U vremenu skrbničke krize koja je zahvatila cijelu Europu, Rene fan Munster (René van Munster) radi nešto drugo.

Kako stanovništvo u mnogim zemljama stari, tako se krešu zdravstveni budžeti, zbog čega pate i pacijenti i zdravstveni radnici. Fan Munster to pokušava popraviti — kroz muziku.

Nizozemski violončelist učestvuje u zajedničkom istraživanju koje provode Univerzitetska bolnica u Groningenu i Konzervatorij “Princ Klaus”, a tiče se uloge koju u zdravstvu igra muzika uživo. U okviru tog projekta, tri muzičara i jedan medijator provode po jednu radnu sedmicu na različitim bolničkim odjelima, gdje sviraju za medicinsko osoblje i pacijente.

Cilj projekta je da ispita na koji način muzika uživo može poboljšati intrapersonalne odnose pacijenata i osoblja, te da pomogne pacijentima da se izbore s bolom i patnjom.

“To u potpunosti mijenja njihov odnos s pacijentima, tako da me ispunjava i sama pomisao na sve ono što muzika može učiniti u tom pogledu — stvarati ili preobražavati odnose među ljudima”, kaže on.

Fan Munster se usavršavao kao klasični muzičar. Godine 2006. pohađao je pripremni program na Konzervatoriju “Princ Klaus” da bi potom upisao dodiplomski studij na Konzervatoriju u Groningenu, dok je diplomski studij klasičnog violončela završio na Univerzitetu umjetnosti u Tokiju. Povrh toga, još uvijek izvodi tradicionalne koncerte u velikim koncertnim dvoranama.

Međutim, njegov ukus u muzici je nadasve raznovrstan. Budući da je još u svojim tinejdžerskim danima otkrio elektronsku muziku, nedavno se ponovo počeo baviti di-džejingom i muzičkom produkcijom zajedno s prijateljem iz svog ansambla.

Fotografija: Moun (Moon) Saris.

Tokom studija ga je također počelo zanimati i to kako muzika može imati utjecaj na društvo, stoga se uključio u razne projekte koji s otvoreno društvenim predznakom.

U periodu od 2010. do 2012. godine bio je član Ansambla Rićoti (Ricciotti), nizozemskog uličnog orkestra osnovanog još 1970. godine prema principu “muzika uživo za svakoga”. Kao član tog orkestra, Fan Munster je svirao u školama, domovima za osobe treće dobi, zdravstvenim ustanovama te zatvorima, što su iskustva koja su utrla put za njegov trenutni angažman u bolnicama.

Fan Munster je nedavno boravio na Kosovu, gdje je održao javno predavanje na temu “Svrsishodna muzika u zdravstvu”. Nakon predavanja, K2.0 je s njim porazgovaralo o sviranju pred alternativnom publikom, o izazovima i satisfakciji, kao i o značajnoj ulozi koju muzika može vršiti u unapređenju kvalitete života.

K2.0: Kako ste krenuli tim pravcem u muzici? Zašto se bavite upravo time, odnosno terapijskom muzikom konkretno?

Rene fan Munster: Vrlo važna činjenica je da ono čime se mi bavimo nije muzikoterapija. Muzikoterapija je nešto drugo, to nije moja struka. Mislim da je razlika u tome što je svrha muzikoterapije terapijske, kliničke prirode — odete negdje zato što želite učiniti nešto za nekoga pomoću muzike. Naš cilj je možda samo umjetničke prirode jer želimo svirati i time omogućiti ljudima da dožive jedan smislen muzički trenutak.

Ipak, taj cilj već ima terapijski učinak, što je predivno, i sretni smo zbog toga, no mi sebe ne želimo nazivati muzikoterapeutima. To nam nikada nije ni bila namjera zato što muzikoterapeuti pripadaju potpuno drugačijoj struci, mada zasigurno možemo učiti jedni od drugih.

Kako god, uključio sam se u ovaj projekt po završetku studija u Tokiju. Kada sam se vratio u Nizozemsku, dobio sam poziv da vršim neku vrstu lektorata unutar ove istraživačke grupe.

Pozvan sam da budem dio tog projekta [u bolnici] i dam svoj doprinos jer sam prethodno već učestvovao u raznim drugim projektima, uključujući i one koji su obuhvatali rad sa starijim osobama koje imaju demenciju. S njima smo komunicirali putem improvizacije kako bi njihova osobnost došla do izražaja i kako bismo unaprijedili komunikaciju tih osoba s njihovim starateljima.

Možete li nas provesti kroz jednu uobičajenu muzičku sesiju u bolnici?

Ti projekti obično traju pet do šest dana po jednom bolničkom odjelu. To je veoma značajno zato što u tom slučaju imate priliku da češće posjećujete neke pacijente i tako bolje produbite odnos s njima nego onda kada biste svaki dan odlazili na drugi odjel.

Dakle, svakog jutra odemo u bolnicu i započnemo dan tako što odsviramo nešto bolničkom osoblju. Uglavnom to bude na pauzi za kafu, kada osoblje izdvoji malo vremena za nas. Tada ne samo da sviramo, već i razgovaramo s njima.

Tu razmjenjujemo iskustva i, recimo, ispričamo šta nam se dogodilo dan ranije, u smislu: “Oh, bilo je jedinstveno iskustvo čuti to u Sobi 308, tamo je jedan čovjek…” Zatim porazgovaramo o interakciji koju smo uspostavili i s time se osoblje može poistovjetiti, pa tako mogu pričati o svojim pacijentima i o načinu na koji muzika utječe na njih.

Onda im odsviramo neku kompoziciju, između ostalog u nadi da ćemo ih malo opustiti na pauzi ili im pomoći… skicirati kako je izgledala interakcija u toj sobi dan prethodnog dana.

Nakon toga sjednemo s glavnom sestrom na tom bolničkom odjelu i s njom popričamo o svim pacijentima iz svih soba. Pitamo je ko želi muziku jer sestre prethodno obave vizitu i tada pitaju ko baš i ne želi da im sviramo.

Prema tome, porazgovaramo s glavnom sestrom i kažemo joj: “Dobro, otići ćemo u tu i tu sobu, možda čak i u onu”. Upravo zato naš tim ima i dodatnog člana. Nas troje smo muzičari, a tog dodatnog člana volimo zvati medijator. Pored toga što je njegov zadatak da osmisli našu rutu kroz bolnicu, medijator je osoba koja ulazi u sobe prije nas muzičara.

To je nešto što smatramo vrlo važnim. Svjesni smo da kada uđemo u sobu s muzičkim instrumentima, ljudima je veoma teško da nas odbiju jer su oni i ovako i onako tu, a mi upadamo sa: “Hej, hoćete da vam nešto odsviramo?!”

Naša je praksa da prvi ulazi medijator — bez instrumenata ili bilo čega drugog — i pita ih: “Ometam li vas? Želite li muziku? Imamo muzičare”, tako da pacijent ili pacijentica slobodno može reći “ne”. Ako je pak odgovor “da”, tada ulazimo mi i uzimamo stvari u svoje ruke.

Poslije tog informativnog razgovora, jedno od nas u većini slučajeva prođe hodnikom i odsvira neku kratku melodiju samo da bismo obavijestili pacijente da su došli muzičari. Tek onda idemo od sobe do sobe, gdje može biti jedan pacijent ili pacijentica, dvoje, troje ili četvero.

U zavisnosti od broja pacijenata na odjelu, ili idemo polako ili malo požurimo, ali u prosjeku odsviramo dvije kompozicije po sobi, zbog čega se možete desiti da se fokusiramo ili na jednog pacijenta ili pacijenticu, ili na sve njih zajedno.

Koji žanr svirate — da li je to uvijek klasična muzika?

U suštini pokušavamo pronaći muzički pristup koji će odgovarati atmosferi u datoj sobi i datoj osobi u datom momentu, a to radimo služeći se nekim vidom repertoara — bilo fiksnog repertoara ili improvizacije.

Na repertoaru se nalazi širok izbor kompozicija, otprilike njih 10 do 12, koje variraju od klasične muzike, poput Bahovih (Bach), Štrausovih (Strauss) i Rafaelovih (Raphael) djela, pa sve do pop-muzike, kao što su pjesme Koldpleja (Coldplay) i Elvisa ili nešto slično. Tu je i narodna muzika — do sada smo svirali turske i nizozemske narodne pjesme. Dakle, za svakoga uvijek ponešto, i za svakoga će uvijek biti nečeg novog.

Sve aranžiramo sami, kao trio, i zaista sve naučimo napamet. Ne koristimo se notnim zapisima zato što stvarno želimo biti u mogućnosti da komuniciramo s ljudima u prostoriji, kao i jedni s drugima, te stremimo ka tome da naša komunikacija bude otvorena.

S druge strane je improvizacija, kao značajan aspekt ovog projekta. Smatramo da se kroz improvizaciju uistinu možemo povezati s nekom osobom jer obično upotrebljavamo nešto što možemo nazvati improvizacijom usmjerenom na osobu. To je vrlo bitan koncept i u muzikoterapiji, iz kojeg crpimo veliku količinu inspiracije.

Jedna kompozicija se u biti može oblikovati prema nečijim sugestijama, a sugestije u našem slučaju daju pacijent ili pacijentica ispred nas. Dotičnog ili dotičnu možemo zamoliti da nam, naprimjer, opiše neki pejzaž ili osjećanje, ili da nam ispriča neku priču. Mogu čak početi pričati i o nečemu drugom, stoga mi kažemo: “O, da, mogli bismo smisliti neku melodiju na tu temu”, i onda pokušamo odsvirati nešto na osnovu njihovih komentara koje nam neposredno daju, na osnovu nečega što njima znači.

Mislim da je tu od presudne važnosti osjećaj vlasništva ili kontrole. Mi ne želimo prosto da sviramo nekome i da nam ljudi plješću — kada se nalazite u stanju ranjivosti, treba vam nešto drugo. Kada ste u bolnici, osjećate manjak kontrole nad vlastitom svakodnevnicom jer o svemu odlučuju drugi, pa i o vašoj privatnosti. Možete onda pretpostaviti koliko je moćno donekle ostvariti kontrolu, donekle preuzeti vlasništvo nad nekom kompozicijom.

Zato je za nadati se da možemo stvoriti dojam da tu kompoziciju kreiramo svi zajedno, a ne da smo mi ti koji je samo nekome sviramo.

To kod pacijenta proizvodi različita osjećanja istovremeno, no također im pruža osjećaj mira… Daje im i energiju. Ako nas neke osobe zamole za nemirno more i mi se tome posvetimo, dobit će baš tu energiju koju su tražili, prije svega zato što smo shvatili smo da vam za različite situacije treba i različita energija.

Da li je bilo teško naučiti kako improvizirati na osnovu pukog osjećaja ili emocija koje osjećaju pacijenti? Nije li istina da ponekad možda i ne znaju šta tačno osjećaju, da njihove želje mogu biti veoma apstraktne i neodređene, što može biti zahtjevno za improvizirati, za odsvirati na licu mjesta zajedno s drugim muzičarima?

Apsolutno, to je itekako izazovno. Komplicirano je kada morate slušati sebe i razmišljati o vlastitim idejama koje želite pretočiti u muziku s jedne strane, a s druge slušati i ostale muzičare te obraćati pažnju na ono što oni osjećaju kada sviraju, pa onda imati na umu i sliku koju su vam pacijenti upravo opisali, pokušavati naći rješenje kako se ta slika može preoblikovati u muzičko djelo.

Istovremeno morate i izbaciti antene kako biste mogli pratiti šta se dešava u sobi, zato što pacijent ili pacijentica može reagirati na određene zvuke muzike na specifičan način ili pogledati nekoga od nas… Lijepo je prilagoditi se i tome. Ako je evidentno da neko gleda u moj instrument, violončelo, onda ću početi žustrije svirati, uz neki mali solo, dok će se moje kolege blago povući u drugi plan. Prema tome, morate držati na oku mnoštvo stvari odjednom.

Zaista moramo prihvatiti mogućnost da improvizacija možda i neće upaliti u datom trenutku, možda se neće uklopiti u sliku koju neko ima u glavi, možda se mi kao članovi grupe nećemo uspjeti povezati jedni s drugima… I to je sasvim uredu.

Fotografija: Debora Rofl (Deborah Roffel).

Odlično je to što imamo tih pet-šest dana da radimo. Istinski ohrabrujemo pacijente da nam kažu da li je nešto bilo dobro, ili da li su se mogli povezati ili ne, jer onda možemo pokušati ponovo i pronaći neku vrstu sigurnog prostora u kojem ćemo imati priliku da jednostavno otkrivamo nešto novo u muzičkom smislu.

Imali smo jednu pacijenticu kojoj smo svirali nekoliko dana zaredom i nakon nekog vremena nam je objasnila da je primila neke loše vijesti… Nije nam objasnila o čemu se tačno radi. U svakom slučaju, pitali smo je: “Da li bismo Vam mogli odsvirati neku kompoziciju, utemeljenu možda na jednom određenom osjećanju?”, a ona nam je odgovorila: “Želim čuti kompoziciju o tome kako je kada stalno morate nositi masku.”

Pobliže nam je pojasnila na kakvu emociju misli i pomislili smo: “Uh, dobro, ovo je kompleksno.” Pokušali smo odsvirati nešto slično, ali ona nam je na to rekla: “Ne, ja u tome baš i ne mogu prepoznati taj osjećaj; meni to više zvuči tako i tako”, i nastavila je objašnjavati.

Pokušali smo ponovo i bilo je mnogo bolje. Uspjeli smo je dirnuti, no onda nam je kazala: “Uredu, sada bih željela čuti kompoziciju o katarzi.”

I to smo odsvirali, i… tako se nađete na granici muzikoterapije. Međutim, i dalje smo naprosto željeli stvoriti muzičko djelo s kojim se ta pacijentica mogla povezati kao osoba, koje je odgovaralo njenom osjećaju, ali u isto vrijeme i našem umjetničkom identitetu. Ta je interakcija bila vrlo smislena, vrlo posebno, kao i činjenica da se neko osjetio dovoljno slobodnim da nam se na takav način otvori i s nama nešto podijeli.

Osjetio slobodnim, osjetio ranjivim?

Da, upravo tako. To je veoma važno u ovom poslu, to je njegova srž, zato što su sve te osobe ranjive, no mnoge od njih će vrlo… Mnogi od njih će pokušavati biti hrabri zbog ovog ili onog razloga, a za tim, kada se sve sabere i oduzme, stvarno nema potrebe. Mislim da kada se ljudi otvore i usude biti ranjivim — također i mi, muzičari, ako i mi postanemo ranjivi — možemo proživjeti uistinu prekrasne trenutke.

Onda se zaista možete osjećati kao da ste u istom… kao da više nisam muzičar, i da pacijent više nije pacijent, već da smo samo ljudi koji dijele jedan dragocjen trenutak.

Kakva je razlika — i da li uopće postoji razlika — između raspoloženja tih ljudi nakon improvizacije i njihovog raspoloženja nakon što odsvirate nešto s fiksnog repertoara?

To je vrlo zanimljivo pitanje. Mislim da sam o tome u posljednje vrijeme mnogo razmišljao, i još uvijek otkrivam kako se tačno te situacije razlikuju. Ipak, vjerujem da ogromna razlika leži u načinu na koji pacijenti slušaju muziku, odnosno načinu na koji je primaju.

Veoma često možete uočiti da im je repertoar poznat, što za njih predstavlja vrlo siguran način slušanja muzike. Tada se mogu opustiti i uživati. S repertoarom je bilo veoma, veoma intenzivnih trenutaka i onda kada bi neko ostvario specifičnu vezu s određenom kompozicijom, a to itekako može biti značajno.

S druge strane, improvizacija zahtijeva potpuno drugačiji način slušanja jer ona za svakoga uvijek donosi nešto novo. Dakle, razlika se krije u činjenici da pacijenti improvizaciju doživljavaju na različite načine, da mogu i aktivnije slušati… Većinu vremena se ne možete samo opustiti i uživati, već se morate malo više investirati u proces slušanja. To u mnogim slučajevima u neku ruku dovodi do intenzivnije emocionalne uključenosti.

Kada već spominjemo različite načine slušanja i doživljavanja muzike, šta je prema Vašem mišljenju različito u trenucima kada pacijenti ili osoblje slušaju muziku uživo u takvom okruženju i kada slušaju muziku na svojim elektronskim uređajima? Zbog čega muzika uživo može biti blagotvornija, ukoliko uopće mislite da može?

Da, mislim da se mogu složiti s Vama. Sviđaju mi se i projekti bazirani na muzičkim snimcima zato što se pokazalo da slušanje muzike preko nosača zvuka također može pozitivno djelovati na zdravlje pacijenata koji se oporavljaju od operacije — pa i u toku operacije, kada muzika može imati prilično zanimljiv utjecaj na organizam.

Ono što nikako ne bi trebalo zanemariti je društveni aspekt stanja u bolničkoj sobi. Ljudi se nerijetko povuku i odu gledati televiziju sa slušalicama na ušima.

Kada smo pak mi u sobi, ako se ljudi suočavaju s poteškoćama, pokušavamo sve to inkorporirati u ono što sviramo. Bilo je slučajeva kada su se ljudi okupljali da nam ispričaju priču koju smo potom trebali pretvoriti u muziku.

Jednom smo tako došli kod pacijenata kod kojih smo već nekoliko dana zaredom svirali i oni su nam rekli: “Smislili smo priču u kojoj smo nas četvero likovi.”

Jedan od njih — koji je bio, da tako kažem, pripovjedač — bio je toliko entuzijastičan i kazao nam da u priči postoje dva dramatična momenta.

Imali smo kod sebe neku dirigentsku palicu kojom smo se služili kada smo improvizirali, pa smo im kazali: “Da li biste željeti dirigirati dok to sviramo?” Pripovjedač je uzviknuo: “Daaa!” — pokazivao je na nas i izvodio dramatične, ali vrlo precizne pokrete, a mi smo ga pratili.

Ti trenuci su, naravno, i više nego ohrabrujuće djelovali na, no ohrabrujuće je bilo vidjeti i tu grupu ljudi kako se istinski zbližavaju, grupu ljudi različitih životnih dobi i različitih profila. Svako od njih se zaista uživio u ono što smo radili. To je nešto što je iznimno važno u cijeloj ovoj priči o muzici uživo — to da možete okupiti ljude umjesto da svako od njih sluša muziku sam.

Imate li još nekih dirljivih ili smiješnih priča poput te?

Da, naravno, imam ih veoma, veoma mnogo. Sjećam se jedne pacijentice, starije gospođe, koja je trebala otići kući da tamo dočeka svoj kraj jer je više nisu mogli operirati. Bila je vrlo bliska s jednim od članova svoje porodice.

Zamolila nas je da toj osobi odsviramo pjesmu Robija Vilijamsa (Robbie Williams) pod naslovom “Angels” (Anđeli) — i napravili smo presedan. Iako obično imamo fiksan repertoar i ne primamo muzičke želje, u ovom slučaju se radilo o pjesmi koja je nekome mnogo značila, tako da smo smjesta počeli vježbati.

Osmislili smo aranžman, izvježbali pjesmu i sutradan je izveli za njenog člana porodice. Bilo je to tako… Bilo je veoma bolno, ali istovremeno prekrasno. Bilo nam je vrlo teško fokusirati se na muziku… zato što ste na ivici plača, zato što suosjećate s tom osobom… No, također morate biti pribrani kako ne biste zvučali neskladno…  kako se ne biste rasplakali.

Bilo je predivno, i kada smo izašli, trebalo nam je vremena da na neki način izbacimo sve te emocije — ali smo nakon toga morali otići u sljedeću sobu. Tamo je stanje bilo potpuno drugačije jer se tamo nalazio čovjek kojem su netom transplantirali jetru. Tražio je od nas da mu odsviramo nešto o novom životu, o nekom novom proljeću.

Ta slika je bila u potpunosti drugačija od prethodne, no morali smo joj se dokraja prilagoditi. Bilo je to nešto poput vrtloga osjećanja. U razmaku od nekoliko minuta doslovno ste mogli vidjeti život i smrt. Bilo je to veoma upečatljivo iskustvo.

Osjećam se dobro zbog toga što sam tamo mogao nešto učiniti, i pomoći nekome u tom procesu skončavanja i pomoći nekome da objeručke prihvati činjenicu da ga čeka nova energija, neki novi život.

Trenuci poput tih mora da su od neprocjenjive vrijednosti, ali i vrlo izazovni za Vas kao pojedinca i kao muzičara. Kakvi su neki od ostalih izazova s kojima se suočavate u tom poslu?

Mnošto je izazova u ovom poslu. Izazov, primjerice, predstavlja ne povezati se s nekim u muzičkom smislu.

Bolnica je toliko fleksibilna okolina da se stvari mogu promijeniti u posljednjem trenutku, a i to je nešto na što morate stalno obraćati pažnju. Obećate pacijentima da ćete im sutradan nešto odsvirati prije nego što odu kući, a oni napuste bolnicu ranije i tako ih samo propustite.

Ili se pacijenti ne osjećaju dobro. Vi im žarko želite nešto odsvirati, i oni žarko žele da to čuju, no loše im je, tako da je i to izazovno.

I, naravno, još jedan izazov je to što doživite i mnogo lijepih momenata, ali i toliko mnogo ružnih stvari.

Kada sviramo na odjeljenju za onkologiju, mnogi pacijenti primaju loše vijesti i mnogi od njih se suočavaju s veoma teškim stvarima o kojima ponekad žele pomalo i porazgovarati. Tu možemo čuti toliko tužnih priča, stoga počnemo dolaziti do spoznaja: “Jao, nekim ljudima ovdje je stvarno nemoguće.” Teško je ne obazirati se na to zato što ujedno želite voditi smislene razgovore s tim ljudima.

Da li se ti izazovi uzimaju u obzir u okviru projekta? Da li je prepoznata potreba za punjenje emocionalnih baterija, da li je predviđeno vrijeme za opuštanje?

To itekako uzimamo u obzir. Uistinu pokušavamo dati dovoljno prostora i nama unutar tima i glavnim sestrama. Na kraju svakog radnog dana sjednemo da porazgovaramo, i pitamo jedni druge: “Da li se dogodilo nešto što Vas je na neki način u velikoj mjeri dirnulo?”

Teško je ostaviti neke stvari za sobom, ali za to su ljekari i sestre obučeni… Teško je znati suosjećati s pacijentima na licu mjesta, a u isto vrijeme ne nositi te osjećaje sa sobom kući. To je drugačija vrsta izazova o kojoj ne morate razmišljati u koncertnoj dvorani.

Budući da govorimo o različitim angažmanima, možete li se vrlo kratko osvrnuti na to kakvo je iskustvo baviti se tom vrstom muzičkog posla u domovima za osobe treće dobi i zatvorima? Da li se ta okruženja razlikuju od bolnica?

U Nizozemskoj — što baš i nije slučaj na Kosovu — imamo veliki broj osoba treće dobi, tako da je demencija tamo ozbiljna stvar. Ipak, situacija bi mogla biti ista i na Kosovu za nekoliko godina

Ogroman broj osoba treće dobi ima demenciju, pa smo zbog toga u potrazi za projektima koji će unaprijediti kvalitetu njihovog života, kvalitetu njege, imajući u vidu da mnogi od tih domova nisu kvalitetni. Mnogi od njih su ustvari prilično depresivni, a veliki dio njihovog osoblja nije adekvatno obučen.

Ono čime se bavimo u gerontološkim centrima zovemo “muzika i demencija”. Dakle, odlazimo u ustanove u kojima borave osobe s demencijom, pretežno one u poodmakloj fazi demencije.

Neke od tih osoba su distancirane, veoma hladne, i uglavnom ne reagiraju na nadražaje iz okoline, no neke su i otvorene, izražavaju se bez ustezanja i momentalno reagiraju na nadražaje, te govore ono što misle, čak i ono što je neumjesno, recimo.

Prema tome, kada radimo s osobama s demencijom, svi zajedno sjednemo ukrug — i oni, i mi, i njihovi njegovatelji — i tada se oslanjamo na muzičku improvizaciju da bismo se s njima mogli povezati, ali i da bismo ih pozvali da se svojim njegovateljima prikažu u drugačijem svjetlu.

Njegovatelji tada imaju mogućnost da vide osobe o kojima se brinu (drugim očima). Naprimjer, umjesto nekog čovjeka koji je često mrzovoljan odjednom mogu ugledati ljudsku osobu koja svira muziku.

U sredinu kruga zato stavimo udaračke instrumente i pozovemo te osobe da sviraju s nama. Tako, primjerice, ja uzmem udaraljku i dam je nekome od njih kako bismo uči kakav zvuk proizvodi. Nećemo reći: “Dobro, dajte nam sada bit”, nego im zaista pružamo priliku da eksperimentiraju sa zvukom — neko protrese ili počne kuckati po jednom od instrumenata… a mi slušamo i zatim komentiramo.

I mi možemo udarati po našim instrumentima i odsvirati neku melodiju, pa se tako u idealnom slučaju polako počinje stvarati muzika. Ovim postupkom proizvodimo i osjećaj vlasništva onako kako to činimo u bolnicama te pokušavamo nagnati nekoga da pomisli: “Hej, ja ovo stvaram, zajedno s muzičarima.”

Tada proživljavate prekrasne, intimne trenutke, tada vidite ljude kako naprosto izlaze iz svoje ljušture, uslovno rečeno.

A kako je bilo kada ste nastupali u zatvorima? Sjećam se jednog filma u kojem je Džoni Keš (Johnny Cash) odlazio u zatvore i tamo popravljao raspoloženje. Kakvo je Vaše iskustvo s time?

O, da, naravno! Time sam se pretežno bavio u periodu dok sam bio član Ansambla Rićoti, orkestra u kojem je sviralo 40 ljudi, uglavnom studenata. I, da, odlazili bismo u zatvore — bilo za maloljetnike ili one uobičajene — i svirali bismo širok repertoar muzike, na kojem su se nalazili džez, pop, fank i klasična muzika. Bilo je tu i savremene klasične muzike, jer nam je cilj bio upoznati ljude s različitim žanrovima i omogućiti im da dožive nešto što se u takvom okruženju nikada ne događa.

Svirati u zatvorima bilo je prilično impresivno iskustvo za jedan orkestar poput našeg zato što smo dobijali upute kao što su: “Pripremite pasoše” ili “Ako vas neko pita za adresu, ne dajte mu je” — znate, bile su to ozbiljne stvari. No onda kada izađete i zasvirate, imate tu hrpu ljudi koji sjede u dvorani i samo se dobro zabavljaju. To je u suštini samo jedan lijep koncert.

Bilo je momenata kada bismo svirali, naprimjer, „Bohemian Rhapsody“ i cijeli prvi red u kojem sjede neki super-žestoki mačo muškarci počeo bi liti suze. Svi oni bi zaplakali i uglas zapjevali: “Mamaaa”, znate već kako ide.

Naposlijetku, na tim koncertima zaista shvatite da su ti ljudi samo ljudi — da je svako samo osoba. Šta god da se dogodi, šta god da neko učini, svako je ljudsko biće i svako je na ovaj ili onaj način povezan s muzikom. Jedino što trebamo učiniti je to i prepoznati, čime ćemo uspjeti prikazati te ljude u drugačijem svjetlu.K

Naslovna fotografija: Lajla (Layla) Barake / Festival DAM

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je obavljen na engleskom jeziku.