Dana 16. novembra 2002. godine, u gradsku bolnicu u Fošanu, Kina, primljen je pacijent s neobičnim slučajem. Iako je imao simptome tipične za upalu pluća — povišena tjelesna temperatura, kašalj i problemi s disanjem — uobičajeno liječenje pokazalo se neuspješnim. Kineske vlasti su tri mjeseca nakon pojave dotičnog “nultog pacijenta” izvijestile da se radilo o “atipičnoj upali pluća”.

U februaru 2003. godine, ljekar koji je bio zadužen za liječenje pacijenta s atipičnom upalom pluća nedaleko od grada Fošana zaputio se iz unutrašnjosti Kine prema Hong Kongu. Na putu je primijetio da mu se temperatura povećala i kašljao je; lift i hodnici hotela u kojem je odsjedao kontaminirani su kapljicama iz njegove pljuvačke, pri čemu je zaraženo još najmanje 16 ljudi. 

Tako se zaraza znana kao teški akutni respiratorni sindrom, ili skraćeno SARS [od engl. “Severe Acute Respiratory Syndrome”], proširila na 26 zemalja svijeta, a glavni krivac je bio prethodno nepoznat virus, kasnije nazvan SARS-CoV.

Budući da vakcina nije bila dostupna, izolacija je bila jedini način na koji se moglo spriječiti daljnje širenje bolesti. U julu 2003. godine — osam mjeseci nakon nultog slučaja — disperzija je već bila stavljena pod kontrolu i SZO je objavila izvještaj o posljedicama epidemije: 774 osobe su preminule, dok je ukupno 8000 bilo zaraženo.

Ipak, to nisu bile jedine posljedice zaraze. Dok se virus širio, istraživački tim s Univerziteta u Hong Kongu analizirao je nivo stresa kod pacijenata/ica sa SARS-om i ustanovio da je kod oporavljenih izraženiji nego inače. Visok nivo stresa zabilježen je i godinu dana kasnije, kada su isti pacijenti/ce ponovo testirani.

Rezultati istraživanja ujedno su pokazali da je godinu dana nakon borbe s virusom nivo depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) kod pacijenata/ica kojima je dijagnostikovan SARS znatno viši u odnosu na prosjek kod ostatka populacije. Zaključak je bio da su izolacija i anksioznost izazvane virusom ostavile dugotrajne posljedice na mentalno zdravlje u pogođenim područjima.

Drugo istraživanje provedeno u Kanadi — koja je također bila pogođena virusom — bavilo se psihološkim učincima [SARS-a] na ljude u izolaciji. U okviru te studije utvrđeno je da 31% osoba koje su bile izolirane imaju simptome depresije, a njih 29% je pokazivalo simptome PTSP-a.

Danas se svijet suočava s još jednim do sada nepoznatim virusom koji kao i SARS-CoV pripada porodici koronavirusa. SZO je 11. marta 2020. godine ocijenio da SARS-CoV-2 predstavlja globalnu prijetnju te proglasio pandemiju bolesti COVID-19, koju taj virus izaziva.

Broj smrtnih slučajeva uzrokovanih novim koronavirusom premašio je 100 hiljada, dok je trenutno zaraženo preko dva miliona ljudi; najmanje trećina svjetskog stanovništva je u izolaciji.

***

Donedavno vrlo prometne ulice Prištine sada su gotovo prazne i na pustim bulevarima možete spaziti tek pokojeg prolaznika. Ovakvi prizori su aktuelni već mjesec dana širom zemlje.

Od 13. marta — kada su potvrđena prva dva slučaja zaraze na Kosovu — cijela zemlja je pratkično pod blokadom uslovljenom nizom vladinih mjera ograničenja. Svi barovi, kafići, restorani, tržni centri i pijace su zatvorene, a rade samo apoteke i trgovine mješovite robe.

Svakodnevni život Prištevke Orgese Arifi u velikoj mjeri se promijenio prije mjesec dana, kada je započela samoizolaciju. Od tada izlazi iz kuće samo radi nabavke, no ti su je izlasci počeli činiti anksioznom. Naime, ona istovremeno osjeća i gnušanje i strah kada vidi osobe bez zaštitne opreme, uključujući i one građane/ke koji ne poštuju fizičko distanciranje.

Zdravlje je najveća briga ove 27-godišnjakinje. Prema njenim riječima, više se brine za svoje roditelje nego za sebe. “Bojim se zbog njihovih godina i zbog toga što kao društvo podcjenjujemo rizičnost ovog virusa”, kaže Arifi.

Za nju je u ovom periodu ozbiljna briga i emocionalna stabilnost, pa se tako prisjeća da joj je izolacija u početku bila naročito izazovna. “Bilo je trenutaka kad bih se emocionalno osjećala loše — premotavala bih film unazad i razmišljala o tome koliko sam malo cijenila ljude i mjesta koje sam imala priliku posjećivati”, objašnjava. 

Arifi pokušava biti aktivna onoliko koliko može u četiri zida. S obzirom na to da je dizajnerica, nastavila je raditi od kuće i ističe kako joj čitanje, gledanje filmova i kuhanje pomažu da skrene misli s anksioznosti koju joj stvara novonastala kriza. Međutim, često se nađe u stanju očaja uprkos svojim najboljim naporima.

Specijalistica za kliničku psihologiju Natira (Natyra) Agani naglašava da se toj dimenziji krize ne daje dovoljno pažnje. “Fokusirali smo se isključivo na pranje ruku, ličnu i oralnu higijenu, bolju ishranu; za to vrijeme, u potpunosti zapostavljamo mentalnu higijenu”, naglašava.

Psihologinja Natira Agani smatra da u ovom vremenu krize ne posvećujemo potrebnu pažnju ni brigu mentalnom zdravlju. Fotografija: Zahvaljujemo Natiri Agani.

Imajući u vidu psihičke nuspojave COVID-19, Agani konstatuje da su najugroženiji oni koji imaju povijest mentalnih tegoba. Kao primjer navodi osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) na koje bi negativno mogla utjecati navika prečestog pranja ruku.

Ovaj anksiozni poremećaj dovodi se u vezu s mislima i osjećajima koji uzrokuju anksioznost, zbog čega su osobe prinuđene da repetitivno izvršavaju pojedine radnje. Jedna od takvih radnji može biti učestalo pranje ruku s ciljem sprečavanja zaraze.

“Ti ljudi su preopterećeni brigama i sada gledaju kako ostali obavljaju određene stvari — o kojima u isto vrijeme svi neprestano govore — a to bi dodatno moglo narušiti njihovo emocionalno stanje”, poručuje Agani.

Generalno gledano, klinički psiholog Naim Teljaku (Telaku) napominje da je kosovsko društvo osjetljivije na krizne situacije, što je posljedica psihološke traume nastale u ratnim događanjima 1998. i 1999. godine.

“Riječ ‘trauma’ znači ‘rana’, a rane se ne mogu lako zaliječiti, posebno ne psihičke”, kaže Teljaku. “Ako već imate neku ranu, ona druga vas još više uznemirava zato što ste osjetljiviji. Upravo to je razlog zašto je reakcija društva ovakva kakva jeste, društva koje ova situacija nerijetko podsjeća na rat.”

Izazovi nakon karantina

Ratna trauma se navodi kao jedan od faktora koji se odrazio na stopu samoubistava u poslijeratnom periodu na Kosovu. Prema podacima Policije Kosova, suicid je nakon rata počinilo više od hiljadu osoba; tako u prosjeku tri osobe pokušaju, a najmanje jedna izvrši samoubistvo u toku jedne sedmice.

Ipak, Agani upozorava da bi pandemijska kriza mogla dovesti do povećanja stope suicida.

“Trenutno smo fokusirani samo na period karantina, izolacije, i ne razmišljamo o tome šta će biti poslije”, ističe. “Imam utisak da bi broj samoubistava počinjenih za vrijeme trajanja izolacije mogao biti manji jer je intenzivniji nadzor, ali ne znamo šta će se desiti poslije izolacije — u tome leži opasnost.”

Njeno opažanje potvrdio je Bind Skeja, upravitelj SOS-linije za prevenciju samoubistva “Linja e Jetës” (“Linija života”). On izdvaja da je od početka izolacije u njihovom centru zaprimljeno manje poziva nego ranije.

“Glavni razlog je taj što većina ljudi i dalje živi s porodicom [roditeljima], s obzirom na ekonomsko stanje na Kosovu. Građani/ke su u izolaciji i moraju ostati kod kuće, tako da ne mogu obavljati pozive i slobodno razgovarati”, objašnjava Skeja. “Obično se plaše da ih neko sluša. Roditelji su im kod kuće sve vrijeme, stoga je vjerovatnoća da će zvati mnogo manja.

Bind Skeja — pokretač prve kosovske linije za prevenciju samoubistva — poručuje da se učestalost poziva u proteklom periodu smanjila zbog prilika u kojima žive građani/ke Kosova. Fotografija: K2.0.

Nekoliko dana nakon našeg razgovora, Skeja je saopćio da “Linja e Jetës” obustavlja sve aktivnosti do jenjavanja pandemije budući da je volonterski tim ovog za sada jedinog pozivnog centra ovakvog tipa na Kosovu premali.

S druge strane, Ministarstvo zdravstva (MZ) je u saradnji s Odsjekom za psihologiju Univerziteta u Prištini pokrenulo inicijativu za osnivanje onlajn savjetovališta za mentalno zdravlje. MZ je nedavno objavio konkurs za prijem volontera/ki koji bi mogli pružati usluge savjetovanja građanima/kama uznemirenim zbog stanja izazvanog pandemijom ili onima kojima su potrebne bilo koje druge usluge vezane za mentalno zdravlje.

Politički problemi povećavaju neizvjesnost

Počevši od ranih jutarnjih sati u srijedu, 15. aprila, na Kosovu je na snazi niz novih mjera uvedenih s ciljem suzbijanja daljnjeg širenja pandemije. Sloboda kretanja je za većinu građana/ki vremenki ograničena na 90 minuta dnevno predviđenih samo za najnužnije obaveze.

Spomenute vladine mjere nalikuju na restrikcije koje su uvele i mnoge druge europske zemlje. Međutim, Kosovo je jedinstveno po tome što je srušilo vladu u jeku pandemijske krize.

Skupština Kosova je usvajanjem prijedloga o nepovjerenju vladi svrgnula vladajuću koaliciju Samoopredjeljenja i Demokratske lige Kosova (LDK) 25. marta. Prijedlog je izglasan podrškom opozicijskih partija s 82 glasa za.

Pad vlade je kod šire javnosti izazvao osjećaje straha i neizvjesnosti — građani/ke su reagovali tako što su nekoliko dana zaredom u znak protesta udarali u lonce i tave na svojim balkonima i prozorima. Poruka koju su poslali udarajući u metal bila je jednostavna: političke stranke moraju preusmjeriti pažnju s političkih programa na borbu protiv pandemije.

Agani napominje da večernji protesti na balkonima nisu bili samo manifestacija bijesa i frustracije politikom, već izljev anksioznosti i osjećaja neizvjesnosti. Prema njenim riječima, politički problemi samo još više uznemiruju građane/ke.

“Svi smo u prvom redu zabrinuti zbog prisustva virusa u našoj zemlji — kad na sve to dodate još i razne društveno-ekonomske poteškoće te na kraju i političke probleme, naše stanje se u znatnoj mjeri pogoršava”, naglašava. “To može pridonijeti intenziviranju stresa, prvenstveno kod onih koji su se i prije susretali s problemima u vezi s mentalnim zdravljem.”

Klinički psiholog Naim Teljaku tvrdi da je politička kriza na Kosovu potaknula intenzivniji osjećaj nesigurnosti kod građana/ki. Fotografija: Zahvaljujemo Naimu Teljakuu.

Teljaku problematizuje ulogu ujedinitelja koju politički lideri/ke moraju igrati u vremenu krize i vanrednom stanju da bi podigle duh u društvu. “Taj stratum je katastrofalno zakazao u ovom slučaju — mislili smo da bismo mogli uspjeti zajedno, no sve ovo nam daje dojam da nismo zajedno, i to je nešto što šteti sigurnosti”, kaže.

Kriza produbljuje društvene probleme

Dok je pažnja javnosti pretežno usmjerena na suzbijanje pandemije, civilno društvo je izrazilo zabrinutost zbog produbljenja postojećih problema u društvu, kao što je nasilje u porodici.

Ljiridona (Liridona) Sijarina, istaživačica pri Kosovskom centru za rodne studije (KCGS), ističe da — imajući u vidu trendove u drugim zemljama — opasnost od povećanja broja slučajeva nasilja u porodici itekako je realna. “Najnovija istraživanja provedena u Kini, SAD-u i Velikoj Britaniji pokazuju da se broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici povećao od početka širenja pandemije”, objašnjava.

I iz SZO-a su potvrdili da je opasnost od nasilja u porodici veća tokom pandemije. Kako navode, stres, umanjena suportivnost društvenih odnosa uzrokovana distanciranjem, kao i ograničen pristup uslugama pomoći u slučajevima nasilja u porodici mogli bi biti faktori koji dovode do ovog povećanja.

Agani izdvaja da izolacija predstavlja kanal za emocionalno rasterećivanje koje se — ako se ne koristi na zdrav način — može pretvoriti u agresivnost prema ostatku porodice. Kako naglašava, ovaj rizik ide ruku pod ruku s finansijskim i ekonomskim posljedicama viroze koje mogu pogoršati emocionalno stanje pojedinca/ke.

“Kad provodite vrijeme kod kuće, time možete pospješiti komunikaciju s drugim osobama i unaprijediti vlastitu sposobnost verbalizacije briga s kojima ste suočeni. Ipak, postoji šansa da će se desiti suprotno: emocionalno rasterećivanje može se očitovati u vidu rodno određene agresivnosti, što je još alarmantnije ako je ispoljeno prema djeci”, poručuje.

Prema podacima iz Policije Kosova, u mjesecu martu — kada su mjere prevencije širenja koronavirusa stavljene na snagu — prijavljeno je 169 slučajeva nasilja u porodici. U poređenju s prethodnim mjesecom, broj prijavljenih slučajeva tako je porastao za otprilike 12%.

Ljiridona Sijarina iz Kosovskog centra za rodne studije smatra da su žene najizloženije različitim vidovima nasilja. Fotografija: Zahvaljujemo Ljiridoni Sijarini.

Sijarina napominje da su žene vjerovatno najugroženije, s obzirom na društveno-ekonomsko stanje na Kosovu. “Presjek društveno-ekonomskog položaja žena u društvu ukazuje na to da su žene osjetljiva skupina koja je podložnija diskriminaciji te da je veća vjerovatnoća za to da će se suočiti s nasiljem”, zaključuje.

Druga strana krize

Šćipe Đocaj (Shqipe Gjocaj), novinarka i aktivistica za prava žena, vrlo dobro podnosi izolaciju. Budući da živi s partnerom i kćerkom, iskoristila je ovaj period da provede više vremena s porodicom i više pobrine o sebi.

“Za mene je ovo prilika da kvalitetno provodim vrijeme sa svojom malom porodicom; igram se sa svojom kćerkom svaki dan i imam mogućnost da se više i duže odmaram s njom”, kaže. “Partner i ja naizmjenično provodimo vrijeme sami i dijelimo odgovornost za brigu o našoj djevojčici kako bismo stigli da završimo radne obaveze preko interneta.”

Mimo posla praktikuje jogu i redovno čita, pri čemu ističe da joj ove aktivnosti pomažu da očuva svoje psihičko i fizičko zdravlje.

Baš kao u njenom slučaju, ova situacija i brojnim drugim osobama može poslužiti da učvrste veze s drugim ljudima i da postanu obzirniji jedni prema drugima, čemu idu u prilog studije provedene u doba epidemije SARS-a.

U okviru istraživanja obavljenog 2005. godine, napravljeno je poređenje između stanja interpersonalnih veza u periodu prije i nakon epidemije. Pri tome je 28% ispitanika/ca izjasnilo da osjećaju kako uživaju veću podršku društva nakon epidemije, dok je 39% izjavilo isto u vezi s porodicom. Nadalje, 35% učesnika/ca istraživanja ocijenilo je da su nakon epidemije više razgovarali o svojim osjećajima s drugim osobama, a preko 60% je konstatiralo da više brinu o svojoj porodici.

Ustanovljeno je i da su neke osobe počele pridavati više pažnje mentalnom zdravlju zahvaljujući izolaciji; 66% ispitanika/ca se izjasnilo da u tom trenutku više brinu o svom mentalnom zdravlju, dok je 35% izjavilo da provode više vremena odmarajući se, relaksirajući i baveći tjelovježbom.  

Čak i psihologinja Agani naglašava da ova situacija može pozitivno djelovati na pojedine osobe, poput onih koje imaju probleme s raspoloženjem. “Ovo bi mogao biti izvrstan moment za osobu s depresijom zato što su sad svi članovi/ice njene porodice kod kuće i to joj može dati poticaj da savlada poteškoće kroz koje prolazi zbog pogoršanog emocionalnog stanja”, objašnjava.

Međutim, dobre strane i pozitivne posljedice pandemije na mentalno zdravlje društva još uvijek su na nivou hipoteza. U svakom slučaju, jedna stvar je sigurna: naše društvo nakon pandemije neće biti isto.

***

Tri savjeta za očuvanje mentalnog zdravlja u toku pandemije

Način na koji reagujemo na izolaciju u trenutnim okolnostima može se razlikovati od osobe do osobe. Ipak, nadležne ustanove za mentalno zdravlje nude nekoliko općih smjernica koje vam mogu pomoći da sačuvate emocionalnu stabilnost tokom pandemije bolesti COVID-19.  

1. Ostanite u kontaktu s drugima. U nedavno objavljenom priručniku Svjetske zdravstvene organizacije preporučena je komunikacija s porodicom i prijateljima/cama putem telefona, društvenih mreža, video-poziva ili elektronske pošte. Isto preporučuje i Američko udruženje psihologa (APA), uz objašnjenje da se razmjenom osjećanja s drugima u doba krize jača osjećaj normalnosti i analagno tome smanjuje stres.

Psiholog Naim Teljaku dodaje da jačanje društvenih veza doprinosi održanju društvene kohezije, koja je u kriznim vremenima neophodna.

“Mi kao pojedinci se osjećamo premalima da se suočimo s tako ozbiljnim problemima”, navodi. “Snaga i samopouzdanje pomoću kojih sve to možemo prebroditi dolaze onda kada je prisutan osjećaj društvene kohezije; takva vrsta optimizma je nužna u ovakvim slučajevima.”

2. Budite oprezni prilikom informisanja. Zdravstveni radnici/e također upozoravaju da bismo trebali izbjegavati prezasićivanje informacijama o virusu. Iz SZO preporučuju da skratimo vrijeme koje provodimo prateći vijesti vezane za COVID-19 te napominju da bismo sve informacije trebali crpiti iz pouzdanih izvora.

Povrh toga, iz APA-e akcentuju da je prekomjerna izloženost bilo kakvoj vrsti vijesti štetna za mentalno zdravlje, imajući u vidu činjenicu da uslovljava povećanje nivoa stresa. Nizom istraživanja ujedno je utvrđeno da društveni mediji kao jedan od glavnih izvora informacija u našem dobu mogu izazvati veću anksioznost u odnosu na tradicionalne medije.

Psiholozi/ginje izdvajaju da je većina vijesti na koje nailazimo u ovom periodu uznemirujućeg sadržaja zbog toga što se govori o porastu broja osoba zaraženih virusom, porastu broja smrtnih slučajeva i sl. — sve od navedenog može povećati anksioznost.

“Kada se često informišemo, informacije u našem mozgu dobijaju na moći. Ako smo konstantno izloženi vijestima o koronavirusu, one postaju neka vrsta kompleksa u našem umu kojeg se onda ne možemo riješiti”, objašnjava Teljaku.

Agani i Teljaku kažu da bi se o bolesti COVID-19 trebali informisati putem zvaničnih izvora kao što su SZO, MZ i Državni zavod za javno zdravstvo; psihologinja navodi i plan za informisanje. “Moramo odrediti termin u kojem ćemo se informisati — recimo, u podne, u tri poslijepodne ili u sedam navečer”, ističe.

Pored toga, Agani je izrazila zabrinutost zbog širenja lažnih vijesti, za koje naglašava da dodatno pogoršavaju emocionalno stanje kod ljudi u ovom periodu.

I Udruženje novinara Kosova (AGK) je apeliralo na odgovorno izvještavanje u ovim danima. Predsjedavajuća udruženja, Gentiana Begoli (Begolli), poručuje da se novinari/ke uglavnom pridržavaju načela fer izvještavanja o problemima koji se odnose na koronavirus, mada ne poriče da ima i lažnih vijesti.

“Tačne i pravovremene informacije ključne su za organizovan odgovor društva na ovaj izazov i za prevenciju ne samo širenja bolesti COVID-19, već i panike koja je ponekad prati”, napominje Begoli. “Mislim da veći broj naših kolega/ica uspijeva ispuniti dva glavna zadatka, a to su: prenositi istinite podatke i ne stvarati nepotreban strah kod javnosti.”

3. Brinite se o sebi. Psiholozi/ginje preporučuju da period izolacije posmatramo kao period ličnog razvoja. Agani izdvaja da bi se kućna izolacija trebala iskoristiti za aktivnosti za koje inače ne možemo izdvojiti vrijeme zbog dinamike uobičajenog života. Da bismo uspjeli u tome, psihologinja kaže da moramo promijeniti naš pogled na izolaciju.

“Taj mentalitet ‘u kući smo, zaključani smo, ne možemo napolje’ može se sagledati iz drugog ugla, i to tako da razmišljamo na sljedeći način: ‘Ovo je vrijeme u kojem se mogu fokusirati prvo na sebe, na svoje potrebe i brige, želje, te potom na svoju porodicu’”, objašnjava Agani. “U današnjem vremenu nemamo taj luksuz jer smo zauzeti, djeca su u školama i vrtićima, odrasli dugo ostaju na poslu.”

Teljaku ističe da je očuvanje rutine presudno u periodu izolacije. “Važno je da njegujemo neke navike koje smo upražnjavali i prije: malo da čitamo, malo da se krećemo i pomalo da vježbamo kod kuće. To je i više nego preporučljivo”, objašnjava on.

Isto tako, iz SZO preporučuju priručnik za brigu o mentalnom zdravlju za vrijeme trajanja pandemije — obratimo pažnju na vlastita osjećanja i potrebe. “Bavite se zdravim aktivnostima u kojima uživate i koje vas opuštaju. Redovno vježbajte, spavajte i zdravo se hranite”, poručuju iz SZO.K

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.