U organizaciju ovogodišnjeg DokuFesta uključena je i vještačka inteligencija. Naime, himnu novog izdanja prizrenskog festivala filma — intoniranu na svečanom otvaranju 4. avgusta — u cjelini je napisao ChatGPT. No, da li će vještačka inteligencija ikada moći nadomjestiti stvaralački duh mladih umjetnika_ca?

DokuFest na Kosovo svake godine donosi na desetine filmova iz čitavog svijeta — eksperimentalnih i komercijalnih, starinskih i modernih, dokumentarnih i igranih. Ipak, glavna nit koja se provlači kroz DokuFest još od njegovog začetka jeste to što se kosovska i balkanska ostvarenja predstavljaju ne samo domaćoj, već i stranoj publici.

U nacionalnu takmičarsku kategoriju ove godine uvršteno je 13 filmova čiji su autori_ce albanske nacionalnosti sa Kosova, iz Albanije i Sjeverne Makedonije. U njihovim filmovima obrađuju se teme dijaspore i iseljeništva, urbanizacije, rodne pravde i ekologije.

Ekipa K2.0 porazgovarala je sa sedam reditelja_ica iz nacionalne konkurencije, pri čemu je fokus stavljen na one koji imaju vezu sa Kosovom.

Ovi mladi reditelji_ce, koji su na početku karijere, pokušavaju da se afirmišu uprkos poteškoćama sa kojima bivaju suočeni pri iznalaženju novčanih i logističkih sredstava te pri distribuciji. Iako su djela nekih od njih već prikazivana na filmskim festivalima širom Evrope, posebno im je drago što imaju priliku da se pokažu ovdašnjoj publici u međunarodnom, ali ipak intimnom ozračju DokuFesta.

Međutim, bez lokalnog ili novca iz inostranstva — koji samo šačica njih može obezbijediti — mladi filmski autori_ce primorani su da se u realizaciji umjetničkih zamisli snalaze kako znaju i umiju. Mada su na Kosovu uslovi za produkciju “katastrofalni”, kako je to rekla jedna rediteljica, dovitljivost, strpljivost i gorljivost vrline su koje krase mnoge što danas snimaju filmove na i o Kosovu.

Razgovori su uređeni radi preglednosti.

Trëndelinë Halili

Rediteljica filma “Prishtinë, 2002”

Film se bavi prijateljstvom dvije tinejdžerke. To je priča o pamćenju, i kolektivnom i individualnom. Film je linearan — nema u njemu nekog većeg dramskog preokreta. Narativ je manje-više zasnovan na istinitim dešavanjima i moglo bi se reći da je generalno razrađen u subjektivnom realizmu.

U filmu postoji mnogo pozadinskih elemenata, elemenata iz okruženja u kojem se prijateljstvo likova formiralo. Radnja se odvija 2002. godine, u poslijeratnom periodu. Nama koji smo odrasli tada, koji smo u to vrijeme bili djeca, ulice su predstavljale izvor zabave. Djeca su se igrala i zabavljala u mnogobrojnim napuštenim kućama.

Inspiraciju sam našla u članku K2.0 o Skenderu Boshnjakuu. Njegova knjiga sadrži fotografije agresivnih srpskih grafita ispisanih po cijelom Kosovu. Dok sam čitala, došla sam na ideju da prikažem kako se moja generacija igrala u tom i takvom ambijentu — po gradskim naseljima… Životi su nam bili uronjeni u te prostore i nailazili smo na mnoštvo agresivnih poruka koje možda nismo ni razumjeli, ali koje su nam sigurno ostale urezane u pamćenje.

Sve svoje drugove_arice iz osnovne sa kojima sam išla u razred zamolila sam da mi pošalju fotografije iz tog perioda. Kad sam bila mala, bila sam pomalo introvertna i na distanci, pa se nisam slikala za školu — nisam imala nikakve školske fotografije. Zato sam zamolila drugove_arice da mi pošalju svoje školske fotografije. Htjela sam da vidim kako je sve izgledalo. Da se vratim u prošlost.

Nakon toga sam se zarovila u televizijske arhive. Željela sam da vidim kako je izgledala arhitektura u Prištini. Mislim, sjećala sam se generalno kako je izgledala, ali štošta sam bila i zaboravila. Ostala sam fascinirana zapisima o urbanom životu u Prištini koji je nicao odmah poslije rata, a onda sam krenula u potragu i za grafitima. Ljudima je u sjećanju ostalo to da su djeca i tinejdžeri_ke u to vrijeme mnogo toga čuvali u tekama svaštarama.

Sve to me je navelo da filmu dam naslov “Priština, 2002.” Riječ je o nekoj vrsti dnevnika, spomenara. A upravo smo pomoću spomenara čuvali uspomene.

Snimanje je bilo pravi izazov jer se Priština u međuvremenu drastično promijenila. Samo nekoliko lokacija je ostalo netaknuto.

Što se tiče grafita na srpskom, naravno da su išarani i prešarani, tako da smo ih morali rekonstruisati. Dobili smo odobrenje policije, ali onda se desilo nešto interesantno. Na Ulpijani se jedna žena zabrinula zbog grafita — nije znala šta se dešava. Jedan dan, prije snimanja, na fasadama zgrada smo napisali poruke kao što je “Srbija do Tokija”, pa i neke druge, gore stvari koje govore četnici. Sutradan je žena sve te natpise prekrečila.

Na kraju je morala da interveniše policija. Jedva su joj objasnili da se snima film. Eto, tako sam shvatila koliko je rat zapravo ostavio traga. Počela sam da razmišljam o tome kako smo kao mali koristili govor mržnje između sebe — nisu samo Srbi upućivali ružne poruke Albancima. Prema tome, u filmu se između ostalog razmatra kako se obrasci ponašanja prenose na djecu te kako mnogo toga neoprezno usađujemo u nove generacije, ali nasljeđujemo.

Mislim da će se ljudi malo preispitati kad se održi projekcija na Kosovu. Film je prikazan i u drugim zemljama — premijera je bila u Klermonu. Imam utisak da se u stranim zemljama Kosovu, te ratnim i poratnim dešavanjima na Kosovu, pristupa kao egzotici, da pojedini imaju predrasude. Pitam se koliko se bi se ljudi mogli preispitati u tom smislu. Ja režiram filmove i ne razmišljam o prijemu publike. Svako ima pravo na stav. No, po dosadašnjim reakcijama čini mi se da postoji izvjesna doza egzotizma.

Uslovi za produkciju na Kosovu prosto su katastrofalni. Pomoć smo dobili od Centra za kinematografiju Kosova, a nešto malo nam je dala i Opština Priština. Još kao studentica navikla sam da sama snimam filmove, pa mi je ovo djelovalo kao luksuz.

Problem je u distribuciji i promociji. Film se nekako i može snimiti, ali uspjeha nema bez promocije. Koliko god dobar film snimili… Žao mi je onih koji su snimili dobar film, ali nisu uspjeli da ga predstave široj publici zbog slabe promocije.

Ljudi koji se bave filmskom industrijom moraju imati posao sa strane kako bi živjeli iole dobro.

Blerta Haziraj

Rediteljica filma “The Future is Better, Comrade”

Bavim se istraživanjima i režijom, a dolazim iz jednog mjestašca koje se zove Runik.

Svoj najnoviji film snimila sam za potrebe izložbe na bijenalu Autostrada. U okviru izložbe predstavljeno je istraživanje o Antifašističkom frontu žena, jugoslavenskom pokretu koji je na Kosovu u određenim aspektima funkcionisao kao alternativna škola.

U istraživanju se fokusiram na knjige koje su radnice pisale za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Na pazaru sam jednom naletjela na knjigu objavljenu 1981. godine u Gnjilanu koju su napisale tekstilne radnice — odmah mi je sinulo da mora da postoje i druge knjige poput te. Počela sam da idem redovno u Narodnu biblioteku. Dok sam jednom tako prekopavala literaturu, vidjela sam da se pominju Buletini i Agimi — prvi časopisi koje je AFŽ objavio na albanskom jeziku — i kažem sebi: “E pa moraš da ih nađeš!”

Pošto je ta politička organizacija bila aktivna otprilike jedanaest godina, četrdesetih i početkom pedesetih godina, u Buletiniju su me fascinirali izvještaji u kojima se pisalo o tome šta žene rade na selu i u gradu.

Dakle, postoje statistički podaci o tome kako su se žene po prvi put uključile u javni život na Kosovu — te žene su provele toliko i toliko sati na izgradnji pruge, te toliko i toliko njih se učlanilo u tu i tu zadrugu… Danas takvih podataka nema, pa tako nema ni uvida u status žena na selu.

Rasplamsala mi se želja da se upoznam sa ženama na selu i vidim kako žive, šta rade, šta im je san — da se upustim u filmski rad. To nisam mogla izdaleka.

Prvi film sam snimila prije nekoliko godina — riječ je o kratkom filmu “Kako nisam snimila muški pogled” i snimila sam ga u okviru programa Neo_School Kina Armata. Iako imam osjećaj da još uvijek ne baratam kinematografijom, Armata i Neo_School su mi dali odriješene ruke.

Kad smo bile male, moje prijateljice i mene (živjela sam na selu) pratio je jedan mrgud i stalno je buljio u nas. Pomoću kamere sam htjela da se poigram sa muškim pogledom. Otišla sam u svoje rodno mjesto u želji da snimim veoma jednostavan film na tu temu — a koji bi pratio dva para djevojčica u šetnji ulicom.

Željela sam da kameru stavim u ulogu muškog posmatrača. No, kad sam otišla da snimam, svi muškarci u selu kojih sam se nekad užasavala htjeli su da komuniciraju sa mnom.

Shvatila sam da meni kao ženi kamera daje moć. Kasnije, u montaži, uvidjela sam da je to iskustvo podvrgnutosti pogledu muškarca nešto krajnje interno, nešto što je veoma teško dokumentovati i uhvatiti okom kamere. Prije sam bila plijen, ali čim sam stala iza kamere, sve se promijenilo.

Dok sam snimala, sve što sam imala od opreme bila je kamera. U selo sam odlazila kolima. Vozila bih pa bih stala, snimala i kucala na vrata. Otvarale bi mi žene.

Većina njih nikad nije upisala srednju školu, a pritom su neke završile samo četiri razreda osnovne. I nepismene su. Uglavnom, iznijele bi kafu i porazgovarale sa mnom. Svaka od njih je pominjala školu — govorile su mi kako su htjele da se dalje školuju, kako su htjele da završe školu, ali nisu mogle… Govorile su mi o neispunjenim snovima.

Jedna žena na kraju filma kaže: “Ja sam abecedu sama naučila, preko interneta. Nedavno sam je savladala.”

I dodaje da je bila uporna. Upravo mi ona na kraju poručuje da nikad ne prestanem da čitam i pišem. To je poruka svim djevojkama — univerzalna poruka — iako sam u tom kadru samo ja u kuhinji.

Nikad ne odustajte.

Danas se vizualna poetika polako gubi. Filmovi su tonski izvrsni. Voljela bih da se u ovom sve bolje čuje, ali moj film pokazuje kako se snima film. Nisam snimala u zadovoljavajućim uslovima. Nisam imala adekvatnu opremu. Bilo bi odlično da jesam, ali nisam.

Mislim da u toku stvaranja filma ni u jednom trenutku ne kažete sebi: “Spremna sam.” Upravo zato je samo prvi moj film snimljen kako treba, i to uz pomoć Neo_Schoola. Ovi ostali… Samo bih pozajmila kameru i bacila se na posao.

Nikad nećete dočekati pravi trenutak u kojem će svi uslovi za snimanje biti ispunjen. Stvar je u tome da sebi kažete: “Dobro, ja ovo moram — moram i želim.”

Hekuran Isufi

Reditelj filma “I kemi varros baballarët”

U Francuskoj živim od osme godine. CinéFabrique sam upisao 2018. godine. Na posljednjoj godini studija ukazala mi se prilika da uradim film. Htio sam da snimam na Kosovu jer sam u glavi već imao razrađenu priču, a za Kosovo sam i te kako vezan — ono me je kulturološki odredilo. U svakom slučaju, želio sam da ispričam priču o svom iseljeništvu, o tome kako su mi se odlasci na Kosovo promijenili jer više nisam od tamo.

Film prati lik Dardana koji hoće da ode na grob svome ocu prije nego što ode u Francusku. Njegov nećak neće da ode na grob sa njim jer se nešto desilo — neću vam otkriti šta. Dakle, nešto se desilo i on to neće da kaže Dardanu. Film govori o migraciji, o tome kako je iseljeništvo razdvojilo dva rođaka. Oni žive različite živote. Jedan želi da napusti Francusku i vrati se, a drugi je na Kosovu i više ne zna svog rođaka.

Film je veoma intiman. Priča nije istinita, ali ima veze sa mnom u tom smislu što i ja živim daleko od porodice. Ne vjerujem da bih mogao snimiti film koji je bliži mom ličnom iskustvu od ovog.

Jedan od filmova koje sam kasnije snimio nije toliko intiman i mnogo lakše sam ga ispeglao i odgledao. Ovaj mi je teže pao. Jedva ga gledam — ponekad kao da nemam hrabrosti za to. Nije to zato što se stidim. Jednostavno me je strah onoga što sam ispričao.

Skoro svake godine dođem ovdje na Kosovo — da sam bliže svojoj porodici i svojoj zemlji. Zato mi je bilo lako snimati ovdje. U radu na ovom filmu konkretno uživao sam jer sam mogao provoditi vrijeme sa svojima te ih uključiti u film. Sve sam ih stavio u film.

Kad nećak donosi drva ocu — njegov otac je u stvari moj otac. Tu je i scena u dnevnoj sobi, gdje je čitava moja porodica — ujak, rođaci, tetke, mama…

To mi je bila najmučnija scena, i to ne zato što mi je bilo teško natjerati porodicu da glumi, već zato što mi je bilo teško snimiti nešto tako lično sa njima i eksponirati se. Na kraju su dobro odglumili i zabavili se. I konačno su se upoznali sa mojim prijateljima_cama iz Francuske. Iskoristio sam priliku da im pokažem šta ja to radim tamo i kako moj život zapravo izgleda. Sad sam još sretniji jer se film konačno prikazuje na Kosovu, na DokuFestu.

DokuFest je specifičan zato što se održava na Kosovu, što znači da se film vraća kući. Snimio sam ga na Kosovu te obišao sa njim francuske festivale, ali najviše od svega priželjkivao sam da se vratim. I evo, uspio sam da se vratim i tu sam, na najboljem festivalu. Više sam se obradovao kad sam saznao da sam upao na DokuFest nego kad su mi javili da će moj film biti prikazan u Klermonu, na jednoj od najpoznatijih smotri nakon Kana. Naravno, presretan sam što sam bio tamo, ali više sam se obradovao kad sam saznao za DokuFest, jer sam znao da ću ići sa porodicom i da se film vraća kući.

Kada je riječ o temi [festivala], vještačka inteligencija me dosta plaši. Uzeće mi posao. Mislim, nadam se da će nam pomoći u kinematografiji, ali me više plaši. Kad hoću da nešto napišem, u meni se javi određena emocija koja me tjera da to napišem… U tom smislu nema razloga za strah — ne vjerujem da će vještačka inteligencija tako lako uspjeti da me zamijeni jer ne osjeća ono što osjećam ja. Ne zna kroz šta sam prošao.

Vesa Shahini

Rediteljica filma “Concrete Couriers”

Mišljenja sam da su ljudska bića sklona prilagođavanju na promjene. Mi se lako adaptiramo — ponekad promjene smatramo normalnim, bez obzira na to da li su dobre ili loše. Zato nam i ulaze u podsvijest, pa često nismo svjesni ni njih ni problema sa kojima se svakodnevno susrećemo.

Film se bavi urbanističkim haosom u Prištini i htjela sam da se osvijestimo u vezi sa ovim problemom. Htjela sam da osvijestimo ovu zbrku u kojoj smo se zatekli, a da nas niko nije ni pitao. Svakodnevno se susrećemo sa jednom nakazom i ona utiče na našu psihu. Gledamo je svaki dan, ali ona nas suštinski ne interesuje. Ne bavimo se njome. Filmom sam samo željela da to apostrofiram, da kažem da to nije normalno uprkos tome što je normalizovano.

Kroz vizual i zvuk željela sam da dočaram osjećaj neprijatnosti koji se javlja u nama svakog dana kada vidimo grdosije od zgrada.

Pošto sam po zanimanju sociologinja, oduvijek mi je bila želja da isprobam film kao medij, ali hrabrost i uopšte samopuzdanje za upuštanje u filmsku produkciju bez prethodnog iskustva stekla sam tek kroz dvije radionice. Jedna je održana u sklopu DokuFesta 2022. godine, a druga je Armatin Neo_Schoola. 

Smatram da su najbolji režiseri_ke oni koji nisu stekli formalno obrazovanje u oblasti režije, već u nekoj drugoj, i koji tu svoju ekspertizu integrišu u film.

Prije samog početka snimanja imate kakvu-takvu predstavu o tome kako će film izgledati, ali ako niste na terenu — ako niste iza kamere — nećete znati šta će se uklapati. Svi u mojoj ekipi su bili izvrsni i sarađivali smo bez ikakvih problema. Otežavajuća okolnost bilo je to što smo bili vremenski ograničeni — film smo morali snimiti za jedan dan. Ipak, upravo zato je film ispao tako dobro — uprkos poteškoćama, uspjeli smo da sve to odradimo u zadanom roku.

Presretna sam što je moj film uvršten u selekciju DokuFesta. Osjećam neizmjernu zahvalnost na tome što je moj rad priznat, a naročito zato što sam na početku karijere. Ujedno mi je i neprijatno, zato što je čovjek uvijek kritički nastrojen prema sebi, ali ipak… Dobar je osjećaj.

Što se tiče ovogodišnje teme, mnogi govore da će vještačka inteligencija oteti ljudima poslove te da će stvaralački rad izgubiti svoju draž. Mislim da je vještačka inteligencija neizbježna faza u našoj evoluciji — s obzirom na to da se stalno razvijamo, i da uvijek hoćemo još. Vještačku inteligenciju možemo upotrebljavati kao alat, ali u filmu — a posebno u dokumentarnom filmu, čiji je zadatak da prikaže stvarnost — ne vjerujem da AI može nešto posebno uticati na rad. Sve dok ste jedno sa kamerom, imate snimak i priča će biti ispričana.

Na Kosovu ima mnogo materijala, mnogo problema o kojima se slabo govori, problema koji se ne rješavaju. Ono je idealno mjesto za razvoj ako ste filmski autor_ica zainteresovan_a za društvena pitanja.

Rediteljica filma “Hana e Re”

“Hana e Re” je film o položaju žene koji muškarac ne može iskusiti. Očekivanja društva i teške odluke koje žene moraju donijeti kada u životu nešto krene naopako stvaraju prevelik pritisak.

Nisu samo likovi u mom filmu ženski. Htjela sam i da mi ekipa bude sačinjena od žena. Htjela sam da se djevojke — glumice — osjećaju prijatno. Meni je bilo dobro i nikad nisam marljivije radila nego u ta četiri dana. Ne vjerujem da je ijedna filmska ekipa u istoriji kosovske kinematografije imala više žena.

U film sam uložila ogromnu količinu truda zato što nisam htjela da [članice ekipe] tretiram isključivo kao likove. Glumice su same birale uloge. Na snimanju sam okupila sve četiri i rekla: “Evo vam scenario. Pročitajte ga i onda mi recite koga ćete igrati.”

Svaka je odabrala drugi lik. Iznenadila sam se — očekivala sam da će sve htjeti da budu Hana, glavna junakinja. Iako je Hana glavna, film ne bi mogao biti snimljen bez ostala tri lika, a zato što oni daju smisao onome što želim da kažem.

Ja glumcima_icama nikad ne govorim: “Evo vam scenario. Igraćete te i te likove. Hoćete-nećete.”

Meni je cilj da se svako od glumaca_ica uživi u svoj lik na svoj način. Koliko god ja objašnjavala šta želim da prikažem ili iskažem, njima će biti teško jer ne mogu vidjeti ono što sam zamislila. Zbog toga mi je bitno da svako od glumaca_ica unese svoje iskustvo u lik. Obično imam profil za svakog lika — zapišem ime, datum rođenja, datum rođenja roditelja, da li ima braće i sestara, da li je najstarije ili drugo najstarije dijete, čime se bavi… I šta bi radio_la da osvoji milion eura.

Eto, to su neka od pitanja koja postavljam svojim likovima, a onda pitam glumce_ice šta bi oni uradili — oni, a ne ja.

Kraj filma je otvoren — Hana je suočena sa teškom dilemom. Šta god da odluči, neće pogriješiti niti će biti u pravu. Nema ni dobrog ni lošeg ishoda. Gledalac_teljica ne zna šta će tačno biti. Na kraju filma svako treba sam da donese odluku. Nisam htjela da preciziram Hanin izbor jer nisam ista osoba. Nisam htjela da diktiram šta je dobro za lik, a šta loše, jer ne mogu donijeti odluku umjesto nje. Svaka odluka koju Hana donese samo je njena.

A ovogodišnja tema DokuFesta… Ne znam šta da mislim o vještačkoj inteligenciji. Ima ona i dobrih i loših strana. Stvaralaštvo bi moglo izgubiti na autentičnosti i ličnosti, ljudskosti, što ne bih voljela da se desi.

U kinematografskom radu držim se osjećaja i osjećanja jer smatram da niko sem glumca_ice — lica u krupnom planu — ne može pokazati emociju. Ako mene pitate, to je jedino što vas uvlači u film — od početka do kraja. Ma koliko lijepi bili svi kadrovi filma stvorenog pomoću vještačke inteligencije, opet treba da se povežete sa pričom, treba da postoji nešto što će vas prikovati za ekran.

Mona Rizaj

Rediteljica filma “Mut me lule”

Rođena sam i odrasla u Austriji, preciznije u Beču. Otac mi je sa Kosova, iz okoline Dečana. Završila sam likovnu umjetnost u Hamburgu, a onda sam se vratila u Beč, gdje sam upisala studije kritike. Ovo je moj prvi film. Prije sam studirala medije zasnovane na određenom trajanju, ali sam se bavila instalacijama i zvukom.

Razmišljala sam da se pozabavim temom porodice. Zanimalo me je kako su mi se upoznali otac i majka, ali iz perspektive njihovih roditelja. U filmu je fokus stavljen na baku sa mamine strane — koja je živjela u jednom malom selu u Austriji — te na dedu sa tatine strane. On pak živi u jednom malom selu na Kosovu. Ta mjesta su u neku ruku slična, ali između njih postoje izvjesne razlike.

Naslov filma je “Mut me lule”, što bi se moglo prevesti kao “Cvijeće od govana” — a podtekst je da je cvijeće naraslo iz potonjeg. Izraz sam čula od tate. Rekao mi je da to znači da u svakom zlu ima neko dobro.

Film vas upoznaje sa roditeljima mojih roditelja, koji se nikad nisu upoznali. Ljude to čudi, ali meni je sasvim normalno to što se nikad nisu upoznali. Nikad nisu ni probali.

Baka Austrijanka je jedna od onih ljudi koji nikad ne izlaze. Non-stop je u četiri zida, odsječena od svijeta i samo radi, i radi, i radi… Prije nekoliko sedmica pitala sam je šta misli o prijedlogu da se radna sedmica skrati na četiri dana, a ona mi je odgovorila: “Joj, pa to je premalo! Zašto bi to mijenjali? Šta bi onda ljudi sa sobom? Eto šta?”

Ja joj kažem: “Pa, možda bi se malo zabavili? Bavili bi se nečim lijepim, nečim zanimljivim? Našli bi neki hobi?”

Ona mi je odvratila: “Ne. Ja to zaista ne razumijem…” Stalno traži dlaku u jajetu. Jedva sam je privoljela na snimanje. Sa dedom na Kosovu je bilo drugačije — vjerovatno zato što je muško. Kad god sam ga nešto pitala, samo bi mljeo.

Za potrebe snimanja filma napisala sam prijedlog koji sam uputila svom fakultetu — tražila sam da mi obezbijede finansijska sredstva za rad. Sve što sam imala na umu stavila sam na papir. Na kraju sam sve morala predstaviti donatorskoj komisiji sačinjenoj od starijih, bogatijih ljudi — morala sam sve izbiflati u roku od pet minuta. Bilo mi je tako neprijatno.

Na kraju su mi odobrili sredstva — 5.000 eura, što je za moj pojam bilo mnogo para. Nastojala sam da to što bolje iskoristim i da isplatim svakoga ko mi je pomogao u realizaciji. Na kraju ipak nije učestvovalo puno ljudi. Snimali smo samo ja i Zacharias, moj partner.

Divan je osjećaj predstavljati film na DokuFestu. Ponosna sam i nekako me je sve ovo ganulo… Svaki put kad sam na Kosovu, odem na DokuFest. Lijepo je pogledati sve ove filmove sa Balkana i Kosova, upoznati se sa različitim rakursima. I pogledati filmove koji pružaju kritički osvrt na istoriju Balkana i Kosova. To je zaista neophodno.

Visar Berisha

Reditelj filma “we were, however, able to see the construction”

Rođen sam u Janjevu te sam devedesetih sa porodicom emigrirao u Švedsku. Nastanili smo se u jednom manjem gradu. Poslije rata smo svakog ljeta odlazili na Kosovo. Prema tome, vezan sam za svoje rodno mjesto i Kosovo.

Po struci sam inženjer — nisam se školovao za filmskog reditelja. Radim za švedsku državnu agenciju za zaštitu životne sredine, a u okviru bilateralnog projekta koji realizujemo sa nadležnim zavodom Ministarstva životne sredine Kosova, već godinu i po živim i radim ovdje.

Zamisao da snimim film rodila se iz frustracije, tako da kažem. Jedno ljeto sam u Janjevu zatekao veliki zid podignut uz rijeku.

Otac ju je uvijek zvao rijekom, iako je po mom mišljenju to više potok — mada nabuja kad padne kiša. U svakom slučaju, jedno ljeto sam zatekao veliki zid dignut uz rijeku, veliki betonski zid koji bode oči

Pomislio sam: “Šta se dešava? Ne može ovo ovako…” Uzeo sam telefon i počeo da okrećem brojeve. Htio sam da utvrdim ko je odgovoran, ko je donio odluku da se te zidine izgrade — i zašto su se izgradile. Ni do koga nisam uspio da dođem. Niko mi se nije javljao niti mi je ko odgovarao na mejlove.

Jedna od opcija bila je da odem u Opštinu i raspitam se, ali nisam ja taj tip. I tako sam odlučio da snimim film. Meni ni u jednom momentu namjera nije bila da nastupam na nekom festivalu. Ne. Meni je film bio zadovoljstvo.

Snimao sam prvo rijeku. Išao sam uz obalu, gledao velike betonske zidine što presijecaju selo i strše.

Onda sam odlučio da ubacim i naraciju — da govorim o tome šta mislim, kako se osjećam i slično. Tako sam jedne večeri sjeo i napisao tekst — neki polupoetski tekst. Učinio mi se prikladnim. Pomenuo sam indolentnost Opštine kao i to kako je nečuveno kada ti kao građanin_ka nisi u mogućnosti da se obratiš vlastima i zamoliš ih da ti pomognu — ili da ti makar odgovore na pitanja. Meni je kao Šveđaninu sasvim logično da postoji neko ko će mi ponuditi odgovor na sve što me zanima.

U filmu govorim o nefunkcionisanju kosovskog društva. No, u jednom trenutku dolazi do obrata i film počinje da se kreće drugim tokom. Okrećem se svom ličnom odnosu prema rijeci, pričama koje mi je o njoj pričao otac. Na kraju film ide u pravcu spoznaje da nema pravog krivca, da nema ni pravog razloga ni pravog odgovora zašto je sve tako kako je. U podlozi filma je ljubav prema Janjevu i Kosovu.

Mnogo mi znači to što se film prikazuje na DokuFestu. Ovo je moj prvi film i ujedno prvi nastup na festivalu. Kad tome još dodate da se sve dešava na Kosovu… Ja sam film snimio za svoju dušu. Mislim da danas ima prostora da se govori o pričama koje nisu vezane za rat, da imamo prostora da izađemo iz tih i takvih okvira… Postoje i drugi ozbiljni problemi.

Stava sam da su nam potrebni kosovski i albanski filmovi koji se ne bave striktno nečim što nas boli. To je više ono tradicionalno kosovskoalbansko pripovijedanje, ali ne isključivo kosovskoalbansko — mislim da je isto i u ostatku Balkana… To da se fokusiramo na teške teme. Ovdje se vrlo često živi rasterećeno, pa čak i sretno. Eto, to mene zanima.

Naslovna fotografija: K2.0.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.