Kako sam odrasla u albanskoj kući na zapadu Londona krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina, i moj i odgoj svih ostalih pripadnika/ca dijaspore bili su uronjeni u jedan koncept.

Marre.

Marre — odn. “sramota” — prodire u sve pore dijaspore i nije se znatnije promijenila od onda kada sam zagazila u antiklimaktičnu odraslu dob. To svakako dovodi do smiješnih i pomalo neobičnih situacija. Naprimjer, vaša mama će brzinom munje obnoviti zalihu sredstava za čišćenje čim čuje da neko dolazi u goste, što čini iz straha da će potonji ugledati prašinu.

Uprkos nekim komičnim spletovima okolnosti koji su proizlazili iz takvih poruka, tek sam u 20-im godinama svog života doživjela da neko iz moje porodice bude dijagnosticiran s duševnom bolešću, i to u jeku vrlo stresnih događanja. Tako sam dobila priliku da kroz terapiju raspetljam posljedice onoga što je sramota predstavljala za mene.

Tabu i sramota u albanskoj kulturi

Pokušaj da raspetljam sramotu putem terapije podrazumijevao je intenzivno razmišljanje o porukama iz naše kulture koje su me naučile tome šta je to biti Albanka i — što je još važnije — dale mi do znanja šta Albanka ne smije biti.

Spoznala sam da moj bitak kao žene znači da sam se uprkos svojim feminističkim sklonostima podsvjesno ukalupila u ono što bi jedna žena trebalo da bude: osoba koja nastoji da ne osramoti ni sebe ni svoju porodicu. Mada ne isključivo, taj fenomen je u neku ruku poprilično albanski.

Sramota i pripadajući narativ u kosovskoalbanskoj dijaspori ne odnose se, nažalost, samo na rod. Naime, na planu duševnog zdravlja, ljudi kriju svoje probleme iz straha od izopćenja. Posljedično tome, dijaspora ovjekovječuje jednu zabludu, a ona glasi da mentalna bolest u našim zajednicama ne postoji.

Nije da mentalna bolest u našim zajednicama ne postoji, naravno, već se ispostavlja da je ne može i ne smije biti. Pošto je u brojnim porodicama u dijaspori zagospodarila shvatanjem psihičkog zdravlja, sramota je u krajnju ruku ušutkala, etiketirala i — ponajviše od svega — gurnula ustranu mnoge članove/ice naših zajednica čije je mentalno stanje narušeno.

Budući da me je kroz odrastanje pratilo upravo takvo poimanje mentalnog zdravlja prisutno u našim sredinama, drugim Albancima/kama u dijaspori nisam ni spominjala to da sam išla na terapiju. Poruke ispunjene sramoćenjem i sveopćim manjkom razumijevanja mentalnog zdravlja izopćile su još jednu osobu iz moje porodice te je zbog diskriminatornog tretmana i neprijatnosti kojima je bila izložena prestala dolaziti na proslave i ostala porodična okupljanja.

Iako mnogi u albanskoj dijaspori vjerovatno poznaju nekoga ko ima psihičku dijagnozu, iskustva i glasovi tih ljudi često bivaju ugušeni u kulturi prožetoj tabuima i sramoćenjem, čime se u praksi njihova iskustva zatiru te se barem izvana posmatrano garantuje da se na mentalno zdravlje ne gleda kao na glavni problem ljudi iz dijaspore kao ni njihovih članova/ica porodice i prijatelja/ica kod kuće.

Živjeti u poricanju

Pripadanje je kao temeljni ljudski nagon ono što tjera čovjeka da usvaja mnoge društvene norme bez obzira na to koliko one štetno utjecale na pojedince/ke. Što se tiče kulture u okviru koje su duševne tegobe ustvari tabuisane, ta praksa često škodi kosovskoalbanskoj dijaspori.

Većina osoba u dijaspori odrasla je u uvjerenju da je prikrivanje aspekata vlastite ličnosti jedino rješenje za očuvanje grupnog identiteta i pripadanje. To stanovište nije samo individualno, već se prenosi s koljena na koljeno, što umnogome djeluje na mentalno zdravlje. Da stvar bude gora, kada više ne mogu skrivati duševne tegobe, dijasporci/ke suočeni s tim problemima nerijetko budu izopćeni iz društva zbog sramote.

Kolektivna svijest o izolaciji kao jednoj od posljedica koje tegobe s mentalnim zdravljem povlače za sobom uzrok je toga što mnogi članovi/ice naših zajednica unutar dijaspore umanjuju vlastite poteškoće, s čime ruku pod ruku ide strah od izopćavanja. Ta populacija je internalizovala stav da su poremećeni zbog toga što se uopće suočavaju s mentalnim problemima.

Mnogi članovi/ice naših zajednica ne traže ljekarsku pomoć kada im je potrebna, usljed čega im prijeti i pogoršanje mentalnih poteškoća. Uvjereni da se problemi s psihičkim zdravljem mogu izliječiti odgovarajućom ishranom ili savjetovanjem kod vjerskih službenika/ca, brojne osobe u dijaspori čine sve što mogu kako bi pukom snagom volje odagnali tegobe prije nego što zatraže medicinsku ili psihološku pomoć.

Suočavanje s problemom

Stigmatizacija psihičkih oboljenja itekako je zastupljena u cijelom svijetu i nije jedinstvena samo za Albance/ke. Kako živim u Velikoj Britaniji, mogu posvjedočiti činjenici da ni sam “Zapad” nije nužno bolji kada je riječ o prihvatanju osoba s mentalnim bolestima. Međutim, izolacija osoba s mentalnim problemima koja se dešava nakon što te tegobe izađu na vidjelo, uz veoma tabuisan status duševnog zdravlja u našim sredinama, pitanje je koje kosovskoalbanska zajednica kao kolektiv mora izbliza razmotriti, i riješiti.

Godine 2020, u pojedinim albanskim medijima na Kosovu pojavila se vijest o tragičnom ubistvu i samoubistvu počinjenom u krugu jedne albanske porodice iz Švicarske koja je bila na odmoru na Kosovu, pri čemu su kao motiv navedeni “porodični problemi”. Taj slučaj nije podstakao daljnju raspravu — ni u dijaspori ni u albanskim medijima — ni glede nasilja u porodici ni glede mentalnog zdravlja u dijaspori.

Ipak, kada bi psihičke bolesti kao tema ušle u javni diskurs, kakav učinak bi to imalo na naše zajednice? I ne igra li sama dijaspora ključnu ulogu u otvaranju takvih razgovora, s obzirom na to da je pristup uslugama u oblasti zaštite mentalnog zdravlja mnogo lakše ostvariti u inozemstvu nego kod kuće na Kosovu?

Gro dijaspore je dao svoj doprinos Kosovu novčanim ulaganjima, a rodbina iz inozemstva često služi kao sistem finansijske podrške. Upravo ove godine su pripadnici/e dijaspore usmjerili napore u ostvarivanje promjena i na političkoj sceni Kosova. Takvi poduhvati nisu beznačajni i na svoj način su dragocjeni. Ipak, oni sami po sebi nisu dovoljni u pogledu ublažavanja posljedica koje su rat i migracije na globalnom nivou ostavili na Albance/ke s Kosova.

Potreba za kulturološki prilagođenim uslugama u oblasti mentalnog zdravlja 

Najvažniji aspekt oporavka dijaspore te naših porodica i prijatelja/ica na Kosovu čine osviještenost i želja za hvatanje ukoštac s posljedicama koje su rat i prisilno iseljavanje ostavili na brojne naše sunarodnjake/inje. Ta dva faktora su primarni krivci za razvoj problema s mentalnim zdravljem.

Samo iskustvo s iseljeništvom stavlja vas u još veću opasnost od razvoja problema s mentalnim zdravljem. Mreže dijaspore se iseljenicima/ama mogu nametnuti kao najvažniji mehanizmi odbrane od psihičkih tegoba te alijenacije, inače česte nakon doseljavanja u novu zemlju.

Nažalost, mreže kosovskoalbanske dijaspore se u dovoljno ne trude da osobama s mentalnim problemima posluže kao izvor rezilijentnosti, niti da im ponude osjećaj pripadnosti. Štaviše, te mreže kod naših sunarodnjaka/inja s mentalnim problemima izazivaju još intenzivniji osjećaj alijenacije. Promjena stavova unutar dijaspore mogla bi pomoći osobama u našim zajednicama kojima je potrebna psihološka pomoć, a upravo unutar mreža naše dijaspore leži ogroman potencijal za transformaciju. Nažalost, toga nema ni u tragovima, što se vidi iz ponižavajućih poruka vezanih za psihičke tegobe.

Budući da sam osobi iz porodice davala podršku u vezi s njenim duševnim problemima te da sam vidjela kako ju je mentalno zdravlje u posljednjih nekoliko godina izolovalo, uvidjela sam da su kulturološki prilagođene usluge zaštite mentalnog zdravlja presudan faktor u oporavku ljudi, ali ta solucija nam za sada nije na raspolaganju.

Ni u Britaniji ni u ostalim dijelovima svijeta gdje je nastanjena albanska dijaspora s Kosova nažalost nisu dostupne usluge zaštite mentalnog zdravlja kulturološki prilagođene našoj zajednici, s tim da izostaje i neformalna podrška dijaspore.

Ostvarivanje kulturološki prilagođenih usluga jedna je od etapa na putu ka oporavku naših sunarodnjaka/inja s mentalnim tegobama, no to sredstvo nije iskorišteno ni 20 godina nakon rata. Bez ikakve sumnje, to nije učinjeno zbog tabua koji se vezuje za psihičke dijagnoze unutar naših zajednica. Takvo sredstvo je ipak prijeko potrebno Albancima/kama te jednom od članova/ica moje porodice — što je možda i najbitniji dio u slagalici ozdravljenja.

Uloga dijaspore

Članovi/ice dijaspore moraju razmrsiti to kako su na oporavak i razvoj poslije rata utjecali naslijeđeni narativi zasnovani na sramoti. Potrebni su nam razgovori, kolektivno organizovanje i spremnost na proaktivan rad s pripadnicima/ama dijaspore koji imaju probleme na planu mentalnog zdravlja.

Teško je i zamisliti to u kolikoj mjeri je mnogim osobama u našim zajednicama uskraćivana psihološka podrška, i to zbog ušutkivanja zastupljenog u svakoj raspravi o duševnom zdravlju što se vodi u našoj kulturi. Međutim, jedno je sigurno: problemi na planu mentalnog zdravlja u suštini su globalni fenomen. Albanci/ke u našem javnom diskursu više ne mogu ignorisati univerzalnu ljudsku temu.

Prelijepo je vidjeti moć dijaspore očitovanu u tome što uključivanjem u političke tokove pomaže Kosovu da okonča desetljeće korupcije. Nadalje, ja kao članica dijaspore smatram kako imamo obavezu da isto tako razmotrimo i druge aspekte razvoja. Mentalno zdravlje je oblast razvoja o kojoj bi kao kolektiv trebalo da otvoreno i iskreno razgovaramo, a kako bismo zadovoljili potrebe osoba iz naših zajednica na planu zaštite duševnog zdravlja.

Dijaspora igra ključnu ulogu u otvaranju takvih razgovora. S obzirom na to da imamo olakšan pristup uslugama zaštite duševnog zdravlja, privilegovani smo u tom smislu što nam je u radu preostalo to da uglavnom raspetljavamo narative zasnovane na sramoćenju. Ne možemo dozvoliti da ovi narativi pripadnicima/ama naših zajednica onemoguće dobijanje odgovarajuće psihološke pomoći.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.