Stvari se odvijaju tako brzo da ih je teško pratiti. Ratne stvari.

24. februara sam do 2 ujutro pratio vijesti, jer se znalo da će napad biti tu noć. To je najavila i SAD, i sve je išlo ka tome. Rusi zatvorili zračni prostor iznad svojih vazalskih paradržavica. Isto su uradili i Ukrajinci. Volodymyr Zelenski, ukrajinski predsjednik, najavio je napad. Čak se napad i desio kada je najavljen: u 4 ujutro po kijevskom vremenu. 

Zaspao sam. Nadao se da napada neće biti, iako mi je moja nutrina govorila da hoće. Osjećao sam to davno prije nego se napad desio.

Imao sam slike u glavi. Zvuk tenkovskih gusjenica; najstrašniji zvuk koji sam čuo u životu. Čuje se na kilometre. Izaziva takvu jezu i nespokoj, te taman i da si najhrabriji vojnik na svijetu imaš želju zavući se pod zemlju. Ali od tog zvuka se ne može pobjeći. 

Pisao sam po Twitteru danima prije agresije. Nadao se, nisam želio biti zloguki prorok ali sve se odvijalo po logici koju sam imao u mentalnim slikama, u slikama kao stilskim figurama. Moj um je proizvodio metafore koje će ubrzo to prestati biti, jer kad metafora siđe u stvarnost ona to više nije. Onda je ona samo slika iz stvarnosti. Razorna slika. Uništenje materijalnog svijeta. Ljudsko uništenje.

Virtualni dnevnik

Dok ovo pišem, 25. februara, tačno je 10:41 po kijevskom vremenu i vode se ulične borbe sa diverzantima ruske vojske u kvartu Obolon. Navodno su se prerušili u ukrajinske vojnike i u ukrajinskim oklopnjacima ušli u grad. Ovo potvrđuje više izvora iz Kijeva kao i sama ukrajinska vlast. 

Ali ovdje moram stati i vratiti se na nekoliko sati prije agresije, tog ranog 24. februara, kada sam napisao na Twitteru:

Šta god čovjek napiše sada ujutro može biti pregaženo i besmisleno, ali manje zgaženo od ukrajinskih granica i gradova. Nadam se da će samo ove riječi biti pregažene i nebitne.

Ta pogodnost da si na sigurnom i da ne moraš očekivati avionsku uzbunu, rakete na nebu, škripu tenkovskih gusjenica, niti gledati kako ti se pred očima mijenja kurs istorije. Ali ako se to desi neće biti sigurnog mjesta za san.

Ujutro me je djevojka probudila iz polusna i rekla da su Rusi napali iz pravca Bjelorusije. Moji tvitovi su se, nažalost, počeli ostvarivati. Htio sam zajedno sa ova dva tvita napisati i kako ćemo se probuditi u nekom novom svijetu, puno gorem od onog u kojem smo zaspali. Ali nisam htio biti zloguki prorok. Stvarnost je preuzela tu ulogu.

Zapisivao sam u virtualni dnevnik. Klupko konca odvijam unazad.

21. februar

Sve više (pleonazam) se stvarnost pretvara u fikciju koju pišem. Kada objavim roman on će biti realističan, iako je sada aspolutna fikcija, sci-fi i postapokalipsa.

21. februar

Putin drži beskrajni čas alternativne istorije. Čovjek koji ovako misli o suverenoj državi i narodu od 45 miliona (i mrzi ih) lako može otvoriti vrata pakla. Čućemo kad zaškripe.

21. februar

Putin: Ukrajina lažna država, Ukrajinci izmišljen narod. Ovako je govorio i Karadžić a i Dodik (samo nema vojsku da implementira svoje fantazme) sada govori o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Poslije ovakvih govora dolaze zločini, uglavnom.

19. februar

Ko hoće da vidi i da čuje može lako vidjeti i čuti da se mašinerija rata i napada na Ukrajinu polagano, mic po mic zagrijava. Kao preživitelj znam da me taj osjećaj nikad ne vara.

19. februar

Terenske bolnice se prave za prihvat ranjenika ne krpenih lutaka. Opšta mobilizacija se provodi u cilju rata ne baleta. Evakuacija stanovnika se provodi jer će prostor evakuacije uskoro biti bojno polje ili pozadina bojnog polja..

12. februar

Miris velikog svjetskog događaja je u zraku. Nadam se da to neće biti miris zapaljenog benzina tenkova, leševa i vonj gorućih gradova.

12. februar

Kaže mi drug iz Ukrajine da Ukrajinci ne misle da će biti rata i da on iz Ukrajine gleda vijesti iz SAD-a. Niko ne kupuje brašno, šibice… Kažem mu da su se tako ponašali ljudi u Bosni čak i kad je izgorila istočna Bosna, pili kafu na terasama i mislili kako rata neće biti.

12. februar

Sinoć gledao Munich: The Edge of War i stalno mislio kako je Ukrajina Čehoslovačka 2022. Istorija se ponavlja u najgorem izdanju. Tzv. Appeasement je samo gorivo za siledžijske države da nastave gurati svoju agendu haosa i destrukcije. Vidjelo se na primjeru Trećeg Reicha.

Snovi o Kijevu

Razmišljao sam o ljepoti Kijeva i mojoj želji da ga posjetim prije nego je bilo ikakve primisli da će i postati ratna zona. 

Slike u glavi, koje je moj um grozničavo proizvodio, govorile su mi da će ta ljepota biti uništena. Ukrajina me privlačila duži niz godina ali nikad se nisam tamo zaputao. Trebao mi je uskoro izaći prijevod Knjige o Uni na ukrajinski ali knjige sada nisu bitne, jer zemlja je u plamenu.

Potresno je gledati ljude koji gube svoju zemlju a da toga, zbog šoka, nisu ni svjesni. Ja sam svjestan jer sam to već sve doživio. Mi smo to sve već doživjeli. Nema većeg poniženja od izgnanstva iz svog grada i zemlje. To je tolika trauma i tuga, nešto s čime ideš pod zemlju bez obzira i ako se vratiš u svoj grad i zemlju.

Kada sam radio intervju s mladim, talentovanim ukrajinskim piscem Andriyom Ljubkom, misleći kako postavljam suhoparna pitanja, pitao sam ga šta će se desiti sa čovjekom, sa ljudskim emocijama u slučaju rata? Jer imao sam te slike, vizije stradanja i velike patnje, prije nego su se one dešavale. 

Napisao sam tvit o tome kako Rusi gađaju civile prije nego su oni to počeli masovno raditi, jer sam znao da će to uraditi. Jedan zločin vuče drugi. Agresija ovog tipa može završiti samo u krvoproliću.

Kijev me privlačio svaki put kada bih vidio hrabru i staloženu reporterku Al Jazeere Balkans, Nadinu Maličbegović, kako stoji na nekom balkonu a iza nje je Majdan sa monolitom sa zlatnim obilježjem – spomenik nezavisnosti. Htio sam biti tamo, zaljubiti se u taj grad čak i pod raketama.

Noć uoči ruskog napada pitao sam Andriya kako je u Kijevu? On je tamo došao jer je imao let za Latviju, gdje je trebao imati promociju latvijskog izdanja svoje knjige. 

Rekao mi je kako su tržni centri puni ljudi, da su ljudi smireni, kako se kuglaju, piju pivo. Znao sam da su to posljednji trenuci ljudske sreće u Ukrajini, ali mi je bilo glupo da mu to kažem. Nisam htio da pametujem nepogrešivim čulom, antenom koju mi preživitelji imamo. Ta antena me nikad ne bi prevarila, ili sam samo imao dobar njuh za velike svjetske događaje.

Nisam apokaliptičar ali mogu predosjetiti apokalipsu.

Mi, preživitelji rata u BiH, smo sve ovo vidjeli kako dolazi. Agresiju i rat. Nadu i užas. Slavu i smrt. Vatru i ruševine. Imao sam flash-forward. Mi to imamo kao dar, koji nismo htjeli da imamo. Nije nas niko pitao da postanemo preživitelji.

Sve se dešavalo i išlo prema istom onom što je Srbija uradila u BiH. Lažne vijesti, propaganda, dehumanizacija, rat i genocid.

Gledao sam herojstvo ukrajinskih vojnika. Nisam mogao mrziti ni mlade ruske vojnike; pogotovo ne možeš mrziti jadne, zarobljene vojnike. 

Pandorina kutija

Ukrajinsko herojstvo nije bilo dovoljno pred ruskom vojnom mašinerijom. Da je ovo ikakvo normalno doba, mi slobodoumni ljudi, nas hiljade bi u ovim trenucima ulazili u Ukrajinu kao internacionalne brigade. Jer u Ukrajini se brane sve vrijednosti naše civilizacije. Ona je zadnja linija odbrane naše ljudskosti.

U Kijevu se upravo vode ulične borbe. Pisanje teksta postaje besmisleno. Ipak, na zlo treba uvijek pokazati prstom. Pisati o njemu.

U jutro 25. februara u 3:41 (po našem vremenu) Andriy mi je poslao kratku poruku: Bombarduju Kijev. 

Grizla me savjest jer sam bio u toplom krevetu, daleko od užasa koji je moj drug preživljavao. Poslije smo izgubili komunikaciju, te mi se javio iz grada na zapadu Ukrajine. Uspio je da se izvuče iz Kijeva.

Prethodni dan sam hodao kroz Hastahana park i vidio mlade ljude kako igraju basketa na jedan koš. Hastahana je skejterski raj i prostor za šetanje pasa, za dangubu. Gledao sam skejtere kako bezbrižno čavrljaju. Razmišljao sam kako se u Ukrajini trenutno vode teške borbe, dok ja šetam gradom u kojem vlada mir.

Vjerovatno su tako isto ljudi šetali u drugim evropskim gradovima, dok se pakao otvarao pred našim očima u aprilu 1992.

Imam taj osjećaj i on me nikad ne vara. Pandorina kutija je otvorena, šta će iz nje izaći to niko ne može trenutno znati. Ali jasno je da će samo loše stvari izlaziti iz nje. Razloga za apokaliptične vizije, slike u glavi, ima itekako. Ne morate imati bujnu, spisateljsku maštu za to. Niti morate biti preživitelj.

Klatno povijesti se vraća punom snagom. U pjesmi-pamfletu Adama Mickjeviča Rusija je predstavljena kao larva gusjenice iz koje će se razviti nešto nepoznato. Pjesma je pisana u ranom 19. vijeku.

Ipak, tekst mogu jedino završiti stihovima drugog Adama, Zagajewskog. Pjesma se zove Rusija ulazi u Poljsku: 

Rusija ulazi u Poljsku kidajući 

paučinu, lišće, trake babljeg ljeta,

stegna, granice, raskidajući ugovore,

rušeći mostove, prijateljstva, kidajući veze i niti,

(…)

gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj

mahovini tragove kopita, gusenica i guma

ruši dimnjake, drveće, palate,

gasi svetla, pali velike vatre

a anđeoskim vrtovima, muti čista vrela

ruši biblioteke, crkve, gradske većnice,

razvešava po nebu skarletne zastave…

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Azri Numanović. 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.