Da li bi bilo normalno da regulativu koja se odnosi na trgovinu robom i cijenu proizvoda u trgovinama donose isključivo veća poduzeća, kao što su Viva Fresh, ETC i Emona?

Kada bi to zaista bio slučaj, najprije bi počeli negodovati vlasnici i vlasnice samostalnih trgovinskih radnji, pa i kupci, zato što bi došlo do očiglednog sukoba interesa. Tako bi navedena poduzeća bila u prilici da postižu dogovore koji bi im omogućili da zadrže vodeću ulogu na tržištu.

Dakle, vlastitim uplivom u donošenje važnih odluka trgovački kartel ne samo da bi naštetio poslovanju manjih trgovina — u kojima je ukupan broj osoba zaposlenih bilo sa ili bez ugovora veći od ukupnog broja zaposlenih u većim trgovinama — već bi uslovio i porast cijena robe, što bi predstavljalo udar na džepove potrošača i potrošačica.

Takav proces usvajanja tržišne regulative bio bi u najmanju ruku sporan jer se ne bi uvijek provodio u najboljem interesu kupaca ili drugih nižerangiranih aktera i akterki u ovom sektoru, nego u najboljem interesu velikih poduzetnika i poduzetnica. Oni bi zasigurno učinili sve da uvežu vodeće lance supermarketa i tako ostvare monopol.

Slična stvar bi se desila ukoliko bi sav teret izborne reforme na sebe preuzele samo one političke stranke koje su već zastupljene u Skupštini Kosova.

Budući da su pojedinačni stranački interesi njihov prioritet, izvjesno je da će skupštinski zastupnici i zastupnice uspostaviti specifičan izborni sistem u okviru kojeg će prevagu na izborima donositi glasovi iz njihovih stalnih biračkih uporišta. Ipak, time se ne bi nužno riješila kriza političkog predstavljanja i legitimiteta s kojim se Skupština suočava danas.

Imajući u vidu i probleme vezane za funkcioniranje političkih stranaka — naročito manjak demokratičnosti i odgovornosti u njihovom unutrašnjem ustrojstvu — kao i činjenicu da sve veći utjecaj na njih vrše oligarhijske i kriminalne strukture, ispostavlja se sljedeće pitanje: da li bismo smjeli dozvoliti da političari i političarke koji sjede u klupama Skupštine budu jedini koji će odlučivati o izbornom sistemu kao temeljnom šablonu političkog života?

Zakonodavna vlast već osam godina bezuspješno radi na izmjenama i dopunama izbornog zakona. Podsjećanja radi, kada su 2011. godine odlučili da će funkciju predsjednice Kosova preuzeti Atifete Jahjaga, članovi i članice stranaka PDK, LDK i AKR ujedno su pristali na osnivanje skupštinske komisije zadužene za provođenje izborne reforme. Skupština Kosova je nedugo zatim usvojila rezoluciju kojom se pozdravlja ta politička odluka, nakon čega je komisija i zvanično uspostavljena.

Iako su članovi i članice skupštinske komisije izrađivali amandmane na izborne zakone koji se tiču parlamentarnih i predsjedničkih izbora, ti akti se nikada nisu našli na dnevnom redu Skupštine — pa tako nikada nisu ni izglasani.

Indiferentan pristup izmjenama i dopunama izbornog zakona ogleda se i u najnovijoj inicijativi o formiranju skupštinske komisije za izbornu reformu. Cilj je da se ova inicijativa realizira do kraja tekuće godine, odnosno u periodu kada opozicijske snage u Skupštini tvrde da se sadašnjem sazivu vlade bliži kraj. Za to vrijeme, oni u vlasti jedva čekaju raspad vladajuće koalicije kako bi mogli održati prijevremene izbore.

U skladu s tim, čini se da komisija neće imati ni dovoljno vremena ni dovoljno prostora da dočeka konsenzus za usvajanje amandmana koji se odnose na izborni sistem. Upravo zato bismo morali osmisliti pouzdaniji mehanizam pomoću kog bismo nadležnima mogli dostaviti prijedloge za promjenu postojećeg stanja — to jest, za novi izborni sistem u sklopu kojeg će, što se legitimiteta tiče, građani i građanke na vjerodostojniji način moći iskazati svoju volju, te kroz koji će istovremeno biti riješeno pitanje političkog predstavljanja u javnim institucijama.

Građanska skupština

Predstavničku demokratiju na Kosovu moguće je revitalizirati stvaranjem inovativnih mehanizama demokratskog odlučivanja koji nadilaze aktuelni, stranački model. Jedan od takvih mehanizama mogla bi biti građanska skupština, u čijoj bi nadležnosti bilo sastavljanje prijedloga u vezi s gorućim političkim problemima.

Zamisao je da se nasumično odabere određeni broj građana i građanki, recimo njih 120. Te osobe bi predstavljale uzorak koji odražava strukturu stanovništva Kosova u pogledu roda, dobi, prebivališta, etničke pripadnosti i drugih socio-demografskih karakteristika.

Jedini uslov za imenovanje u građansku skupštinu bilo bi to da osoba nije dio struktura odlučivanja u bilo kojoj od postojećih političkih partija, pri čemu bi samo članstvo u skupštini bilo dobrovoljno. Po završetku razmatranja pitanja izborne reforme, ovo tijelo bi izradilo izvještaj u kojem bi se naveli zaključci i preporuke njegovih članova i članica.

Građanska skupština kao jedan inovativan mehanizam nije ništa važnija od postupka iznalaženja rješenja problema reforme izbornog sistema. Sam ovaj postupak obuhvatao bi izučavanje materije, obradu svih prijedloga izmjene, kao i izradu spomenutog izvještaja, da bi na kraju — shodno konačnom mišljenju skupštine — nadležni organi usvojili odgovarajući zakon.

Članovi i članice građanske skupštine mogli bi ispuniti svoj zadatak u roku od jedne godine. Da bi u tome i uspjeli, potreban je pristup pravim informacijama, stoga bi bilo organizirano stručno usavršavanje u okviru kojeg bi im stručnjaci i stručnjakinje u ovoj oblasti objasnili koje su prednosti i mane različitih izbornih sistema.

Dakle, građani i građanke imenovani u skupštinu u ovoj fazi bi mogli steći stručna znanja vezana za izborne sisteme iz nepristranih izvora prije nego što procijene koji je sistem najprikladniji državnom uređenju Kosova.

Građanska skupština organizirala bi i javne rasprave, na koje bi mogli biti pozivani predstavnici i predstavnice postojećih političkih stranaka — bili oni u Skupštini Kosova ili ne — zajedno s predstavnicima i predstavnicama nevladinih organizacija, i to kako bi u javnost iznijeli vlastite stavove o izmjenama izbornog zakona. Nakon javnih, vijeće bi prešlo na interne rasprave o konkretnim prijedlozima izmejna, o kojima bi naposlijetku glasali zastupnici i zastupnice u Skupštini Kosova.

Zaključci građanske skupštine bili bi navedeni u finalnom izvještaju koji bi također sadržao detaljni presjek rada tog dijela te kratak pregled argumenata na osnovu kojih su donijeti određeni zaključci i preporuke. Važno je napomenuti da se o konačnom prijedlogu izmjene izbornog zakona ne bi moralo odlučivati isključivo na sjednicama Skupštine Kosova, već i na referendumu.

U državama zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o političkim problema se vrlo često raspravlja u građanskim skupštinama. Cilj te prakse je da građani i građanke steknu što više povjerenja u državne institucije, ali i da se zastupnička demokratija ojača na transparentan način. Usto, rad takvih tijela je značajan budući da se temelji na preispitivanju činjenica, čime se suzbijaju i političke podjele u društvu i populističke tendencije.

Drugim riječima, u našem kontekstu ovaj inovativni mehanizam donošenja političkih odluka mogao bi se svesti na nasumičan odabir građana i građanki koji bi se imenovali u građansku skupštinu sa zadatkom da se posvete pitanju izborne reforme. Pri tome, pritisak na njih ne bi vršile ni političke stranke ni trenutna blokada u Skupštini Kosova u vezi s izmjenom izbornog zakona. Tim putem, narod Kosova bi preuzeo zajedničku odgovornost za osjetljive političke probleme i tako se odmakao od diskursa zasnovanog na podjeli “mi protiv njih” — koju na političkoj sceni propagiraju populističke struje.

U vremenu kada upravo populizam diktira usvajanje važnih političkih odluka, osnivanjem građanske skupštine bili bismo u prilici da u jedan proces odlučivanja aktivno uključimo građane i građanke kao nositelje i nositeljice zastupničke demokratije i javnih institucija.

Naslovna fotografija: Faton Selani / K2.0.