Učenici prvog razreda Osnovne škole „Ilaz Thaçi“ prva su smjena i sjede za stolovima u grupama od po četvero mališana. Svako od njih je otvorio početnicu „Abetare“ i duboko se koncentrišu na pisanje novih slova koja uče. Prekriveni šarenim crtežima, zidovi njihove učionice sušta su suprotnost onoga što se vidi kroz prozor.

U centru Elez Hana zimskim pejzažem dominira ogromni dimnjak cementare „Sharrcem“ udaljene otprilike 500 metara od škole.

„U doba Jugoslavije bila je to poznata tvornica“, kaže direktor ove obrazovne ustanove, Nazim Laçi, u čijem se glasu istovremeno mogu osjetiti i ponos i razočarenje. „U Trepči su se iskopavale rude, u Obiliću se proizvodila struja, a u „Sharrcemu“ se pravio cement.“

Elez Han zapravo i postoji prvenstveno zahvaljujući „Sharrcemu“. Nakon što je izgrađena 1936. godine, tvornica cementa je privlačila žitelje obližnjih sela na Šar planini i Skopskoj Crnoj Gori koji su se u potrazi za poslom naseljavali u njenoj okolini. Tako je ovaj grad i osnovan.

Elez Han se izgradio oko tvornice cementa, no ne zna se u kojoj mjeri industrijska prošlost baca sjenu na zdravlje budućih generacija. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Osim toga što je zbog cementare mjesto na granici Kosova i Sjeverne Makedonije u narednih nekoliko decenija postalo poznato, ona je  učinila ono što i sve ostale tvornice drugdje. Zrak koji udišu stanovnici ovog gradića postao je zagađen te ujedno i opasan po zdravlje učenika obližnje škole. U mnogim se izvještajima navodi da je „Sharrcem“ jedan od najvećih zagađivača okoline na Kosovu, zajedno s termoelektranama na ugalj u Obiliću, tvornicom željeza i nikla „Ferronikeli“ u Glogovcu i industrijskim kompleksom „Trepča“ na sjeveru zemlje.

Iako se u kosovskoj javnosti često vode rasprave o štetnosti onečišćenja zraka po zdravstveno stanje djece, Ministarstvo obrazovanja nije u mogućnosti pružiti bilo kakve podatke o tome koje su školske ustanove smještene u neposrednoj blizini tvornica ili drugih teških zagađivača, dok se nadzor kvalitete zraka u školama dostupan javnosti vrši jedino kroz ad hoc inicijative organizacija civilnog društva.

Menduh Vlashi, direktor Uprave za obrazovanje Općine Elez Han, tvrdi da Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja nadzire kvalitetu zraka u O.Š. „Ilaz Thaçi“, ali je skeptičan u pogledu učinkovitosti tog procesa. Vlashi izdvaja da su službenici Ministarstva u školskom dvorištu postavili odgovarajuće uređaje za mjerenje nakon čega su pokušavali uvjeriti predstavnike Općine da se na osnovu rezultata praćenja može zaključiti da je stanje kvalitete zraka zadovoljavajuće.

„Zatražio sam od Ministarstva da mi dostavi izvještaj“, ističe Vlashi. „Rekao sam im da je onečišćenje toliko očigledno da ako ostavite auto na granici, odete u Skoplje i vratite se nazad, morat ćete ga prati sirćetom jer ga u protivnom nećete moći očistiti.“

Hemičar po struci, on dodaje i to da može osjetiti miris plinova kao što su sumpor-dioksid i ugljen-monoksid, koji dovode do otežanog disanja i ostalih problema disajnih puteva, respiratornih bolesti, pa čak i do preuranjene smrti.

Menduh Vlashi, direktor Uprave za obrazovanje Općine Elez Han, kaže da na temelju vlastitog iskustva može ustvrditi da je kvaliteta zraka na tom području ispod prihvatljivog standarda. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Vlashi je uvjeren da „Sharrcem“ nije dobar ni za školu, ni za djecu, niti za bilo kojeg građanina Elez Hana, no smatra i da svako od njih nerado govori o zagađenju u njihovom mjestu zato što se počelo naseljavati pošto je „Sharrcem“ izgrađen.

U skladu s tim, direktor škole i ostali mještani napominju da se stanje vremenom popravilo budući da su donijete odgovarajuće mjere te se prisjećaju vremena kada su enormne količine prašine koja se ispuštala iz dimnjaka trajno izbijelile crijep na krovovima okolnih zgrada.

U posljednjih nekoliko godina uvedena su ograničenja i za druge lokalne zagađivače. Žitelji ove industrijske zone saglasni su s tim da je „Shar-Salloniti“, tvornica zatvorena nakon rata, imala najštetnije posljedice po njihov život.

Ta je tvornica svojevremeno proizvodila crijep u čijem se sastavu nalazio azbest, sirovina koja se decenijama koristila pri izradi širokog spektra proizvoda, od građevinskog do materijala za izolaciju. Bolesti izazvane azbestom u 20. su stoljeću povećale zabrinutost javnosti, stoga su do devedesetih godina mnoge države ograničile ili pak u potpunosti zabranile njegovu upotrebu, imajući u vidu da su naučnici ukazivali na to da udisanje mikroskopskih čestica [azbesta] uzrokuje ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući i rak pluća.

Stanovnici Elez Hana i dalje s lakoćom mogu prepoznati na stotine stvari u njihovom okruženju koje sadrže azbest, od vode i sanitarnih cijevi do ukrasnih vaza za cvijeće. U medijskim izvještajima navodi se da je otprilike 100 bivših zaposlenika poduzeća „Sharr-Saloniti“ preminulo uslijed izloženosti ovoj opasnoj tvari, uz to da je znatno veći broj osoba s različitim zdravstvenim poteškoćama i onih oboljelih od raznih bolesti uzrokovanih prisustvom azbesta u njihovoj okolini. Nadležni organi nisu poduzeli nikakve korake kako bi se takav ishod spriječio.

Iako je općepoznato da je ovaj materijal u širokoj upotrebi na ovom području, Laçi je siguran da ni u zgradi O. Š. „Ilaz Thaçi“ ni u krugu škole azbesta nema. Ipak, to mišljenje nije moguće potvrditi bilo kojim do sada provedenim istraživanjem.

Nazim Laçi, direktor Osnovne škole „Ilaz Thaçi“ u Elez Hanu, mišljenja je da azbest u njegovoj školi nije prisutan, mada nije moguće doći u posjed zvaničnih informacije koje bi išle u prilog takvom stavu. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Štaviše, ne postoji nijedna studija niti baza podataka o školskim ustanovama čija bi infrastruktura mogla predstavljati ozbiljnu opasnost po zdravlje i blagostanje učenika i učitelja.

Član organizacije za nadgledanje obrazovanja „EdGuard Institute“, Rinor Qehaja, kaže da se među takvim objektima nalaze zapuštene zgrade starih škola u kojima su se pojavile plijesan i vlaga, ali i obrazovne ustanove kojima nedostaju zelene površine namijenjene za igru ili tjelovježbu.

„Nemam empirijsku podlogu za ovakve navode, no ukoliko biste proputovali Kosovo i posjetili nekoliko škola, shvatili biste o čemu govorim“, tvrdi on. „Problem leži u činjenici da je ovakvo stanje rizično po zdravlje djece, što se, nažalost, u potpunosti zanemaruje.“

Qehaja je samo jedan od brojnih obrazovnih stručnjaka koji ističu da ulaganje u izgradnju školskih ustanova već odavno ima funkciju političke investicije, a ne dugoročnog interesa za blagostanje mladih osoba. On smatra da ti radovi nisu usklađeni s procjenama vezanim za gustinu naseljenosti.

Demografski trendovi ukazuju na ruralni egzodus koji traje još od 1999. godine, odnosno od kraja rata, pri čemu se stanovništvo pomjera prema većim urbanim centrima. Zbog takvih su se migracija škole u pojedinim ruralnim područjima ispraznile, dok su se one u gradovima pretrpale u tolikoj mjeri da je nastavu potrebno održavati u tri smjene. Osim toga, prema posljednjim izvještajima, broj učenika u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama u zemlji smanjio se u posljednjih deset godina za 90 000.

Trenutnim Strateškim planom obrazovanja na Kosovu za period od 2017. do 2021. godine predviđena je izgradnja novih 25 osnovnih i srednjih škola. Međutim, na temelju nedavnog istraživanja K2.0 može se zaključiti da se ništa nije naučilo iz hroničnog nedostatka planiranja i koordinacije u pogledu otvaranja novih obrazovnih ustanova. Uprkos tome što je prva polovina perioda implementacije na izmaku, još uvijek nije finaliziran Investicijski plan školskih karata, to jest dokument kojim bi se trebalo odrediti da li je potrebno praviti nove škole. Time se dolazi do pitanje na kojem je temelju donijeta odluka da je potrebno izgraditi toliki broj novih školskih ustanova.

„Investiranje u škole kao „prostore“ primjer je mentalnog sklopa koji neposredno utječe na njihovu buduću kvalitetu. Naše škole vape za popratnom infrastrukturom, kuhinjama, ormarićima za učenike, bibliotekama i sportskim salama“, izdvaja Qehaja te dodaje da je s obzirom na „urbani haos“ u mnogim općinama jedini kriterij za odabir lokaliteta izgradnje objekata slobodan prostor. Faktori okoline i dalje su „periferni“.

„Veliki broj škola pravi se uz autoputeve. To direktno ugrožava sigurnost djece“, naglašava on.

Zamjena za ugalj

Što se tiče zdravlja i sigurnosti u školskim ustanovama, među najvećim problemima aktivista za zaštitu okoline i zdravlja već dugi niz godina je grijanje na ugalj.

Loženje uglja, kako u dvije termolektrane iz jugoslavenskog perioda u Obiliću, tako i u stambenim i u poslovnim prostorima, građanima Kosova odavno predstavlja relativno jeftin izvor energije, ali skriveni trošak ogleda se u kvaliteti zraka. Tokom zimskih mjeseci gradovi i općine širom zemlje uglavnom su prekriveni debelim crnim slojem smoga, a u najzagađenijim danima u medicinskim ustanovama redovno se bilježi značajan porast broja pacijenata s respiratornim tegobama.

Ugalj se godinama upotrebljava kao primarni izvor toplotne energije u mnoštvu kosovskih škola, s tim da predstavnici Ministarstva obrazovanja navode da je to donedavno bio slučaj čak u više od 200 školskih ustanova na teritoriji ove države.

Rinora Gojani iz Fondacije „Balkan Green“ kaže da se o temi unutrašnjeg zagađenja zraka rijetko govori u javnosti, iako su na meti prvenstveno djeca i adolescenti. „Onečišćenje zraka, u prvom redu onečišćenje zraka u zatvorenim prostorijama kojem pridonosi ugljeni dim, više utječe na djecu i mlade, odnosno na naročito osjetljiv dio stanovništva ako imamo u vidu njihovu dob. Na njih ovakvo zagađenje ostavlja dugotrajne posljedice“, tvrdi ona.

U posljednjih nekoliko godina raste zabrinutost o kvaliteti zraka, stoga su službenici Ministarstva životne sredine, kako su i kazali za K2.0, razgovarali s kolegama iz Ministarstva obrazovanja nastojeći riješiti rasprostranjen problem upotrebe uglja u školama.

Tek je u septembru protekle godine ministar obrazovanja, Shyqri Bytyqi, donio odluku kojom se korištenje uglja zabranjuje u svakoj od 954 osnovnoškolske i 122 srednjoškolske na Kosovu. Ministar je potom izjavio da je dužnost svake općine da provede tu odluku i pronađe zamjenske izvore toplotne energije s ciljem zaštite životne okoline.

„Među najvećim zagađivačima na ovom prostoru nalazi se ugalj. Zabrana njegove upotrebe u školskim i javnim ustanovama previše se odlagala, no ovaj je potez zaista bio neophodan“, ističe Dardan Abazi iz nezavisne grupe za strateško promišljanje „INDEP“. „Sagorijevanjem uglja u zrak se ispuštaju štetni plinovi poput ugljen-monoksida i ugljen-dioksida, što između ostalog uzrokuje bolesti disajnih puteva.“

Služeći se zakonskim pravom na uvid u javne dokumente, K2.0 je u novembru 2018. godine na adresu Ministarstva obrazovanja poslalo zahtjev za pristup bilo kakvim izvještajima ili podacima, u vezi s posljedicama zagađenja ugljem u školama, kojima su se zvaničnici ove institucije služili u donošenju navedene odredbe. U dopisima se nalazilo i pitanje kakav se oblik praćenja vršio da bi se osiguralo da općine upotrebljavaju alternativne izvore toplotne energije.

Ministarstvo nije dostavilo niti jedan izvještaj ili podatak, ali je Valmir Gashi, jedan od političkih savjetnika ministra, u svom odgovoru naveo da je odluka o zabrani loženja uglja u školskim ustanovama donijeta na zahtjev Ministarstva životne sredine.

Zarad pribavljanja informacija o tome da li se odluka implementirala, K2.0 je također kontaktiralo općine čije su obrazovne strukture dio kosovskog sistema, budući da školstvo u preostalim općinama još uvijek funkcionira u sklopu obrazovnog sistema Srbije. Svaki od predstavnika 21 općine, od njih 28 kojima su poslani upiti, odgovorio je da se u svakoj školi ugalj zamijenio drvetom.

U velikom broju odgovora napomenuto je da su se ovim putem dodatno opteretili općinski budžeti namijenjeni za obrazovanje. Tako je, naprimjer, Općina Glogovac bila primorana srezati ostale troškove vezane za obrazovne ustanove pa i odgoditi početak zimske sezone grijanja u tim ustanovama zbog obaveznog raspisivanja novog konkursa za nabavku drveta.

U odgovoru na pitanje na koji je način Ministarstvo obrazovanja pružalo pomoć u procesu prelaska na upotrebu drugih izvora toplotne energije, Gashi je kazao sljedeće: „Ministarstvo je spremno podržati općinske vlasti u njihovim zahtjevima. Ipak, njihova je dužnost da zatraže bolje alternative u pogledu načina grijanja, kao i da provjeravaju da li su takva rješenja uopće učinkovita u školskim ustanovama.“

Uprkos napretku ostvarenom na putu ka izbacivanju najgoreg zagađivača iz školskih prostorija, aktivisti za zaštitu životne sredine naglašavaju da, iako ova odredba predstavlja korak u pravom smjeru, loženje drveta ni u kom slučaju ne može biti trajno rješenje.

„Zamjenom uglja drvnom masom u velikoj mjeri se poboljšava kvalitet zraka, no time se onečišćenje ne eliminira dokraja. I dalje je prisutna emisija onečišćujućih tvari, posebno čestica PM 2.5“, objašnjava Gojani, misleći na mikročestice pri udisanju kojih se povećava rizik od oboljenja srca, pluća i disajnih puteva.

Gojani dodaje i da će ovakvo rješenje dodatno pogoršati problem ilegalne sječe šuma, imajući u vidu da će istovremeno porasti potražnja za drvetom. Šumokradice su na Kosovu do sada iskrčile na hiljade hektara šumskih područja, ostavljajujući za sobom razorne posljedice po okolinu. Šume su od neprocjenjive važnosti prevashodno jer pomažu u prečišćavanju zraka, a sprečavaju i eroziju tla te ublažavaju klimatske promjene.

Abazi tvrdi da se sagorijevanjem drveta emitira manje ugljen-dioksida nego sagorijevanjem uglja, dok je učinak na zdravlje gotovo identičan, ali napominje i da je loženje drveta uslovilo zabrinjavajuće krčenje šume u pojedinim krajevima Kosova.“U kontekstu naše zemlje, zamjena uglja drvetom nije primjer napretka, i s tim u vezi ne vjerujem da je drvo budućnost“, kaže on.

Povrh toga, ministarstva obrazovanja i životne sredine fokusirala su se na predmet dugotrajnih rasprava, ugalj, ne obraćajući pažnju na upotrebu ulja za loženje. Kao i u mnogim domaćinstvima i poslovnim prostorima koja nisu priključena na sisteme centralnog grijanja, u velikom broju škola lož-ulje je glavni izvor topotne energije.

I Abazi i Gojani saglasni su s tim da su loživa ulja, dugoročno gledano, izrazito opasna, zato što se njihovim sagorijevanjem u zrak ispuštaju plinovi štetni i po okolinu i po zdravlje. Osim toga, kvaliteta ulja za loženje koja se mogu kupiti na Kosovu gotovo da se i ne nadzire.

„Upotreba ulja za loženje treba se ograničiti i zabraniti budući da utječe na kvalitetu zraka, naročito izvan školskih ustanova“, ističe Gojani. „Iako je nivo zagađenja zraka u zatvorenim prostorijama [prouzrokovanog korištenjem lož-ulja] znatno manji u odnosu na onaj pri loženju uglja, takav kvalitet zraka ne može se u potpunosti zanemariti te u velikoj mjeri zavisi od vijeka i učinkovitosti toplinske tehnike.“

Službenici Općine Peć su za K2.0 rekli da se za zagrijavanje u nekim školama na području te općine upotrebljava drvo, a u ponekim i loživo ulje. S druge strane, predstavnici općina Kačanik i Kosovo Polje naveli su da u obje općine postoji po jedan vrtić u kojem se ulje koristi za iste potrebe.

Ipak, čini se da se uljem za loženje najčešće služe građani glavnog grada. Prema podacima iz decembra 2018. godine, lož-ulje se upotrebljavalo kao glavni izvor toplotne energije u 33 obrazovne ustanove u Prištini. Četiri godine ranije, u istom se gradu nastava morala obustaviti u ukupno 43 škole zbog toga što su testiranja pokazala da se u tim ustanovama koristi loživo ulje koje u sebi sadrži visok nivo sulfida.

Gojani i Abazi ponovo su istog mišljenja i kada se radi o ostalim alternativama. Oboje smatraju da su dostupna učinkovitija i ekološki prihvatljivija rješenja koja su za zdravstveno stanje ljudi prihvatljivija nego trenutni sistemi grijanja u školskim ustanovama.

Gojani također predlaže i ugradnju električnog grijanja zajedno s novom, modernom opremom poput toplotnih pumpi kojima se iskorištenost energije povećava na maksimum.

Abazi pak vjeruje da se odgovor može pronaći ukoliko se uzmu u obzir i niz drugih faktora. „Prije svega bi trebalo ulagati u energetsku učinkovitost i unutrašnje sisteme energetskog menadžmenta u školama“, objašnjava on i ukazuje da na to da bi škole istovremeno trebale izdvajati sredstva i za obnovljive energetske sisteme, čime bi se kod budućih generacija razvila svijest o zaštiti životne sredine.

„Tokom sunčanih dana bi solarni bili u mogućnosti proizvoditi električnu energiju koja bi se čuvala sve dok ne bi zatrebala za zagrijavanje školskih prostorija“, izdvaja on. „Pored toga, u školama bi se mogli ugraditi sistemi geotermalnog grijanja. Ne samo da su takvi sistemi izuzetno povoljni po okolinu i zdravlje, već i smanjuju troškove.“K

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Ova publikacija je izrađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost Kosovo 2.0 i ni na koji način se ne može smatrati kao stav Evropske unije ili BIRN-a i UNK.