Od konkurentskih filmova ovogodišnjeg izdanja DokuFesta, mnogi su bili posebno zaintrigirani kratkim filmom iz Albanije pod nazivom „Verbalno korektno.“ (“Verbalisht korrekt”) U režiji Leutrim Voka iz Makedonije, film se bavi šokantnim događajem koji se desio za vrijeme albanskog diktatorskog režima.

Zvanični sinopsis filma, koji je predstavljen po prvi put ovog ljeta u Prizrenu, kaže: „46 godina kasnije, Muharem (Muharrem) Protoduari, mladić osuđen na 20 godina zatvora zbog slušanja strane muzike, priča priču o tome kako je postao dio suđenja koje su organizovali istražitelji komunističkog režima u Albaniji.“

Vokaov poduhvat je vrlo hrabar. Suočavajući se sa prošlošću, pokušavajući da skine prašinu, budi zvijer iz sna i učini je da sjedi prekrštenih nogu među ljudima koji još uvijek imaju svježu uspomenu na teror diktature; da analiziraju, razumiju ili čak na jednostavan način opišu 45-godišnju histeriju albanskog društva – za to je potrebna hrabrost.

To je težak poduhvat koji rizikuje da degradira u egzotičnu dramu koja ne prenosi nikakvu poruku osim romantike. Ali, ponekad bioskop uspjeva isprovocirati javnu svijest, promijeniti ili nametnuti uvjerenje uz objašnjenje bez emocija, uspjeva podstaknuti prava pitanja i podstaći kritičko razmišljanje/osvrt.

Šta je istina koju Voka pokušava da nam objelodani u ovih 10 minuta? Hodžino (Hoxha – Enver Hodža vrhovni vođa Narodne Republike Albanije) namješteno suđenje? Činjenicu da ljudi mogu biti progonjeni za slušanje strane muzike? Paranoju totalitarnog sistema? Ličnu istoriju Muharema i njegove porodice? Muharemov odnos prema njegovoj prošlosti?  

Odgovor je nejasan, ali pojavljuje se jedna činjenica: Muharem nije bio osuđen jer mu se dopala strana muzika.

Tokom tog perioda u Albaniji, bilo je više slučajeva u kojima su ljudi bili osuđeni i zatvoreni pod ovim opravdanjem. Međutim, suđenje koje je uzelo dva mlada života, i uništilo još dva, je pokrenuto jednostavno zato što su tadašnje strukture vlasti, željne krvi, željele postaviti primjer za ostatak stanovništva.

Foto: Kadar iz “Verbally Correct.”

Diktatura je to učinila eksploatisanjem određenih ljudi i stavljajući ih u središte konspirativnih scenarija, poput onog u kojem su gore pomenuti mladi ljudi bili proglašeni da imaju moć i volju da sruše i naštete režimu. Izmislili su mogućnost postojanja zavjere koja je zvučala istinito, od osnivanja disidentske organizacije do planiranja postavljanja bombe i bježanja iz zemlje.

Sve je to bilo u cilju stvaranja pritiska i strašenja ljudi. Jednostavna optužba za slušanje strane muzike ne bi imala isti efekat. A ko je bolji za to od grupe nezaštićenih ljudi, grupe kulaka (bogati seljak) prije svih, koje je represivan državni aparat u prošlosti pridobio i obeščastio, kako bi ga iskoristio kao savršenu žrtvu.

U 2014.-oj i 2015.-oj godini emitovano je nekoliko televizijskih emisija koje su objavile da su činjenice iz predmeta Protoduari bile sljedeće: Muharem Protoduari je bio jedan od četvero mladih ljudi iz sela Pošnje (Poshnjë) kod Berata koji su osuđeni na lažnom suđenju u januaru 1978. godine za zločin koji nisu počinili niti čak pomislili da počine.

Grupa nije imala nikakav izlaz nakon što je objelodanjen zločinački plan sa namjerom dizanja u vazduh tekstilnog kombinata Mao Zedong u Beratu koji se prostirao na 40 hektara zemlje. Slušanje strane muzike je jednostavno bio jedan od detalja ovog namještenog suđenja, integrisano u proces kako bi nadogradio krivični profil optuženih. U našem slučaju i samog Muharema.

Podvrgnuti mučenju i pritisku istražitelja, mladi ljudi su odlučili da prihvate svaku tačku optužnice Državne bezbjednosti, nadajući se da će njihova žrtva doprinijeti prestanku progona njihovih članova porodice. Uštar (Ushtar) Sako Protoduari i Riza Ahmeti Azizi su streljani, kako je sud i naredio.

Muharem Sako Protoduari i Mučo Čobo (Muço Çobo) su osuđeni na 20-25 godina zatvora, obespravljeni na pet godina, a imovina im je oduzeta. Njihova kazna se vodila pod izgovorom da su formirali anti-revolucionarnu organizaciju koja je planirala da izda svoju domovinu bjegom, kao i pravljenjem diverzije, regrutovanjem drugih ljudi s ciljem proširenja i osnaživanja organizacije, huškanja i propagande protiv moći naroda.

Ovaj čitav sudski proces, koji je vođen u bioskopu-pozorištu tekstilnog kombinata u Beratu, snimljen je i editovan u 27 minuta dokumentarnog filma kinostudija Shqipëria e Re (nova kino dvorana u Albaniji) 1971. godine. Ovaj film pod naslovom „Suđenje protiv deklasiranih iz Pošnja“, imao je cilj da propagira teror širom zemlje. Iz još nepoznatih razloga, ovaj dokumentarac nikada nije bio prikazan, ali ga je nakon pada diktatorskog sistema objavio Centralni državni arhiv filma, a danas je lako dostupan javnosti.

Posmatrajući ludilo prošlosti

Kada je Muharem Protoduari, jedini preživjeli od četvero dvadesetogodišnjaka koji su progonjeni i osuđeni, izašao na slobodu, krenuo je u misiju rasvjetljavanja priče koja je dovela do ovog lažnog suđenja i tragedije koja je uslijedila.

Tokom narednih godina, pružao je informacije, od kojih se dizala kosa na glavi, o zločinima koje je počinio socijalistički državni aparat u Albaniji, naročito podatke o ovom suđenju, čiji su detalji postali poznati albanskoj javnosti tokom druge emisije ‘Mišljenja’ emitovane 2015. godine. Tokom ove emisije, dokumentarni film kinostudija je prikazan u cjelini.

Dakle, desetominutna pripovijest Leutrim Voka nije nikakva novina, prenosi selektivne informacije, stvarajući konfuziju i iskrivljujući istinu. Možda njegov cilj nije bilo predstavljanje prošlosti Muharema Protoduarija, već jedan detalj iz velikog broja činjenica ove istorije koji se izdvaja – možda kako bi bio predstavljen na umetnički način. Ne mogu reći da li je to nešto vrijedno ili ne. Možda i jeste kada ima za cilj predstavljanja umjetničkog kinematografskog djela.

Ali kakav je film „Verbalno korektno“? Da li je to umjetnički film ili dokumentarni film? Ukoliko je dokumentarni film, zar ovaj žanr ne treba da se fokusira na prenošenje tačnih informacija, kako bi imao obrazovni pristup prema publici?

Kratki dokumentarni film Voka pruža sporadične informacije. Film ostavlja utisak da se Voka miješa nametanjem svoje verzije ove priče, umjesto da je samo njen pripovjedač. Za nekoga ko ima informacije o ovom suđenju i istoriji Protoduari slučaja, ponavljanje pitanja sudije o slušanju strane muzike, koje se kao zvučni zapis provlači tokom cijelog filma, samo potvrđuje izvršenje presude.

U suštini, ovo djelo je priča Voka, a ne Muharema. Voka je poznat kao režiser koji, biranjem egzotičnih i loše ispričanih priča ili tema, u najboljem slučaju pokrene jedno kinematografsko putovanje. Njegov uspjeh zavisi od toga da li ga izabrana priča može na najbolji način predstaviti kao režisera, a ne na njegovom pokušaju da spasi, očuva ili prenese priču. (Da li nas je film Voka zainteresovao da saznamo više o režimu terora u Albaniji?)

Ovo je tužna vijest za regionalnu kinematografiju i istoriju diktature u Albaniji, koja se prenosi novim generacijama kao egzotičnost koja izaziva sažaljenje i suosjećanje prikazujući žrtve sistema kao „neke ljude koji su – na žalost – bili zatvoreni ili ubijeni.’

Diktature ne nastaju ni iz čega. Izgradili su ih ljudi protiv drugih ljudi. Takva politika zaslužuje da bude dobro shvaćena i da se njome bavi na ispravan način, zbog očuvanja ljudskog dostojanstva i slobode.

Zbog toga ljudi stvaraju – pišu knjige i scenarije; produciraju filmove i dokumentarce – kako bi nam omogućili da razumijemo, da nas podsjete na surove činjenice i fundamentalne istine o našem odnosu prema humanosti, slobodi i dostojanstvu. Oni nas uče kako da se vratimo sebi kada izgleda da smo zaboravili kako to učiniti; tako da priče kao što je Muharemova postanu još jedan čvrst temelj u našem kolektivnom pamćenju, zbog budućnosti u kojoj učimo iz prošlih grešaka, tako da ih više ne ponavljamo.

Kako Vokaov film doprinosi ovome? Pokušava da nas šokira osjećajem suosjećanja, ali da li je osjećaj suosjećanja dovoljan u ovom slučaju? Da li bi se jednostavno trebali zadovoljiti tim da imamo saosjećanja i lijemo suze, bez da postavimo pitanje o ludilu jednog nehumanog sistema; bez propitivanja samih sebe i moralnih izbora koje bi napravili u sličnim i nezamislivim okolnostima?

Foto: Kadar iz “Verbalno korektno.”

Smatram da je potrebno skrenuti pažnju na dva sporadična slučaja umjetničkih djela, koja su svojom intelektualnom ozbiljnošću i isprepletenim profesionalizmom zadržavanja moralnog stava protiv totalitarizma i njegovih zločina, primjeri uspjeha i vrijednog i velikog doprinosa za svakog umjetnika koji ima želju, spremnost i radoznalost da dalje istraži izazovnu vezu sa prošlošću.

„Sin Saula“ („Son of Saul“), kinematografska drama o Holokaustu i pisanim svjedočenjima Prima Levija (preživjelog Holokausta) su priznanja u čijem centru je priča o teroru i ludilu nacizma. Njihovo savršenstvo i jedinstvenost, iako izraženo kroz dva različita polja umjetnosti, leži u hladnokrvnosti i skretanju pažnje na jednu od najvećih humanitarnih tragedija u istoriji – posebno kada govorimo o autobiografskoj priči Levija.

Kao jedan od preživjelih koncentracionog logora Aušvic (Auschwitz), Levi se prisjeća tragedije u prvom licu sa šokantnom jasnoćom i objektivnošću, vođen humanom misijom da pokaže pravo lice nacističkih logora. Koristi književnost kao sredstvo komunikacije kao oštar nož, čija oštrica pogađa direktno na ranu prošlosti, kako bi ga odgovorno prenio mladom čitaocu koji će upoznati diktaturu i nacizam samo virtuelno kroz Levijevo pripovijedanje.

Vraćajući se u bioskop, Laslo (Lászlò) Nemes ponavlja isto u filmu „Sin Sol.“ Emocionalno provocira gledaoce, ali je dovoljno pažljiv da oni ne postanu žrtve svojih osjećanja, oslanjajući se na njihovu logiku; suočavanjem publike sa tim sistemom i sa pitanjima koja se javljaju kao rezultat tog sukoba. Težina njegovog karaktera postaje naša. Postajemo jedno izlazeći iz ljuske posmatrača; Uključeni smo u Solovu moralnu dilemu, u njegov strah, anksioznost i izbore (snimanje na 35mm i 45mm traci samo pojačava ovu činjenicu).

Pogrešno korištenje istorije

U Vokaovom filmu, zid između javnosti i likova je visok i nepremostiv. Publika je „manipulisana“ da se suoči sa Muharemovom tragedijom kao da je to što mu se desilo nesretna okolnost, a ne jeziva posljedica nekih zajedničkih javnih odluka i ponašanja koje ne samo da su začele diktaturu u Albaniji, već su je i ozakonile i održavale u životu do njenog kraja.

Vokaova neizvjesnost je prikazana kada dramatičnim pokušajem nastoji prigrliti Muharemovu cijelu priču, iako ne praveći distancirajući se od svog načina pripovijedanja priče: da je mladiću suđeno zbog slušanja strane muzike.

„Gospodine Protoduari, želim da razjasnim trenutak kada vas je sudija pitao o muzici“, kaže Voka Muharemu, nakon čega odmah ide snimak iz arhivskog dokumentarnog filma: „Eto, vidite? Kada vas sudija pita o muzici, ne možete ga gledati u oči, a to je znak poricanja.“

Šta znači „znak poricanja“? Da li to znači da Muharemovo ponašanje podrazumijeva da on poriče riječi suca ili odgovora koji daje? Vokaov apsolutizam i ton je zbunjujući. Gotovo da možemo očekivati neko objašnjenje o generalnom odnosu između jezika ljudskog tela i riječi koje govori Muharem. Međutim, objašnjenje koje slijedi je slabo, ako ne i banalno.

Vokaov jezik je osakaćen i svodi se na nekoliko osnovnih riječi koje ne govore skoro ništa. Možda želi da nam iskomunicira da je ključ za razumijevanje ovog suda u posmatranju optuženog; da možda ova opservacija pokazuje ono što naše uho ne može da razumije.

Na koji način on to radi? Kroz ugodan riječnik; ekstremno dramatičan i neprirodan pristup – njegov pogled, koji pokušava da zadrži ozbiljnim, izaziva neugodnost i kao rezultat ovog pretjerivanja čini da izgleda smiješno, ako ne i patetično.

Ne postoji istinski odnos između njega i okrivljenog. Muharem izgleda kao da je otišao sa klupe diktatorskog režima optuženika na Voka-inu klupu, s tim što je njegova tragična istorija potpuno podcjenjena i što je pritisnut da daje odgovore koje Voka želi da čuje, o skoro irelevantnim detaljima njegove prošlosti.

Odmah nakon toga, kada se priča usmjerava na Muharemovog brata (Voka postavlja pitanje da li je osoba koja sjedi pored njega na klupi njegov brat), slijedi duga tišina. Tišina i ništa drugo. Još drame!

Možda je najzanimljiviji element filma bio povratak Muharema u bioskop-pozorište tekstilnog kombinata u Beratu, koji je sada pretvoren u mjesto za zabavu u kojem se služi kafa i alkohol, i u kojem ljudi igraju bilijar. Smatrao sam da je ovo, sada zabavno mjesto, vrlo simbolično, jer je prije 40 godina, diktatorski režim u Albaniji, u istoj ovoj sobi također igrao: najperverzniju igru sa životima ljudi.

Dirljivo je čuti Muharemov drhtavi glas koji govori o mračnim uspomenama, međutim režiser nije znao kako da zaštititi ovaj osećaj i podigne ga na neki umjetnički nivo, tako da se mi kao publika ne osećamo ugodno, već težimo da istražujemo dalje; da se pobunimo protiv zla diktatorskih cirkusa; da saznamo zašto su se desila i kako se to moglo dozvoliti.

Nadalje, fotografija u filmu ne prati kontinuirano iste boje: sive, ali privlačne boje koje se vide na početku dokumentarnog filma, vode nas do primitivne slike kasnije. Štaviše, ima se utisak amaterskog snimanja gotovo čitavo vrijeme, ali posebno u sceni u kojoj se Muharem vraća na mjesto gde su pronađeni ostaci njegovog brata, ili na kraju filma, na groblju.

Film ne prati muzika, već tišina. Ovo je još jedan aspekt koji sam smatrao zanimljivim. U drugim filmovima muzika se koristi za pojačavanje dramatičnog efekta, dok u ovom filmu, sa ovim efektom, drama bi bila prevelika. Zvuk tišine je jači i udara snažnije.

Postoji nešto sasvim entuzijastično i što treba poštovati kada je riječ o odabiru takvih tema, naime, kako je diktaturu doživio uski spektar populacije, ili u našem slučaju pojedinac, ili manja grupa ljudi. Možda je upravo to ono što nas intrigira u ovakvim djelima. U našem slučaju, ne kratki dokumentarni film, već diktatura u Albaniji sa kojom se još uvijek nije bavilo dovoljno, a smislu poštovanja koje ljudsko dostojanstvo i život sam po sebi zaslužuju.

U suprotnom, ovaj film podsjeća na zamku u koju ne upada samo publika (koja nije u stanju da formira korektan odnos sa prošlošću), već i autor, onaj ko krnjavi ovaj odnos, samu priču i njegove likove, izmišljene i stvarne.

Naslovna fotografija: Kadar iz “Verbalno korektno.”