao da je promjena i te kako moguća, čemu smo već svjedočili. Recimo, kad je u toku pandemije svjetska ekonomija stala, vidjeli smo kako je fokus stavljen na druge stvari — npr. ogromna sredstva su uložena u razvoj vakcine.

Promjena je došla u kratkom vremenskom roku, iz čega se dalo zaključiti da se privredom može upravljati na potpuno drugačiji način. Nažalost, sve se vrlo brzo vratilo na staro.

Sve većem broju ljudi postaje jasno da se ovako dalje ne može. Čak i ako odrast jeste utopistička ideja, ja mislim da nam treba veća doza utopizma u razmišljanju. Mnogo je distopijskih knjiga koje nam govore da je lakše zamisliti kraj svijeta nego utopiju.

Uključen sam u Zeleno-levi front u Srbiji i često se desi da nam razgovor ode u pravcu diskusije o svakodnevnim problemima i dnevnopolitičkim temama. Tako npr. mnogo razgovaramo o unapređenju javnog prevoza, ali često zaboravimo zašto je situacija takva kakva jeste. Moramo se podsjetiti za šta se borimo na duže staze.

Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

U kojoj mjeri bi odrast promijenio naše živote? U kojoj mjeri bi promijenio život svakoga od nas pojedinačno?

Pa, ako se spustimo na nivo pojedinca, zavisi u kakvom ste ekonomskom položaju. Ako spadate u onih 1% na ekonomskom vrhu, odrast bi u velikoj mjeri promijenio vaš život. Promjena bi svakako bila poželjna i što se tiče pojedinih praksi srednjih i nižih klasa. U svakom slučaju, ako bismo se priklonili odrastu, proizvodnja bi ili ostala na istom nivou ili bi se smanjila, a pritom bismo imali više vremena.

Upravo to je najvrednije svojstvo odrasta. Ljudi uživaju u šetnji prirodom, čitanju, druženju sa bližnjima, a ne samo u radu — čija je svrha da se što više proizvodi i troši. Sam odrast podrazumijeva više slobodnog vremena, a to uslovljava diversifikaciju društva.

Trenutno možemo kupiti mnoštvo proizvoda različitih marki i tipova, ali društvo je i dalje prilično jednolično. Odrast bi nam pružio mnogo više slobodnog vremena, pa bismo mogli proizvoditi ono što je danas nezamislivo.

Pomenuli ste pandemiju i lekcije koje možda jesmo, a možda i nismo izvukli iz nje. Šta Vi mislite — šta smo u tom periodu naučili u vezi sa planetom?

Cilj odrasta nije samo spas nas samih, već i spas prirode. I prije ove izbijale su pandemije u kojima su virusi prelazili sa divljih vrsta na ljude. Mi u ovom momentu prolazimo kroz šesto masovno izumiranje na planeti Zemlji.

Netaknuta priroda čini samo 15% Zemljine površine — a i to malo divljine što je ostalo mi i dalje uništavamo. Ako nastavimo ovako, virusi će nastaviti da skaču sa životinja na ljude, pa će opet izbijati pandemije.

Posljednja pandemija nam je dala do znanja da država može uvesti mjere koje su nam donedavno bile nezamislive. I mi i ekonomija smo uspjeli da preživimo. Dakle, pokazalo se i dokazalo da smo spremni na preduzimanje krupnih koraka, a to bismo u brojnim sferama mogli primijeniti  kako bismo društvo učinili održivijim.

Kako tvrde pristalice rasta, ljudima je potrebno više jer ima siromaštva, a kako ima siromaštva, tako ekonomija treba da jača. Bogatstvo je pak koncentrisano u rukama najimućnijih, koji troše mnogo više nego što im treba — a što jasno ukazuje na to da je problem u raspodjeli.

Mislim da stvarnost pokazuje da sistem u svom trenutnom obliku ne funkcioniše. Dugo nam se servira priča koja ide u prilog politikama kao što je ekonomija prelivanja [eng. trickle down economics], ali bogati sloj stanovništva se još više bogati, dok siromašni ostaju siromašni. Dakle, konstantnim rastom postojeći problemi neće biti riješeni. Nejednakosti su veće nego ikad i ne samo da su veće, nego nastavljaju da se povećavaju.

Pristalice odrasta tvrde da bogatstva ima dovoljno, ali da nije ravnomjerno raspodijeljeno. Iako imperijalizam u klasičnom smislu više ne postoji, i te kako postoji neoimperijalizam.

Neki su stava da bogati Globalni sjever treba da se odrekne dobrog dijela bogatstva, a u korist Juga. Da li nam možete objasniti kakve to veze potreba za promjenom ekonomskih odnosa između dvije hemisfere ima sa odrastom i zdravljem planete?

To je veoma važno pitanje zato što je Globalni sjever kroz istoriju iskorištavao mnogo više resursa — što čini i dan-danas — te tako nagomilao bogatstvo. Stotine godina eksploatacije učinile su svoje. Globalni sjever je odgovoran za gotovo svu emisiju ugljen-dioksida koja prouzrokuje klimatske promjene.

E sad, kvaka je u sljedećem — bogati ljudi i zemlje neće da se odreknu svog bogatstva, već smatraju da su ga zaslužili. Pored toga, bogati se često predstavljaju kao inovatori_ke koji su odrasli u neimaštini, što često nije istina. Uzmite za primjera Elona Muska. Njegovi roditelji su navodno bili u vlasništvu rudnika smaragda u Južnoafričkoj Republici te je on već živio kao bogataš.

Društvena pokretljivost je u ovom momentu veoma slaba. Ako ste rođeni bogati, vrlo vjerovatno ćete i ostati bogati. Ako ste rođeni siromašni, teško ćete se iskoprcati.

Šta će se desiti sa planetom ako ne bude korjenitih promjena?

Propast. Ako i dalje budemo priklonjeni sitnim, kozmetičkim promjenama, dostići ćemo limit.

Ljudi imaju predstavu da će se klima promijeniti u jednom krupnom kataklizmičnom događaju, ali to tako neće ići. Klimatske promjene odraziće se na niz “sitnijih” prirodnih pojava kao što su poplave i suše koje su sve učestalije. Kvalitet života će vrlo brzo opasti te će najviše biti pogođen Globalni jug. Već u ovom momentu čitavim zemljama poput Mauricijusa prijeti nestanak.

Intervju je vođen na engleskom jeziku te je uređen radi preglednosti.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha.