Duga forma | Dijaspora

Zagrebački sladoled-beg iz Albanije

Piše - 20.12.2021

Priča o najstarijoj slastičarni u Zagrebu.

“Evo nas”, rekao je supruzi, Engleskinji.

“Šta čekaš?”, odvratila je. “Ulazi!”

U julu 2008. godine tada 30-godišnji Festim Trota protutnjao je Evropom sa suprugom i kćerkicom, zaputivši se iz zapadnog Londona ka 2500 kilometara udaljenim planinama na sjeveru Albanije — gdje živi njegova šira porodica. Samo jednom su stali da prenoće, i to u Austriji.

Drugog dana putovanja, oko podneva su u novom novcatom VW-ovom golfu ušli u Zagreb te su Maksimirskom cestom krenuli prema istočnom dijelu grada. Prethodno usporivši da ne promaše, Festim je parkirao na broju 34, ispred sive trospratnice na čijem prizemlju su bile dvije-tri radnje. Jedan od izloga pripadao je slastičarnici nenametljivog izgleda sa zlatkastim znakom na kom je pisalo “Orijent”.

Napokon je bio tu.

Ušao je i pitao dvije mlade žene za pultom gdje je Zulfi Tahiri. Odgovorile su mu da je gospodin Tahiri umro nekoliko godina ranije. “A šta je sa sadašnjim vlasnikom?”, upitao je Festim. Prišla je jedna sredovječna žena, kratke plave kose. “Jeste li vi kćerka dajdže Zulfija?”, pitao je.

“Da…”

“Ja sam sin Hasana Trote”, kazao je. “Hajrijin unuk.”

Žena je na trenutak zastala. Njena sestra, koja je pravila slatkiše u podrumu, popela se do njih i sve troje su sjeli za sto. “I kako su one zajecale, tako sam i ja briznuo u plač”, prisjeća se Trota. “Uglas smo plakali.”

Sljedeća dva dana su proveli zajedno. Festim im je pokazao fotografije svog oca Hasana, koji je mnogo ličio na Zulfija, a posjetili su i mezar dajdže Zulfija na Mirogoju, impozantnom gradskom groblju. Godine 2002, na dženazi starog Zulfija — rečeno je Hajrijinom unuku — bile su stotine ljudi. U ta dva dana sestre su Festima i njegovu ženu počastile i mnoštvom poslastica (“Nikada prije ni poslije toga nisam jeo kolače koji su mi se toliko topili u ustima.”) te su ih također odvele na luksuznu večeru.

Festim i Festimova supruga upoznali su sve Tahirijeve. Slabašna udovica dajdže Zulfija, koja je živjela u stanu nedaleko od radnje, poklonila je Festimu zlatnu narukvicu te ga zamolila da je u dogledno vrijeme da svojoj kćerki, dok su mu sestre donijele hranu za bebe. I tako je porodica cijelu jednu večer provela na okupu. Festim je prvi član njihove bliže rodbine iz Albanije, to jest sa strane njihovog oca, koga su sestre Tahiri upoznale.

Dok je još bio u Zagrebu, Festim je nazvao starijeg brata, koji živi u Albaniji, da ga obavijesti o svemu. “Našao sam ih. Dajdža Zulfi je umro, ali sam našao njegove kćerke i suprugu”, dojavio je Festim. No, jedna stvar ga je iznenadila. “Žena mu se nije zvala Mejreme.”

Budući da se radi o sićušnoj radnji u poprilično bezličnom naselju — duga je dvanaest, a široka pet metara te je smještena van centra grada — Slastičarnica Orijent nekoga sa strane možda i neće impresionirati. Ipak, to je najstarija slastičarna u gradu koja je i dalje otvorena. S odanom klijentelom (stekla je “kultni status”, kako su mi rekli sagovornici_e svih uzrasta) koja je opstala uprkos raznim retuširanjima, Slastičarnica Orijent je uvrštena u svaki vodič i poznata je u cijeloj zemlji, a odavana joj je počast u legendarnijim filmovima iz doba Jugoslavije. Prošlog mjeseca je Index — jedan od posjećenijih hrvatskih portala — objavio tekst sa receptima iz Orijenta. Imajući sve to u vidu, Slastičarnica Orijent je prava institucija.

Put do Maksimira

Maksimirska cesta je saobraćajnica koja povezuje starije, habzburško jezgro Zagreba sa park-šumom Maksimir, prostranstvom sa pejzažom iz 19. stoljeća — kada se park nalazio dobrano izvan grada. Danas se pod pojmom “Maksimir” uglavnom podrazumijeva najveći fudbalski stadion u Hrvatskoj lociran naspram samog parka.

Pozvani da to i čine, zanatlije su svojevremeno gradili kuće i zanatske radnje duž ceste između parka i gradskog centra, dok su se na istoj lokaciji planski dizale i stambene zgrade. Tako se do početka 20. stoljeća cijelo to područje dokraja popunilo. Bilo je raznih obućara, kovača, šivača, stolara i mesara, pretežno iz Podunavlja — doseljavali su se Slovaci iz Samobora, Nijemci iz Vojvodine, zatim Česi, Mađari i Slovenci, a poneko čak i iz Osmanskog carstva. To sve mi je rekla Martina Petrinjak, čiji je djed — šuster po imenu Juraj Majdak — bio jedan od prvih ljudi koji su se tamo naselili, i to 80-ih godina 19. stoljeća.

Krajem 20-ih godina narednog stoljeća u ulici se pojavio tinejdžer iz Albanije koji se predstavljao kao Ahmet. Zaposlio se u lokalnoj sladoledžinici čiji je vlasnik bio neki musliman. Ahmet je ubrzo počeo prodavati sladoled na ulici, iz kolica, a spavao je prekoputa kod Majdakovih, u potkrovlju. Svoju prvu platu je između ostalog potrošio na kupovinu aluminijske kašike.

Zulfi Tahiri (lijevo) bio je znan kao Ahmet dok je radio za vlasnika (desno) prodavnice sladoleda Trato, prethodnice Orijenta. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.

S obzirom na to da je do guše bio u dugovima, Ahmetov poslodavac je 1936. godine odjednom nestao. A Ahmet je iskoristio priliku. Vlastitom ušteđevinom te izvjesnom količinom novca koji je posudio, otplatio je sva dugovanja njegovog dotadašnjeg šefa, a potom otkupio poslovnu licencu kao i samu radnju.

To kako će se ova priča razvijati može se zaključiti iz fotografije nastale 1935. godine ispred sladoledžinice. S desne strane je vlasnik, ispod čijih brkova se nazire u potpunosti bezbrižan osmijeh. Ahmet, u lijevom uglu, izgleda kao tih i skroman mladić, ali se na njegovom licu vidi odlučnost.

Slastičarnica Orijent

Kada je Ahmet preuzeo radnju i preimenovao je u Orijent, tek tada je posao zaista procvjetao. Osim u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada je slastičarna nakratko nacionalizovana, sve je išlo vrlo dobro. Maksimirska se širila kako se širio i sam Zagreb, pa je utoliko više djece kupovalo sladoled, a samim time je i više porodica nastojalo da razveseli najmlađe. “Kad bi se djetetu bližio rođendan, po tortu se išlo u Orijent”, rekla je Andrea Rizova, zdravstvena radnica koja je odrasla u tom kraju.

Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća Ahmetu je bio potreban domar/ka. Stoga je zaposlio veselu i marljivu djevojku sa sela zapadno od Zagreba koja je bila pet centimetara viša i četrnaest godina mlađa od njega. Ime joj je bilo Amalija, ali svi su je odmilja zvali Malčika. Malčika se dopala Ahmetu, pa je pitao starješinu porodice Majdak jesu li jedno za drugo. Kako je mislio da ga mladić pita je li nevina, Jurajev odgovor, među Majdakovima prenošen s koljena na koljeno, glasio je: “Kako ću ja to znati, zaboga?”

Ahmeta je ta bešćutnost obeshrabrila, ali se ipak nastavio udvarati Malčiki. Kazao joj je da je jednom već bio oženjen te joj je pokazao fotografiju svoje pokojne supruge. Kasnije je svojim prijateljima_cama otkrio da joj je ustvari pokazao fotografiju kraljice Geraldine od Albanije. Na kraju su se vjenčali.

Ispostavilo se da je to bila najbolja odluka u njegovom životu, koja mu je uskoro donijela dvije kćeri. Malčika je prvoj dala ime Šeherezada, i to po liku iz holivudske adaptacije “Hiljadu i jedne noći” iz 1942. godine. Drugoj su ime odabrali neki Ahmetovi prijatelji Albanci iz Bosne — Ildeza. Ahmet je postao tmurno lice iza raznobojnih kolača, dok je Malčika bila ona brižna majka što je oko sebe širila radost.

Zulfi je s teškom mukom uživao u odmorima jer je želio da stalno nadgleda radnju. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.
Orijent se ponosio time što nikada nije štedio na sastojcima. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.
Radnja Zulfija Tahirija, a kako se i vidi na ovoj fotografiji iz 70-ih godina, bila je zaprepašćujuće kičasta u pogledu uređenja enterijera. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.
Po završteku Drugog svjetskog rata, a nakon što se godinama predstavljao kao Ahmet, Zulfi Tahiri (desno) počeo je koristiti svoje pravo ime. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.

Njihovi slatkiši su bili raskošni — nikada se nije škrtarilo. U ponudi su bili sladoledi raznih okusa, uključujući one standarne poput vanilije, jagode, čokolade, lješnika i kajsije. A kolači… Kakvi su tek bili kolači! Doboš-torte te voćne i parfe-torte od kestena, rolati punjeni čokoladom ili šaumom (kremastom pjenom), kremšnite, štrudle, pa minjoni, razne slastice od bijele i crne čokolade…

Porcije baklave su bile izdašne, a čak su i minjoni, koji su drugdje bili veličine keksića, u Orijentu bili veliki kao krofne, prisjeća se Rizova. Na zimu bi sladolede zamijenili čajni kolačići te praščići od marcipana.

Enterijer je bio ukrašen kičastim dekoracijama. Desno od ulaza biste primijetili pult, dok su lijevo bili stolovi nad kojima su se nadvijali lusteri, veliki leptiri od papira te fotografije žena iz Azije što sjede pod suncobranima. Na zidove su bili zalijepljeni i požutjeli posteri holivudskih zvijezda iz 50-ih godina prošlog vijeka (Harry Belafonte, Maria Montero itd). Na izlazu, prolazeći kroz miris vanilije i šećera u prahu, vidjeli biste muškarca kako drvenom lopaticom vadi sladoled iz mašine postavljene kod vrata te ga stavlja u kutijice.

“Razrogačenih očiju bismo posmatrali kako se rađa sladoled”, renomirani hrvatski filmski režiser Rajko Grlić, sada u 73. godini života, prisjetio se u poruci koju sam dobio od njega. Naime, Grlić je odrastao u naselju udaljenom od Orijenta pola sata hoda. “Kad god bismo skupili nešto novca [kao djeca], odlazili smo tamo”, rekao je.

Tahiri se uhodao (zajedno sa slastičarnom). Počeli su ga zvati pravim imenom, Zulfi — 50-ih godina je kupio stan u obližnjem naselju, a 70-ih i vikendicu na jednom od ostrva u Dalmaciji.

Kupovao je sezonske ulaznice za utakmice zagrebačkog fudbalskog kluba Dinamo, čije je igrače, kako su rekle Tahirijeve kćerke, snabdijevao svojim poznatim kremšnitama. Usto je donirao novac Crvenom krstu te za izgradnju autoputa Zagreb—Split, a 80-ih i za izgradnju gradske džamije — da se više ne mora klanjati u stanovima. Jedne prilike je čak oživio svog kanarinca, napomenuo je njegov unuk Andrija.

Iako je više želio da se udaju za Albance muslimane, Tahiri se uopće nije bunio kada su se njegove kćerke udale za Hrvate. Unučad je naprosto tetošio.

Ipak, on i njegova supruga su većinu vremena provodili radeći. “Na vikendici nije pretjerano uživao”, rekla je Zulfijeva prijateljica Riza Noka, Albanka. “Bojao se da će se nešto grozno dogoditi u radnji dok nije tu.”

Čak i nakon toliko godina i dalje je brkao rodove kada je govorio zagrebačkim narječjem, ali u međuvremenu je i njegovo poznavanje albanskog zahrđalo. “Jedva sam ga razumjela”, našalila se Noka.

Kako je stario, ponekad bi popio kriglu piva.

Kakav nered!  

Kada se Zulfi 1987. godine penzionisao, njegove kćerke, koje su već bile završile fakultet, preuzele su Orijent, odlučivši pritom da ga malo osvježe. Presvukle su radnju u savremeno jugoslavensko ruho, nabavile još stolica te zamijenile opremu. Više nije bilo onih arabesknih drangulija, većina zidnih dekoracija je sklonjena, a postavljeni su i mramorni pod te stolovi sa pločama od granita. Svijetloplavi kolorit aludirao je na NK Dinamo. Sve je izgledalo elegantno.

Zulfijeve kćerke su se pritom dobro zabavile — sladoledi i kolači su dobili nova, šaljiva imena. Naprimjer, kolači sa šljivama, kestenjem i sjemenkama maka nazvani su “Jesen stiže”; fraza “Pozdrav s juga”, često viđena na razglednicama, postala je službeni naziv jednog peciva sa limunom i lavandom; dok je niz kolača okršten imenima likova iz serije “Seks i grad”. 

“Lito vilovito” je komedija iz 60-ih godina koja se bavi dalmatinskim ženskarošima. U Orijentu se može pronaći istoimeni sladoled sa smokvama, maslinovim uljem i prošekom.

Kasnije, kad im je ponestalo ideja, za pomoć su se obraćale korisnicima_ama tad već aktualnih društvenih medija.

Djetinjstva novijih generacija su poprimala svoj oblik, potiskujući tako šablone iz djetinjstava starijih pokoljenja. “Žalio sam za jeftinom istočnjačkom ikonografijom koja je bila prisutna u prvobitnom aranžmanu i tako se skladno ispreplitala sa sladoledima i dječačkim snovima o Dalekom istoku”, rekao je Grlić.

Zulfi je u poznim godinama i dalje boravio u radnji, obično pijuckajući čaj ili espreso za stolom pored pulta. Nakon što je nastupila demecija, sve manje se uključivao u posao, mada je uvijek pokušavao da pritekne u pomoć. Za Novu godinu je pravio praščiće od marcipana, i to sve do smrti, rekao je njegov nećak Andrija, koga Zulfi nije mogao prepoznati.

Zulfi Tahiri je sredinom 90-ih, kada je ova slika nastala, a nakon što je otišao u penziju, nastavio provoditi vrijeme u radnji. Čak i po pojavi demencije je znao da pomogne u kuhinji. Fotografija: Zahvaljujemo Šeherezadi Tahiri-Sučević i Ildezi Tahiri-Martelanc.

Kada su ga njegove kćerke pitale zna li svog nećaka, Zulfi je odgovorio: “Kako da ne! On je Albanac.” I dalje je sanjao na albanskom jeziku. I jeo kašikom od aluminija koju je kupio tek pošto je došao u Zagreb.

Martini Petrinjak je bio naročito drag. “Nedostaje mi obični, dobro mi znani sladoled što ga je tako dobro pravio”, kazala mi je 52-godišnja prodavačica knjiga, koja je u prošlosti radila kao arhitektica. “Imao je neodređen naglasak. Nisam mogla razaznati odakle je.”

“Naglasak Nijemaca, Čeha i ostalih kojima hrvatski nije maternji jezik lako je prepoznati. A lako prepoznatljiv je i akcent Janjevaca [Hrvata_ica s Kosova] koji su već dvije generacije tu”, istakla je Petrinjak. “Ali to nije vrijedilo za Tahirijev akcent. Govorio je drugačije od kosovskih Albanaca, koji su isprva govorili srpski. On je jezik naučio ovdje.”

Priča o Ahmetovoj Albaniji

Kako to Albanci_ke završe u gradu kao što je Zagreb? Bio sam upoznat sa jugoslavenskim fenomenom u okviru kojeg su ljudi sa siromašnijeg juga odlazili na bogatiji sjever trbuhom za kruhom. Tako u Zagrebu postoji zajednica kosovskih Albanaca_ki katoličke vjeroispovijesti koji su držali fotografske radnje i juvelirnice. Počevši od 60-ih, kada je Hrvatska doživjela turistički bum, pristizali su Albanci_ke islamske vjeroispovijesti s Kosova koji su otvarali pekare, dok su oni iz Makedonije otvarali sladoledžinice po dalmatinskoj obali. A bilo je i onih koji su dolazili radi studija.

Zulfija Tahirija mi je prvi put spomenuo jedan stariji majstor za izradu nakita. Naime, Lazër Lumezi, tada 20-godišnjak, naletio je na Tahirija na malom okupljanju Albanaca_ki koje je održano 70-ih godina u nekoj kafani. Sladoledžija je bio toliko oduševljen poznanstvom sa Lumezijem da mu je poklonio “Gorsku guslu”, albanski ep od 17 hiljada stihova. Ipak, njihovi odnosi, do tada prijateljski, ubrzo su se zaoštrili kada je Lumezi rekao: “Ako je Enver Hoxha išta potrefio u Albaniji, to je da je zabranio religiju.” Tahiri je dva dana kasnije zatražio da mu Lumezi vrati knjigu.

Tahiri je rekao Lumeziju da je u Zagreb došao pravo iz Albanije.

Kasnije sam saznao da se doselio iz Štreze, zabačenog seoceta sa tridesetak domaćinstava smještenog na sjeveroistoku zemlje, nekih 25 kilometara južno od Kukesa. Njegov otac Tahir, po kome je prema starom običaju Zulfi i uzeo prezime — familija se ustvari prezivala Gjuta — imao je poveliko stado ovaca koje je čuvao na blagoj padini, na zemljištu u vlasništvu njegove porodice. Nakon što su Zulfijevi otac i majka umrli, u nekoj prepirci je oko 1920. godine ubijen i njegov brat. Tako su mladić i njegove dvije sestre ostali sami.

Godine 1923. Zulfi se pridružio dvjema porodicama iz sela koje su se nastanile u Tuzli, gradu na sjeveroistoku Bosne. Pošto je tamo proveo godinu ili dvije, preselio se u Split, a nakon izvjesnog vremena, oko 1928. godine, stigao je u Zagreb. Radio je sve i svašta, ali na kraju ga je zaposlio musliman koji je imao radnju na Maksimiru. Kasnije se prisjećao sijena u radionicama u kojima je spavao kako bi uštedio.

Zulfi Tahiri, prikazan na gornjoj fotografiji koja je nastala 40-ih godina prošlog stoljeća, vratio se u rodno selo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poradi ženidbe. Fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.

Nakon što se njegov sladoledžijski posao stabilizovao, Zulfi Tahiri je u jeku Drugog svjetskog rata otišao u rodno selo da obnovi kuću i oženi se Mejreme, svojom prvom suprugom. Mještani_ke se sjećaju da ih je iznenadio kada je zasvirao mandolinu koju je donio sa sobom. Tahiri se pak iznenadio kada ga je zapalo da pred svima obznani vijest da je Italija (pod čijom okupacijom je bila i Albanija) nekoliko mjeseci ranije kapitulisala.

Mejrem je nakon rata teško oboljela, vjerovatno od tuberkuloze, stoga ju je neki rođak oko 1948. godine ilegalno prevezao na Kosovo radi liječenja, i to u Prizren. No, bilo je već kasno. Tahiri je preklinjao sestre, koje su se već bile udale u selo blizu Kukesa, da se i one presele u Hrvatsku, ali odbile su jer tamo nikoga nisu znale.

U tom periodu su vođe Albanije i Jugoslavije, Enver Hoxha i Tito, došli u žestok hladnoratovski sukob, pa su granice između dviju zemalja zatvorene. Tahiri je prestao gajiti nade o povratku te je svojoj novoj porodici rijetko govorio o prošlom životu. Prijateljima_cama albanske nacionalnosti u Zagrebu priznao je da ga boli to što je smrt njegovog brata ostala neosvećena i da zna da ubica živi negdje u Belgiji. No, morao se okrenuti budućnosti.

Zet ga je 80-ih godina odvezao na Kosovo da se sastane sa prijateljima. Tom prilikom su otišli i do nepristupačnijeg dijela granice sa Albanijom. Kada su stigli, s druge strane nisu mogli vidjeti ništa, a zbog kišnih oblaka. Međutim, dok su tako čekali, u jednom trenutku se razbistrilo te su ugledali planine koje su se uzdizale nad Štrezom. Tada je Zulfi posljednji put u svom životu bio nadomak domovine, rekla mi je Ildeza.

Rodbina u Albaniji

Odrastajući u Albaniji 60-ih godina, Hasan Trota — sin Zulfijeve sestre Hajrije — proklinjao je svoje roditelje zato što nisu pošli za dajdžom Zulfijem u Hrvatsku. Hasan mu je pisao pisma u kojima ga je molio da ga izvede iz Albanije, a kako bi prenebregnuo nadzor policije, išao je u pošte u drugim gradovima, rekao mi je Hasanov sin, Selman. Pisma je pokušao da pošalje tri-četiri puta, ali je ubrzo odustao. Zasnovao je porodicu i zaposlio se na jednom državnom poljoprivrednom gazdinstvu kao mehaničar.

Porodica je ipak uspjela da ostane u kakvom-takvom kontaktu. Dajdža Zulfi im je jednom poslao televizor u boji, a potom i snimač kaseta marke Sanyo sa novogodišnjom čestitkom — Trote su posjedovali televizor u boji i snimač kaseta kada je rijetko ko u zemlji imao takve uređaje. Znali su da je njihov ujak imao dvije kćerke — poslao im je porodičnu fotografiju — no ništa više od toga.

Kada se Albanija 90-ih otvorila, jedan dalji rođak je zamolio Zulfija da mu pošalje motocikl. Još jedan njegov rođak se pojavio u Orijentu, a nakon što je uhvaćen u ilegalnom prelasku granice sa Njemačkom. Trebao mu je novac za povratak kući.

Štreza, selo u kojem je Tahiri rođen, sada je posve napušteno, dok je kuća njegovih pradjedova u ruševnom stanju. Cijelo područje je u trajnoj ekonomskoj krizi. Većina muškaraca je otišla, bilo u veće gradove, bilo na zapad.

Festim Trota je imigrirao u Ujedinjeno Kraljevstvo na osnovu toga što je njegova supruga Britanka. Upoznali su se dok je radio u jednom odmaralištu u Grčkoj. I on se bavio svim i svačim, a danas postavlja cijevi u Kembridžu i okolici. Živi u jednom ruralnom kraju sjeverno od Londona. “Znate, duboko u sebi osjećam da sam ostao momak sa sela”, rekao je. Često ode u Albaniju.

Nekoliko godina nakon što je pronašao sestre Tahiri u Zagrebu, Trota je sa starijim bratom Selmanom krenuo na putovanje Evropom, i to svojim novim BMW-om. Netom prije toga za državljane_ke Albanije je uveden bezvizni režim za zemlje Šengena, a Selman nikad nije ni vidio ostatak kontinenta. Bio je jedino u Velikoj Britaniji, gdje je živio njegov brat, te u Grčkoj, gdje je tokom 90-ih godina radio kao sezonski radnik. Prošli su pored slastičarne na putu ka Briselu, odakle je Selman trebalo da se vrati kući avionom. Međutim, Orijent je bio zatvoren —  bio je august, a u augustu sestre Tahiri ljetuju na vikendici u Dalmaciji.

Festim Trota, koji je na ovoj fotografiji u društvu Ildeze Tahiri-Martelanc i Šeherezade Tahiri-Sučević (juli 2008. godine), zapravo je prvi bliži rođak sa strane njihovog oca s kojim su se sestre Tahiri upoznale. Fotografija: Zahvaljujemo Festimu Troti.
Iako su prodale veći dio dionica Orijenta, Ildeza i Šeherezada su još uvijek uključene u rad slastičarnice. Fotografija: Zahvaljujemo Ildezi Tahiri Martelanc i Šeherezadi Tahiri Sučević.

Kako mi je Festim ispričao svoju priču, tako sam dokučio koliko je gusta magluština koja je razdvajala zagrebačkog sladoledžiju od njegove davno izgubljene rodbine iz Albanije. Preko granice je prešla toliko ograničena količina podataka da je Festim pomiješao i ono malo što je mislio da zna o porodici svog dajdže. Naprimjer, rekao mi je da su sestre Tahiri ljetovale u Tuzli. Pomiješao je, dakle, bosanski grad u kom je njegov ujak živio kada se preselio u Jugoslaviju — što je bilo gotovo sto godina ranije — sa ostrvcem Murter, na kojem je smještena vikendica porodice Tahiri.

Iako se Festim Trota nije mogao sjetiti šta se tačno desilo sa Mejreme, znao je da je bila teško bolesna te da je “dajdža Zulfi htio da plati ljekara u zlatu samo da je izliječi”. Još jedan Tahirijev rođak s kojim sam razgovarao u Albaniji rekao mi je kako je uvjeren da je Tahiri postao jedna od deset najbogatijih osoba u Hrvatskoj, pri čemu je naveo da je Tahiri posjedovao velike stambene zgrade i vrhunske hotele. Prema riječima drugog rođaka, Zulfi Tahiri je postao “zagrebački beg”.

Festim od onog proputovanja nije bio u Zagrebu, mada je ostao u kontaktu sa rodbinom koja tamo živi. Nada se da će im jednog dana ponovo otići u posjetu. “Znate”, rekao je, “ljudi se udalje kad toliko dugo žive daleko jedni od drugih.” No, njegova kćerka — sada tinejdžerica — još uvijek nosi narukvicu koju je kao beba dobila od svoje prapratetke.

Najstarija slastičarna

Budući da im se bliže 70-e godine života, sestre Tahiri su se nedavno penzionisale te prodale radnju osobama koje nisu članovi_ice njihove uže porodice. Posao su morale proširiti kako bi opstao, rekla mi je Šeherezada, za što nisu imale dovoljno novca. Njihova djeca pak nisu bila zainteresovana. Naime, jedno dijete predaje engleski jezik u Japanu, drugo se bavi pravom, a treće — Andrija — radi u Njemačkoj kao inženjer u Evropskoj svemirskoj agenciji. Trenutno se sestre vesele putu oko svijeta.

Zagreb je po prodaji slastičarne preplavila tuga, ali porodica Tahiri i dalje posjeduje određeni vlasnički udio u Orijentu. Šeherezada usto daje recepte novim vlasnicima, a neposredno prije izbijanja pandemije Orijent je otvorio novu poslovnicu, i to u blizini glavnog zagrebačkog trga.

Za TV adaptaciju Grlićevog filma “U raljama života” iz 1984. godine — poznatog na postjugoslavenskom prostoru — u Orijentu je snimljena jedna scena 50 sekundi. U spomenutoj sekvenci lik naivne tinejdžerke šeće po kičastim enterijama, pa tako i po prostorijama popularne slastičarnice, čime se podcrtava sva plošnost njenog života. Međutim, kako ističe Grlić, ta scena nije poruga usmjerena protiv establišmenta, već zapravo mali omaž posvećen Orijentu njegovog djetinjstva.

Četiri godine ranije Zulfijev unuk Andrija postavio je snimak na internet. Među nekoliko nostalgičnih komentara o sladoledžinici napisanih na hrvatskom našao se i jedan na albanskom, a glasio je: “Dajdža mog oca.” Napisao ga je Selman Trota.

Muškarac iz Albanije koji mi je pričao o silnom bogatstvu porodice Tahiri drži malu slastičarnu na periferiji Tirane. Spomenuo mi je da je lanjskog proljeća obišao Tahirijevu kuću u Štrezi, pročešljavši je detektorom metala. Dugo vremena su kružile glasine da je negdje u selu Zulfi sakrio zlato koje je njegov otac stekao prodajom stoke — zajedno sa zlatom koje je, kako se šuškalo, iz Hrvatske poslao u Albaniju prije nego što je uspostavljen komunistički režim. Slastičar nije pronašao ništa. “To radim svakih desetak godina”, dodao je. “Možda stvarno nema ničega.”

Sestre nisu sigurne zašto je njihov otac koristio ime Ahmet po dolasku u Zagreb. Ostatku porodice je rekao da je uzeo ime gazde koji je nestao 1936. godine. S vremena na vrijeme su se pitale da nije možda želio da nešto sakrije, barem u počeetku. Odgovor na to neće saznati vjerovatno nikada. Toliko vremena je prošlo. Na kraju krajeva, jedan hrvatski istraživač je prošle godine u oktobru rekao Ildezi kako je njihova porodica vjerovatno najstarija albanska porodica u gradu.

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Andriji Sučeviću.

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

KOMENTARIŠI