Dešavalo se često u prošlosti, a i sada se događa, da je književnost u svojoj ulozi predimenzionirana, te da su joj se na različitim nivoima ideološkog i kulturološkog pogleda priskrbljivale i pripisivale one stvari na koje ona apsolutno ne pretenduje. Ili bar ne bi trebalo da pretenduje, prije svega, iz razloga svoje po-etičke higijene. 

Mislim, prije svega, na književnosti kao umjetnosti, ne pamfletističko pisanje i oblike artikulacije kroz parole i političke pokliče u literaturi. 

Jedno od nepisanih pravila u odnosu književnosti i društva jeste da bar svaku deceniju, posebno na balkanskim prostorima, imamo neku književnu zabunu koja se izvodi iz dubokog nerazumijevanja ili odsustva želje da se razumije ono što književnost, kao složen sistem čovjekove duhovne djelatnosti, jeste. Ta zabuna, prije svega, proizlazi iz nemogućnosti ideologiziranog mišljenja da gleda izvan zadatih okvira, onih koji su propisani nekom normom ili nekim obrascem poimanja i ponašanja. 

Uzlet u fikciju

Književnost se, kao umjetnost koja bi trebalo neprestano da propituje i dovodi u sumnju svaku stalnost i okoštalost, otuda nužno mora sudarati i sukobljavati sa svakim čvrsto ušančenim pogledom na svijet, jer je u njenoj prirodi da sebi svojstvenim sredstvima, metaforama, alegorijama i brojnim drugim figurama, razgrađuje, preosmišljava, dovodi u pitanje i preoblikuje svjetove i mišljenja. 

Naravno, u današnje vrijeme često se dešava da neka knjiga izađe na “loš glas” dobrim marketinškim manevrisanjem, da se najavi kao ona koja otkriva nešto do sada neviđeno i nepoznato, te je tim slijedom kontroverzna i uzbunjuje duhove. 

Ono što je ipak izvor sukoba književnosti sa širim društveno-političko-tržišnim okruženjem leži prevashodno u činjenici da književnost, ako je uspjela, bježi od svakog uljuljkavanja u komociju malograđanske udobnosti. Razbija iluzije i mitove, suočavajući nas sa stvarnošću kroz svoje vizije i stilske osobenosti, koje naizgled idu u metaprostore i nadilaze stvarnost, ali su u potpunosti određeni njenim potresima i lomovima, te time o njoj svjedoče istinskije i dalekosežnije. 

Sve to, dakako, u direktnoj je suprotnosti sa svim onim obmanama o “urednom” građanskom životu – a danas smo ih posebno svjedoci – kojima nas se želi držati u umrtvljenom stanju nemišljenja ili, drugim riječima, mišljenja ali po unaprijed određenom diktatu. 

Stoga se dešava da, svaki put iznova, kada se književnošću dopre do tih istina koje traže drugačije sagledavanje i pristupe nekoj temi, autorice i autori koji do toga dosegnu bivaju označavani i progonjeni kao neprijatelji. 

Jer, društva zasnovana na dubokoj utemeljenosti u vlastitoj povijesnoj realnosti, ispisanoj mitologiziranom historiografijom ili savremenim ekonomskim uzletima, nisu u stanju pojmiti bilo kakav uzlet u fikciju. On im je nemisliv, neuhvatljiv, a kao takav opasan i zastrašujući, jer narušava udobnost bivanja u kolektivnim predodžbama i mitovima. 

Marka Šindler

Nedavna odluka kompanije za proizvodnju liftova ‘Šindler’ (Schindler) iz Švicarske da zaprijeti tužbom književniku Darku Cvijetiću iz Bosne i Hercegovine naizgled ne spada u ranije opisanu vrstu sporova književnosti sa “vanjskim svijetom”. Međutim, to je samo naizgled tako. Vidjećemo i zašto. 

Naime, švicarska kompanija poslala je piscu Darku Cvijetiću opomenu pred tužbu jer se u njegovom romanu “Šindlerov lift”, u metaforičkoj igri lift opisao kao “marke Šindler”. Opomena je stigla uoči izlaska njemačkog izdanja knjige. 

U jednoj od ključnih tačaka Cvijetićevog romana, koji govori o strahotama rata i stradanja u gradu Prijedoru tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995, lift ubija jednu djevojčicu. Predstavnici kompanije našli su za shodno da je to neprimjerena upotreba njihovog zaštićenog imena jer je, kako oni to vide, po toj logici – lift njihove proizvodnje ubio djevojčicu. 

“Lift u tom soliteru nije, dakako, marke Šindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oskara Šindlera i Spilbergov film “Šindlerova lista”,” rekao je Cvijetić u prvoj rekaciji nakon što je saznao za opomenu. 

Cvijetić je dodao kako je djevojčica poginula u liftu marke DAKA. Naime, kako danima nije bilo struje ona s igrala u liftu, da bi se, spletom nesretnih okolnosti, pokrenuo u trenu kada je napon došao. 

“Šindlerova lista je došla s obzirom na to da je soliter svjedok ubijanja. I te kako je nedostajao jedan Oskar Šindler da pokuša spasiti susjede ‘pogrešnog’ imena”.

Oskar Šindler je bio njemački idustrijalista i član nacističke partije koji je spasio 1.200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata tako što ih je zaposlio u svim fabrikama. 

Na pitanje šta je kompanija konkretno od njega tražila u dokumentima koji su mu dostavljeni i šta je njenim pravnim predstavnicima zasmetalo, Cvijetić kaže da je od njega zahtijevano da ih uopšte ne pominje. 

Taj zahtijev podrazumijeva da se iz romana izbaci sve ‘vezano za njih’, pa čak i pominjanje u intervjuima. 

“Smatraju da im je povrijeđen ugled i da oni nemaju veze s Holokaustom i ratom u Bosni. Ja sam trebao da potpišem papir kojim pristajem na njihove zahtijeve ili bi oni išli na tužbu,” kaže Cvijetić.

Cvijetić dalje pojašnjava kako je ovoj velikoj kompaniji smetalo pominjanje lifta njihove proizvodnje u kontekstu smrti djevojčice. 

Nakon što su dobili opomenu, njemački izdavač je angažirao odvjetnike koji su savjetovali pisca iz Bosne da ništa ne potpisujem, te uputili obiman odgovor na 25 stranica, te u prilogu Cvijetićevo pojašnjenje o upotrebi metafore u romanu. 

“Nakon toga, oni su se složili za neku vrstu kompromisa koji sam ja zapravo predložio. Naslov nije sporan, jer naslov nije “Lift marke Šindler”, nego “Šindlerov lift”, dakle lift nekog Šindlera”, dodatno pojašnjava Darko Cvijetić. 

U skladu sa ovim dogovorom, u knjizi je sada potrebno ubaciti fusnotalno pojašnjenje da se radi o fikciji. 

“Također, gdje god se u romanu pojavljuje sintagma ‘lift marke Šindler’, to će se izmijeniti u “Šindlerov lift”. Sada to odvjetnici usaglašavaju, i roman (koji je već preveden na njemački jezik, a i preinake su urađene) može ići. Također, to će biti regulirano potpisanim ugovorom i bit će obavezno za sva buduća izdanja romana, bilo gdje, i na bilo kojem jeziku”, zaključuje Cvijetić.

Šta nam ova činjenica govori? Kako se kompanija za proizvodnju liftova suočila sa književnošću? Da li zapravo ima neke razlike u njenom neoliberalnom i tržišnom razumijevanju književnosti, od onoga što je karakteristično za ideološka ili ćudoredna sablažnjavanja nad umjetničkim izrazom koji pomjera perspektive na koje se naviklo? 

Precizna slika jedne strahote

Jasno je da se kompanija vodila porivima potpuno suprotnim od bilo kakvog uzimanja u obzir činjenice da je posrijedi roman, dakle književno-umjetničko djelo i fikcija, ne novinski izvještaj, koje odgovara samo zakonima književnosti, preciznije tome da li je estetski uspjelo do kraja dovesti svoju primarnu umjetničku zamisao. 

Predstavnici kompanije uočili su isključivo to da se riječi ‘lift’ i ‘Šindler’ pominju u kontekstu u kojem to za njih nije izgledalo poželjno. 

Ne promislivši ni trenutka o tome da književnost nije bilo čime obavezana da govori stvari onakvima kakve u stvarnosti jesu, niti o tome da autor ni na koji način, stvarajući metaforičku potku u svom romanu, nije aludirao na kompaniju za proizvodnju liftova. 

Darko Cvijetić je, prije svega, tragao za preciznom stilskom slikom jedne strahote. 

“Šindlerov lift” do mučnosti precizno svjedoči dubinu ambisa i opšteg poraza izazvanog ratom u BiH, koji je pokazao šta biva kad zlodjelo prevagne nad ljudskošću. Grad Prijedor, sa logorima i masovnim ubistvima, tragični je svjedok toga. 

Cvijetićeva knjiga tužna je himna o nestanku jedne kulture, jednog načina života. Sve što se može uzeti kao paradigmatičan primjer onoga što se dogodilo na razvalinama Jugoslavije, sabrano je u živote junaka romana “Šindlerov lift”. 

Nekad uspješan radnički grad pretvoren je najprije u klanicu etnički drugih, a potom zabetoniran šutnjom o zločinima kao trajnim stanjem. Kao takav, on je grad fantom, stanište ispražnjeno od sveg ljudskog sadržaja. U mnogim pričama koje ova knjiga donosi taj se procjep i te kako vidi. Crveni i Plavi soliter, dvije stambene zgrade u Prijedoru oko kojih je koncentrisana radnja Cvijetićevog romana, stoje kao dva u prazno nebo zagledana starca. 

To ne znači da je grad prestao da živi, ali on je izgubio svoju suštinu. Jer tim odbijanjem da se osvrne na ono što je ostalo iza nacionalističkog divljanja, da sebi to objasni, sve veze sa budućnošću su pokidane.

Naravno, ne može se očekivati da jedna birokratska svijest kapitalističke stvarnosti bude osjetljiva na ovu vrstu podražaja. 

Što jasno upućuje na zaključak da neoliberalno-tržišna logika korporacije jednako ideološki zasljepljeno vidi svaki izraz koji odstupa od njenog monooptičkog pogleda, te da ona jeste jednako isključiva kao i drugi oblici društveno-političkih pritisaka i nerazumijevanja umjetnosti. 

Drugim riječima, neoliberalna tržišna optika vidi jedino prostor utilitarnosti kao onaj koji je određuje, onemogućena time da iskorači u bilo koju drugu stvarnost sem u puku robno-novčanu pojavnost. Iako vješta u stvaranju berzanskih fikcija, ona ostaje slijepa za sve druge oblike poigravanja sa svijetom i životom. 

Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla / K2.0.