Jednog aprilskog dana 1999. godine, Arta* je, misleći na svoju djecu, još jednom podigla pogled ka nebu kako bi se smirila.

Još kao djevojčica voljela je crtati to nepregledno plavetnilo. Kao odrasla osoba, zamijenila je tu naviku pukim posmatranjem nebeskog svoda, što je uvijek čini spokojnom i daje joj mir za kojim čezne.

Baš tog proljetnog dana taj joj je osjećaj bio potrebniji nego ikada. Bio je rat. Malo prije svoga rituala izašla je iz kuće i prošla kroz mjesto u kojem je živjela da provjeri da li je barem stoka preživjela, prethodno pokušavši prepoznati krvava tijela razbacana po ruševinama kuća. To su bili ostaci masakra počinjenog nekoliko sati ranije. Tumarajući selom, naišla je na osobe za koje tvrdi da su bili članovi srpske paravojne formacije.

U tom trenutku je pogledala u nebo. Zaklela se da nikada nikome neće reći kroz šta je morala proći. Dva vojnika su je silovala.

Ipak, tačno šesnaest godina poslije stravičnog dešavanja, predomislila se i odlučila da više neće šutjeti. Svoju je tajnu grčevito čuvala duže od decenije da bi jednog jutra 2015. godine otišla u Prištinu, u policijsku stanicu. Tamo je svoju šokantnu priču prvi put s nekim i podijelila.

Pojedine žrtve seksualnog nasilja u ratu žale se da provode i po nekoliko mjeseci u neizvjesnosti čekajući da Komisija za priznavanje i verifikaciju obradi njihove zahtjeve. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Nakon što su je saslušali, policijski službenici su je odvezli u Kosovski centar za rehabilitaciju žrtava torture (KCRŽT), gdje i sada prima psihosocijalnu pomoć.

„Trebalo mi je 16 godina da dođem do toga stadija“, kaže Arta. „Svaki april bih dočekala tužna, s ogromnim teretom na duši. Imala sam želju samo da nekuda nestanem, da odem na planinu i jednostavno pobjegnem od svega. Čak sam vjerovala i da sam se tako osjećala zbog samog mjeseca. Nisam više mogla izdržati taj osjećaj.“

Danas u svojim pedesetim godinama života, Arta je, zajedno s 200 ostalih osoba koje su pretrpjele seksualno nasilje u ratu, podnijela zahtjev KCRŽT-u kako bi stekla status žrtve seksualnog nasilja. Pošto je duži niz godina bio odlagan, proces verifikacije započet je u februaru 2018. Godine.  Oosobe kojima status bude dodjeljen imaju pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 230 eura. Novčana sredstva se za tu namjenu izdvajaju iz državnog budžeta.

Do danas je više od 900 osoba podnijelo navedene zahtjeve ili preko četiri glavne nevladine organizacije koje pružaju podršku žrtvama, ili preko Vladinog ureda u Prišini, ili pak preko regionalnih ureda Odjeljenja za porodice palih boraca, ratnih vojnih invalida i civilnih žrtava rata Ministarstva rada i socijalne zaštite.

Trenutno zaposlena kao spremačica u jednom kosovskom privatnom poduzeću, Arta je podnijela zahtjev u maju 2018. godine nadajući se da će odgovor dobiti do kraja ljeta.

Budući da ga nije dobila, prije nekoliko mjeseci je zamolila jednog od kolega da pozove Minire Begaj Balaj, predsjednicu Vladine Komisije za priznavanje i verifikaciju statusa žrtava seksualnog nasilja.

„Vaš ćemo zahtjev razmotriti do Nove godine“, rekla je Begaj Blagaj Artinom kolegi.

„Sve to teče izuzetno sporo“, ističe Arta dok sjedi u jednoj od malih ali komfornih prostorija KCRŽT-a. „Slično se dešava i s veteranima [Oslobodilačke vojske Kosova pri postupku verifikacije njihovog statusa], što kvari cijelu sliku.“

Uprkos užasima s kojima se suočila prije gotovo dvadeset godina, za Artu je, iako glavu više ne drži pognutom, čekanje postalo neizdrživo.

„Bila sam iznimno jaka. Moja su djeca završila fakultete. Nikada se nisam predala“, naglašava ona. „No, što se Komisije tiče, odustala sam. Ne mogu se više boriti.“

Sam postupak podnošenja zahtjeva na prvi pogled je sličan popunjavanju bilo kakvog formulara u kojem je potrebno navesti podatke kao što su datumi ili telefonski brojevi. Međutim, najosjetljiviji dio u ovom procesu jeste popunjavanje rubrike vezane za detaljno objašenjenje slučaja.

Osobe koje su preživjele silovanje moraju se prisjećati svojih trauma iz prošlosti te ih opisivati u tančine. Od njih se također traži da prilože dodatne dokumente kao što su medicinski i psihološki nalazi, izjave svjedoka (ukoliko postoje), fotografije koje prikazuju pretrpljene fizičke povrede, i slično.

Vladini službenici i nevladine organizacije koje rade sa žrtvama izradili su Vodič kroz proces priznavanja i verifikacije statusa žrtava seksualnog nasilja u ratu. U dokumentu se navodi da bi podnositeljima zahtjeva trebalo biti odgovoreno u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, a na dan priznavanja njihovog statusa trebala bi im biti isplaćena naknada.

Ipak, sadržaj Vodiča nije pravno obavezujući, stoga Komisija odugovlači s radom u ovom pogledu. I žrtve i aktivisti tvrde da su ova uputstva mrtvo slovo na papiru, uz to da poput Arte odgovor čeka na stotine osoba.

Njihovi strahovi su opravdani zvaničnim podacima iz Komisije, kojoj je do sada dostavljeno ukupno 911 zahtjeva. Obrađeno je samo njih 323, pri čemu je status žrtve seksualnog nasilja u ratu steklo 200 osoba. Ostala 123 zahtjeva su odbijena.

Jeta Krasniqi, članica Komisije, napominje da je zbog složenosti problema vremenski okvir određen u zvaničnom uputstvu moguće prekoračiti te da je rad Komisije usklađen s odredbama Zakona o općoj administrativnoj proceduri, gdje je precizirano da Vladini organi imaju rok od 45 dana da odgovore na određeni administrativni zahtjev.

„Komisija izrazito profesionalno i u skladu s važećom zakonskom regulativom svakom zahtjevu posvećuje adekvatnu količinu vremena“, kaže Krasniqi. „Bavimo se veoma osjetljivim društvenim problemom uzimajući u obzir odgovarajuće zakonske obaveze, tako da obrada zahtjeva mora potrajati da bi se mogla donijeti pravedna i legalna odluka.“

S druge strane, neki aktivisti sumnjaju da se zakon ne provodi na ispravan način jer, navodno, Komisija kao prvi dan roka uzima datum početka razmatranja zahtjeva, a ne datum njegovog primanja. Ta dva datuma vremenski mogu biti značajno udaljeni jedan od drugog.

Zastoji u ovom procesu situaciju za žrtve čine još gorom budući da su morale čekati gotovo dvije decenije samo da bi bile u mogućnosti podnositi spomenute zahtjeve. Tek su u martu 2014. godine doneseni amandmani na zakon u vezi sa statusom žrtava rata, čime je priznato njihovo pravo na naknadu, to jest na mjesečnu novčanu pomoć. Trebale su proći još tri godine kako bi se u aprilu 2017. godine osnovala Komisija za priznavanje i verifikaciju, tijelo odgovorno za obradu njihovih zahtjeva. Dodatnih osam mjeseci kasnije izdvojena su budžetska sredstva za svrhu isplaćivanja spomenute novčane pomoći.

Imajući u vidu sve navedene podatke, Sebahate Pacolli-Krasniqi iz KCRŽT-a smatra uspjehom samu činjenicu da je sada moguće podnositi zahtjeve, čime je okončan dugi period tokom kojeg su institucije naprosto odbacivale žrtve. Međutim, mišljenja je i da kašnjenja dodatno opterećuju te osobe.

„Najveću prepreku predstavljaju dugačak postupak podnošenja zahtjeva i kašnjenja pri obradi tih dokumenata“, ističe ona. „Probijaju se svaki mogući rokovi.“

Pacolli-Krasniqi vjeruje da postoje dva razloga za to. Jedan je taj da članovi Komisije moraju čitati svaku od potresnih priča više puta kako bi bili u mogućnosti sagledati širu sliku, što je za njih ponekad izuzetno teško. Drugi razlog, prema njenim riječima, leži u tome da su članovi Komisije zaposleni i drugdje, pa često nije lako ni postići kvorum za razmatranje zahtjeva.

Komisija za priznavanje i verifikaciju sastoji se od devet članova, odnosno pet zastupnika iz Vlade te po jednog pravnika, psihijatra, psihologa i predstavnika civilnog društva s iskustvom u oblasti pružanja podrške osobama koje su preživjele seksualno nasilje.

Pacolli-Krasniqi se pribojava da žrtve zbog ovakvih zastoja oklijevaju pokrenuti ovaj postupak jer se mnogi pribojavaju da bi to moglo biti štetno po njih. Veliki broj tih osoba nikada nije ni otkrio svojim najbližima da su u ratu pretrpjeli silovanje.

„Mnogi su nastavili sa svojim životima pribojavajući se da bi podnošenjem zahtjeva mogli stvoriti dodatni teret i narušiti odnose s članovima svojih porodica“, naglašava ona. „Brojni klijenti koji čekaju [odgovor Komisije] govore sljedeće, i to baš ovim riječima: ‘Da sam znao/znala da ću se ovoliko načekati, ne bih to ni učinio/učinila. Bio/bila sam u dilemi da li da podnesem zahtjev ili ne i sad me ovo snašlo. Nikada mi nije palo na pamet da bi se sve moglo odigrati ovako.'“

Čini se da raste nezadovoljstvo aktivista u vezi s tim da osobe koje su preživjele seksualno nasilje moraju podnijeti zahtjev za zvanično priznavanje statusa žrtve unutar zakonskog roka od pet godina. Amnesty International ukazao je na to da bi ovaj rok mogao biti prekratak, napomenuvši da značajan broj žrtava, ne znajući da li bi trebali pokrenuti proces, odluku o daljim koracima donosi na osnovu iskustava onih koji su već podnijeli zahtjeve.

Sadašnji zakonski okvir nije na nivou međunarodnih standarda vezanih za žrtve seksualnog nasilja u ratu, a jedna od njegovih mana nalazi se u sferi pružanja pomoći tim osobama. Za razliku od drugih civilnih žrtava rata na Kosovu, osobama koje su pretrpjele seksualno nasilje uskraćeno je pravo na besplatne primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu. Njihova jedina, mada ne toliko praktična opcija, ostaje liječenje u inostranstvu.

Štaviše, zakonom im nije predviđen pristup ni psihološkim niti psihosocijalnim uslugama, iako su one od presudnog značaja za njihov oporavak, stoga do današnjeg dana ove usluge pružaju samo nevladine organizacije.

Arta svojom mjesečnom platom u visini od 100 eura nije u stanju plaćati medicinsku pomoć koju bi trebala primati budući da osjeća učestale bolove u leđima i grudima kao posljedicu seksualnog nasilja. Nastanjena u jednom selu, većinu svojih primanja izdvaja za troškove prevoza do Prištine i nazad, no zna na šta će potrošiti dio novčane pomoći kada joj prvi put bude isplaćena.

Osim toga što će biti u mogućnosti pokriti cijenu ljekarskih usluga, kupit će poklon jednoj Romkinji koja je zaštitila i nju i njenu djecu nakon masakra.

„Nikada nisam otišla u posjetu ovoj ženi jer nisam imala novca da joj išta kupim“, navodi ona. „Sedam dana se brinula o mojoj djeci i meni. Pazila me je kao da sam joj rođena kćerka. Poslije svega što se desilo nalazila sam se u teškom stanju i ona mi je u tim trenucima mnogo pomogla.“

Novo proživljavanje traume

Dok Arta prolazi kroz agoniju zato što mora čekati, Vjollčin se svijet raspao u bezbroj komadića, i to dva puta.

Prvu je tragediju doživjela kada su je tokom oružanog sukoba silovale srpske snage. Drugu je doživjela nedavno, kada je podnijela zahtjev Komisiji za priznavanje i verifikaciju. Zvanični status osobe koja je preživjela seksualno nasilje u ratu nije dobila čak ni pošto je uložila žalbu na prvobitnu odluku tog tijela.

Jednoga dana 2017. godine, u periodu dok su mediji prenosili vijesti o preraspodjeli budžeta u svrhu isplate pomoći žrtvama seksualnog nasilja, Vjollci je zazvonio telefon.

„Proces podnošenja zahtjeva uskoro će biti pokrenut. Moraš to obaviti čim prije“, rekao joj je njen brat.

Vjollca nije mogla vjerovati svojim ušima. U potpunosti ju je zbunio i pokušavala je naći prave riječi da mu odgovori. „Znam šta se desilo“, prekinuo ju je on usred rečenice. „Bio sam mali, ali dobro se sjećam svega. Imaš pravo na tu naknadu. Moraš im se javiti.“

Njena kuća je 1999. godine postala sklonište pripadnika OVK-a. Tamo je njen muž u toku rata dovodio ranjenike kako bi im davao hranu i pružao zdravstvenu njegu. Budući da nije mogla izdržati buku u kući punoj vojnika, Vjollca je otišla kod svojih roditelja. U to je vrijeme bila trudna.

Njen se život naglo promijenio kada su srpske snage upale u selo gdje je boravila u kući svojih roditelja. Napad na to mjesto tipičan je primjer kampanje etničkog čišćenja – muškarci su bili izmasakrirani, a žene i djeca strpani u kuće. Preživjeli su proveli tri dana u zarobljeništvu.

Da bi izgledala „starije“ i „ružnije“ u očima zločinaca, Vjollca je pokrila glavu platnenom pelenom svojeg najstarijeg djeteta. S vremena na vrijeme ga je morala štipati da ga rasplače, što bi ostavljalo dojam da je „zauzeta nečim“. Bila je prisiljena sve to činiti jer je vidjela da odvode žene i djevojke, čije je krike slušala tri dana zaredom.

Trudnička mučnina ju je na kraju ipak natjerala van. Kada je izašla ispred kuće da povrati, ugledala je nekoliko članova paravojne formacije. Čekali su je. „Više bih voljela da su me ubili, eto šta su mi sve uradili!“, kazala je svojoj majci kada se vratila unutra.

S njima su bili njen brat i sestre. Ta porodica nikada više nije spomenula ono što se desilo tog dana.

„Nakon što sam se domogla Albanije, željela sam pobaciti“, kaže ona. „Čak mi se činilo da ni dijete više nije bilo uredu, no muž mi nije dao da to učinim.“

Pojedine osobe koje su pretrpjele seksualno nasilje u ratu, kao i aktivisti, upućuju kritike na račun proces podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa žrtve zato što vjeruju da je opterećen nepotrebnim detaljima. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

S njim se poslije rata prvi put susrela u Albaniji i tada mu je otkrila da su je silovali. Dugi niz godina kasnije, kada je odlučila da podnese zahtjev za stjecanje statusa žrtve, njen suprug je bio skeptičan. S obzirom na bezbroj problema koji se javljaju pri pokretanju postupka priznavanja boračkog statusa, bio je uvjeren da će se sa sličnim nepravilnostima i nepravdom suočiti i njegova supruga.

„Neki od pripadnika OVK-a zaslužili su status i nisu ga dobili. Isto bi se moglo desiti i tebi“, prisjeća se Vjollca riječi svojeg muža. „Bio mu je ponuđen status veterana i odbio ga je. Nije se borio, samo je pomagao, i to je bila istina.“

Iako su i ona i njen suprug isprva bili sumnjičavi u tom pogledu, Vjollca je u martu 2018. godine odlučila da podnese zahtjev za priznavanje statusa žrtve. To je i učinila u prostorijama nevladine organizacije Medica Gjakova, gdje je prethodnih šesnaest mjeseci dobijala psihosocijalnu pomoć.

Trebalo joj je otprilike osam sati da zapiše sve detalje u vezi sa silovanjem, za šta aktivisti tvrde da je prosječan vremenski period potreban za popunjavanje tog zahtjeva.

Na iznenađenje članova ove organizacije, status žrtve joj nije priznat, stoga je pokrenula žalbeni postupak u kojem odbijeni kandidati imaju 15 dana da zvanično podnesu žalbu, nakon čega Komisija može zatražiti da im se dostave dodatni dokazi.

Druga je opcija da se podnositelja prijave pozove na razgovor kako bi provjerili istinost njegove ili njene priče, što su u Vjollcinom slučaju predstavnici Komisije sljedećeg ljeta i učinili.

„Zar ti ljudi ne znaju koliko se hrabrosti mora skupiti samo da bi se otišlo u organizaciju [za pomoć žrtvama] i početi se liječiti?“, kaže Arta. „Poslije svega što sam proživjela u onom selu, dovoljan je razgovor s psihologom. Zamislite samo kako je govoriti o svemu ispred grupe nepoznatih osoba. To je izuzetno teško.“

Prošavši i kroz to iskustvo, od Komisije je potom dobila molbu da dostavi sve izjave svjedoka koje je posjedovala. Njeni majka, brat i sestre potpisali su izjave vezane za taj predmet.

Međutim, krajem 2018. godine, odnosno nekolko mjeseci po podnošenju prvog zahtjeva, Vjollcina je žalba također odbijena.

„Bila sam iznenađena zato što smo u žalbenom postupku prikupili izjave svjedoka“, ističe Shpresa Frrokaj, psiholog pri organizaciji Medica Gjakova. „Imali smo tri ili četiri svjedoka i zapisali njihove brojeve telefona, brojeve ličnih karata, ali nisu kontaktirali nikoga od njih. Povrh svega toga, majka je izjavila da su srpske snage odvele njenu kćerku.“

Frrokaj dodaje da je Vjollčina priča istinita izvan svake sumnje, pri čemu potcrtava nadaleko poznatu činjenicu da je u njenom selu počinjen masakr i da su se u istom mjestu žene nalazile u zarobljeništvu.

„Samo u tom mjestu je 15 žena preživjelo seksualno nasilje. Najmlađa je imala trinaest, najstarija šezdeset pet godina starosti“, izdvaja ona, napominjući da se o tom zločinu vodi obimna dokumentacija. „Čim su stigle u Albaniju, obznanile su šta im se desilo. Da li su dodatni dokazi uopće potrebni? Priča koju je ova žena ispričala istinita je.“

Vjollca vjeruje da je njen zahtjev možda odbijen zbog prirode razgovora obavljenog s Komisijom. Kada je stigla u njihove prostorije, saznala je da će je intervjuirati i jedan muškarac, inače psihijatar. Upravo ju je on zamolio da se prisjeti pojedinosti silovanja i za nju je to bilo previše.

„Možda je sve moja krivica, moguće je da ono što sam govorila nije bilo u podudarnosti s onim što sam prethodno napisala“, smatra Vjollca, misleći na najintimnije pojedinosti. „Ipak, previše me je stid govoriti o nekim stvarima. Bilo me je tako sram pred tim čovjekom. I sada me je sram razgovarati o tome.“

Sada je, kako kaže, na ivici očajanja.

„To što su nam [članovi Komisije] učinili nije pravedno“, naglašava ona. „Iscrpljena sam. Oni moraju shvatiti da nije lako govoriti o gnusnom zločinu počinjenom nad tobom i tvojim sopstvenim tijelom.“

Aktivisti i žrtve u prvom redu spominju koliko je teško prisjetiti se detalja silovanja, imajući u vidu da mnoge osobe koje su pretrpjele takav zločin pojedinosti nisu otkrile čak ni vlastitim psiholozima.

„Već 20 godina pokušavam zaboraviti ono što se desilo“, navodi Vjollca. „Kako da se tačno prisjetim svega u petnaestominutnom intervjuu? To je kao kada si na sudu, kao kada se nalaziš ispred nekoga ko je iznad tebe.“

Aktivisti KCRŽT-a i organizacije Medica Gjakova ističu da se niz žrtava žalio na nelagodu tokom razgovora, a u nekim slučajevima su se osjećali i kao da su na saslušanju ili da ih se zastrašuje.

Vjollca izdvaja da ju je pred Komisijom prožimao osjećaj poniženja i činilo joj se da je ismijavaju.

„Tada kao da su mi se stare rane otvorile“, dodaje ona. „Svi znaju šta ti se desilo i svi ti se smiju. Silovali su nas i osuđivali. Ušutkani smo i ponovo se suočavamo s osuđivanjem.“

Frrokaj nije mišljenja da bi Komisija trebala razmatrati detalje jednog tako traumatičnog iskustva.

„Osobama koje su taj zločin preživjele dosta im je i to da su se pojavile tamo“, napominje ona. „Dosta im je i to što su smogle snage da podijele svoje priče s članovima Komisije, osobama koje prvi put vide u životu. Možete li pojmiti koliki mentalni teret predstavlja prepričavanje te priče nepoznatim ljudima?“

Posebno je brine činjenica da Vjollca nije dobila obrazloženje zašto je njen zahtjev odbijen.

„Komisija je trebala zauzeti ulogu onoga koji saosjeća prije negoli onoga koji štiti“, kaže ona. „Trebali bi se postaviti na mjesto osoba s kojima razgovaraju i pokušati razumjeti šta se dešavalo u njihovim traumatičnim svjetovima gdje su 19 godina čuvali vlastite tajne.“

Do danas je 100 podnositelja zahtjeva poput Vjollce pokrenulo žalbene postupke nakon što su njihovi prvobitni zahtjevi odbijeni. Polovina ovih žalbi još uvijek se obrađuje.

Vjollca nikada nije očekivala da će je ne samo ispunjavanje zahtjeva već i cijeli proces toliko psihički opteretiti. Dok je čekala na odgovor Komisije, povratile su joj se anksioznost i nesanica te je ponovo počela prolaziti kroz traumu s kojom se borila 17 godina. Poljuljan joj je bio i osjećaj podrške. Pribojavajući se i najmanjeg curenja povjerljivih informacija tokom procedure, Vjollčin suprug je sumnjao da njihova „tajna“ neće ostati između njih dvoje, stoga ju je nagovarao da odustane od zahtjeva.

„I moj je muž tu stvarao problem jer me jedno vrijeme podržavao [iako je u početku bio sumnjičav]“, dodaje ona. „Govorio je da će me oni maltretirati i da bi onda neko drugi mogao saznati za sve.“

Osvrćući se na prigovore žrtava, Krasniqi ispred Komisije za priznavanje i verifikaciju ohrabruje svakoga ko je podnio zahtjev ili ko to namjerava učiniti da ima vjere u ovaj mehanizam uprkos svim teškoćama vezanim za tako osjetljive predmete.

„Ove teme su previše delikatne, pa je cijeli proces izrazito tegoban za podnositelje zahtjeva, što je i razumljivo“, smatra ona. „Ipak, svaka je njihova briga ujedno i briga Komisije. Članovi tog tijela čine sve da olakšaju ovo iskustvo svim osobama koje podnose zahtjeve, ne samo zato što imaju zakonsku odgovornost da to urade, već prije svega zbog moralne odgovornosti koju su na sebe preuzeli unutar ovog postupka.“

Priznavanje patnje

Mada se u nekim slučajevima prigovori ulažu na račun rukovođenja samim procesom, zahtjevi za priznavanje statusa odobreni su desecima žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Linda je imala samo 23 godine starosti kada su je jedne martovske noći 1999. godine srpske snage zarobile, silovale te sutradan ostavile nasred ceste. Svojoj porodici je rekla da je nedavno ispitivana u policijskoj stanici i da je, kao i mnogobrojne druge žrtve, smjesta uništila evidenciju o ljekarskom pregledu na kojem je bila kako bi izbrisala svaki trag u vezi sa svojom traumom.

Prije otprilike šest godina, odvela je svoje dijete na rutinsku medicinsku kontrolu, kada je ljekar na osnovu njenog suptilnog govora tijela posumnjao da je preživjela seksualno nasilje. U skladu s tim ju je veoma diskretno uvezao s organizacijom Medica Gjakova. Lindu je iznenadila njegova moć opažanja budući do tada nikome nije ni spomenula silovanje, čak ni svojem suprugu.

Mnoge osobe koje su pretrpjele silovanje u ratu već primaju mjesečnu naknadu u iznosu od 230 eura, i to nakon što im je Vladina Komisija odobrila status žrtava. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Posjetivši organizaciju nekoliko puta pod izgovorom da želi razgovarati o svojem sinu, jednoga dana je progovorila o onome kroz što je prošla i od tada prima psihosocijalnu podršku koja joj je potrebna na putu ka oporavku.

Linda je podnijela zahtjev za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u ratu 5. februara prošle godine, odnosno na dan kada je sam proces podnošenja zahtjeva započet, ali je i ona bila jedna od onih čiji status isprva nije priznat.

„Bilo je toliko teško prisjetiti se cijelog dešavanja. Vidite, prvo godinama ni s kim ne razgovarate [o tome] i onda se trebate prisjećati detalja“, kaže ona. „Toliko vremena smo proveli pokušavajući da zaboravimo, ne da pamtimo.“

Podnijela je žalbu i, s obzirom na to da je trebala dostaviti dodatne dokaze, Komisiji je poslala video-zapis s jedne od mnogobrojnih konferencija o seksualnom nasilju u ratu kojima je prisustvala. Na snimku se vidi njeno lice.

Lindu nisu pozvali na razgovor. Umjesto toga, nekoliko mjeseci pošto je podnijela originalni zahtjev, obaviještena je da je zvanično stekla status žrtve.

Prisjeća se dana kada je primila telefonski poziv. Tada se nalazila u Albaniji zajedno s ostalim žrtvama, na putovanju koje je organizirala Atifete Jahjaga, bivša predsjednica Kosova. U početku je oklijevala otputovati jer se bojala loših vijesti. Kada je čula o čemu se radi, nije mogla disati. „Mislila sam da ću doživjeti srčani udar koliko sam bila uzbuđena“, prisjeća se ona.

S druge strane, za nju je to ujedno bio i tužan dan.

„Bila sam sretna, no teško je primati penziju, a ne dijeliti je s mužem i djecom zato što ne znaju šta se sve desilo“, ističe ona, uz to da joj preuzimanje tog novca s bankovnog računa svakog mjeseca vraća grozne uspomene.

Srećom, Linda je zadovoljna činjenicom da je okončala postupak verifikacije svojeg statusa.

„Ne radi se samo o novcu, radi se o samom priznavanju onoga kroz što sam prošla“, naglašava ona. „Nismo bili naoružani. Nismo se mogli braniti, nismo mogli odbraniti naša tijela od najgnusnijeg iskorištavanja. Ta se patnja mora uvidjeti. Eto, to je glavna poenta ovog statusa.“K

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

* Imena osoba koje su preživjele silovanje u ratu izmijenjena su radi zaštite njihovih identiteta. Fotografije služe samo kao primjer i u njima nisu prikazani akteri ove priče.