U detalje | Obrazovanje za život | Obrazovanje

Škola nije sve

Piše - 31.10.2019

Alternativni oblici učenja izvan tradicionalne učionice.

U jednoj od prostorija na kampusu RIT-a Kosovo smještenog pored parka Germia, razred sačinjen od odraslih osoba — od onih mlađih pa do sredovječnih — stoji u krugu. U toku je neobičan ritual koji predvodi nekoliko lidera/ki.

Pravila su nejasna. Jedno po jedno, učesnici/ce dozivaju jedni druge, naizgled pokušavajući ne prasnuti u smijeh. Oni koji se ipak nasmiju ponovo jedno po jedno počinju skakati i plesati sve dok svako od prisutnih ne učini istu stvar. Naposlijetku, svi u pomami poskakuju u krugovima.

I naredne scene su prilično čudnovate. Slijedi crtanje, zatim skakanje naprijed-nazad preko linije na podu u znak odgovora na pitanja u vezi s ličnim interesima, da bi naposlijetku svi članovi/ice grupe jedno za drugim hodali u krugovima kako bi svako na listu papira napisao iskrene poruke i zalijepio ih na leđa onome ko je ispred njega.

Nakon jednog sata ispunjenog vježbama koje povremeno prekidaju razgovori i rasprave, svi opet sjedaju i postaju ozbiljniji, a jedna žena iz grupe — za koju se ispostavlja da je trenerica — obraća se onima koji su predvodili spomenute aktivnosti. Time počinje faza razmjene povratnih informacija o cijelom procesu.

Metodologija neformalnog obrazovanja obično se u velikoj mjeri razlikuje od one zastupljene u tradicionalnim učionicama. Fotografija: Sindre Langmoen / K2.0.

Tako izgleda jedan sat u okviru obuke budućih “supernastavnika/ca” TOKA-e, organizacije čiji je cilj osnaživanje mladih osoba kroz neformalne vidove obrazovanja i učenje putem volonterskog angažmana. Po završetku programa obuke, ovi nastavnici/e će moći biti supervizori/ke pojedinačnih volonterskih grupa širom Kosova koje vodi mladi mentorski par iz TOKA-e.

Za “supervolontere/ke” je izrađen specifičan jednogodišnji kurikulum. Prva etapa obuhvata izgradnju tima i lični razvoj, što daje prostora učesnicima/ama da se povežu. Potom izlaze na teren, razgovaraju s ljudima, procjenjuju njihove potrebe, te osmišljavaju konkretne projekte koje bi mogli realizirati za dobrobit zajednice. Pošto se taj projekt okonča, posljednja etapa se svodi na proslavu njihovih uspjeha — vrlo važan segment programa, zbog toga što svijest o činjenici da su nešto postigli pospješuje njihovo učenje.

Edona Begaj je nastavnica tjelesnog odgoja iz Uroševca zaposlena u jednoj privatnoj školi. Ona je vodila jednu od grupa u toku prethodno opisanog dana obuke “supernastavnika/ca”, pri čemu je pružala pomoć svojim kolegama/icama usmjeravajući ih kroz različite aktivnosti.

"Na kraju svi pomisle: 'A, pa stani, sad kad smo stvarno uživali, više smo i naučili."

Edona Begaj, TOKA-ina supernastavnica

Kako navodi Begaj, taj neformalni pristup poučavanju često omogućava onima koji učestvuju u ovakvim projektima da nauče više nego što bi mogli u školi. “Zabavnije je … i na kraju svi pomisle: ‘A, pa stani, sad kad smo stvarno uživali, više smo i naučili”, objašnjava ona.

Komunikacija i sama orijentiranost aktivnosti ka društvenoj interakciji također ohrabruju polaznike/ce da uče o međusobnoj saradnji i da postanu strpljiviji, čime se potiču diskusije, otvorenost i društvene vještine.

Fljorent Kuči (Kuçi), koji će uskoro navršiti 22 godine, obučava se za “supermentora”. Još kao devetnaestogodišnjak učestvovao je u jednom od redovnih ljetnih kampova za mlade u organizaciji TOKA-e naprosto zato što mu je bilo dosadno. Međutim, ubrzo se zainteresovao i u roku od nekoliko godina, od učesnika kampa napredovao je u nižeg, a onda i u višeg savjetnika. Danas Fljorent sa svojom parnjakinjom Fjolom (Fjolla) namjerava osnovati vlastiti “supervolonterski” klub u rodnoj Suvoj Reci.

Fljorent Kuči kaže da je imao koristi od društvenih vještina koje je stekao u sklopu TOKA-inih aktivnosti, zbog čega sada želi prenijeti to iskustvo narednoj generaciji. Fotografija: Sindre Langmoen / K2.0.

Ovaj mladić ističe i koliko se to iskustvo pokazalo formativnim i koliko se iz njega može naučiti — bilo da su to vještine korisne prilikom potrage za poslom ili neke praktične kompetencije koje se može iskoristiti neposredno nakon povratka s kampa ili nekada kasnije u životu. Dodaje i da su mu razne aktivnosti, pa čak i igre, pomogle da se bolje nosi u stresnim situacijama, kada je u stisci s vremenom i kada mora ispuniti neke rokove.

Smatra da su ga kampovi učinili mnogo obzirnijim te ga podstakli da kod sebe unaprijedi kritičko mišljenje. Napominje i da je nekada bio introvertan, ali da je na kampovima naučio verbalizirati svoja mišljenja i prevazići strah od osuđivanja koji ga je sprječavao da govori.

Glavni aspekt TOKA-inih aktivnosti, što oni koji učestvuju u njima najčešće nemaju priliku vidjeti u drugim kontekstima, jeste odgovarajuća socijalizacija. Fljorentu se naročito sviđa vidjeti transformaciju kroz koju učesnici/e kampova prolaze od prvog do posljednjeg dana.

“Prvog dana imamo djecu koja nikada nisu imali blizak fizički kontakt ni s kim”, naglašava on. “Prema tome, njima nije ni do rukovanja. Ipak, tokom kampa gledaju kako su ostali bliski jedni s drugima, kako se sa svima grlimo, tako da posljednjeg dana kampa odlaze plačući i grleći se sa svima. Upravo to je za mene uspjeh.”

“Meke” vještine za vlastiti razvoj

No, neformalno obrazovanje poput onog koje nudi TOKA nije samo neki hipijevski koncept čija su ciljna grupa ambiciozni tinejdžeri/ke — to je pristup koji može biti uključen i primijenjen u svim sferama života.

Hadžere Ziljfiju (Haxhere Zylfiu) je istraživačica Kosovskog instituta za pedagogiju koja se bavi neformalnim tipovima obrazovanja. U svojem radu se fokusira na proučavanje i promoviranje onoga što naziva cjeloživotnim učenjem.

Ziljfiju vjeruje da je formalno obrazovanje — čija je hijerarhija takva da se s nižeg nivoa na viši prelazi postepeno i da se zasniva na nekoj vrsti zvanične akreditacije — samo jedan aspekt onoga što je potrebno ne samo da bi osoba pronašla dobar posao i postala uspješna, već i da bi bila funkcionalan član društva kojem će pridonosti i u okviru kojeg će živjeti kvalitetnim životom.

Poslodavci na Kosovu rijetko pridaju pažnju unapređivanju "mekih" vještina kod njihovih zaposlenika/ca.

Ocjenjuje da su to druge države već shvatile. Tako, primjerice, u Njemačkoj poduzeća i kompanije ulažu ogromne svote novca u usavršavanje njihovih radnika/ca, i to ne samo u pogledu razvijanja vještina vezanih za njihovu profesiju. “Ako se radi o kuharu/ici, [poslodavac nudi obuku] ne samo u domeni kuhanja, nego i u domeni “mekih” vještina, odnosno komunikacije s klijentima/cama, ophođenja prema kolegama/icama, i slično”, objašnjava ona.

Takav razvoj komunikacijskih vještina u najboljem slučaju bi trebao započeti u ranom dobu, tokom osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, ali obrazovni sistem na Kosovu je od davnina više okrenut ka pukom prijenosu znanja. S druge strane, kosovski poslodavci rijetko pridaju pažnju unapređivanju pomenutih vještina kod njihovih zaposlenika/ca, budući da se na to ne gleda kao na investiciju koja donosi profit ili bilo kakve konkretne beneficije.

Imajući u vidu činjenicu da je stopa nezaposlenosti u vrtoglavom porastu, radne snage ima u izobilju i prilično je jeftina, stoga je tržište rada kompetitivno. Ukoliko zaposleni ne ostvare adekvatne rezultate, između ostalog možda i zato što nisu razvili potrebne meke vještine koje bi im pružile mogućnost da budu efikasni u radnoj okolini, lakše ih je jednostavno zamijeniti nakon kratkotrajnog probnog perioda nego ih slati na obuku, ističe ona.

Povrh toga, Ziljfiju je mišljenja da je prisutan manjak razumijevanja kada je riječ o tome zašto postoji potreba za kontinuiranim ličnim razvojem, zašto srednjoškolska ili univerzitetska diploma ne bi trebala biti nečiji krajnji cilj. Naglašava da bi vas na Kosovu gledali s čuđenjem kada biste argumente za daljnje usavršavanje na polju neformalnog učenja ponudili “nekome ko je, naprimjer, samo maturirao, ko ima porodicu i djecu, te ako biste mu/joj pokušali objasniti pogodnosti cjeloživotnog učenja, razvijanja mekih vještina.”

Međutim, takav koncept je itekako ugrađen u temelje TOKA-e.

Pored “supervolonterskog” programa, TOKA organizira i ljetne kampove. Ta događanja pretežno okupljaju oko 40 osoba iz svih krajeva Kosova koji zajedno provode sedam dana u Germiji, gdje usvajaju vještine timbildinga i kritičkog razmišljanja, a u nekim slučajevima i rješavanja problema, kao i upravljanja projektima. Tu su i tematski kampovi na kojima učesnici/e unapređuju vještine preživljavanja.

“Mi ne nastojimo stvarati stručnjake/inje, mi nastojimo oblikovati čestite ljude koji će potom moći postati dobri profesionalci/ke”, poručuje Renea Behljulji (Behluli), menadžerica projekata TOKA-e koja je angažirana u organizaciji još od njenog osnivanja.

Jedna od glavnih djelatnosti TOKA-e je organizacija kampova namijenjenih mladima koji kroz zabavne aktivnosti usvajaju vještine rješavanja problema i kritičkog mišljenja. Za fotografiju zahvaljujemo: TOKA.

Behljulji rukovodi još jednim ključnim aspektom TOKA-inog rada — autričom. Programi koji su obuhvaćeni ovom oblašću djelovanja uglavnom su usmjereni na perspektivnu djecu i omladinu koja dolaze iz porodica u nepovoljnom položaju.

Jedan od primjera takvih programa je “Girls Power Up”, koji je TOKA nedavno realizirala u četiri različite općine i u sklopu kojeg je organizirana obuka isključivo za 350 srednjoškolki iz ruralnih područja. Projekt je trajao četiri mjeseca.

Nakon što je s njima rađeno na njihovom individualnom razvoju i jačanju njihovih vještina kritičkog razmišljanja i rješavanja problema, djevojke su pohađale kurseve na kojima su učile kako napisati CV i motivacijsko pismo, kako se ponašati na intervjuu za posao i kako se predstaviti pred većom publikom. U posljednjoj fazi projekta, učesnice su imale priliku da istraže vlastite talente i interese, te da ispitaju za šta su nadarene.

“Temeljna komponenta projekta bila je izgradnja rezilijencije, a znate i sami kako se djevojčice i djevojke iz ruralnih krajeva obično nalaze u nepovoljnom položaju i kako ih se uči da drže jezik za zubima, da budu poslušne i da ne smiju biti nezavisne i raditi same za svoje dobro”, napominje Behljulji.

Renea Behljulji, menadžerica projekata u TOKA-i, konstatira da su njihove aktivnosti osmišljene tako da mlade osobe misle da u suštini samo igraju igre dok istovremeno i mnogo toga uče. Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Dodaje i da su neki od primarnih principa kojima se TOKA vodi osnažiti djecu i omladinu kako bi bila najbolja što mogu biti, kao i naučiti ih kako se odužiti zajednici pomoću vještina koje prethodno usvoje. Najvažnija stavka je osigurati im siguran prostor u kojem će se moći slobodno izraziti, pri čemu ih niko neće osuđivati ili podrivati. Prema njenim riječima, to je nešto što je u ovoj zemlji rijetkost.

“Djeca i mladi, pa čak i odrasli — oni to moraju činiti i osjećati da bi to mogli usvojiti i primijeniti”, ocjenjuje Behljulji, ukazujući na to koliko je pored teoretskog važno i praktično znanje.

Ipak, ti vidovi učenja su najdjelotvorniji kada se međusobno dopunjavaju. Osim volontiranja i praktičnih vještina, jednostavne vježbe koje oni nude korisno djeluju na energiju u razredu, dok se igre može koristiti za poboljšanje fokusa i koncentracije kod djece.

“Oni misle da su to igrice, da se igraju, no oni ujedno uče i pružena im je mogućnost da budu prijemčiviji u odnosu na različita iskustva na koja nailaze i da iz njih uče”, zaključuje Behljulji.

“Prvo dajte ruci”

Iako takve praktične metode učenja ni najmanje nisu zaživjele u okviru kosovskog sistema školovanja, niz predškolskih ustanova je prigrlio alternativne pristupe obrazovanju.

Nastava u Montesorinim (Montessori) — kakvih na Kosovu ima nekoliko — temelji se na obrazovnoj metodi koju je početkom 20. stoljeća razvila italijanska doktorica i edukatorica Marija (Maria) Montesori, i to zahvaljujući vlastitom naučno-istraživačkom i radu s djecom. Montesorina metoda je doživjela veliki uspjeh i upotrebljava se možda čak i u desetinama hiljada školskih ustanova širom svijeta.

Dijete zauzima središnju poziciju u metodologiji tog sistema, koji je inače zasnovan na dva načela. Prvo je to da pojedinci/ke stvaraju svoje mentalno ja i razvijaju se kroz interakciju sa svojom okolinom, a drugo da djeca, prvenstveno ona mlađa od šest godina, posjeduju urođenu sposobnost trasiranja svog psihološkog razvoja, zbog čega će njihov optimalan razvoj uslijediti ukoliko im se ponudi dovoljno slobode da samostalno djeluju i da se razvijaju vlastitim tempom.

Prostorije Montesorine škole Kosovo smještene su na nekoliko najnižih spratova jednog nebodera u prištinskom naselju Kalabrija. Izvana ne izgleda toliko posebno, ali kada uđete unutra, prvo što ćete uočiti jesu udobnost i prijatnost prostora u kojem je sve pažljivo napravljeno i prilagođeno primarnoj klijenteli.

Sve u Montesorinoj školi Kosovo raspoređeno je tako da je u fokusu razvoj djeteta. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Djeca imaju malu, dječiju kuhinju sa sudoperom, gdje poslužuju vlastitu hranu i sami peru staklene čaše i porculanske zdjele — tu nema plastičnog posuđa. Moraju se naučiti da budu pažljivi. U prostoriji su postavljeni mali, okrugli stolovi sa stoličicama, u uglu ima i biljaka, te je cijeli prostor predivno osunčan i ispunjen vrlo pažljivo raspoređenim materijalima za učenje.

Ovu predškolsku ustanovu namijenjenu onima uzrasta od tri do šest godina pohađa 30 djece koja su podijeljena u manju grupu koju čine najmlađi i u veću grupu za malo starije. Mada je velika većina mališana/ki s Kosova, škola je dvojezična i gro odgojno-obrazovnih aktivnosti odvija se na engleskom jeziku, stoga najmlađi sazrijevaju usvajajući dva jezika.

Adeljina (Adelina) Tahiri je direktorica Montesorine škole Kosovo, u kojoj radi već tri godine. Kaže da je u Montesorinom sistemu akcent stavljen na učenje kroz djelovanje. “Marija Montesori je rekla da ako želite dati nešto svojem umu, prvo to dajte svojoj ruci”, navodi ona.

“Umjesto da se bavimo predviđanjima i da govorimo djetetu šta bi trebalo naučiti i kako bi to trebalo naučiti, Montesorina metodologija podrazumijeva praćenje djeteta i najvažnija stvar je to da stvorite okolinu koja će ga ohrabrivati da nauči što više može”, objašnjava Tahiri.

Adeljina Tahiri, direktorica Montesorine škole Kosovo, ističe da je jezgro filozofije te ustanove vjera u učenje kroz djelovanje. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Svaka učionica je fizički podijeljena u pet glavnih područja. U kutku za praktične životne vještine, djeca mogu vezati pertle, baratati rajsferšlusima i dugmadima, sipati razne tekućine i služiti se raznim drugim predmetima. Još jedan paviljon je onaj za čula, u kojem se nalaze materijali kreirani tako da pomažu u jačanju čula i koncentracije.

Jedna strana prostorije je posvećena i matematici, gdje djeca imaju pristup raznim materijalima pomoću kojih mogu steći bolji uvid u brojeve ili apstraktnije matematičke koncepte, kao što su razlomci. Tu je i kulturni dio u kojem se može učiti o našem svijetu, te i jezički kutak. Pored navedenih, polaznici/e škole mogu učestvovati i u likovnim, sportskim, muzičkim i plesnim aktivnostima, tako da uvijek imaju nešto novo za isprobati.

Većina aktivnosti se izvodi prema principu jedan na jedan; odgajatelj/ica predstavlja novi materijal i daje djetetu upute dok ga ono proučava. Ponekad i starije dijete uči mlađe kako se nešto radi.

Upravo zato su u Montesorinoj školi zastupljene mješovite grupe, naglašava Tahiri. “Tim putem djeca mogu učiti jedna od drugih — mlađa od starije, no i oni veći mogu naučiti da budu mentori/ce, da se brinu o nekome, da bi stekli taj instinkt koji će im pomoći da vode brigu o drugima i da ih uče i kada sami odrastu.”

Odgajatelji/ce u Montesorinoj školi Kosovo brinu se za to da se djeca u najmanju ruku upoznaju s jezgrom nastavnog plana i programa do polaska u prvi razred. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Odgajatelji/ice za svako dijete pripremaju sedmični individualni plan onoga na čemu će s tim djetetom raditi. Tahiri u učionici svakodnevno prezentira nove materijale svakom djetetu, istovremeno poštivajući njegov tempo učenja. Napominje da neki četverogodišnjaci/inje znaju čitati i pisati, a neki ne — ali to nije ni važno budući da se  u odgojno-obrazovnom radu ne vode dobnim kriterijima.

Direktorica Monterorine škole smatra da se ovakav način učenja umnogome razlikuje od onoga koji se koristi u formalnom obrazovanju, u sklopu kojeg se svakome istog dana nude iste lekcije, da bi se sutradan prešlo na narednu temu, čak i onda kada su neka djeca više napredovala u odnosu na svoje vršnjake/inje ili kada ostali nailaze na poteškoće s prethodnom oblašću.

Tahiri poznaje standardni nastavni plan i program, te nastoji da djeca nauče sve što trebaju prije nego što započnu s formalnim dijelom obrazovanja, pri čemu im nudi i mogućnost da nauče i više, ukoliko mogu. Međutim, podcrtava da “Montesorini materijali bolje pripremaju dijete nego što biste mogli i pomisliti da je moguće za jednog petogodišnjaka/inju koji/a kreće u prvi razred.”

Dodaje i da djeca na Kosovu u većni slučajeva nisu navikla na slobodu prisutnu u Montesorinim ustanovama. Kada upišu školu, ona se u početku suočavaju s problemima prilikom uklapanja i shvatanja granica njihove slobode. Često se događa to da vrlo slobodno šetaju po učionici, da prema vlastitom nahođenju biraju ono čime će se služiti i da rade na podu ili po stolovima.  Ipak, Tahiri i dalje tvrdi da Montesorina čarolija pali kod svakoga

"Sve ovo zavisi od toga koliko ste spremni učiti, i mijenjati se, i pripremati."

Hadžere Ziljfiju, Kosovski institut za pedagogiju

S druge strane, nema sumnje da se mnogo toga može naučiti iz različitih obrazovnih metoda, što se može prenijeti u formalnije kontekste kako bi se unaprijedilo kvalitet obrazovanja i obogatilo ga se za sve.

Neophodno je informirati ljude o prilikama, mogućnostima i potrebi za promjenom, poručuje Ziljfiju iz Kosovskog instituta za pedagogiju. To nije nešto što se može nametnuti.

“Sve ovo zavisi od toga koliko ste spremni učiti, i mijenjati se, i pripremati — zaposliti se, bilo radi sebe, radi vlastitog svakodnevnog života, radi porodice”, ocjenjuje ona, te konstatira da ljudi trebaju biti pobornici potrebe za kontinuiranim učenjem izvan školskih i univerzitetskih ustanova i u svakom životnom razdoblju.

Vjeruje da bi sekundarne koristi promjene načina na koji ljudi poimaju obrazovanje mogle biti od enormnog značaja za državu poput Kosova, u kojoj veliki broj ljudi, a naročito mladih, svoju budućnost vidi negdje drugdje. Za primjer uzima svojeg sina, za koga kaže da kada ga pitaju zašto želi ići vani, on odgovara da ne zna zašto i šta će tamo zateći, no da tačno zna šta ima na Kosovu — odsustvo bilo kakve mogućnosti za vlastiti razvoj.

“Ima potencijala, ima puno ljudi, ima puno energije u ljudima”, ocjenjuje Ziljfiju. “Samo je trebate probuditi u njima i motivirati ih.” K

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.

Vrati se na monografiju

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.