U detalje | Balkans

Utvrđene kapije Balkana

Piše - 26.02.2021

Kako države koje nisu članice EU postaju deo evropske tvrđave.

Slovenački policajac Marko Gašperlin dobio je prvi mandat na mestu predsedavajućeg Upravnog odbora Fronteksa (Frontex) na proleće 2016. Imenovan je manje od dva meseca ranije, kada je slovenački premijer Miro Cerar otputovao u Severnu Makedoniju da prenese poruku iz EU da će se migrantska ruta kroz Balkan — takozvana Balkanska ruta — uskoro zatvoriti.

“Severna Makedonija je bila prva zemlja spremna da sarađuje [sa Fronteksom] na zaustavljanju stampeda koji smo 2015. imali širom Zapadnog Balkana”, Gašperlin je izjavio za K2.0 u intervjuu septembra 2020, kada smo se sreli u glavnoj policijskoj stanici u Ljubljani.

“Stampedo” se odnosi na više od jednog miliona ljudi koji su 2015. i početkom 2016. ušli u Evropsku uniju u potrazi za azilom, od kojih je većina putovala Balkanskom rutom. Veliki broj je bio iz Sirije, ali i iz drugih zemalja sa globalnog juga, u kojima su ljudska prava ponekad maglovit koncept.

Prema Gašperlinovim rečima, primarno interesovanje Agencije za evropsku graničnu i obalsku stražu EU odnosi se na kontrolisanje kretanja ljudi koje on naziva “ilegalnim”.

Imajući u vidu brojne navode ljudskopravaških organizacija, Fronteks bi i sam mogao da bude učesnik nezakonitih aktivnosti time što učestvuje u lancu za fizičko odbijanje (push-back chain) koji služi uklanjanju ljudi sa teritorije EU pre nego što dobiju mogućnost da iskažu interesovanje za dobijanje azila.

EU je u martu 2016. napravila dogovor sa Turskom o zaustavljanju protoka ljudi prema Evropi, a Fronteks je postao još aktivniji u Egejskom moru. No, četiri godine nakon što je imenovan na funkciju, krajem 2020, Gašperlin vodi radnu grupu Fronteksa koja će se baviti navodima da su njihovi službenici kršili ljudska prava. Nikakvi primeri nedoličnog ponašanja dosad nisu ustanovljeni, a krajem februara je bio rok za podnošenje konačnog internog izveštaja Fronteksa. 

Fronteks je u poslednjim godinama na granicama EU postao još primetniji. Međutim, nekoliko istraga se trenutno vodi o navodima da su kršili ljudska prava migranata. Fotografija: Medijski centar Fronteksa.

Nakon što su na leto i jesen 2020. u javnosti izneti pomenuti navodi, pojedini članovi Evropskog parlamenta pozvali su na ostavku direktora Fronteksa, Fabrisa Ledžerija (Fabrice Leggeri), dok je evropski zaštitnik građana najavio pokretanje postupka o učinkovitosti mehanizma ove agencije za obradu žalbi, kao i o njihovoj upravi.

Kontrolna radna grupa za Fronteks Evropskog parlamenta osnovana je da sprovede sopstveni postupak, istražujući “poštovanje ljudskih prava i usaglašenost sa njima”, upravne organe, kao i transparentnost i odgovornost u radu. Ova radna grupa je zvanično počela da radi 23. februara, dok se očekuje da će ispitivanje sa ciljem utvrđivanja činjenica potrajati četiri meseca.

Godina 2021. započela je sa brojnim navodima i otkrićima.

Kancelarija EU za borbu protiv prevara (OLAF) je januara 2021. potvrdila da sprovodi istragu o navodima o zlostavljanju i nedoličnom ponašanju u Fronteksu, kao i o činovima fizičkog odbijanja migranata preko granica EU.

Već se godinama gomilaju slične optužbe za kršenje ljudskih prava u vezi sa Fronteksom. Hjuman rajts voč (Human Rights Watch) je 2011. objavio izveštaj pod nazivom “Prljave ruke EU”, gde su dokumentovali maltretiranja migranata u pritvoru u Grčkoj.

Razne ljudskopravaške organizacije i brojni mediji već duže vremena izveštavaju kako  Fronteks pomaže Libijskoj obalskoj straži da pronađe i vrati ljude koji pokušavaju da dođu do Evrope. Nakon što ih povuku nazad, te ljude drže u zloglasnim pritvorskim logorima koji rade uz podršku EU.

Ipak, lideri EU ne odustaju od ideje o širenju Fronteksove misije, pa tako prave dogovore sa vladama balkanskih država koje nisu članice EU o njihovom učešću u sprečavanju migracija.

Fronteksov plan trenutno podrazumeva raspoređivanje do 10.000 graničnih čuvara na spoljnim granicama EU do 2027.

Policijski nadzor Evrope

Sa sedištem u Poljskoj, Fronteks je osnovan 2004, ali nije bio toliko primetan u javnosti u prvoj deceniji svog postojanja. To se promenilo 2015, kada je Evropska komisija (EK), da bi uspostavila bolju kontrolu nad bezviznim šengenskim prostorom u Evropi, proširila mandat agencije s namerom da Fronteks preobrazi u potpuno osposobljenu Agenciju za evropsku graničnu i obalsku stražu. Oni su sa te pozicije zvanično počeli da rade oktobra 2016, na bugarskoj granici sa Turskom.

Teritorija koju pokrivaju se u proteklim godinama širila, a sam čin je predstavljen kao vid saradnje sa susednim zemljama, čiji je glavni cilj “da se osigura primena evropskog integrisanog upravljanja granicama”.

Kao jedna od glavnih migrantskih ruta u pravcu Evrope, Balkan je postao glavni region od interesovanja za Fronteks.

Budžetska sredstva opredeljena za njihov rad takođe masovno rastu, od oko šest miliona evra 2005. do 460 miliona evra 2020. Prema postojećim planovima, očekuje se da će agencija još rasti, pa se smatra da će se do 2027. na Fronteks potrošiti do 5,6 milijardi evra.

Kao jedna od primarnih migrantskih ruta na putu kroz Evropu, Balkan je postao glavni region od interesovanja za Fronteks. Tesna saradnja sa vladama regiona sve je intenzivnija od 2016, posebno preko projekta “Regionalna podrška upravljanju zaštitom osetljivih migracija na Zapadnom Balkanu i u Turskoj”.

Da bi povećao svoju moć u ovoj oblasti, Fronteks je promovisao “statusne sporazume” sa državama regiona, dok je EK, preko svog Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA), opredelila 3,4 miliona evra za dvogodišnji period, od 2019. do 2021. godine, za potrebe jačanja granica.

Prva balkanska zemlja koja je 2018. unapredila svoj sporazum o saradnji sa Fronteksom na nivo statusnog sporazuma bila je Albanija; zajedničke policijske operacije na jugoistočnoj granici sa Grčkom započete su na proleće 2019. Prema slovu ovog sporazuma, Fronteks ima pravo obavljanja svih dužnosti granične policije na teritoriji koja ne pripada Evropskoj uniji.

Fronteksov statusni sporazum sa Albanijom praćen je sličnim sporazumom sa Crnom Gorom, koji je na snazi od jula 2020.

Potpisivanje statusnog sporazuma sa Severnom Makedonijom u oktobru 2020. blokirala je Bugarska, dok je za potpisivanje dogovora sa Bosnom i Hercegovinom neophodno da se izdaju još neka odobrenja; sporazum sa Srbijom čeka na ratifikovanje u beogradskom parlamentu.

Albanija je samo jedna od zemalja regiona koje su dozvolile Fronteksu da čuva njihove granice. Fotografija: Medijski centar Fronteksa.

“Aktuelni zakonodavni okvir predstavlja posledicu situacije nastale između 2014. i 2016. godine”, kaže Gašperlin.

Podvlači da žali zbog toga što je mogućnost saradnje sa državama koje nisu članice EU u zamenu za “ilegalce” na kraju izbačena iz Fronteksovog mandata, a nakon intervencije evroparlamentaraca. U 2019. je uvedeno više izmena u funkcionisanje Fronteksa, u koje se ubraja i uklanjanje stavke o “pokretanju intervencija za vraćanje u treće zemlje”, a usled činjenice da mnoge od ovih zemalja nemaju blistavu prošlost kada su u pitanju vladavina prava i poštovanje ljudskih prava.

“Konkretno, to znači da ilegalci koji se nalaze u BiH — da EU može da plaća za njihov smeštaj, da Fronteks može samo malo da pripomogne sa alatkama koje poseduje, ali Fronteks ne može ništa da učini kada je reč o povratku”, Gašperlin kaže.

Utvrđivanje granica

Postepeno uvođenje statusnih sporazuma podrazumeva zamenu i ažuriranje postojećih dogovora o policijskoj saradnji koji su već na snazi u državama koje nisu članice EU.

U godinama za nama, države-članice EU su potpisale razne bilateralne sporazume sa državama širom sveta, među kojima su i neke iz balkanskog regiona. EU je sama ispregovarala dodatne dogovore, dok je Fronteks na svom veb-sajtu izlistao 20 “radnih aranžmana” sa raznim državama koje nisu članice.

Na osnovu postojećih Fronteksovih radnih aranžmana, razmena informacija i obavljanje “savetodavnih” poseta službenika Fronteksa — što podrazumeva i rad na graničnim prelazima — već se uveliko primenjuju na granicama između Balkana i EU.

Novi statusni sporazumi dozvoljavaju zvaničnicima Fronteksa da čuvaju granice i obavljaju policijske zadatke na teritoriji zemlje sa kojom je sporazum potpisan, dok domaći sudovi pomenutih država nemaju nadležnost nad Fronteksovim osobljem.

Poredeći bilateralne sporazume sa statusnim sporazumima, Marko Gašperlin objašnjava da će individualne države-članice EU, pošto Fronteks preuzme određene dužnosti, moći da izbegnu administrativni i finansijski teret “bilateralne solidarnosti”.

“Aktuelne policijske akcije osnažuju kriminalce i organizovani kriminal.”

Jasmin Redžepi, Legis

Radoš Đurović, direktor Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila (CZA), koji u Srbiji radi sa migrantima, dovodi u pitanje tvrdnju da će Fronteksovo prisustvo u regionu omogućiti bolju kontrolu, jer se smatra da bi navodni činovi ranije sprovedenog nasilja mogli samo da pogoršaju situaciju.

“Cilj EU jeste da poveća graničnu kontrolu i smanji broj osoba koje prelaze legalno ili ilegalno”, Đurović kaže u telefonskom intervjuu za K2.0. “Poznato nam je da nasilje ne može da zaustavi prelaske. Tako se samo povećava stepen nasilja kome su ljudi izloženi.”

U tom smislu, Jasmin Redžepi iz skopske nevladine organizacije Legis tvrdi da aktuelni fokus EU na policijski nadzor na granicama samo služi tome da ljude uhvati u klopku i zadrži u ovom regionu.

“Tako nastaju dodatni problemi, patnja i smrt”, kaže on. “Ljudi su primorani da se za pomoć obrate kriminalcima. Aktuelne policijske akcije osnažuju kriminalce i organizovani kriminal.”

Redžepi smatra da ovaj region služi kao neka vrsta ljudskog filtera za EU.

“Sa bezbednosne tačke gledišta, u pitanju je solidarnost sa domaćim vlastima. Međutim, na terenu se na taj način veći broj izbeglica ometa na putu ka centralnoj Evropi”, podvlači Redžepi.

“Privremeno se zaglave. EU to naziva propisom, ali oni samo odgađaju njihov dolazak u EU i u većoj meri krše ljudska prava, evropske i međunarodne zakone. Na samom kraju, ljudi pređu ili lakše umru na tom putu.”

EU optužena da eksternalizuje probleme

Promenljivi obrazac migracionih kretanja je u očima EU označio trenutak kada se počelo sa povećanjem bezbednosti na granicama širom regiona, i to jačanjem saradnje sa pojedinačnim državama.

Kopnenu balkansku rutu u pravcu Zapadne Evrope oduvek su koristili ljudi u pokretu. Ona je u proteklih nekoliko godina još češće u upotrebi zato što je promena pristupa u nadzoru na granicama i spasilačkim aktivnostima na centralnom Mediteranu učinila da prelazak morem postane još smrtonosniji.

Kada su u pitanju zemlje regiona, u različitim fazama obećanog i dalekog članstva u EU, to što stupaju u partnerstvo sa Fronteksom tumači se kao iskazivanje posvećenosti saradnji sa ovim blokom država.

“Kada vlasti regiona sarađuju na zaustavljanju ljudi da pređu u EU, one se nadaju dodatnim benefitima na drugim mestima”, kaže Radoš Đurović iz srpske organizacije CZA.

U opticaju su i druge povlastice. Jasmin Redžepi iz Legisa pojašnjava da policija iz država-članica EU često za sobom ostavlja opremu koju zatim koristi nedovoljno opremljena lokalna policija.

“Možda Evropa nema dovoljno moći da utiče na situaciju u udaljenim mestima, odakle kreću migracije, ali ona može da utiče na svoje granične regione.”

Radoš Đurović, APC

Ipak, izrečene su i brojne kritike na račun pristupa EU primenjenog na Balkanu i drugim mestima. Mnogi optužuju uniju da pokušava da eksternalizuje svoje granice i izbegne odgovornost tako što će ozbiljne probleme da prenese drugde.

Prema istraživanju Violete Moreno-Laks (Moreno-Lax) i Martina Lemberga-Pedersena, koji su analizirali posledice pristupa EU upravljanju granicama, radnje ovog bloka predstavljaju “raspršivanje zakonskih obaveza” koje nije “etično i pravno održivo prema međunarodnom pravu”.

Istraživači su ustanovili da je jedan rezultat taj da “represivne snage” u trećim zemljama stiču položaj važnih sagovornika za saradnju, dok stanje demokratije i ljudskih prava postaje “sekundarno ili pak sasvim nevažno”.

Radoš Đurović iz CZA je saglasan sa tom ocenom, rekavši da se približavamo situaciji u kojoj se ograničava moć zakona i međunarodnih normi koje služe prevenciji ilegalne upotrebe sile.

“Možda Evropa nema dovoljno moći da utiče na situaciju u udaljenim mestima, odakle kreću migracije, ali ona može da utiče na svoje granične regione”, kaže on. “Problematične su promene kojima su, kako vidimo, države podvrgnute — u šta se ubrajaju i fizička odbijanja (push backs) i nasilje.”

Igra po čijim pravilima?

U posebne anomalije viđene u statusnim sporazumima spada i ona prema kojoj se albanska policija našla u pratnji Fronteksa radi bolje kontrole južne granice, i to u isto vreme kada mnogi građani Albanije pokušavaju i sami da dopru do EU na ilegalne načine.

Upitan o ovom očiglednom paradoksu, Marko Gašperlin kaže da se “ne seća da je među ilegalcima bilo Albanaca”.

Fronteksovi predstavnici tvrde da prisustvo ove agencije unapređuje profesionalnost na svim mestima na kojima deluju. Međutim, Fronteks je optužen za to da pruža pomoć u sprovođenju akcija fizičkog odbijanja migranata i za brojne druge prekršaje. Fotografija: Medijski centar Fronteksa.

Međutim, Fronteksova analiza rizika za 2020. stavlja Albaniju među prvih pet zemalja za čije je građane u prethodne dve godine izdat nalog o povratku u matičnu zemlju; takođe, Albanija je druga po redu zemlja čiji su građani zaista i vraćeni kući. Podaci Eurostata za 2018. i 2019. takođe stavljaju Albaniju na 11. mesto među zemljama iz kojih dolaze oni koji prvi put traže azil, i to pre Somalije i Bangladeša, a ispred Maroka i Alžira.

Premda je moguće da su mnogi od ovih albanskih građana ušli u države-članice EU redovnim putem — a pre nego što im je izdat nalog o vraćanju u matičnu zemlju zbog razloga tipa kršenje viznih uslova — ljude u pokretu iz Albanije često je moguće sresti duž Balkanske rute, a prema rečima aktivista koji rade u ovoj oblasti.

U međuvremenu, drugi migranti se žale na to da su izloženi nezakonitom fizičkom odbijanju na albansko-grčkoj granici, iako na ovom području nema dovoljno instrumenata za praćenje dešavanja, pa ove tvrdnje nisu potvrđene.

Sa sedištem u Srbiji, Centar za razvoj socijalnih politika KlikAktiv analizirao je sporazum koji Beograd treba da potpiše za potrebe Fronteksovih operacija, a koji je još na čekanju.

Iz organizacije upozoravaju da povećanje prisustva oružanih policijskih snaga Fronteksa, koje su navodno učestvovale u nasilju i zloupotrebi položaja, predstavlja recept za katastrofu, posebno zato što će one imati imunitet od domaćih sudova zaduženih za krivične i građanske postupke.

To podrazumeva i da će promene u zakonodavnom okviru omogućiti integraciju sistema podataka i brze deportacije bez odgovarajućih zaštitnih mera.

Policijske aktivnosti prilikom obezbeđivanja granica u velikoj meri zavise od informaciono-tehnoloških sistema EU, u koje se podaci i pohranjuju. Međutim, zakoni EU sadrže manji broj zaštitnih mera za obradu podataka stranaca nego što je to slučaj za građane EU, čime se stvara segregacija u pogledu zaštite podataka.

Agencija EU za osnovna prava upozorava da bi uspostavljanje invazivnijeg sistema za nedržavljane EU moglo da rezultira diskriminacijom i pogrešnim predstavljanjem podataka koji bi potom mogli da “prodube već postojeće predrasude o navodnim vezama između tražilaca azila, migracija i broja krivičnih dela”.

U pitanju su standardi

Fronteks naglašava da su na snazi kodifikovane zaštitne mere i unutrašnji mehanizmi za ulaganje žalbi.

Prema statusnim sporazumima, kršenje osnovnih prava, kao što su pravila o zaštiti podataka ili princip zabrane proterivanja ili vraćanja silom (non-refoulement) — čime se sprečava prisilno vraćanje pojedinaca, kroz fizičko odbijanje ili druga sredstva, u zemlje u kojima su izloženi opasnosti — ubraja se u razloge zbog kojih obe strane mogu da obustave ili prekinu saradnju.

Fronteks je u januaru raspustio svoju misiju u Mađarskoj pošto ova država-članica EU nije sprovela odluku Suda Evropske unije. Ovaj sud je u decembru 2020. ustanovio da su mađarske granične vlasti prekršile zakon EU ograničivši pristup svom azilantskom sistemu i sprovodeći nezakonita fizička odbijanja ka Srbiji.

Marko Gašperlin tvrdi da Fronteks unapređuje profesionalne policijske standarde svuda gde je prisutan.

Međutim, istraživači iz oblasti ljudskih prava i aktivisti dovode u pitanje tvrdnje o podizanju standarda u radu.

“Bilo bi iluzorno očekivati da se čitava EU uzdigne na švedski nivo poštovanja ljudskih prava i visokih standarda.”

Marko Gašperlin, Frontex

Jasmin Redžepi kaže da je prva žalba na rad stranih policajaca — koju je njegova NVO Legis podnela kod makedonskih vlasti i međunarodnih organizacija — bila protiv slovenačkog policajca koji je tu raspoređen na osnovu bilateralnog sporazuma; žalba se odnosila na navode o neprofesionalnom ophođenju prema migrantima.

“Trenutno je takva situacija da ljudi ilegalno prelaze, a policija ih ilegalno fizički odbija”, kaže Redžepi. “Trebalo bi da imaju mogućnost da zatraže azil, ali to ne mogu da urade, jer policija odbija ljude preko granice.”

Gašperlin je za K2.0 izjavio da je prirodno da postoji varijacija u standardima rada između policijskih snaga iz različitih zemalja.

Prilikom regrutovanja osoblja, Fronteksova namera je bila da angažuje policajce ili osobe sa iskustvom rada na granici ili u vojsci. Prema Gašperlinovim rečima, regruti u nesrazmernom broju potiču iz Rumunije i Italije, dok je manji broj onih iz severnih država-članica, “gde su standardi i plate viši”.

“Bilo bi iluzorno očekivati da se čitava EU uzdigne na švedski nivo poštovanja ljudskih prava i visokih standarda”, kaže on. “Još nije zabeležen slučaj da je EU izbacila nekog svog člana, iako je bilo raznolikih primera kršenja ljudskih prava.”

Branioci ljudskih prava iz regiona upozoravaju da ono što se dešava na granicama širom Balkana odražava potrebe i ciljeve EU. Fotografija: Medijski centar Fronteksa.

‘Praćenje iz vazduha’

Hrvatska je jedna od država-članica EU čija je policija optužena za ozbiljno kršenje ljudskih prava izbeglica i migranata, u šta se ubraja i mučenje.

Uprkos ovim navodima, hrvatska Akademija Ministarstva unutrašnjih poslova je januara 2020. izabrana za predvodnika prvog Fronteksovog treninga za učesnike iz policijskih formacija zemalja koje se nalaze na Balkanskoj ruti.

Sem na drugim mestima, Fronteks je prisutan i u Hrvatskoj, na granici Evropske unije sa Bosnom i Hercegovinom.

Kada je upitan o brojnim izveštajima međunarodnih nevladinih organizacija i grupa, kao i državne zaštitnice građana Lore Vidović i Saveta Evrope, o masovnom kršenju ljudskih prava na hrvatskim granicama, Gašperlin odbija precizan odgovor.

“Fronteks pomaže Hrvatskoj u praćenju situacije iz vazduha”, rekao je. “To je sve.”

Gašperlin je kazao da je obaveza agencije u kojoj radi samo da obavesti Hrvatsku onda kada se otkrije da se ljudi približavaju granici iz pravca Bosne. Upitan o tome da li Fronteks prati šta se dešava sa ljudima čim ih hrvatska policija pronađe, imajući u vidu sve teže optužbe na njen račun, on odgovara ovako: “Iz vazduha to može da bude teško. Ne znam da li avion iz vazduha to može da prati.”

Zamoljen da detaljnije odgovori, on je odbio da prokomentariše.

Međutim, sve je teže dokazati tvrdnju da o tome ništa ne znaju. Nedavno saopštena izjava o stanju granica EU, koju je dala pomoćnica visokog komesara UNHCR-a za zaštitu, Džilijan Trigs (Gillian Triggs), glasi ovako: “Fizička odbijanja [na evropskim granicama] se sprovode na nasilan i očigledno sistematičan način.”

Radoš Đurović iz srpskog CZA ističe da Fronteks mora da je upoznat sa navodnim prekršajima.

“Postavlja se pitanje: Da li oni žele da ih istraže i spreče?” pita se on. “Svi koji su prisutni na terenu znaju da se nasilje dešava i ko su počinioci.” 

“Najmanje što bi EU trebalo da učini jeste da se pobrine za to da njena politika ne pretvori region u plodno tle za kriminalce i organizovani kriminal.”

Jasmin Redžepi, Legis

Čini se da Upravni odbor Fronteksa nije zabrinut za upozorenja o tome da stroga i nasilna politika EU na granicama povećava prefinjenost i brutalnost krijumčara, dok tehnološka “rešenja” i militarizacija sa sobom donose prikrivene interese i još brojnije potencijalne prekršaje u sferi ljudskih prava.

“Ako putovanje od Turske do Nemačke postane preskupo, onda se ljudi neće odlučiti da na njega krenu”, kaže Gašperlin, opisujući posao koji obavlja Fronteks.

“Radimo posao koji radimo. Tako da ljudi ne mogu prosto da dođu ovde, sednu i kažu — ‘evo mene, sada me vodite u Nemačku’, kao što bi neki to hteli. Ili — ‘evo mene, dajte azil, a sada me vodite u Postojnu ili Ljubljanu, gde će me nahraniti, zbrinuti, a potom ću sesti na autobus i otići u Minhen, gde ću ponovo da zatražim azil’. To bi bila minimalna cena.”

Zastupnici ljudskih prava iz regiona, kao što je Jasmin Redžepi, nemaju ni najmanju sumnju da ono što vide na terenu odražava potrebe i ciljeve EU.

“Mi smo samo most”, kaže Redžepi. “Najmanje što bi EU trebalo da učini jeste da se pobrine za to da njena politika ne pretvori region u plodno tle za kriminalce i organizovani kriminal. Potrebni su nam legalni, regularni prolazi i procedure da bi se ljudi prijavili za azil, a ne nezakonita i nasilna fizička odbijanja. 

“Ako pričamo o bezbednosti, onda ne možemo isključivo da govorimo o bezbednosti granica. Moramo da govorimo i o bezbednosti ljudi.”

Naslovna fotografija: Medijski centar Fronteksa.

KOMENTARIŠI