Sa odbacivanjem od drugih Albanaca_ki, i to zbog načina na koji sam artikulisao svoju kulturu, prvi put sam se suočio u sedmoj godini života — dakle vrlo rano za člana izbjegličke porodice u dijaspori koji se tek pronalazi na idenitetskom planu. U potrazi za prihvatanjem, za inkluzijom, tad sam se, a i mnogo puta kasnije, susreo sa onima koji zastupaju uska i isključiva shvatanja o tome šta znači biti Albanac.

Rođen sam u kosovskoj porodici u Londonu, a moji roditelji su rođeni i odrasli u Prištini. Otac je Albanac porijeklom iz Dobrog Dola, seoceta na Malom Kosovu. Majka pripada porodici qytetara, kako ih zovu na albanskom, jednoj od onih starih gradskih familija u kojima se kroz historiju govorio turski jezik i u kojima su baštinjeni višeslojni identiteti.

To što sam rođen u Londonu dalo je novi sloj mojim identitetima, ali moja braća i sestre i ja smo kroz odgoj suštinski bili duboko vezani za Kosovo i albanski identitet. Oduvijek sam nastojao da glasno i jasno pričam o svojoj porodičnoj baštini te da skrenem pažnju na zemlju i kulturu koji su u Londonu, čini se, bili potpuno zanemareni.

Mada sam zahvalan roditeljima na tome što su donijeli tešku odluku i napustili Kosovo zarad bezbjednijeg i stabilnijeg života u Londonu, biti kosovski Albanac ponekad nije bilo lako. Kako su britanski političari_ke te analitičari_ke i dali do znanja skorašnjim ksenofobnim izjavama, Albanci_ke nisu baš uvijek dobrodošli u Veliku Britaniju. Prema tome, uvijek mi je bilo naročito mučno kada bi drugi Albanci_ke osporavali ono što jesam.

U takvoj jednoj situaciji sam se prvi put našao u drugom razredu osnovne škole. Učiteljica nam je zadala zadaću da svako nacrta zastavu zemlje iz koje potiče te da pripremi neke zanimljivosti koje će podijeliti sa odjeljenjem.

Sutradan sam sa ponosom stao pred odjeljenje istakavši crveni barjak sa dvoglavim albanskim orlom ispod kojeg sam napisao: “Kosova” (u tom periodu, početkom 2000-ih, Kosovo je bilo protektorat Ujedinjenih nacija). 

“Glavni grad Kosova je Priština, pravimo ukusno jelo koje se zove flija…”, započeo sam izlaganje, ali me je učiteljica prekinula. Strogim glasom mi je rekla: “Arbëre, to je zastava Albanije, a ne Kosova.” Srce mi se steglo i cijelo odjeljenje je prasnulo u smijeh. Dvoje kolega iz Albanije iskoristilo je priliku za upadicu. “Da, to nije zastava Kosova, nego Albanije”, podrugljivo su uzviknuli.

Znam da se u ovom slučaju radilo o djetinjariji, ali mene drugi pripadnici_e albanske zajednice nisu samo tad omalovažili — to se nastavilo i kad sam odrastao. Slično vidim u načinu na koji Albanci_ke ponekad srozavaju kulturno izražavanje drugih, očitovali to oni kroz hranu, narječje i običaje iz svog kraja, imena koja daju djeci ili vjerska uvjerenja koja imaju.

Izgleda da pojedini žele da standardizuju, ukalupe albansku kulturu i tako izbrišu različitosti u pogledu izražavanja identiteta u različitim kontekstima. Albanci_ke su autohtono stanovništvo Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije i Grčke. Svaka od tih zajednica posjeduje regionalne specifičnosti u načinima na koje izražava svoj identitet, što često ima veze sa načinima na koje se stanovništvo prilagodilo lokalnom kulturno-političkom pritisku.

Sjećam se da su me drugi Albanci_ke ponekad gledali sa gađenjem nakon što bih im otkrio da moja majka potiče iz turkofone porodice. Sama pomisao na to ih je vrijeđala. Kasnije bi drugi od mene tražili da nikako ne pričam o povijesti svoje porodice, da zabašurim iskustva djedova i baka.

A zašto? Zato što sam za njihov ukus preotvoren u vezi sa svojim porijeklom sa majčine strane kao i sa pripadajućim iskustvima koja odstupaju od njihovih shvatanja o kulturnoj čistoti. Govorili su mi da to znači da mi je krv “nečista”, da nisam “pravi” Albanac i da su moji preci bili “slabi” zbog toga što su se služili jezikom “kolonizatora”.

To su samo neki od narativa s kojima sam se susretao kod onih ljudi što neće da razumiju okolnosti svojstvene Kosovu, što neće da razumiju otkud svi ti različiti aspekti kulture moje porodice. Primjera radi, moja majka potiče iz porodice muhaxherija, albanskih izbjeglica iz današnje južne Srbije — krajem 19. stoljeća, po protjerivanju iz srpske države koja se tad širila, njeni preci su se naselili u Prištini. Pošto se u poznom osmanskom i periodu između dva svjetska rata nisu mogli obrazovati na albanskom jeziku, odlučili su da upišu škole  na turskom i tako postali dio gradske turkofone kulture.

No, koliko god sam se trudio da historiju svoje porodice objasnim i pojasnim sunarodnicima_ama Albancima_kama u Velikoj Britaniji — kojih je većina porijeklom iz Albanije — moje kosovsko porijeklo drugi su do sada koristili kao izgovor da me odbace i da diskredituju moje albanstvo.

Na slične stavove nailazim i kada je riječ o mom religijskom porijeklu.

Islam mi je lično oduvijek bio važna komponenta u odnosu sa Kosovom i sopstvenom kulturom. I dan-danas me preplavi nostalgija kad god se sjetim kako je moja baka učila Kuran, kad se sjetim proslava Bajrama i milozvučnog ezana koji se širio iz prištinskih munara.

Izrazi kao što su mashallah i ishallah/inshallah uobičajeni su u mom rječniku, kao što je slučaj i kod većine osoba sa Kosova. Međutim, kad bih ih upotrebljavao u društvu pripadnika_ca određenih albanskih zajednica, bili bi dočekani sa prezirom. Ljudi bi mi govorili: “Ti nit si Arap nit si Turčin — mi smo Albanci, Evropljani, nismo kao oni.”

Albanci_ke su raznoliki po pitanju vjeroispovijesti. Među nama ima muslimana_ki, katolika_kinja i pravoslavaca_ki, a i ateista_kinja. Sve to je sasvim uredu. Religijski pluralizam i zastupljenost različitih mišljenja su značajke naše kulture kojima se treba ponositi. Međutim, islamofobija je postala sve intenzivniji trend u našim zajednicama, pri čemu neki pokušavaju da bilo šta što ima dodirnih tačaka sa islamom definišu kao nešto nevezano za “autentično” albanstvo. Ipak, islam se ne može tek tako odvojiti od mog šireg albanskog kulturnog izražaja, a to, siguran sam, isto tako važi za Albance_ke katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Bez obzira na vjersko-religijski identitet, svi smo i dalje Albanci_ke, što je predivna odlika naše kulture.

Međutim, sve više se stiče utisak da je islamofobija normalizovana pojava, a primijetio sam da pojedini Albanci_ke uzimaju sebi za pravo da diriguju religijskim identitetom kao i kolokvijalnim izrazima koje moja porodica upotrebljava već generacijama. I to preduzimaju u sklopu napora da se Albanci_ke odvoje od muslimana_ki u drugim krajevima svijeta, koje “dežurna policija” često predstavlja kao nazadne ili pak inferiorne te nedovoljno evropski ili zapadno orijentisane. To je islamofobija traljavo uvijena u “dekolonijalizam”. Kritičko razmatranje albanske historije i načina na koje su naši identiteti nastajali itekako je neophodno, ali zahtijevati od osoba da se pridržavaju strogih kriterija albanstva kako bi ih se moglo smatrati vjerodostojnima ili čistima ne samo da nije izvodivo, nego i pogrešno.

Unutrašnjim kulturološkim ratovima crtaju se nepotrebne granice. Ja sam odgajan u takvom duhu da budem svjestan raznolikosti naše zajednice, voleći tu raznolikost i želeći da je bolje upoznam. Umjesto da jačamo albansku solidarnost i kulturno bogatstvo, ekskluzivistički narativi o autentičnosti i identitetu samo nas slabe. Moramo pokrenuti interni razgovor zasnovan na razumijevanju, empatiji, poštovanju i uzajamnoj afirmaciji.

Svi možemo egzistirati kao Albanci_ke koji njeguju međusobne sličnosti, a da pritom slavimo međusobne različitosti te imamo u vidu različite pozadine. Dosta je bilo onog: “Ja sam više Albanac/ka nego ti jer x/y/z”. Pojam solidarnosti ugrađen u često korištenu izreku jemi një (“jedno smo”) trebalo bi da ujedinjuje našu zajednicu. I istina je da smo jedno — pripadamo jednoj te istoj etnolingvističkoj grani, ali ima nas raznih. 

Jedinstvo Albanaca_ki ne podrazumijeva nužno jednoobraznost svih naših proživljenih iskustava i artikulacija kulture. Pokušajima izbjeljivanja ili potpune standardizacije albanske moglo bi doći do neželjenog udaljavanja ljudi od njihove kulture. Kako bismo postali jači kao zajednica, ne moramo stvarati stroga i isključiva pravila, već okruženje koje će biti inkluzivno za sve.

Tim internim raspravama na polju kulture više ne dozvoljavam da utiču na moj odnos prema etničkoj pripadnosti — moj odnos prema mojoj kulturi pripada samo meni i niko i ništa mi to ne može oduzeti. Jedan dio Albanaca_ki se možda neće pronaći u pojedinim aspektima mog kulturnog izražavanja, ali jedan dio hoće. I to je sasvim uredu, ali hajde da o tome diskutujemo, a ne da jedni druge potkopavamo.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0