Zid pored ulaza u prizrensko kino Lumbardhi u predvečerje 4. augusta promijenio je izgled. Kada su se sklonile merdevine, a i osobe koje su tamo radile, ostao je samo zid ofarban u crno na kojem je naslikana podignuta šaka. Pored svima dobro poznatog simbola pesnice zastupljenog na protestima širom svijeta napisano je: Dokufest.

Ova slika na zidu — koja je dovršena gotovo pa u svečanom tonu — prije svega je najavila novo izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog i kratkog filma Dokufest.

Sutradan, nakon što se boja na zidu već osušila, u Lumbardhiju je održana ceremonija otvaranja 21. izdanja Dokufesta. Navalu energije koju ovaj festival svake godine unosi u Prizren dodatno naglašavaju volonteri u žutim majicama kratkih rukava sa crnim natpisima, kao pčele zujeći po gradu domaćinu Dokufesta.

Sa 109 filmova u takmičarskom programu, ovogodišnji Dokufest je više nego ijedan dosadašnji bio posvećen zabavi, i to pošto se Festival tokom prethodne dvije godine pandemijske izolacije većim dijelom održavao putem interneta. Na istaknutim zastavama kao i na raznim drugim površinama u gradu piše: “Kako preživjeti…?”, što je tema aktivnosti koje su ove godine realizovane u okviru Dokufesta. Novo izdanje je donijelo izložbe, diskusije, radionice te specijalni program za djecu, Dokukids.

Prema riječima umjetničkog direktora Festivala, Vetona Nurkollarija, ove godine je stanje alarmantno — kriza prouzrokovana globalnim zagrijavanjem te ratovi, nasilje i razaranja predstavljaju ozbiljne izazove za našu planetu. Za Nurkollarija je Dokufest platforma putem koje će se verbalizovati ta alarmantnost te iznad svega potreba za mobilizacijom.

Nurkollari je član tima Dokufesta još od njegovih početaka. U ovom razgovoru koji smo obavili s njim pred sami kraj Dokufesta, Nurkollari je govorio o još jednom uspješnom izdanju Festivala te o tome kako se tim trudi da postavlja pitanja koja zaokupljaju planetu i njene stanovnike. Nurkollari je također govorio o radu Dokufesta koji — uprkos tome što je stavio Prizren na mapu kulturnih i kinematografskih događaja — još ne nailazi na podršku gradskih vlasti.

K2.0: Za razliku od prijašnjih izdanja Dokufesta, na ovogodišnjem je tema postavljena u formi pitanja. Nekima bi se to pitanje moglo činiti fatalističkim jer se u njemu ne spominje ništa osim preživljavanja. Dakle, vaše pitanje glasi: “Kako preživjeti…?”

Veton Nurkollari: Ja ga ne smatram fatalističkim, već alarmističkim. Naša namjera je više bila da dignemo uzbunu jer smatramo da je stanje alarmantno. Naravno da namjeravamo da iskoristimo potencijal Dokufesta i sam Dokufest kao platformu, čime ćemo barem jedan dio ljudi moći navesti da stanu i razmisle o tome šta rade i šta im treba da bi preživijeli. Ako to ne učinimo, tek onda će naše pitanje postati fatalističko. Trenutno je alarmističko.

Mislim da mnogi nisu u potpunosti svjesni okolnosti, odn. da aktualnu situaciju uzimaju zdravo za gotovo vjerujući da će “proći”, da je “samo žega”. Međutim, svjedoci smo činjenice da već deceniju ili dvije postaje sve toplije — i s tim u vezi niko ne preduzima ništa, a ako nešto ne učinimo… Eh, sad, ja ne znam šta tačno treba da se učini, ali znam kako pokušati i iskoristiti ovo što imamo na raspolaganju da bi se podigla uzbuna. Vrlo rado ću pristati na to da me neko zove alarmistom ako tako postižem nešto što može promijeniti ponašanje.

Moramo promijeniti svoje ponašanje. Veliki broj ljudi smatra da je dovoljno da samo jedna osoba negdje gore pritisne dugme — i da više neće biti vruće. Međutim, suštinski gledano, to zavisi od više osoba, zavisi od toga šta radite kod kuće i u društvu, zavisi od toga da li gasite svjetlo prije spavanja te tako trošite manje struje, zbog čega se smanjuje i potreba za proizvodnjom struje. Mnoge stvari kao što su rat i inflacija dobrano su nas zabrinule, pa smo — umjesto da smo odabrali temu koja vjerovatno nije naročito relevantna — u jednom trenutku donijeli odluku i rekli: “Dobro, izabrat ćemo nešto na šta ćemo pokušati da ponudimo odgovor.”

Djeluje da ste u svom pitanju ostavili prostora ljudima da odluče šta je to što im je potrebno da bi preživjeli. Recimo: kako preživjeti… homofobiju? Ljudi se mogu opredijeliti za gorući problem koji treba da nadiđu kako bi preživjeli.

Vjerovatno ste primijetili tri tačke koje stoje ispred upitnika. One se mogu tumačiti na više načina, što nam je i bio cilj. Nije da imamo odgovor. Da ga imamo, možda bismo smislili nešto drugo. Čak i kada smo gledali filmove — i autori filmova su zabrinuti aktualnim dešavanjima, i to posebno autori dokumentarnih filmova.

Ima tu filmova o amazonskim prašumama, o ratu u Ukrajini — o malim preživljavanjima i onim velikim, tako da je motiv jednog dijela programa opstanak. Sasvim spontano smo obuhvatili sve to. Osim toga što ima i filmova koji se bave različitim oblicima preživljavanja… Mi smo kao društvo — uključujući planetu — u kritičnoj fazi preživljavanja. Ako se ovako nastavi — žao mi je što to moram reći — neće biti dobro.

Smatrate li da filmovi i Festival uopće uspijevaju da istinski alarmiraju ljude, a naročito one koji imaju moć da naprave radikalnije promjene u vezi sa pitanjima apostrofiranim u ovom izdanju Dokufesta?

Nisam baš optimističan kada je riječ o tome da li filmovi i Festival mogu podstaći ili uvjeriti vlastodršce da moraju nešto preduzeti. Možda — ponavljam se — ali cilj je da obični ljudi dođu na projekcije, rasprave i predavanja te shvate da imaju mogućnost da uđu u krug onih koji mogu donijeti promjene. Promjene treba da krenu od nas. Promjene ne možemo tražiti od predsjednika Sjedinjenih Država, Rusije, Kine ili Indije. Čak i da odluče da nešto promijene, stanje se ne bi drastično promijenilo, tj. ne bi se promijenilo odmah. Ne ide to tako.

Za zagađenje rijeka smo sami odgovorni. Ne treba da u njih odlažemo otpad. Ne može američki predsjednik doći i reći Auloni ili Vetonu da ne bacaju smeće. Mnogo toga možemo uraditi. Ako odemo na piknik, bolje bi bilo da ne ostavljamo smeće za sobom, ali mi to ipak radimo. Postoje neki koraci koje obični ljudi mogu napraviti kako bi donijeli neke koristi i kako ne bi nanijeli štetu. Mi sami sebi škodimo.

Dokufest je oduvijek važio za narodni festival. Da li je ovogodišnje izdanje svojevrsni pokušaj mobilizacije onih koji vas svakodnevno okružuju?

Festival je dobra platforma. Mnogo toga se može prenijeti na različite načine, kao što vi prenosite nešto putem intervjua, ili — recimo — kroz debate, predavanja i projekcije filmova. Dovođenjem volontera možete prenijeti određenu poruku, poruku o tome za šta se zalažete i kako gledate na neke stvari. Prije 15 godina smo očistili rijeku — pokrenuli smo inicijativu za čišćenje rijeke. Ona je naša, a niko je ne čisti. Neki bi rekli da za čišćenje rijeke treba angažovati neke firme, ali to se do sada nije desilo. Prema tome, šta vam preostaje? Postoje sredstva građanskog aktivizma koja su korisna i koja nisu toliko zahtjevna u pogledu realizacije. Često pokušavamo da se bavimo takvim vidovima aktivizma.

Čak i van festivalskog perioda?

Imamo solarno kino. Kroz ono što radimo promovišemo čistu energiju. Ne proizvodimo solarne ploče, ali imamo kino koje ima solarne ploče.

Na Kosovu se trenutno održavaju brojni festivali — Manifesta, Sunny Hill, Anibar, a sad i Dokufest. Kako je veliki broj festivala — a samim time i intenzivnije prisustvo publike — utjecao na Dokufest? Da li je do sada bilo interakcije između tih festivala ili inicijativa? 

Sa Anibarom sarađujemo bar deset godina unazad. Oni su naši prijatelji i s njima vršimo saradnju i razmjenu. Međutim, zahvaljujući Manifesti i Sunny Hillu, ovog ljeta su osobe iz inozemstva pokazale veće zanimanje za Kosovo, pa su tako kustosi i osobe koje se bave savremenom umjetnošću došli da prisustvuju Manifesti te su ostali nekoliko dana duže da bi otišli na Dokufest, pa čak i na Sunny Hill. Ipak, primijetio sam da je i na Dokufestu povećano interesovanje za savremenu umjetničku scenu, s obzirom na to da u jednom dijelu našeg programa ima poveznica sa vizualnom, likovnom scenom, likovnom umjetnošću.

Prema tome, imamo veliki broj eksperimentalnih filmova, izložbi i umjetnika koji su u nekom međuprostoru između likovne umjetnosti i filma. Mislim da su zbog njih neki koji su došli radi Manifeste bili i na Dokufestu, s tim da ima i ljudi koji su došli na Dokufest, a koji su također bili na Manifesti. Znam osobe koje su odavde barem na dan išle na izložbe koje se održavaju u okviru Manifeste.

Na otvaranju je rečeno da se Dokufest također bori za opstanak. Zanima me kakva je podrška institucija bila ove godine i u prošlosti te kako je Dokufest uspio da izdrži sve ove godine.

Moram ponoviti sve ono što ponavljam često, a zato što sam prisiljen. Moram ponoviti da je podrška — nažalost — nedovoljna, nezadovoljavajuća. Ove godine smo doživjeli posebno razočarenje, ali još uvijek nismo obavijestili javnost da smo od Ministarstva kulture dobili odbijenicu, a zbog administrativnih razloga kao i zbog tehničkih grešaka u njihovom softveru.

Podnijeli smo žalbu i čekamo da je obrade. Nadamo se da će odgovor biti pozitivan — u protivnom, to će biti vanserijski skandal. Naravno da nismo zadovoljni podrškom gradskih vlasti, a upravo je njihova potpora naša glavna briga, s obzirom na to da ovom gradu dajemo mnogo. Prizren je glavni uživalac koristi proisteklih iz Dokufesta ne samo na ekonomskom, već i na planu promocije. Mi u Prizren dovodimo hiljade ljudi, stvarajući tako okruženje koje je teško rekreirati. To je nešto što grad ne može učiniti sve i da hoće, sve i da uloži deset puta, pedeset puta više nego što mi dobijamo od gradskih vlasti.

Mi gradu dajemo mnogo i promovišemo ga. Ja i mnogi drugi smatramo da čestito promovišemo ovaj grad, stoga nam nije jasno zašto nam gradske vlasti pružaju tako slabu podršku. Imamo razumijevanja za Ministarstvo — znamo da je u toku proces digitalizacije. Imamo saznanja da će žalba biti obrađena te da ni neki drugi festivali i organizacije nisu dobili podršku, a ne samo Dokufest. Prema tome, smatramo da se radi o tehničkom problemu koji može biti riješen.

Međutim, lično sam mišljenja da manifestacije kao što je Dokufest ne bi trebalo da se prijavljuju na javne konkurse jer nam je Manifesta dokazala da postoje mogućnosti. Naime, Manifesta se nije prijavila ni na kakav javni konkurs. Dobila je 800.000 eura od Ministarstva kulture i još nekoliko miliona eura iz drugih državnih fondova Kosova, a da se nije prijavila ni na kakav javni konkurs. Mi svaki put moramo dokazivati da smo u stanju da organizujemo festival.

Ove godine nam je neki birokrata iz Ministarstva uručio odbijenicu rekavši da nismo dostavili zadovoljavajuću dokumentaciju na osnovu koje bismo dokazali da smo sposobni da organizujemo aktivnosti. Molim vas lijepo, kakvu dokaznu dokumentaciju treba da podastremo? Kako da Ministarstvu ili ovom gradu pokažemo da smo sposobni da organizujemo aktivnosti? Čak i bez sredstava Ministarstva smo uspjeli da održimo Festival. Naši gubici će vjerovatno iznositi 100 do 150 hiljada eura, ali i ovo izdanje Festivala smo organizovali. Sve ovo su razočaranja.

Posljednje dvije godine ste bili primorani da Festival organizujete u hibridnoj formi. Naravno, mnogo je pouka, ali i gubitaka. Kako je Dokufest prošao ove godine?

Bilo je teško — ne samo nama, već i cijelom društvu. Izvukli smo nekoliko pouka. Kao prvo, shvatili smo da se mnogo toga može realizovati na druge načine, a prije smo mislili da ne može zato što nismo bili prisiljeni da to radimo. Zoom kao izum — prije pandemije niko nije ni razmišljao o toj platformi. Ličila je na Skype, ali niko je nije imao u vidu. Sad svako koristi Zoom. Dakle, bili smo prisiljeni da učimo ili da prokljuvimo kako ovo ili ono ustvari funkcioniše mimo Zooma — kako putem interneta održati festival pristupačan ljudima u ovoj zemlji, a i šire.

Brzo smo se snašli. Nije to bio veliki problem. Naravno, trebalo je malo posvećenosti, ali naučili smo i neke druge stvari za koje smo imali ideje, ali ne i vrijeme, ili koje nismo razradili dokraja. Kreirali smo internetsku platformu za nastavnike, za cijelo Kosovo. Štaviše, dizajnirali smo je tako da sadrži veliki broj filmova sa uputama u vezi sa mogućnostima upotrebe filmova na časovima, u školama — a i u vannastavnim aktivnostima. [Zbog izolacije u toku pandemije] imali smo sasvim dovoljno vremena za kreiranje i dizajniranje platforme kao i za njeno pokretanje te je sada onlajn. Na njoj je 150 do 200 filmova i vodiča vezanih za korištenje filmova. Dakle, naučili smo i neke druge stvari pored toga što smo naučili kako održati festival putem interneta — uspjeli smo da u potpunosti digitalizujemo vlastitu platformu te da radimo na digitalizaciji i drugim vidovima rukovođenja organizacijom i Festivalom.

Dokufest se i prije bavio problemom viznog režima na Kosovu, što je neizbježna tema u razgovorima koji se vode o umjetnosti te ljudima i njihovom kretanju. Taj problem je uključen i u programe drugih festivala.

Taj problem je zajednički. Pokušali smo da se njime pozabavimo čak i pomalo alarmističkim pristupom pripadajućoj potrebi, koju još uvijek iskazujemo. Prije tri dana sam učestvovao na panelu gdje je ponovo naglašena potreba za liberalizacijom viznog režima, čime bi se mladima omogućilo da putuju — a zato što se radi o osnovnoj potrebi. To je osnovno pravo — pravo na slobodu kretanja treba da bude nepovredivo.

Još mi nije jasno kako neko može kršiti to pravo. To je ozbiljna povreda. Austrijanci i Nijemci mogu putovati bilo gdje i na bilo koji način. Mi se suočavamo sa teškim preprekama i problemima koji dovode do drugih problema. Ovdje su ljudi izolovani — cijeli dan provode na Facebooku ili pred televizorom. Njihov stepen informisanosti i zrelosti zavisi od onoga što saznaju na Facebooku ili iz drugih izvora. Ne sastaju se uživo i nemaju mogućnost da odu u muzej ili vide neko umjetničko djelo negdje drugdje. Otuda tolika fasciniranost Manifestom — ljudi nemaju priliku da vide bilo šta slično, tako da takva događanja svakako treba dovoditi na Kosovo.

Isto važi i za Dokufest — to je prozor u svijet, to je prilika da se ljudi upoznaju sa drugim ljudima. To je jedina tačka kontakta. Možemo putovati u Albaniju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju ili otići na more u Tursku. Šta je sa drugim zemljama? Sretnici možda mogu dobiti vizu i putovati. Međutim, svako mora imati pravo da putuje. I onaj 15-godišnjak treba da posjeti Finsku ili Louvre.

Da li se time bave ovogodišnji filmovi?

Ne. Ovaj problem je sada ograničen na nas. Ako se njime ne bave domaći filmski autori, neće sad Nijemci doći da se posvete našoj slobodi kretanja jer to nije njihov problem. Problem je u nama i mislim da smo se njime donekle pozabavili. Na Dokufestu su se od njegovih samih početaka prikazivali filmovi o manjku slobodnog kretanja — nije da o tome nije bilo riječi — ali sada je na Evropi red da se pokaže.

Ne znam šta više treba da učinimo kako bismo ih uvjerili da dva miliona građana Kosova koji putuju ne predstavljaju opasnost kad je već ne predstavljaju — ako se ne varam — Kolumbijci, recimo, i to više miliona njih. Oni mogu u Evropu bez viza, ali mi ne možemo otputovati u Njemačku bez viza. To je apsurd i mislim da bi mu trebalo stati na kraj što prije jer bi to pogodovalo i Evropi. Ukrajinci isto tako mogu u Evropu — imali su pravo na putovanje čak i prije rata. Koliko stanovnika ima Ukrajina? Zašto je dva miliona Kosovaca problem? Na to pitanje još uvijek nemam odgovor.

Budući da je Dokufest postavio alarmantna, hitna pitanja, da li postoji nada da će se pronaći ikakvi odgovori?

Mislim da će se neki odgovori — ma koliko neznatni bili — iskristalisati do kraja Festivala jer je bilo i ima dovoljno ljudi koji su možda i pametniji od nas, a koji su ozbiljno shvatili naše pitanje. Održali smo niz razgovora i diskusija u kojima smo načeli ovo značajno, egzistencijalno značajno pitanje.

Ne znam šta ćemo s time. Nije da smo postavili pitanje kako bismo dobili konačan odgovor i kako bi nam ljudi rekli: “Ovo je moj konačan odgovor. Ovo mijenja sve.” Ne, zamisao je bila da se postavi pitanje i da se proba dobiti odgovor. Da, izvjesna konstelacija tih odgovora bi na ovaj ili onaj način mogla pomoći mnogima od nas. I to je to. To je bila naša ambicija. Ne očekujemo konačan odgovor. Ne očekujemo da ćemo na kraju reći: “Dokufest je pronašao odgovor.” Možda odgovor ni ne postoji…

Ovaj članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Agon Dana / K2.0.